Naočale sa zlatnim okvirom
ponedjeljak , 30.06.2008.
Žena u crnini, koja se s teškom mukom pridržavala desnom rukom o svoj štap, lijevom je gurala teška vrata od lifta i pokušavala iskoraknuti starom sporom nogom na sedmom katu.
"Mogu li vam pomoći, gdje idete?" - zabrinuto sam se obratila baki, koja mi je djelovala da ne zna gdje se nalazi. "Idem k Ivi." - kratko i sigurno mi je odgovorila.
Samoća je strašna stvar i nagoni čovjeka da posljednjom snagom potraži društvo za razgovor. Kasnije sam od Vanje saznala da živi sama i vrlo je stara, preko osamdeset godina. Rekla mi je i u kojem stanu živi.
U zgradi, gdje su svi nakon rata promijenili ulazna vrata stana, samo su njena još uvijek stajala žuta i stara, pa bi se zimi čula bura kako fijuče kroz pukotine i ispod praga. U večernjim satima, vrlo glasno bi se čula radio postaja sa večernjom molitvom. Svjetlo nije palila nego je iz mračnoga stana kroz staklo iznad vrata dopirala glazba crkvenoga zbora.
Jednoga jutra dok sam jurila na posao, po izlasku iz zgrade susretoh šarmantnog gospodina, koji je parkirao svoj skupi auto u hladovinu ispod drveta, na mjestu za koje smo se svi borili u vrućim danima. Registarske pločice su pripadale drugom gradu, u drugoj županiji, a zlatni okvir na skupocjenim naočalama govorio je o njegovom statusu. Već koračajući prema meni, zadržao je pogled i uputio mi ljubazan pozdrav za dobro jutro. U rukama je nosio nekoliko vrećica sa namirnicama i ja sam se zapitala, kako to da ovog susjeda prije nisam vidjela.
U večernjim satima, dok bi susjedstvo sjedilo udobno zavaljeno pored svojih ekrana, ja bih sa sedmoga kata, prošetala sa svojom vrećicom smeća do kontejnera, pokušavajući potrošiti koju kaloriju.
I uvijek bih nanovo osjećala nelagodu prolazeći pored tih žutih vrata, iza kojih bi dopirao glasan religiozan program. Neugodan miris starosti, bakine i svega staroga u čemu je živjela, tama iz njenog stana i ništa drugo do molitve, uporno mi ježila kožu.
Dok sam zamicala na sljedećem katu, začuh da se otvoriše vrata i radoznalo sam se nagnula preko ograde, misleći da se baka negdje zaputila, Na moje iznenađenje ugledala sam gospodina sa zlatnim okvirima od naočala.
Od Vanje sam opet saznala još jednu informaciju, da je to njen sin koji dolazi često i skrbi o svojoj staroj majci. Moja radio - Vanja nije mi znala reći niti da li je oženjen niti išta više od tih nekoliko rečenica.
Iako sam bila vrlo temeljita, pa budilicu štimala na skoro sat i pol prije početka radnog vremena, da bih u miru mogla obaviti svoj jutarnji ritual, popušatala sam u svojim dosljednostima. U posljednje vrijeme Tomislav i ja nismo mogli odoljeti kasnim noćnim izlascima u potrazi za svježim zrakom, pa mi se jutrima činilo vrlo slatko reći sebi 'još samo pet minuta'. I naravno, tih pet minuta izbacilo bi me iz tračnica, pa bih jurila niz stepenice ne čekajući lift.
Jednoga takvoga jutra bez moje kontrole, dok sam trčala naletjela sam na dva policajca koja su šutke između sebe pod ruku vodili susjeda sa zlatnim naočalama.
Radio - Vanja je bila šokirana kada sam ju nazvala da pitam što je saznala u svezi toga.
Ona nije imala pojma.
No, sljedećeg jutra na naslovnici dnevnih novina, gledale su me te oči iza skupocjenoga okvira, no ovaj put mi se nisu činile nimalo otmjeno. Bila je to slika čovjeka koji uznemirava, čovjeka koji sliči kriminalcima s potjernica.
Nakon pročitanoga teksta o razbijenom lancu pedofila koji su u stan dotičnoga gospodina dovodili maloljetnu djecu, osjetila sam užasnu mučninu.
Tu, vrata pored vrata, susjedi, stara majka i sredovječni sin, mi ostali susjedi koji koračamo sa vrećicama smeća pored njihovih vrata, nikada nismo zamijetili niti jedno dijete da je ušlo u taj stan.
