LoveDigimons&Pokemons

Sam naslov vam kaže gdje sam bila. Bilo je dobro, ali pomalo naporno jer smo mi imali školu ujutro i onda poslije škole smo išli na izlet.

Dolaskom autobusa, zauzeli smo zadnja sjedala i zeznuli dečke. Tako su barem cure htjele, a i bolje je spavati na zadnjim sjedalima. Nakon sat vremena vožnje, stigli smo u Zagreb.

Prvo smo se zaputili u Muzej Iluzije. Muzej ima prizemlje i kat pun iluzija. Ja sam prvo otišla na kat. Tamo se nalazi soba u kojoj si na jednom dijelu sobe mali, a na drugom veliki. Kasnije sam se zaputila prema sobi punoj ogledala. Sa svake se strane vidiš (dobro bi došlo u mojoj sobi). Nakon toga sam otišla u kosu sobu. Predobra je. Nalaziš se na višoj strani i samo te nešto baca na drugu stranu sobe. Nerazumljivo, a fantastično. Poslije sam sa curama pokušala složiti neke predmete. Sa AJ sam uspjela složiti sve kockice u kutiju. I bilo je još par zanimljivih stvari na katu, koje nisam uspjela "riješiti". Na donjem katu je bilo više slika i holograma. Nešto što me fasciniralo su bile dvije vaze stavljene jedna do druge i u njima se treba vidjeti lice. Ja sam ga prva uočila, ali svejedno mi je to nevjerojatno. Bilo je puno slika i fora stvari koje možete vidjeti na stanici Muzeja Iluzije.

Nakon obilaska, zaputili smo se nešto pojesti u McDonald's. Nakon kratke stanke tamo, zaputili smo se prema trgovinama. JA sam s SP prvo otišla u knjižaru na trgu pogledati kakve knjige imaju (jer smo mi "veliki ljubitelji"). Bili smo u Terranovi i H&M. Cure su si kupile svašta. Ja nisam ništa jer nisam baš osoba koja voli kupovati. Nakon nekog vremena, sjele smo u kafić i čekale dok se ne trebamo naći sa svojima pred kazalištem mladih.

I napokon je došlo vrijeme za predstavu. Predstava se zove "Pred/posljednja panda ili statika". Nikome nije bio jasan naslov kad smo pogledali predstavu. Radilo se o odrastanju djece u ratu od osnovne, srednje škole te zapošljavanja. I nakon toga je kao došla nova generacija i ovi odrasli su se pronašli u ovoj novoj generaciji, ali bilo je nekih ne povezanosti. Ja vam savjetujem da pogledate, jer nije loša, ali samo je komplicirana.

Nakon završetka predstave, krenuli smo kući i stigla sam tek u pola 12 doma, a ujutro moram u školu. Jedna dogodovština na putu do kuće je to što nam je vepar izletio na cestu. Hvala Bogu, nismo se zabili u njega, jer je moj otac savjestan vozač. Ja sam umrla od straha.

Uživajte.
P
U
S
A

Ja sam velika.

Mala sam.

Malo smo u koso.

AJ i MS sa šeširom u H&M-u.

MŽ i MS sa šeširom na istom mjestu.

Možda se sjećate AJ iz prijašnjih postova. Ako ne, onda pogledajte moj prezadnji post "Rođendan" od 2.11. ove godine i imam par slika s njom.

