Potrošeni trenuci...
Lipanjaska noć je ušetala u sobu, kroz otvoren prozor dopiru zvuci povečerja
sjedim za radnim stolom, osluškujem otkucaje zidne ure, vrijeme prolazi,
slušam njegovu neuhvatljivost, čujem njegovu neumornu jurnjavu.
nemilosrdno gutanje ovoga sada...
prostor naizgled miruje, ovdje je postojano, mjerljivo kvadratima,
osmišljeno detaljima, čini se apsolutnim, iluzija stvarnosti,
misaono dohvatljiva vizija uma...
Pitam se je li čovjek uistinu središte Univerzuma?
ta uzvišena tvrdnja godi, čovjek ga je osmislio,
svojim traganjem za istinom stotinama
godina otkriva njegove tajne.
Zidna ura otkucava potrošene trenutke,
narušava nijemost ove noći prepune
zvijezda i sjaja mjesečine, brojim
te titraje koji zrcale život.
Camus nam poručuje, čovjek bez iluzija sam sebi je stranac,
a voljeti nekog, znači željeti ostariti s njim!
čovjek je zrcalo ljubavi,
Dijana Jelčić
|