Kakvi smo to ljudi. Krivi isto toliko koliko on, koji je radio taj gnusni zločin.
komentiraj (19) * ispiši * #
Svadba
subota , 28.06.2008.
Mislim da ću se onesvijestiti. Mrzim smrad bolnice. Da, baš smrad. Kako mogu reći "miris bolnice". Miris je nešto fino. A ovo smrdi.
Smrdi na bolest, umiranje, injekcije, prljave posteljine...
Znala sam ja da, na kraju, ne može sve biti tako idealno. Morala sam se štipati kada smo Marin i ja odlučili vjenčati se. Stvari su se tom našom odlukom tako naglo zakotrljale, kao lavina, odron zemlje.
Na faksu sam uspjela dati uvjet. To mi je mnogo značilo, jer sam se teška srca odvajala od svakog novčića. Jednostavno mi je jednoga dana tog starog umišljenog pedera bilo dosta.
Kao robovlasnik, gonio nas je da radimo. I kada sam mu ja rekla da nije moj problem u tomu što je prošlo njegovo vrijeme monopola u našem malom gradu, nego da se treba suočiti sa konkurencijom na drugačiji način, a ne da tuče po nama, on me mrko pogledao.
Tog trenutka, nakon završene prve smjene, prvo što sam uradila bila je vožnja do faksa i uplata za prvu godinu.
Onda me, k tomu još, Suzana vrlo skoro pozvala i rekla da u banci traže nove djelatnike.
"Ih, još kad im napišem u zamolbi da se školujem uz rad, ima da me prime bez dvojbe." - pomislila sam isti tren, dok sam završavala razgovor sa Suzanom na mobitel.
Tako su se događanja poput bujice nizala jedan za drugim. A već sam imala pune ruke posla oko donošenja velikih odluka.
Vjenčanicu sam već odavno, potajno, sama za sebe bila odabrala u susjednom butiku. Svaki dan kada bih dolazila na posao, koji mi je sve više sličio prisili nego užitku, sebi sam govorila: "To je ta. Nigdje ja dalje ne idem."
Marin i ja smo bili zajedno već šest godina i sve je vodilo jednom slučajnom trenutku, kada ćemo se odlučiti na zajednički život. Plašila me nekada spoznaja da je nestalo strasti i da sve više sliči nekom programu i protokolu. Da se volimo, to nam je jasno od prvoga trenutka, ali na zadnji Marinov rođendan stigao je tatin komentar da želi da mu se sin jedinac skrasi i uredi sebi kat kuće koja se nalazila nedaleko od centra grada.
a
Moja mama zaslužuje posebnu priču. Ostavila je tatu nakon malog milijuna pokušaja da ga izliječi od alkohola. Kada sam ja, najviše od nas troje bila traumatizirana, mama je uradila veliki potez. Ostavila je tatu i krenula velikim korakom u život sa nas troje. Tada smo još išli u srednju školu.
Seka i ja smo 'zasukale' rukave i svaki zarađeni novčić priložile u kupovinu stana i njegovo renoviranje. Kao da je jučer bilo, sva sretna sam na kredit kupovala svoju prvu sobu. Bila je nježno plava, s velikim televizorom i malim ormarom. Ali sam odmah mami dala do znanja, da ću to morati ponijeti sa sobom kad se odlučim napustiti mamin dom.
Nakon što smo ugovorili svadbu u velikom restoranu na periferiji grada, Marin je odlučio otići na nekoliko mjeseci 'vani' i zaraditi još koji dolar, da bismo kat uredili po svomu ukusu.
Suočena sa hrpom projekata, ponuda, važnih odluka, jer na kraju krajeva, takve stvari ne rade se svaki dan, uplašila sam se i često Marina zvala na mobitel za konzultaciju.
Vikendom bih odlazila u selo blizu grada, gdje je živio moj otac, pijanica. Nije ništa radio, nego odlazio od susjeda do susjeda i čekao da mu uspu čašicu žestice. Često sam ga znala naći upišanog i smrdljivog, i nikako mi nije jasno kako je to uspijevao, jer za takvo opijanje treba mnogo novca. Tada bih mu počistila kuću, oprala robu, kupila cigarete, skuhala nešto za pojesti.
