dinajina sjećanja

petak, 30.06.2023.

sur le pont d'Avignon ...








Mediteran, Hesiodova vrata pakla, delta Rhone i mora kroz koju smo krenuli na naše bračno putovanje. Nad deltom paučinasta granica ka suncu, pod suncem idilična uvala ribarskog sela, tišinom dotaknuta močvara Camargue, putujući cigani, livade pune lavandinih cvijetova, pune mirisa timijana, kadulje, ružmarina i konja, grad mrtvih voda, trgovi puni bijelih golubova, mala kavana i njeni pjesnici i slikari, isprepletene istine, mitovi i legende skupljeni u ovaj trenutak, Mistral, ta lepršava provansalska deseta Muza kovitla dolinom Rhone, dotiče pjesnike, miluje slikare i sklada simfonije privida,
gradi nevidljive mostove među ljudima.








Avignon, Papska palača, uronili smo u vjerovanje
u postojanje paralelnih svjetova, Sur la pont,
na mostu Dianin hram, u romoru Rhone
mistralom zapisano ime Muze…






Mistral je kovitlacima krotke tmine ispraćao noć,
donosio zvon sa tornja Papske palače.
Stajali smo na Avignonskom mostu,
nad Rhonom navala zvijezda,
a neumoljivo sunce je
lomilo zidove tišine.
Glas istine, veza
Neba i Zemlje,
utjelovljenje
legedne.

Pastir je čuo šapat visina,
Izgradi most !

Rijeka donosi i odnosi, protječe život.
Na pućini odraz vječnosti, mijene,
meandrima bilježi naše bivanje
na njenim obalama.

Pastir je sagradio most,
ranilo ga vrijeme.

Rijeka teče u zagrljaj moru, redaju se
naše godišnjice, mi trajemo na mostu,
snažnoj metafori, vezi među obalama
budne zbilje i tajanstvene snovitosti.






Dijana Jelčić...

- 10:50 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.06.2023.

Memento vivere...






Slušali smo tišinu u dolini smaragdne rijeke, čuli njene bezglasne titraje, gledali rapsodiju njenih boja, vidjeli njen slad. U njenim prozirnim koridorima smo susretali ptice čudesnih boja, družili se sa lotosima, promatrali put sunca od istočnog ka zapadnom nebu. Divili se njegovoj igri sa tužnim vrbama i bijelim brezama na obali rijeke.
Kada je s neba kapnula tišina podnevnog sunca, ljepotom je ubila sjenke koje su se, do tog trena, zrcalile na površini vode. Iz obližnjeg šaša je u vidokrug dolutala vidra i razbila na trenutak taj tajanstveni ugođaj. Liske su poletješe u beskraj pretačući muk u lepet svilenkastih krila.








Sjećali smo se sinoć u tišini dnevne sobe.

Vrijeme sunoćja, iza sunca šum svemira,
zvuk dalekog gonga.
Šamani vremena objavljuju umiranje dana,
na zaslonu tišine, sa tabule smaragdine zapis...
Helio i Luna. sunce i Mjesec su roditelji evolucije...

umoran od kemoterora Iznenada me pita,
Kakvom smrti ću umrijeti? ima li smrt obličja?
zanijemila sam,
ponekad poželim umrijeti tišinom sunoćja,
njegovim tihim pretakanjem u veo sna,
neprmjetno nestajati iz doline suza,
slijevati se u poljane vječnosti,
postati osmijeh neba,
oživjela želja…

Prekidam ga... živimo trenutak ove budnosti,
cijenimo ga u njegovoj uzvišenosti…
kao što cijenimo sjaj Sunca
koji nas hrani životnošću…
volim te sada…
voljet ću te... prekida me

ljubim te usnama koje ne poznaju strah,
dok nas smrt ne rastavi… obećanje
izgovoreno na oltaru svetišta
Hoćemo li ga održati?
Zar je to važno?
volim te tišinom zemaljske istine,
voljet ću te lahorom duše i
onda kada postanemo
dašak vječnosti…





Osjećam to, ali molim te, nemoj zaboravit živjeti!


Dijana Jelčić

- 15:15 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 28.06.2023.

O sreći i ljudima...









Predugo sam vjerovala da se ono nešto, što sam nazivala božanskim, nadnaravnim sijačem sreće nalazi izvan mene, negdje u beskraju kraljevstva nebeskog. To zabludom nastalo vjerovanje u to nešto nadnaravno je u meni budilo žudnju upravo za tim nedohvatnim. Misaono sam lutala plavim daljinama, tragala za izvorištem ljepote, a nisam osjećala moć nečeg bezimenog što je u meni raslo. Dijalog s Kaštelanom poslije promocije zbirke... odakle dolazi ljepota... mi je darovao odgovore... pročitaj i dočitavaj tvoje pjesme, one same govore... u tvojim proznim tekstovima se krije moć tog bezimenog što u tebi raste... osluhnuh govor davno napisanog...









