LoveDigimons&Pokemons

I napokon je pocelo vrijeme klizanja. Jedan od boljih aktivnosti za vrijeme zime, jer nisam bas ljubitelj zime, jedino praznici i Bozic.

I tako sam isla prvu put na klizanje ove "zime". Imala sam dogovor s curama da se nademo u busu i idemo zajedno na klizanje. I one su otisle prije na bus kako bi stale u red da nebi bilo da ne dobiju klizaljke kad su iznajmljivale. I tako ja sama idem. Stojim u redu i cekam ulaz. Nisam ih vidjela prije nego sto sam krenula na led. I sad cemo svi zajedno klizati drzeci se za ruke. Nije tako bilo, jer sam ja bila na kraju i kad bi se druga na kraju zaletila, ja bi odletjela, stoga sam ja cijelo vrijeme klizala sama.

I dogodio se jedan mali inciden. Kako sto sam rekla, klizala sam sam i bila je velika guzva. Ima dosta ljudi koji znaju odlicno klizati i njima se ne da cekati pa prestizu sve ljude. I tako me je jedan ludak srusio tako da se zabio u mene, a one je samo nastavio. Ima tako neobzirnih ljudi.

I na kraju kad je zavrsilo klizanje, trebala sam se naci s curama da odemo na stanicu, ali one su vec otisle, a ja sam ih uzalud cekala. I opet sam sama otisla na stanicu bojeci se da ce mi zadnji bus otici i da cu morati prespavati u drugom gradu koji je 14 km odaljen od mog. I napokon je bus dosao i bio je pretrpan jer je zadnji bus. I tako su vecinom bili ljudi koji su isli kuci s klizanja.

I ispostavilo se da se vise ne moze vjerovati prijateljima, nego se moras osloniti sam na sebe.

To je to za ovaj post. Veliki mah mah i velika
P
U
S
A

Sam naslov govori sta sam radila. Kao i uvijek, dogodilo se nesto "ludo".

Ponedjelja. 24. 11. Skola je zavrsila. Kud sad? 'Ajmo u Mc Donald's. I tako sam ja krenula u avanturu sa dvoje cure ista imena (MS i MZ). Polagano se odmicemo od skole i pozdravljamo od "prijatelja". Krenuli smo putem koji drugi nisu isli. I doslo smo do jednog izazova. Radovi na cesti, pa se mora okolnim putem. Tu dolazi do malog problema. Kisa je padala i sve je blatnjavo. Kako doci na drugu stranu? Ides jednim putem, pa se vratis i onda drugim i mozda nades put do treceg. Najbitnije je da moras daleko skociti. I napokon smo presli "labirint". MZ je imala cizme, dok smo MS i ja bile u tenisicama. Blato posvuda. Bilo bi nepristojno uci tako blatnjav, pa smo nas dvije "prale" tenisice. A ono najgore je sto su nam tenisice na jednom mjestu bijele. I bas to mjesto je pogodilo blato. I nakon sto smo ih izglancale s vodom i maramicama, zaputili smo se na nase odrediste. Idemo malo uzivati i zaboraviti na probleme. Zapravo, idemo se "najesti". I tako opet happy meal...Ali i MZ ga je uzela, pa nisam bila jedina budala tamo i Big mac. A MS je jela nesto... Ne znam kako se zove. Bilo je ludo druzenje. A razgovor je bio o ljubavi. Neizbjezna tema svakog razgovora. I nakon sto je svaka izblebetala svoje ljubavne dileme, polagano smo krenuli kuci. Ovakva druzenja bi mi trebale svaki dan. Samo malo da se opustim i zaboravim na skolu. I nesto "zanimljivo" je to sto sam "putovala kroz vrijeme". Nije to bilo pravo putovanje kroz vrijeme, jer to JOS nije moguce. Namjerno je naglasena rijec. Ali dok sam se vozila busom kuci, prolazile su mi svakakve scene kroz glavu. Neke izmisljenje, a neke koje su se stvarno dogodile. I saznala sam da je moj zivot neispunjen. Sve sto radim je skola, ucenje, visim na drustvenim mrezama i imam odredene potrebe koje moram zadovoljiti svaki dan (spavanje, jelo...). Trebalo bi mi nesto ili netko da mi ispuni moj neispunjen zivot.
Sigurno se sjecate onog decko s kojim sam stavila sliku. E pa... Njega vise nema. Bas na ovaj dan (24. 11. ) odlucio je napustiti moj zivot zauvijek, ali na "moj nagovor". Kako to mislim? Pa sve se promijenilo od onog dana kad smo se upoznali do sad. U pocetku je bio decko kojeg bi svaka pozeljela, a onda ga je nesto puklo i poceo je lagati i nesto mutiti s drugim curama. Iako mi je tvrdio da su mu to samo prijateljice i da nema nista s njima, nakon nekog vremena sam mu prestala vjerovati. I tad sam pocela razmisljati o tome da napusti moj zivot prije nego me povrijedi s necime. I kad je napokon dosao dan kad sam ja postala ravnodusna, izbacila sam ga iz svoj zivota. Nije da sam ga prestala voljeti, samo sam prestala razmisljati o njemu, postala sam hladna i pocela ga lagano zaboravljati. I svaki dan je sve "dalje" od mene i uskoro ce zauvijek otici. Ostati ce u mojim mislima zauvijek, ali vise nece biti medu ljudima koji su mi na neki nacin bitni. Vjecna uspomena s dubokim oziljkom negdje u mom srcu.
I ako ste citali moj prosli post, vidjeli ste da sam citala knjigu Greska u nasim zvijezdama. E pa, procitala sam je i mislim da je savrsena. Govori o stvarno zivotu i stvarnim problemima, dok su vecina danasnjih knjiga same izmisljotine (neke od njih su dobre, npr. Aprilynne Pike - Krila i ostali nastavci). I pocela sam gledati film, ali nakon 40. minute sam odustala jer mi je pokvario dojam o knjizi. Nisu to greske sto su oni napravili, ali nisu stvari koje su bile u knjizi. Znam da se filmovi na rade tako da bude sve po knjizi, ali ne moze se samo tako izbaciti neki ne toliko bitni likovi. Mogli su barem prikazati par sekundi scenu s tim likovima, bilo bi dosta. Ali izbaciti ih, ne mogu to podnijeti. I tako nisam pogledala film, a vidjeti cu hocu li ikad. Mozda s nekim tko bas bude htio gledati film, mislim na one koji ga nisu gledali. Ali vidjeti cemo.

