U srcu ruže...
U Sloterdijkovoj knjizi... Weltrevolution der Seele... pročitah priču o rođenju Svjetlosti.
Na početku je bila nedokučiva i bezimena tišina, a onda se nešto ugnjezdilo u ono veliko ništa, zauzelo mjesto u kaosu i počelo tkati niti nove stvarnosti.
Dogodilo se petnaestog dana mjeseca Tybi, dana u kojem je sunce na svom putu izašlo u punom sjaju. Rođeno iz svjetla nad svjetlima, iz trinaestog eona u kojem vjekuju Anđeli, iz prve i posljednje misterije univerzuma udahnulo je beživotnoj materiji dušu. Svjetlost izašla iz tmine, prekoračivši vrata vremena dotiče naše misli, uzdiže ih do emocionalnog vrhunca i kruni vladarima bića.
U galeriji pamćenja se smjenjuju eoni,
uranjam u carstvo početka prije početka,
tu vjekuje Sofija, vladarica svjetlosti,
cesarica naših sudbina, sutkinja
dušama, njihova krstiteljica i
vodičica.
U noći punog mjeseca odsanjah vrijeme u kojem
su bogovi koračali zemljom, dolazili i nestajali
bljeskom Homerova uma.
Oćutih moć lucidnog sna, osjetih tvoju blizinu.
Bio si dalek i bio si tu, bio si svjetlost, bio si zvuk.
Pozivao na ponoćni tango.
Osjetih pucanje opne tmine i rađanje sunca,
osjetih toplinu vrela mladosti i bljesak vremena.
Iza mjeseca u dubini beskraja vidjeh sjenku svirača.
Prepoznah trubadura naše mladosti i stavih želju u šešir.
Ponoć je zatitrala ritmom tanga koji smo davno,
na trgu cvijeća, plesali uranjajući u mirise svitanja.
Zakoraknuh u trenutak buđenja.
Otvaram oči, ti ulaziš u sobu i na uzgalvlje stavljaš ružu.
U srcu ruže Izmišljaj moga srca?
Dijana Jelčić…
|