Možda onoga dana kada uistinu začujemo zvuk nebeske harfe, kada zatutnje trube šamana vremena, možda tada osjetimo da nismo uzaludno živjeli. Možda tada uistinu vidimo sve ono što smo do tog trena samo gledali. Vjerujem u tom trenu ćemo zasvijetliti bojama aure, zatitrati strunama u pentagramu trenutka i bljesnuti ikosaederom vječnosti. Postat ćemo bijela svjetlost anime mundi, anima candida sebe samih, pojačati sjaj zvijezde pod kojm smo rođeni. Tada ćemo se uzdignuti na pijedestal vječnosti, uploviti u sfere slobode i bezgraničja univerzuma.








Možda... a do tada slijedimo titraje nutarnjeg svemira, krećimo se ekliptikom nutarnjeg sunca, igrajmo se mjesečevim sjajem i njegovim mjenama. U koridorima našeg prostor vremena se krije tajna našeg trajanja. Zaustavimo se na rubu bezdana, nedozvolimo mu da nam uzvrati pogled. Budimo moćnici svojih trenutaka, skiperi životne galije na pučini oceana snova. Lutajmo labirintom svijesti, osluškujmo poeziju kiše, ispisujmo svatko svoju poeziju suza. Živimo ljubav, ne dozvolimo da se plaha svjetlost njene svijeće prebrzo ugasi na oltaru našeg vremena. Na trnovite puteve ka zvijezdama prosipajmo latice ruža u kojima se kriju naša sjećanja, poezija naših uspomena.









Sreća i čežnja, mir i nemir, toplina i hladnoća, okusi i mirisi sve je to smješteno u nama samima. Život naš jedini, je velika gala predstava, premijera u velikom svjetskom teatru, premijera bez reprize.

Dijana Jelčić

- 09:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 27.06.2023.

Potrošeni trenuci...








Lipanjaska noć je ušetala u sobu, kroz otvoren prozor dopiru zvuci povečerja
sjedim za radnim stolom, osluškujem otkucaje zidne ure, vrijeme prolazi,
slušam njegovu neuhvatljivost, čujem njegovu neumornu jurnjavu.
nemilosrdno gutanje ovoga sada...
prostor naizgled miruje, ovdje je postojano, mjerljivo kvadratima,
osmišljeno detaljima, čini se apsolutnim, iluzija stvarnosti,
misaono dohvatljiva vizija uma...
Pitam se je li čovjek uistinu središte Univerzuma?
ta uzvišena tvrdnja godi, čovjek ga je osmislio,
svojim traganjem za istinom stotinama
godina otkriva njegove tajne.

Zidna ura otkucava potrošene trenutke,
narušava nijemost ove noći prepune
zvijezda i sjaja mjesečine, brojim
te titraje koji zrcale život.







Camus nam poručuje, čovjek bez iluzija sam sebi je stranac,
a voljeti nekog, znači željeti ostariti s njim!
čovjek je zrcalo ljubavi,



Dijana Jelčić

- 07:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.06.2023.

Odraz...









na granici dana i noći, se često događaju neobjašnjive magije,
ples svjetla i tmine, dohvatljive iluzije igraju svoju predstavu
na sceni povečerja, nebo je još uvijek svilenkasto modro,
a zvijezde bude astralnu svijesti, porive za pustolovinom
u nedohvatnim daljinama svemira, poziv na odiseju
sjećanjima, nedodirljivost vječnosti postaje
zaslon na kojem blješte legende…
dolaze i odlaze božanstva…
pjevaju sirene…








U razvalini misaonosti oćutih lahor smiraja, pokušah zaustaviti bujicu besmisla,
dotaknuti Mjesec, odlutati na prapočetak, nestati u kaosu… nisam uspjela…
iz podsvjesti se širila hladnoća, nisam se usudila dotaknuti lednicu
uspomena, otvoriti škrinju prohujalih trenutaka, vremena
bez mirisa, zvuka, boja i okusa, prazninu osrednjosti
u kojoj sam se gušila…







tek jedna lijepa iluzija je lebdjela skrivenom kutku izmišljaja,
silueta nedosanjanog sna, kao Pygmalionova Galatea, pomislih.
imaginacija žudnje se udaljavala, kao u Ovidijevim metamorfozama
prošaputah molitvu boginji, iz njemosti trenutka je izronio uzdah čuđenja.

lahor je razmrsio čvor misli u niti osjećanja, zatalasao mrtvilo prostora,
na tren zaustavio vrijeme, izašao si iz imaginacije, kao u legendi,
samosanjajuće proročanstvo se ispunilo…

Dok sjedimo na obronku dana nebo nam se klanja tajanstvenošču,
smiješi titrajima zvijezda… ispisuje pasionsku igru pravremena…
Tada povjerujem u teoriju o našem zrcaljenju u Svemiru,
vidim nas i tu i tamo, naše ovo i onostrane stvarnosti,
vizija ne traje dugo, ali snažna je, ostaje kao
odraz u ovome ovdje i ovome sada…





Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.06.2023.

