Glava puna sumnje...
Prolazila je ovim ljubičastim poljima, danima, tjednima, godinama, desetljećima.
Vraćala se izvoru da sazna odakle dolazi ljepota. Sve je uvijek bilo isto,
bez boje, bez mirisa, bez uzbuđenja, sve je ostajalo nepromijenjeno.
Ili joj se to samo činilo?
Vjetar joj dotaknu obraz, obrisa kristale tuge sa zaleđenog lica,
zamrsi utegnutu kosu i donese ljubičasti miris jednog davnog sna.
Smije li dotaknut stare snove?
Kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati?
Sjetila se stiha drage joj pjesnikinje...
A ovo je moje mjesto pod pepelom.
A ovo je moj štap i trake proročke.
A ovo je moja glava puna sumnje…
Wyslawa Szymborska
Misao progoniteljica, bezriječje dolazećeg,
osjećaj izgubljenosti zbog nedokazivosti
tinjajućeg ćuvstva.
Muk vremena, uskovitlana tišina,
premosnica ka događanju,
blaženstvo zaborava
izgubljeno u živoj
iskri sjećanja.
Nad bezdanom sumnje zvjezdani prah,
vjetar se umirio, zamrlo je vrijeme,
prostor zgusnuo u tren nestanka
i nastanka.
Moja glava puna sumnje,
tišina para uši, čekam
povratak povjerenja
nestalog u kiši nad
oceanom sna.
Dijana Jelčić...
|