AJ nas je zvala da dođemo kod nje. Ja sam se prvo trebala naći s MS jer je njoj trebala pomoć oko nošenja njezinog poklona, a usput sam se prošetala. Našla sam se s njom i njezinom sestrom na stanici. Otišli smo do njezina stana i kad je ona napravila i zadnji detalj na poklonu, krenuli smo prema mjestu gdje smo se trebale naći sa MŽ. Naša šetnja je trajala 30-35 min. Nakon toga smo čekali 10 min dok nije došla MŽ. Nakon njezina dolaska, sve smo krenuli prema AJ-inoj kući.
Ona nas je već čekala na ulaznim stepenicama. Povela nas je u kuću. Tamo su još bili njezini roditelji, sestre i dečko. MS je htjela da AJ otvori njezin dar prvi i to odmah. Ona joj je napravila kutiju (box of sunsine) u koju je stavila par žutih paketića na koje je napisala u koje vrijeme se moraju otvoriti. AJ ih je naravno sve otvorila. Nisam sigurna šta je sve bilo unutra. Nakon toga je "otvarala" moj poklon. Ja sam joj kupila posudu koju sam napunila bombonima i kupila sam joj knjigu "Dnevnik Anne Frank". Rekla je da bi ju voljela pročitati i čak se iznenadila kad je vidjela knjigu, jer je ona išla samnom kupovati knjigu. I na kraju je otvorila MŽ-in poklon. Mislim da joj je kupila parfem i još nešto (inaće dobro pamtim, ali sad baš ne).
Nakon "kratkog" razgovora, išli smo prošetati s AJ-inim psima. Meni su preslatki i k tome, s njima se može "normalno" prošetati. Nakon kratke šetnje, AJ nas je natjerala da jedemo i taman kad smo pojeli ono što nam je dala, došao je ručak. Onda smo morali još jesti. Naravno, nismo puno pojeli. Nakon jela smo se družili u AJ-inoj sobi. Nakon nekog vremena bila je torta. Tortu su radili ona i njen dečko. Meni je bila dobro, samo malo preslatka. Torta je bila od oreo keksa i po njoj su bili m&m bomboni. Malo ju je bilo teško narezati, ali snašli smo se mi. Nakon torte smo svi zajedno sjeli i gledali tv. Nakon druženja s njezinim roditeljima, opet smo se povukli u njezinu sobu i tamo se "glupirali". Nedugo zatim, ja sam morala ići kući.

Bilo je lijepo opet se družiti s prijateljima na ovaj način. To me podsjetilo na rođendane kakvi su bili prije. Bez alkohola, droge, opijnja, narodnjaka i ostalih sranja.
Usput, AJ volim te najviše i nadam se da je i tebi bilo zabavno kao i meni.

Pozdrav i
P
U
S
I
C
A

AJ pali svjećice.

Ja se igram sa vatrom.

Češkali smo ju.