Možda, ne znam...







budi se dan, tišina puca,
ruše se planine, rađaju oceani,
na pješčanom žalu suza umiruće školjke
daruje ime bezimenoj priči…








prazno platno neboje, ples bjeline
ispunja prazninu, daruje joj obličje života,
iz ambisa tmine kao ptice izranjaju riječi,
slijevaju se u miris, zvuk, okus, dodir.

Mislim, razmišljam osjećam nesuvislost htijenja,
neumoljivost želje za neispisanim pričama.
pobjeda je uranjanje u moć bdijenja,
zaobilaženje mnogih podbačaja,
ponavljajućih metafora koje s
vremenom gube snagu,
nedostizanje kaosa
nerazumljivosti.

Možda je put ipak utapanje u viru ljubavi,
izlaženje iz krletke ograničenih mogućnosti,
sučeljavanje sa zamišljenim nemogućnostima,
sukobljavanje sa strahovima na bojišnici prošlosti.

Možda tek lutanjem pješčanim dinama učinjenih grijeha,
odmorima u krajolicima opustjeih srcovida, u srcu
pustinje osjećaja iskri oaza poetskih sanja…





Možda… ne znam… poezija je vječno uspinjanje... vječno traganje...


Dijana Jelčić

- 10:01 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 24.06.2023.

Tajnovito načelo...







Izet Sarajić i Mala, velika moja...

Večeras ćemo za njih voljeti...

Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih
svjetskih Robinzona,
mi, koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti....







U snu titra veliko sunce, u ogledu svijeta
tutnjaju ratovi, u svitanju silueta djeteta.
U sjaju mladog dana iluzija, dašak mira,
Svedeborgova vizija, ukazanje Krista
na zaslonu svijesti dijalog s anđelima,
očaravajuća tišina u suštini vremena.








Iz pamćenja mladosti izranjaju slike,
slavlja gimnazijskih dana,
godišnjice matura,
odrastali smo i
trajemo u
bezuvjetnom prijateljstvu.

Prijateljstvo je uzvišen
oblik ljubavi, stoluje
u osmjehnutim susretima,
u ritmu aorte svemira,
tajnovitom načelu
našeg vremena.







Dijana Jelčić



- 07:47 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 23.06.2023.

Hoćeš li još jednu kavu?...








Pored radnog stola fotografija, trenutak ovjekovječen u Međugorju.
Nudiš mi kavu u porculanskoj šoljici koju sačuvah
kao znamenje nekih prošlih života.
Ptice pjevaju u krošnji drveća, zov nove zore,
šapućem još uvijek ne razumjevajući stvarnost.
One su pjevale i za vrijeme ratova, odgovaraš Sokratski.
Ustajem iz postelje, otvaram prozor i udišem miris mladog dana.







na obzoru privid fotografije svitanja zore na moru… sanjam li ljepotu?
ili se odraz sna slijeva u budnost, bukti vatra nadolazećeg ljeta,
svjetlost se prelama u prizmi sjećanja, fotoni plešu ples
nepostojećih valnih dužina, titra zlato rađajućag jutra…
Zatvaram oči. Na bespuću metafizičkog neba
sedam golubica, sedam Plejada, spuštaju
ljubav na zemlju, pale krijesove ivanja
u slavu Ivanu krstitelju…






nad oceanom sna naše siluete
otvaram oči, ti se smješiš
Hoćeš li još jednu kavu?

S tobom u tebi osjećam sebe u sebi i spoznajem živim san.






Dijana Jelčić..




- 11:11 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.06.2023.

Preživjet ćemo... opet...





Život svakog čovjeka je put ka samome sebi, pokušaj jednog puta, nagovještaj jedne staze. Nijedan čovjek nikada nije on sam, ali svaki teži da to postane, poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako umije. Svako nosi do konca ostatke svog rođenja, sluz i ljušturu jednog prasvijeta. Poneko ne postane čovjek nikada, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovjek, a dole riba. Ali svaki je hitac prirode uperen ka čovjeku. Svima nam je zajedinčko porijeklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrijela, ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži vlastitoj svrsi. Mi možemo razumijeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog.

Herman Hesse, „Demijan“







promatram tvoje lice… sanjaš li isti san?… često nam se isprepletu snovi… ponekada mi se pričinja da smo postali simbioti… godine su učinile svoje… otvaraš oči… probudila te moja budnost i tišina… jutri na obzoru svijesti… muk trenutka uranja u prostor…
Tvoj glas ga razgrće…

koliko dugo si budna?...
nisam spavala… samo sam sanjala…
spavaš li ti uopće?...

Samo spavanje je besmisleno… gubitak vremena…
ne volim praznine u postojanju, puko spavanje je
izgnanstvo sebe iz sebe…

mudruješ, to nije zdravo…
razmišljam o kemotorturi koja ti slijedi...

Sjetio sam se kako smo s prijateljima slavili prvi dan ljeta,
ručak u malom restoranu na vrhu Schloserovih stuba.
Obnavljali smo uspomene prohujalih desetljeća,
lutanja Provansom i Toskanom, jedrenja
Kornatskim arhipelagom, dogovarali
susrete u Zadru, na Zlarinu,
u Grožnjanu...

zaobilaziš temu…

nikom nebih mogao reći ni riječi o svojim snovima,
svojim očekivanjima svojoj unutarnjoj preobrazbi,
čak ni onda kada bih to htio.
No kako bih ja to mogao htjeti? pitam se kao Hesse u svom Demijanu...