Mama je bila ogorčena na te moje postupke. Sestra Ivana nije htjela da odlazi sa mnom, a moj brat Franko, koji je bio srednjoškolac, još nije ni imao svoje mišljenje i čak se pored oca osjećao zbunjen. Tako da sam uporno odlazila sama i nisam dozvolila selu da pričaju kako o njemu nitko ne brine. Bila je to bolest kao i svaka druga.
Tako sam, u kiši svojih svakodnevnih događanja, jednoga dana našla oca bez svijesti. U prvi tren sam mislila da je to njegovo uobičajeno stanje, ali kad ga nisam mogla probuditi, pozvala sam hitnu. Tek nakon njihove ukazane pomoći, vidjela sam da je otac sličio velikom balonu punom vode. Taj dan su, doslovce, pumpali vodu iz njega, da ga ne uguši.
Koža mu je bila uništena od psorijaze, oči izbuljene kao u zvijeri, trbuh veliki kao u trudnice.
Čak me liječnik pozvao na razgovor i rekao da obitelj treba biti spremna na najgore.
Svijet se okrenuo oko mene.
Kako da plešem svoj prvi valcer, kako da gradom vozi kolona mojih svatova, ako će moj otac ležati u grobu par dana prije mog velikog dana. Mama, Ivana i mnogobrojna rodbina vršili su pritisak na mene, da ne smijem dozvoliti da još jednom uništi moj život.
I umjesto da se radujem što mi se život zahuktao kao nezaustavljiva lokomotiva, s mnogo lijepih događanja, ja sam čak pošla do liječnika zbog jakih bolova u želudcu.Konačno sam odlučila i Marinu sam rekla da ćemo odgoditi svadbu, ako tata umre.
Evo me, još jednom ulazim u smrdljivu bolnicu, u kojoj leže samo propalice poput moga oca, u sobama sa rešetkama na prozorima.Sa strahom koračam prema njegovoj sobi susrećući se sa ljudima koji me čudno gledaju, teturaju nesigurnim korakom i sklanjaju mi se kao uplašena djeca, pod dejstvom jakih lijekova, a ja svaki put dolazim u strahu da priopćenje liječnika znači odgađanje svih mojih planova za budućnost.
komentiraj (17) * ispiši * #
Mirišeš na ljubav
četvrtak , 26.06.2008.
Kada bi ušao
Bilo je opojno
Željela sam biti majka tvoje djece
Nije li smiješno
Čekali smo djecu svoje djece
Mirisalo je na daljine
I želju za bježanjem u povratak
A nismo voljeli davnine
Ljudi oko tebe
Dobro su se osjećali
A ja sam na čelu kolone
Nosila barjak ljubavi
I na njemu naša imena
Ponosno
Baš me briga
komentiraj (19) * ispiši * #
Rukopis i čarape
utorak , 24.06.2008.
Konačno je stigla knjiga od njega.
S posvetom.
Zurila je u rukopis i pokušavala analizirati njegovu osobnost. Muškarce je doživljavala na svoj način: kroz njihove čarape i rukopis.
Čarape mu nije mogla vidjeti, ali rukopis je mogao mnogo reći. Nije se pravila pametnom i glumila grafologa. Nego, onako, kako ona zna. Kada je još kao mala gledala u bratov ružni rukopis i analizirala ga kao osobu. U početku joj se činilo da mu pripada pogrešan rukopis, a onda otkrila toliko toga u svakom slovu koje je brat bio napisao. Naginjala bi glavu za njegovim krivim slovima, smiješila se njihovoj ružnoći i nalazila odgovor. Slova su govorila ono što ona nije mogla vidjeti s vana. Pogotovo ona - velika, stroga sestra.
Poslije je bila šarmirana rukopisom svoga budućeg muža. Upravo onako, kako ga je ona od prvoga trena postavila na tron kao kralja, sa urođenim manirama vladara sa dvora, tako je svako njegovo slovo potvrđivalo njegovu profinjenost, koju je zamijetila još kod prvoga susreta s njim.
Bilo je to na pješačkom prijelazu, kada je elegantno nakrivio svoje manekensko tijelo i propuštao automobile do trenutka kada mu se ona približila. Tu je počelo sve.
Često ode do tog pješačkog prijelaza i u mislima evocira slike njegovog lika u svilenoj košulji, modroj kao šljiva i tamnim hlačama. Titraj njenog srca rekao je da će s njim stati pred oltar i zakleti se na vjernost do groba.
