Sudbinski putokazi...
I dogode se tako trenuci nespokoja, vrtoženje orkanskih visova svijesti,
postajemo ljudi vjetra, igubljeni u oluji osjećaja, dogodi se trenutak
u kojem lebdimo nad bezdanom ništavila, kada se rađaju
strahovi od nevidljive, nepostojeće nemani…
a onda nam sudbina ponudi čašu istine, kristalni pehar
u kojem se zrcale zankovi kraj puta koje nismo primječivali,
ciborij prepun riječi usklađenih sa zagrljajima koje nismo osjećali…
blještala su svjetla velegrada dok lutah izgubljena u traganju za nečim bezimenim,
u iskričavoj svjetlosti istine prepoznah sebe prognanicu iz sebe, pustolovku
putevima nekih nepoznatih svjetova, svjetova bez sna,
Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu, davno zaboravljenom,
nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja, tada utihnu zli proroci, čuje se zov
tog nepoznatog... smijem li zakoraknuti putem bez dokazanih istina?...
Krenuh putem bez znakova, stazom ka ukazanju bezimenog…
Iza spuštenih trepavica je zatirala Pirandelova istina,
sva tvoja lica još uvijek traže autora...
razumjeh poruku, osjetih sebe,
osjećajući sebe, osjetih tebe...
Dijana Jelčić...
|