Opisao si ti sebe i tvoje preobrazbe u mnogim tekstovima...

Opisala si ti mene poezijom i prozom, sunce je uvijek tu sve se vrti u krug.
preživjet ćemo, vjeruj mi.

Vjerujem ti.




Dijana Jelčić

- 07:47 - Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 21.06.2023.

San ljetne noći...






U bezglasju istine suglasje svjetova,
dolazak noći u sutonu proljeća
svitanje dana u zori ljeta.

Dolazeća noć ljetnog solsticija,
dugodnevica obasjana
Ivanjskim vatrama.

Na dlanu pamćenja vilinski san,
privid donešen vjetrom
prohujalog vremena,
suncostaj u očima,
budnost u noći
prekratkoj
za san...

Kao Oberon i Titanija, budimo se u snu,
odvajamo od svakodnevnih spletki,
nestajemo u zagrljaju magije.
U suzvučju srca i tišine,
u dvokružju trajanja
mržnje, klevete,
osvete nestaju.

Mijenja se slava svijeta!



Dijana Jelčić

- 07:27 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 20.06.2023.

Svijest i podsvjest...





Svijest i podsvjest, Freudova santa leda, mali vidljiv i velik njen nevidljiv dio
Apriorna, urođena svjest mi istovriemeno dokazuje i pobija stvarnost.
Misaono uranjam u lednicu svijesti, doživljavam obznanu neznanja,
onaj dio stvarnosti koji se prečesto gubi u krivim uvjerenjima
a onda se u tišini noći javlja u snovima i tiho poručuje
Podsvijest nije čudovište, nego lumin iz kojeg
iskri zaboravljeno i često javlja u snovima.







San je kratka smrt, odmak od vremena,
u toj nepobitnoj samotnosti se zrcali metaforika nutrine,
susrećemo se u nagosti, u cjelini skrivenoj iza pojavnosti jave,
susrećemo nedorečenost zbilje, lutamo prostorimaHopperovih slika,
zaustavljamo na dokovima mirnih pučina i suznim dolinama sjećanja.
u jednom snu se dogodi evolucija podsvjesti, otopi ledenica oceanskih dubina

San nije bijeg iz stvarnosti, on je preslika svih njenih nijansi, svih dimenzija,
svih obličja skrivenih oku budnosti… gasimo žeđ kapima vjerovanja…
hranimo se manom snovitosti… kvantiziramo se žudnjom…
u jednom titraju oka doživimo i preživimo tisuću života,
provlačimo se kroz pukotine zaborava, ponekad
bolne, teške, ranjive, a onda u krošnji buđenja,
procvijetaju makovi, to nježno kukolje
odbačeno na marginu življenja…








Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.06.2023.

Suprotnosti…




Žalosna je istina da se čovjekov život zbiljski sastoji od sklopa nepomirljivih suprotnosti – dana i noći, rođenja i smrti, sreće i nesreće, dobra i zla. Mi čak nismo ni sigurni da će jedna prevagnuti nad drugom, da će dobro nadvladati zlo, a radost suzbiti patnju...
Carl Gustav Jung


Razmišljam o ovoj psihoanalitičkoj misli... „žalosnoj istini“...
opsjedaju li te nepomirljive suprotnosti život?.
nosimo li ih u sebi? vode li anđeo i
demon uistinu beskonačni rat
na bojišnici svijesti?








Titra Tiha, boginja sreće, milosnica nad stoljećima,
nad ponavljajućim stanjem svjetske boli i
u onima koji osjete njenu moć
pobjeđuje demona na
bojišnjici nutrine...







Zora u zlatnoj odori, jutri u zaljevu zbilje.
Grliš me. More ključa uspomenom.
Sjećanje se budi. Sakrament sna.
Budiš me ponoćnim tangom,
vjetrom i valovima.







Dijana Jelčić

- 09:39 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.06.2023.

Rezbarenje na papiru...






Povratak na obronke uspomena, u zagrljaj umiranja i rađanja ljubavi. niska od trinaest crnih bisera je ležala na stazi koja nikamo nije vodila...
Brojala sam proljeća,
redala ogrlicu od crnih bisera
i voljela tvoje ludosti.
Uskoro će procvjetati visibabe,
stojim na obali života,
u pijesku rasute boli
i tragovi koji nikamo ne vode.
Trinaest crnih bisera prisjeća
da su godine kojih nije ni bilo
prošle.






