Neću čaroliju, hoću zbilju...
Bez početka i kraja, pripitomljena orkanom
odlazećeg dana skupljah krohtine
bolnih uspomena.
Neću zbilju, hoću čaroliju... mislila sam bježeći u san...
gutala štivo Tennessi Willliamsa, uživala
u teatarskim predstavama, a onda se
čarolija pretočila u zbilju...
iza zlaćanog oblaka sjaj sutonske zvijezde je šutnjom dotaknuo nutrinu.
Kao lučonoša sreće stvorio slavoluk ka noći bez mjesečeva srebra.
Na lazurnoj pučini svićarica prosu mrežu čuvarice snova.
Iz kobaltnog muka izroni osjećanje porculanskog sjaja,
preslika zaboravljenih uzbuđenja.
Dijana Jelčić
|
