Zbilja koja boli...
.
Na obrisima druidskih vjerovanja šest vrhunaca,
slijed svetkovina utkanih u purpur sutona i svitanja,
najviši vrh kao oltar života, prvi korak sa zemlje ka nebu.
Upoznh prkosne navale sudbine, bježah u
zavjetrine tmine, uranjah u dubine.
crni anđeo na obzoru tmine,
tmina sama. zaglušujući
muk u romoru svijeta.
Poetski krijes, boja vremena,
San je sidro u oceanu jave.
Usidrih se u viziji želje.
u prozirnoj tišini vidjeh
bljesak zbilje u iluziji,
viziju odlazećih
proljeća.
izvorište sreće, vrelo osjećanja,
sklad muka noći i zvuka dana.
Tko smo u strahu i sreći,
upitah te u trenutku
ove bolne zbilje.
Dijana Jelčić
|