Zidni sat, nekad u sobi mojih praroditelja, danas u našoj me prisjeća na vrijeme
kojeg nije ni bilo. Brojala sam odkucaje zidnog sata, a život se događao
svitanjima i sutonima.
Odljeva se ovo jutro prepuno toplog zlata i svete krvi… slijeva u ikonu
na suhozidu tišine koji zaustavlja uranjanje jecaja prošlosti...
na stoljetnom kalendaru čitam obećanje, ljeto će
donijeti pjesmu drevnih oceana, zvuk morskih
orgulja, pozdrav Suncu, bisernice na žalu
života i talog ljepote u sjećanjima…


Kao ova uspomena, grad na Seini je izranjao iz uzavrele noći pune tajastvenih želja.
Slikari su na Montmartru otvarali palete, vadili škare i papire,
Dobili smo naše profile na dar....




Dijana Jelčić

- 10:50 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 17.06.2023.

Onima koji će se roditi poslije nas...




Onima koji će se roditi poslije nas

Zaista,u mračnim vremenima živim!
Bezazlena riječ je glupa.Vedro čelo
Znak je bešćutnosti.Taj,koji se smije,
Samo još nije primio
Poraznu vijest.
Kakva su to vremena,kad je
Razgovor o drveću gotovo zločin,
Jer uključuje šutnju o tolikim nedjelima?

Bertold Brecht








U zavijutku vremena čekah skitnicu,
ludu trenutka, kralja bez krune.
Zbrajah godine, čitah pjesmu nad pjesmama.
U vjetru osluškivah glas Salomona,
odgovarah srcem zaručnice,
zavoljeh miris smirne,
oazu Judejske pustinje
i ciprov grozd.

a onda osjetih moć Brechtova zadovoljstva.

Prvi pogled kroz prozor u zoru
Ponovo pronađena stara knjiga
Oduševljena lica
Snijeg, promjene godišnjih doba
Novine, Pas, Dijalektika
Tuširati se, plivati
Stara muzika
Udobne cipele
Shvaćati
Nova muzika
Pisati, saditi
Putovati
Pjevati
Biti ljubazan...



u zraku oganj ljeta i naslućujući susret pod suncem,
zaoblila sam zrelost u kuglu zlatnih uspomena…
u odmaku između trenutka i života
udomih ljubav kao zavjet svakom
buđenju, kao čaroliju koja
bdije nad stvarnosti…





Dijana Jelčić

- 06:16 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 16.06.2023.

U našoj odaji...






Sunce ljubi oranice, nebom razlijeva toplo zlato,
nestaje dan, izlijeva se u plave daljine.
Vrijeme protiče koritom prostora,
nećujna je rijeka nevraćanka.

U svakoj kapi svi svjetovi.
u misaonoj urnebes,
u osjećajnoj vrtlog.
Rađaju se ideje,
iskre zvijezde
u nebeskoj.

U srcu molitva kruhu,
dotaknuo me mir
blagoslova polja,

U našoj odaji sunce





Dijana Jelčić

- 10:50 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.06.2023.

O njemu...






Cinehillova Nagrada 50 godina u sklopu Motovun Film Festivala dodjeljuje se i ove godine
Iz Motovun Film Festival poručilli su da će Cinehillova Nagrada 50 godina otići u ruke Zdenku Jelčiću – velikanu hrvatske glume, čiju je osebujnu karijeru lansirala uloga komandanta Ljube u seriji Kapelski kresovi.

Ta kultna serija, koja je obilježila ovaj kraj, u vrijeme emitiranja praznila je ulice, dok je komandant Ljubo s malih ekrana mamio uzdahe diljem Jugoslavije. Brojni Gorani u seriji su statirali i sudjelovali na razne druge načine, a to razdoblje i dalje nose u živom sjećanju. Ova prigoda donosi sa sobom i trenutak radosne nostalgije u ponovnom susretu s Jelčićem nakon pola stoljeća.

Čak 25 godina proveo je u Švicarskoj, kamo je otišao zbog ljubavi, za suprugom Dijanom. Ondje je u okrilju Schauspielhaus Züricha ostvario niz kazališnih i televizijskih uloga. Komentirajući kako je glumcima često teško igrati na stranom jeziku govori kroz smijeh: "Ja sam imao sreće jer se zovem Zdenko Jelčić. I nitko ti ne da da igraš Švicarca ili Nijemca, nego Rusa, Makedonca,… Morao sam se praviti da ne znam njemački tako dobro kako sam ga znao."

Glume se ne odriče ni u starim danima, a umjetničkim uspjesima pribraja i književnost. Napisao je čak tri knjige: "Prva je o seksu, druga o teatru i treća o Hercegovini". Od toga su za sada objavljene dvije, U traganju za izgubljenim Narcisom (2010.) i Sponzoruša u Parizu (2015.). Spominjući Sponzorušu kaže smijući se: "Ima tu i petljanja, ali je većina istina."

Kao najdraži film u kojem je glumio ističe Ne naginji se van Bogdana Žižića, u kojem je debitantsku ulogu ostvario Ivo Gregurević. Na pitanje koji mu je najdraži film zezantski odgovara "Ja gledam samo filmove u kojima ja glumim jer to sigurno radi dobar režiser, druge filmove niti ne gledam." Ozbiljnijim tonom dodaje kako je ipak klasičar u duši i najdraži su mu stari filmovi: "Film je priča koja je ispričana u slikama, bez previše teksta. Još uvijek mi je najdraža Casablanca."