No, knjiga koju je dobila od virtualnog prijatelja, naslovom je dirala u njen život. Prelistala ju je na brzinu i prepoznala mnoge već pročitane priče. Ostavila ju je za čitanje u hladovini godišnjeg odmora.
Nisu mnogo znali jedni o drugima i svatko od njih je imao svoju 'predstavu' za ostale. Ionako ljudi nisu iskreni jedni prema drugima, tako da je nedostatak istine u ovom svijetu bio normalna stvar.
Jednom prigodom naišla je na njegovu sliku neke web - stranice i imala je predodžbu o njegovom liku. Mada ju to nije zanimalo, nije bilo loše imati sliku osobe čijem se pisanju klanjala s dubokim poštovanjem. U njegovim pričama pronalazila je onu mušku stranu u sebi i voljela žene o kojima on piše.
Nije znala u kojem gradu živi. Nije znala kojem dijalektu pripada, jer je čitatelja mogao vrlo dobro zavarati lutajući sa svojim pričama od kraja do kraja, od običaja do običaja. Knjiga je stigla s pečatom iz unutrašnjosti, ali to nije ništa govorilo, kao ni njemu njena adresa. Nije bila spremna za svoje razotkrivanje, pa se poslužila 'pomoćnom' adresom i imenom.
No, sasvim je dovoljno bilo uživati u njegovom pisanju i uopće nije bilo važno gdje živi. Sliku njegovoga lika zadržala je u mislima i svaki put kada bi čitala njegovu novu priču, zamišljala je njegov lik nagnut nad tipkovnicom i prste ispod kojih izlazi još jedna dobra priča.
Analizu rukopisa ostavila je za neke druge dane, mirnije i opuštenije.
Prijatelja iz imaginarnog svijeta prepustila je životu u nekom tajanstvenom kraju. Važno je bilo to prijateljstvo protkano uzajamnim poštovanjem i divljenjem.
Jednoga dana, dok je čekala svoju prijateljicu u vrtu tihoga restorana, prebacila je nogu preko noge, zavalila se u udobnu pletenu stolicu i razgledala ispod sunčanih naočala po ljudima koji su sjedili za stolovima oko nje.
Bila je tu i jedna grupa bučnih turista, koji su završavali ručak i žurno kupili stvari, jer ih je vozač, privremeno parkiranog autobusa, već po tko zna koji put molio da požure s ručkom, da ne bi imao problema s policijom.
Kao magnetom privučena, pogledala je preko ramena malo više u desnu stranu i susrela se s pogledom. U prvi tren nije bila svjesna brzine i količine misli koje su kao iskrice iz vatre, skakutale i rojile se u njenoj glavi.
Od prve misli, da ju taj muškarac uporno gleda i da joj je poznat i jako ju podsjeća na nekoga. Do zaključka da je to lice sa web - stranice kluba književnika.
Zbunjeno je oborila pogled i kao da se spremala skočiti u rov, jer je uhvaćena u neočekivanu paljbu, pitala se bi li bilo glupo ustati i otići.
Ili ostati? A što onda?
Jer, ona ne želi nikakve susrete. Želi ostati skrivena i svoja. To je poseban svijet u kojem žive mnogi od njih.
Angela je spasila situaciju svojim dolaskom i spriječila da se ponaša poput djeteta.
Dok je Angela bučno govorila o gužvi kod kozmetičarke i poručivala kavu i čašu vode punu leda, ona je iskoristila priliku i okrenula glavu da provjeri što misteriozni virtualac radi.
Njegova stolica bila je prazna.
Ali ju je onda prenuo šapat pored uha:" Mislila si da te neću pronaći."
Nije stigla reagirati.
Već je elegantnim hodom starog zavodnika koračao prema izlazu iz vrta i vrhom kažiprsta slao pozdrav, kao s ruba kapetanske kape.
komentiraj (22) * ispiši * #
Pogledi s klupe
ponedjeljak , 23.06.2008.
A sad je dosta. Idem sjesti na klupu.
Igra valova kao igra nestašne djece. Nitko ništa ne govori, nego se naguravaju jedan na drugoga, pa veći pobjeđuje. Preskaču se vragolasto i bacaju kapljice po meni.
Klupa nije dovoljno daleko.
Mlade djevojke par koraka od mene, ne znam koja je ljepša, s cigaretom u ruci svaka od njih.
Da nije štetno, čak bi bilo i lijepo. Rade to nekako elegantno, seksi zavodljivo i s užitkom.