To je to za ovaj pomalo depresivan post. Veliki mah mah i
P
U
S
A


MS je savrsena, a ja sam... Ne postoji rijec kojom bi se opisala.
MS1602 - pod tim imenom mi kamentira postove. Jedna od rijetkih "prijatelja" koji me citaju.

Morala sam napisati ovaj post i podijeliti to s vama. Pocela sam citati tu knjigu i ne postoji prava rijec s kojom bi ju mogla opisati. Knjiga je komicna, ali tuzna zbog radnje. Kad procitam knjigu obavezno moram pogledati film i ukazati na eventualen greske. Ali ovaj dio u knjizi me osvojio, nesto stvarno prekrasno:

"Hazel Grace, kao i mnogo djece prije tebe - a ovo govorim s iznimnom nježnošću - svoju si Želju potrošila brzopleto, ne mareći za posljedice. Strašni te kosac gledao u lice i strah od smrti dok ti je Želja još u džepu, neipunjena, natjerao te da pojuriš prema prvoj Želji koje si se mogla sjetiti pa si ti, kao i mnogo drugih, odabrala hladno i umjetno zadovoljstvo tematskog parka."
"Zapravo sam se na putovanju sjajno provela. Upoznala sam Šilju i Min..."
"Usred monologa sam! Napisao sam ovo i zapamtio i ako me prekineš, sve ću sj*****", prekinuo me Augustus. "Molim te, jedi sendvič i slušaj." (Sendvič je bio nevjerojatno suh, ali ipak sam zagrizla.) "U redu, gdje sam stao?"
"Umjetna zadovoljstva."
Vratio je cigaretu u kutiju. "Točno, hladna i umjetna zadovoljstva tematskog parka. Ali, dopusti mi da ustvrdim kako su pravi junaci Tvornice Želja mladić i djevojka koji čekaju kao što Vladimir i Estragon čekaju Godota, a dobre kršćanke brak. Ovi mladi junaci stoički i bez žaljenja čekaju da naiđu ono istinska i prava Želja. Naravno, ona možda nikad ne stigne, ali barem mogu mirno počivati u grobu znajući da su učinili svoj dio kako bi sačuvali Želju kao ideju.
Ali opet, možda i stigne: možda shvatiš da je tvoja jedina i prava Želja osijetiti briljantnog Petera Van Houtena u njegovu amsterdamskom egzilu i biti će ti drago što si sačuvao svoju Želju."
Augustus je stao usred govora dovoljno da shvatim kako je monolog završio. "Ali ja nisam sačuvala Želju", rekla sam.
"Ah", odvratio je. A potom je, nakon nečeg što je djelovalo kao uvježbana stanka, dodao, "Ali ja sam sačuvao svoju."
"Stvarno?" Bila sam iznenađena time što Augustus još ima pravo na Želju, budući da je u školi i već godinu dana u remisiji.Moraš biti prilično bolestan da bi ti Dobri duhovi ispunili Želju.
"Dobio sam ju u zamjenu za nogu", objasnio je. Lice mu je bilo posve obasjano; morao je škiljiti da bi me pogledao, a zbog toga mu se nos preslatko naborao. "Sad, ja ti neću dati svoju Želju ili nešto takvo. Ali želim upoznati Petera Van Houtena, a nema smisla upoznati ga bez djevojke koja me upoznala s njegovim knjigama."
"Definitivno nema", složila sam se.
"Dakle, ja sam razgovarao s Dobrim dusima i oni se potpuno slažu. Kažu da je Amsterdam divan početkom svibnja. Predlažu da otputujemo trećeg svibnja, a vratimo se sedmoga."
"Augustuse, stvarno?"
Pružio je ruku, dotakao mi obraz i na trenutak sam pomislila da će me poljubiti. Tijelo mi se ukočilo i mislim da je to primijetio jer je odmaknuo ruku.
"Augustuse", rekla sam. "Stvarno. Ne moraš to raditi."
"Naravno da moram", odgovorio je. "Pronašao sam svoju Želju."
"Bože, najbolji si", rekla sam mu.
"Sigurno to govoriš svim dečkima koji ti financiraju međunarodna putovanja", odgovorio je.

Dio u knjizi koji me odmah osvojio. Zao mi je sto takvi ljudi kao sto je Augustus postoje samo u knjigama.
Jos nisam dosla do kraja, ali blizu sam, stoga mi nemojte otkriti kraj ako ste citali knjigu ili gledali film.

To je to za ovaj post. Veliki mah mah i velika
P
U
S
A