Od glumaca pak traži tri stvari: autentičnost, autonomiju i autohtonost, jedno povlači drugo. "Autohtonost je zemlja s koje jesi, obitelj, šira zajednica. Onaj tko ima te tri stvari nužno je dobar glumac", a Zdenko Jelčić to svakako jest.

Nagrada 50 godina dodijelit će se u suradnji s Društvom hrvatskih filmskih redatelja, u sklopu 25. izdanja Cinehilla Motovun, koje će se održati u Motovunu i Gorskom kotaru od 22. do 29. srpnja.




https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-televizija/velikom-glumcu-ljubi-iz-kapelskih-kresova-nagrada-za-zivotno-djelo-u-parizu-sam-zaradivao-kao-sponzorusa-15345667

- 07:27 - Komentari (28) - Isprintaj - #

srijeda, 14.06.2023.

Pitah se...











Čitajući njegove knjige pitah se kako pronaći ključ kojim se otvaraju vrata iza kojih se širi mogućnost istinske poetske tvorbe... kao Borgesove... kada ću moći pisanje osmišljavati razumljvijim sintagmama... kada ću moći moju kozmopolitsku svijest pretočiti u nekonevcionalnu i lucidnu komunikaciju sa naučenim i pročitanim... sa ishodištem mojih nadahnuća za poetiku nadolazećeg vremena...








Živim nastajanje različitih budućnosti,
množe se, granaju u beskonačnost
i zgušnjavaju u točku Alef.

Osjećam višestrukost postojanja,
umnožavanje razina ljubavne čežnje
i artificijelnost fikcije i stvarnosti.

U vrtlogu anthosa i logosa tražim središte,
nepobitnu istinu o prazagrljaju
iz kojeg se rodio svijet.

Doživljavam pročišćenje nutrine,
zagrljaj duše i materije
i sigurnost povratka
u budnost.






Znam, komplicirala sam... ključ tražim još uvijek...


Dijana Jelčić … „Nestvarno stvarni“ KULTURA sNOVA, Zagreb 2014.

- 07:17 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 13.06.2023.

Dva Antuna...







Osluškivah rapsodiju odlazećeg lazura,
u tišini svitanja nepovratnost noći,
u praznini trenutka titraj sreće,
svetost dolazećeg dana,
nadanje i vjerovanje
u moć ljubavi.





U mirisu lipe oćutih bdijenje,
viziju čuvara djetinjstva.
u sjaju zrcala ljubav,
molitva djeteta
Datumi smrti sveca i
rođenja velikana poezije,
noveliste, esejiste i putopisaca.






Ja te ljubim! Zašto? Ne znam. — Jer si
Mi drága, dušo, ko nada što vara
Ko sjetne pjesme i sjene što veze —
Ta žuta Luna i gitara stara.






Dijana Jelčić

- 09:29 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.06.2023.

Zbilja koja boli...







.
Na obrisima druidskih vjerovanja šest vrhunaca,
slijed svetkovina utkanih u purpur sutona i svitanja,
najviši vrh kao oltar života, prvi korak sa zemlje ka nebu.

Upoznh prkosne navale sudbine, bježah u
zavjetrine tmine, uranjah u dubine.
crni anđeo na obzoru tmine,
tmina sama. zaglušujući
muk u romoru svijeta.










Poetski krijes, boja vremena,
San je sidro u oceanu jave.
Usidrih se u viziji želje.
u prozirnoj tišini vidjeh
bljesak zbilje u iluziji,
viziju odlazećih
proljeća.









izvorište sreće, vrelo osjećanja,
sklad muka noći i zvuka dana.
Tko smo u strahu i sreći,
upitah te u trenutku
ove bolne zbilje.







Dijana Jelčić

- 07:27 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.06.2023.

Odora sna...








osjećam ljubav, ovija se oko srca kao veo dobre sudbine,
ispire gorčinu šifre aveti koja se ušuljala u naše vrijeme,
zaglušuje trenutke boli koji me posjećuju u budnosti,
izgovara imperativ koji vrednujem umom… živi!...
ponavljam njenu riječ između udaha izdaha… živi!...
zapovjedajući krik kovitla svijesti, a njegov glas
kao melem smiruje… živjet ću…
Iz bezdana strahova izranjaju
vizije ohrabrenja, sjećanja
na pješčani žal kojim
koračasmo ka
svitanjima …






u odori sna stojim na rubu vremena i čekam ostvarenje obećanja…


Dijana Jelčić

- 08:48 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 10.06.2023.