Svatko ovo vidi na svoj način. Neki se tako osjećaju kad su sami, a neki kad se osjećaju sami. I mene je pogodila u zadnje vrijeme. Znate onaj osjećaj kad hoćete pričati s nekim, a ne možete jer nitko nema vremena za vas. Ponekad mi dođe da razgovara s nekime o svojim "problemima", ali onda opet razmislim i shvatim da to nikoga nije briga i onda samo prešutim i nastavim dalje. U zadnje vrijeme se ne mogu osloniti na nikoga. Ja pomažem puno ljudi i drago mi je da nekome mogu nešto olakšati. Također ne mislim da će svi oni meni uzvratiti uslugu, ali to očekujem od onih par ljudi s kojima sam jako dobra. Onih koji mi se povjeravaju i traže moj savjet kada si u nekom problemu. Onih koji smatraju da je moje mišljenje bitno.
I to sam jučer napravila. Svima kome sam se javila nisu imali vremena. Neki su bili zauzeti kako oni kažu. Neki tog trenutka nisu mogli, a kasnije se nisu javili. Neki su bili negdje i uživali. Zapravo, nikoga nije bilo briga. Ti moj "dobri prijatelji" su se pokazali još gori od ljudi koje smatram poznanicima. Uvijek kad im treba savjet ili kad im treba "riješiti" problem, mene će među prvima pitati, a onda kad meni treba nešto, nikoga nema.
Možda sam i ja malo kriva za to. Ja sam inače osoba koja nikome ne vjerujem i zato se ne želim nikome povjeravati. Nije da se bojim šta bi mi rekli, nego da mi neće htjeti dobro. Imam osjećaj kao da će me svatko kome se povjerim izdati u sekundi kada dođe do svog prijatelja. To je razlog zašto se ne povjeravam drugima. Iako mi dođe nekada da dođem do nekoga i sve mu kažem. U tom trenutku stanem, razmislim o tome, te opet zaključi da ih nije briga i da nikome ne mogu vjerovati.
U zadnjih par dana sam plakala više nego cijelu ovu godinu sveukupno. Plakala sam zbog svega što mi je palo na pamet (zbog izgubljenih ljudi i izgubljenih prijatelja najviše).
Shvatila sam da osobe koje sam izgubila kao prijatelje ne trebam vraćati. Oni su otišli zato što su se promijenili ili zato što su se promijenile okolnosti našeg druženja (Mislim na ljude s kojima sam bila dobra u osnovnoj. Prije smo se stalno družili, a sad se jedva čujemo za blagdane.)
Shvatila sam da zapravo nemam ni jednog pravog prijatelja kad mi je najpotrebniji. Znate onu: "U nevolji se prijatelj poznaje."
Što je najgore, danas sam se vidjela s sestričnom GK i ponašala sam se kao da se nikad nije ništa dogodilo. Hoću reći da se uz "prijatelje" maknem iz stvarnosti i zaboravim svu svoju usamljenost. Ostati sam je ono najgore. Ponekad glazba pomaže, a ponekad ni to.
Bilo mi je drago vidjeti GK jer je nisam jako dugo vidjela i lijepo smo se družile i sve, ali onda sam se opet vratila u stvarnost.
Nije da ja puno očekujem do tih svojih prijatelja. Očekivala sam da će me barem netko od njih saslušati i barem reći: "Sve će biti u redu." ili "Nemoj brinuti, ja sam tu." ili bilo što drugo što bi me barem malo razveselilo, ali nisam ništa dobila. Čak nisu trebali ništa ni reći, mogli su me samo zagrliti. Ponekad i to treba čovjeku da se osjeća voljeno, ali ništa. Ostala sam sama sa svojim mislima dubokim kao ponor. I bez užeta ili ruke koja bi me uhvatila prilikom pada.
Možda malo preuveličavama s ovim ponorom, jer ljudi mi često kažu da previše razmišljam i da dramatiziram. Ne znam što vi mislite, ali ja mislim da ne ne preuveličavam. Smatram da je imati nekoga kao potporu u životu osnovno kao i hrana i zrak. Trebate imati nekoga kako ne bi poludjeli od svih tih svojih misli.
Mislim da ću ovdje završiti. Nadam se da će se sve ovo popraviti nakon nekog vremena.

Nadam se da vi nemate ovakve misli kao ja. Ubijaju me zadnjih par dana.
Pozdrav svima i budite pozitivni za razliku od mene.

Sam naslov kaže... Bila sam na rođendanu od MŽ (Male Buntovnice). Slavila je 17 god.

U subotu (31.10.2015.) nas 4 smo se našle u S gradu u jednom restoranu. Tamo smo bile na ručku. MŽ je za nas naručila platu koja je bila ogromna. Ostalo je još puno hrane kad smo završili. Nakon toga smo još uzeli palačinke. MS i ja smo pojele, a MŽ i AJ nisu mogle. Nakon 2 i pol sata sjedenja u restoranu, zaputile smo se doma. Otpratili smo MS i onda prema AJ-inoj kući, ali prije nas je susrela MŽ-ina mama koja nam je bila prijevoz. Sa MŽ sam otišla u Takko. Tamo si je ona kupila jeden lijepe sivo bijele hlače sa cvijetovima i crnu šiltericu sa srcima. Meni je ona kupila sivo tirkiznu šiltericu s dijamantom. Nakon toga smo otišli kući.

U nedjelju (1.11.2015.) MŽ me je zvala na tortu, a da joj usput objasnim engleski. I tako sam ja došla, a nije bilo torte. Pomogla sam joj engleski, iako me ona baš nije doživljavala jer je imala "bitnijih" stvari na pameti (dečko). I nakon što sam se nažderala kolača, otišla sam kući.

Ovaj vikend mi je bio lud jer ovaj tjedan sve živo pitaju i nisam ništa stigla učiti preko vikenda. Bojim se da će se to loše odraziti na moje ocjene.

Uživajte.
P
U
S
A

Jedan sebić poslije jela.

Moje lude ideje u ogledalu.

Jedna slika s AJ jer ih nemam puno na blogu.