Preživjet ćemo... opet...
Život svakog čovjeka je put ka samome sebi, pokušaj jednog puta, nagovještaj jedne staze. Nijedan čovjek nikada nije on sam, ali svaki teži da to postane, poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako umije. Svako nosi do konca ostatke svog rođenja, sluz i ljušturu jednog prasvijeta. Poneko ne postane čovjek nikada, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovjek, a dole riba. Ali svaki je hitac prirode uperen ka čovjeku. Svima nam je zajedinčko porijeklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrijela, ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži vlastitoj svrsi. Mi možemo razumijeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog.
Herman Hesse, „Demijan“
promatram tvoje lice… sanjaš li isti san?… često nam se isprepletu snovi… ponekada mi se pričinja da smo postali simbioti… godine su učinile svoje… otvaraš oči… probudila te moja budnost i tišina… jutri na obzoru svijesti… muk trenutka uranja u prostor…
Tvoj glas ga razgrće…
koliko dugo si budna?...
nisam spavala… samo sam sanjala…
spavaš li ti uopće?...
Samo spavanje je besmisleno… gubitak vremena…
ne volim praznine u postojanju, puko spavanje je
izgnanstvo sebe iz sebe…
mudruješ, to nije zdravo…
razmišljam o kemotorturi koja ti slijedi...
Sjetio sam se kako smo s prijateljima slavili prvi dan ljeta,
ručak u malom restoranu na vrhu Schloserovih stuba.
Obnavljali smo uspomene prohujalih desetljeća,
lutanja Provansom i Toskanom, jedrenja
Kornatskim arhipelagom, dogovarali
susrete u Zadru, na Zlarinu,
u Grožnjanu...
zaobilaziš temu…
nikom nebih mogao reći ni riječi o svojim snovima,
svojim očekivanjima svojoj unutarnjoj preobrazbi,
čak ni onda kada bih to htio.
No kako bih ja to mogao htjeti? pitam se kao Hesse u svom Demijanu...
Opisao si ti sebe i tvoje preobrazbe u mnogim tekstovima...
Opisala si ti mene poezijom i prozom, sunce je uvijek tu sve se vrti u krug.
preživjet ćemo, vjeruj mi.
Vjerujem ti.
Dijana Jelčić
|