Iz stručka zaborava…






Smjenjuju se eoni, tisućljeća, stoljeća, godine… trenuci… smjenjuju se odore i obličja epoha… nedozvoljavaju zaustavljanje tijeka vremena…samo čovjek ponekad umrtvi dinamiku nutrine… zaustavi sjećanja u lednici svijesti i tuguje za nećim čega možda nije ni bilo… a tuga i patnja su tek tuga i patnja kada ih mi učinimo tugom i patnjom… Hesseova misao me poziva na obračun sa duboko u podsvijesti zatomljenim uspomenama…








stručak zaborava, dugo ugnježden u neisplakanoj suzi,
predugo skriven u pjesmi, zagubljen u oluji ruža.
Prelamanje svjetla u prizmi spoznaje
vidim buket crvenih ruža i
budućnost u celofanu,
slikovitu metaforu prve ljubavi,
slijeva se u carstvo boginje svitanja,
nestaje na skrivenoj strani Mjeseca,
obasjava siluetu na pučini oceana,
miluje srce nedodirljivo za ruke
pohlepe i gladi za snovima…

u svilenoj košulji izranja Venera na nebu sanja,
vidim je u tek osmišljenom stručku zaborava,
na latici neumirućeg cvijeta, u poeziji suza
i sjaju novog svitanja.

Ćutim usaglašenost prohujalog i sadašnjeg vremena,
ljepotu zaboravljenih i rađajućih odkucaja srca,
slutim odgovore na neizrećena pitanja…





Dijana Jelčić

- 10:40 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 09.06.2023.

U snu... lucidnom...








Može li se u snu maštati? Pomislih budeći se.
Može li se u snu odustajati od sna i sanjati nešto drugo?

Noćas sam u snu odustajala od nametnutih vrijednosti.
Odricala se svrsishodnosti ugodnog života i odlazila
u neprohodne koridore podsvjesti. Bilo je lijepo
susresti sebe zaboravljenu u tijeku vremena.
Bezglasje je bilo čulno. Razjezičavanjem
jezika se oslobađah osobnog balasta.
Doživjeh pojavnost nemogućeg,
osjećanje moći i nemoći
u snazi svejezika,
u razumjevanju inače nerazumljivog.
Bio je to otklon ka prohujalom vremenu,
uranjanje u stanje neočekivanih promjena.
Začuh zvuk neizgovorenog o nečem neviđenom.
Riječi su progovarale umjesto mene, bile su moćnice
u svetištu izričaja, utjelovljenje posljednjeg čuvara Temenosa.








Pronašla sam odgovor na pitanje,
može li se u snu maštati?
odmaštala sam vrijeme,
odustajala od sna i
sanjala drugačije.
u lucidnom snu.







Dijana Jelčić ...

- 08:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.06.2023.

Sudbina ili...




dotaknut ću nebo… šapnuo si… skinut ću Veneru i sakriti je u bisernicu želja…
zaustavit ću vrijeme, obećah... jedna je zvijezda padom dotaknula tišinu…
želja se ostvarila… i vrijeme je stalo… nebo se zaoblilo u trenutak.
desetljećima koračamo rame uz rame, otkrivaš mi tajne snova,
u svitku metafora otkrivam magiju tvoga izričaja, puteve kroz
panoramu tvoje misaonosti… razotkrivaš mi sebe iz sebe,






Dijana Jelčić

- 07:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 07.06.2023.

Filozofiranje ni o čemu… ili…






uranjam u sebe… povratak je moguć samo tamo gdje sam uistinu već jednom bila, vraćam se u vrijeme embria da bih još jednom osjetila ritam i čula simfoniju superstruna iz koje se razvio ples u mome tijelu... ćutim kontinuitet trajanja, oslobađanje energije… moć evolucije…






Postoji li budućnost?... gdje se krije njena nedohvatljivost?
gdje se kruje ona "ja" koja se rađa u sljedećem trenutku?
postoji li ona u ovome sada, poznaje li je podsvjest?
hoće li osvijestiti drugačiju ili uvijek istu mene?

Tajanstvenost nepoznavanja sebe u sebi budi nemir, znatiželju i čuđenje.







pitam se, jesam li ista ona koja je počela pisati ovo štivo?...
Ne znam, ali osjećam ushićenje… sunce je opet tu…

Dijana Jelčić

- 08:28 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 06.06.2023.

U povjerenju...






Latinski izraz „sub rosa“ zrcali znak povjerenja i tajnosti, strpljenstva, tišine, slutnji, poniznosti, ali s vremenom su postale poznate i Afroditine tajne pa je izraz pod ružom postai znakom ljubavi, strasti i ljepote.






U povjerenju, u začudnoj tajanstvenost
bijelih zora i mirisu ruža se budi dan.
Iz utrobe ruže izlijeće bijela ptica,
zoblje lazur noći, nestaje glas
mjesečine.
U romoru krvi poezija suza,
u znoju srca muk sreće,
u tišini Harpokrata
prisega ruži.







U povjerenju, dočekivali smo zore na trgu cvijeća.
Miris ruža i svježeg kruha još uvijek obnavlja
prisegu i vjerovanje da smo voljeni.

Dijana Jelčić...

- 07:17 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.06.2023.

Prepolovljen grad...






Berlin, desetljećima prepolovljen grad,





Slušali smo Reinhardove balade,
u Švicarskoj s prijateljima
njemcima slavili rušernje
Berlinskog zida
i porod lijepe
naše...

zamišljah ples fotona bijele svjetlosti,
zanosnu opsjenu, igrariju vječnosti,
u prelamanju svjetlosti vidjeh
moć hrama nutarnje sreće.







