LoveDigimons&Pokemons

Svatko ovo vidi na svoj način. Neki se tako osjećaju kad su sami, a neki kad se osjećaju sami. I mene je pogodila u zadnje vrijeme. Znate onaj osjećaj kad hoćete pričati s nekim, a ne možete jer nitko nema vremena za vas. Ponekad mi dođe da razgovara s nekime o svojim "problemima", ali onda opet razmislim i shvatim da to nikoga nije briga i onda samo prešutim i nastavim dalje. U zadnje vrijeme se ne mogu osloniti na nikoga. Ja pomažem puno ljudi i drago mi je da nekome mogu nešto olakšati. Također ne mislim da će svi oni meni uzvratiti uslugu, ali to očekujem od onih par ljudi s kojima sam jako dobra. Onih koji mi se povjeravaju i traže moj savjet kada si u nekom problemu. Onih koji smatraju da je moje mišljenje bitno.
I to sam jučer napravila. Svima kome sam se javila nisu imali vremena. Neki su bili zauzeti kako oni kažu. Neki tog trenutka nisu mogli, a kasnije se nisu javili. Neki su bili negdje i uživali. Zapravo, nikoga nije bilo briga. Ti moj "dobri prijatelji" su se pokazali još gori od ljudi koje smatram poznanicima. Uvijek kad im treba savjet ili kad im treba "riješiti" problem, mene će među prvima pitati, a onda kad meni treba nešto, nikoga nema.
Možda sam i ja malo kriva za to. Ja sam inače osoba koja nikome ne vjerujem i zato se ne želim nikome povjeravati. Nije da se bojim šta bi mi rekli, nego da mi neće htjeti dobro. Imam osjećaj kao da će me svatko kome se povjerim izdati u sekundi kada dođe do svog prijatelja. To je razlog zašto se ne povjeravam drugima. Iako mi dođe nekada da dođem do nekoga i sve mu kažem. U tom trenutku stanem, razmislim o tome, te opet zaključi da ih nije briga i da nikome ne mogu vjerovati.
U zadnjih par dana sam plakala više nego cijelu ovu godinu sveukupno. Plakala sam zbog svega što mi je palo na pamet (zbog izgubljenih ljudi i izgubljenih prijatelja najviše).
Shvatila sam da osobe koje sam izgubila kao prijatelje ne trebam vraćati. Oni su otišli zato što su se promijenili ili zato što su se promijenile okolnosti našeg druženja (Mislim na ljude s kojima sam bila dobra u osnovnoj. Prije smo se stalno družili, a sad se jedva čujemo za blagdane.)
Shvatila sam da zapravo nemam ni jednog pravog prijatelja kad mi je najpotrebniji. Znate onu: "U nevolji se prijatelj poznaje."
Što je najgore, danas sam se vidjela s sestričnom GK i ponašala sam se kao da se nikad nije ništa dogodilo. Hoću reći da se uz "prijatelje" maknem iz stvarnosti i zaboravim svu svoju usamljenost. Ostati sam je ono najgore. Ponekad glazba pomaže, a ponekad ni to.
Bilo mi je drago vidjeti GK jer je nisam jako dugo vidjela i lijepo smo se družile i sve, ali onda sam se opet vratila u stvarnost.
Nije da ja puno očekujem do tih svojih prijatelja. Očekivala sam da će me barem netko od njih saslušati i barem reći: "Sve će biti u redu." ili "Nemoj brinuti, ja sam tu." ili bilo što drugo što bi me barem malo razveselilo, ali nisam ništa dobila. Čak nisu trebali ništa ni reći, mogli su me samo zagrliti. Ponekad i to treba čovjeku da se osjeća voljeno, ali ništa. Ostala sam sama sa svojim mislima dubokim kao ponor. I bez užeta ili ruke koja bi me uhvatila prilikom pada.
Možda malo preuveličavama s ovim ponorom, jer ljudi mi često kažu da previše razmišljam i da dramatiziram. Ne znam što vi mislite, ali ja mislim da ne ne preuveličavam. Smatram da je imati nekoga kao potporu u životu osnovno kao i hrana i zrak. Trebate imati nekoga kako ne bi poludjeli od svih tih svojih misli.
Mislim da ću ovdje završiti. Nadam se da će se sve ovo popraviti nakon nekog vremena.

Nadam se da vi nemate ovakve misli kao ja. Ubijaju me zadnjih par dana.
Pozdrav svima i budite pozitivni za razliku od mene.