Umjetnike i sanjare vrijeme ne udaljuje od života,
oni u sebi nose poveznicu među svjetovima.

Dijana Jelčić





- 07:37 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.06.2023.

Neću čaroliju, hoću zbilju...








Bez početka i kraja, pripitomljena orkanom
odlazećeg dana skupljah krohtine
bolnih uspomena.







Neću zbilju, hoću čaroliju... mislila sam bježeći u san...
gutala štivo Tennessi Willliamsa, uživala
u teatarskim predstavama, a onda se
čarolija pretočila u zbilju...







iza zlaćanog oblaka sjaj sutonske zvijezde je šutnjom dotaknuo nutrinu.
Kao lučonoša sreće stvorio slavoluk ka noći bez mjesečeva srebra.
Na lazurnoj pučini svićarica prosu mrežu čuvarice snova.
Iz kobaltnog muka izroni osjećanje porculanskog sjaja,
preslika zaboravljenih uzbuđenja.






Dijana Jelčić

- 09:39 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 03.06.2023.

Jesmo li griješili?...





Mi djeca vremena, igrajući se osjećamo razlomljenost sjećanja, vidimo obrise prohujalih oluja.






Pitamo se... Jesmo li griješili?
Jesmo, bezgriješnost je utopija. Prošli smo put pokore, prolazimo ga ponovo.
Vrijeme je nebitno., postoji u fotografijama i napisanom...







U dubini tvog pogleda ćutim bdijenje dobrote i bezbroj neizgovorenih pitanja i niti jedan odgovor.
Ti si tu i to je dobro.








- 07:27 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 02.06.2023.

Ne dozvoljavam...






Vršcima prstiju na tipkovnici pretačem misli i osjećaje na monitor, titraju misaoni
neuroni stvarajući nove sinapse, premošćuju usjekline u osjećanjima, povezuju
osjećajnost i osjetilnost u doživljaj romana Oskar Wilde Slika Doriana Graya.

U toj je gotskoj priči o portretu umjetnika koji se izobličuje zbog raskalašena života,
a on ostaje mlad i nedužna izgleda sve dok ne uništi portret, prikazao duhovnu okolinu
u kojoj vlada hedonizam, filozofija dekadentnoga užitka, razvrata i nemorala i esteticistički se,
karakteristično za umjetnost »kraja stoljeća«, poigrao granicama između umjetnosti i života.

izvor Hrvatska enciklopedija







Nakon što je Dorian Gray poželio vječnu ljepotu,
slika je postala ogledalo njegove duše… govoriš tiho…
misliš li na roman ili razmišljaš o umjeću slikarstva?... pitam
slika zrcali bitak bića, slikarev uradak je alegorija istinske stvarnosti,
a laž se krije u vanjskoj ljepoti… mislio je sanjar Oscar Wilde.







Bojiš li se starenja?... pitam nesigurna
Ne, samo sam razmišljao o tankoćutnim osjećajima autora knjige…
smiješ se hvatajući moj zadivljeni pogled na slici tvoga lika iz mladosti.
U svima nama živi buntovnik bez razloga, svi smo satkani od istih struna,
u nama se smjenjuju konsonance i disonance htijenja… ali svjesni konačnosti
naših tijela u beskonačnosti vremena mi živimo trenutak kao da sljedeći neće doći…



- 07:27 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.06.2023.

Pomak u prostoru...





Einsteinova dimenzija vremena me još uvijek omamljuje, budi znatiželju, rađa čuđenje.
ispisah bezbroj riječi o nepostojećoj istovremenosti, pokušah opisati neosjetljivost
tog postojećeg pomaka u trajanju. Još uvijek tragam za odgovorima na pitanja
odakle dolazi vrijeme?... kamo nestaje?... lome se u doživljaju koraka
pod kopljima dnevne svjetlosti…

promatram bljesak odlazečeg sunca, osluškujem zvon zvona sa tornja obližnje crkve,
obznanjuje protok vremena, nedohvatnost beskraja u kojem vjekuju hramovi
prepuni znakova postojanosti ikonografije u nezaustavljivoj prolaznosti.







pisala sam priču o umijeću vremena, izmaštala nemoguću mogućnost u snu boginje lova
i bdijenju čuvarice Lunina hrama… u ljubavi je nazvah petom dimenzijom trajanja,
petim, samo našim godišnjim dobom...
Još uvijek me začuđuje nemogućnost na koordinatama prostora ucrtati vrijeme.
tek na tren je pronađem u snu odsanjanom u delti Neretve, u tišini močvare
u kojoj nam se pričinjalo da nema pomaka, da sve miruje u trenutku…
Praskozorje novog trenutka je prosio svjetlost u koordinate srca i
zaoblilo prostor duše u novu dimeziju postojanja. Probudih se
tonovima nečeg nepoznatog u meni.







Dijana Jelčić

- 05:55 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>