Da li sam ikada tako znala pušiti cigaretu? Ili sam ju uvijek i uvijek nervozno kružila po rubu pepeljare i 'čistila' joj vrh od pepela?
Zaboravljene japanke. Usamljene kao ostavljena djevojka. Mogle bi mi ispričati priču o svom vlasnikom, svojom šutnjom i mirovanjem u sjenovitom kutu.
Bijele sa crnim grančicama. Zamišljam ga kad ih je kupovao. Po broju sam zaključila da je muškarac. Japanke s takvim dezenom, mogao je kupiti muškarac prefinjenog ukusa. Zapitala sam se kakve su mu noge. Osmjehnula sam se na trenutak, jer mi se nije svidio njegov hod. Bile su nagažene na unutarnju stranu. To nije govorilo da je noge držao pravilno.
Zabrinuta žena, brzim, skoro trčećim, korakom prošla je držeći ruku na prsima.
Ne znam zašto, sjetila sam se Koo. Stvarno ne znam zašto.
Djeca su već dugo u vodi. Da li djeca imaju osjećaj za hladnoću? Ili je uvijek važna samo igra?
Prisjetih se sebe. Da li sam mrzila hladnu vodu kao dijete, kao što mi sada nije drago ako nije dovoljno topla, po mojim kriterijima.
Čovjek maše iz vode. Pratim njegov pogled. Slijedeći ga 'dođoh' do starca na susjednoj klupi.
Preplavi me divan osjećaj ljubavi sina prema ocu. Zapitala sam se da li je moguće da je danas netko tako brižan prema roditelju. Slabašnom rukom starac mu uzvrati mahanjem. Izgledao je jako blijed i nejak. Ovdje, na ovom mjestu gdje su svi crveni.Glave pognute prema naprijed toliko kao da će bradom dodirnuti prsa, djelovao je kao da će zaspati. Sin je već koračao prema njemu i otresao naglim pokretima vodu sa kose. Nježno je prometnuo ruku iza leđa starca po rubu naslona od klupe i pričao mu nešto veselo. Trudio se oraspoložiti blijedoga starca. Uspio mu je, ipak, izvući blagi osmijeh na usnama.
Suzdržala sam se nagona da priđem mladom čovjeku i kažem da me usrećio svojom pažnjom prema ocu, koji će možda još noćas usnuti vječni san.
Zapahnu me 'adidas' miris. Okrenula sam se preko ramena i imala susret sa plavim očima. Ne znam zašto: sjetih se policajca sa najljepšim plavim očima (čija pisana kazna nikada nije došla na moju adresu).
Ustala sam sa klupe i krenula.
Za danas je bilo dosta.
Sutra mogu obući haljinu. Boja je brončana.
komentiraj (21) * ispiši * #
Kad oni odlaze...
subota , 21.06.2008.
„Znaš, jučer sam se osjećala loše. Ali, ne zbog vremena. Nego neki nemir, nemir...kako da ti opišem?“ – reče Jelica dok je sjedila zavaljena u svojoj fotelji.
Ugodna hladnoća konobe u prizemlju njene prekrasne kuće, spasila me u zadnji tren. Iako sam preodjenula majicu, tijelo mi je još uvijek bilo vrelo. Miris 'nesice' me okrijepio i rukom sam prešla preko čela da obrišem znoj koji nije prestajao izvirati.
Nikada me ne pita: „Želiš li mlijeko?“ , a ja joj nikada i ne kažem: „Meni bez mlijeka.“ .
Jer jedino kod Jelice odstupam od svoga pravila i uživam u mirisu njene kave. I to s mlijekom. Toliko mi godi, da pomislim da ću i Toniju reći da pokuša piti ovakvu kavu. U trenutku mi je misao odlutala i pomislila sam: „Još jedna stvar koju ću joj jednoga dana reći.“
Nismo se vidjele godinama.
A onda nas je njena bol ponovno spojila. Onoga dana kada mi je Mira javila da je Joža umro, dva dana nakon toga pokušavala sam doći do njihove adrese na periferiji.
Bio je to susret pun suza. Njenih.
Ja odavno ne mogu plakati. Kad se srećem s ljudima, uvijek se smiješim, makar se radilo i o trenucima tuge. Želim im prenijeti pozitivnu energiju i svijet veselih boja. Osmijeh me uvijek liječi. I od najcrnjih misli.
„Znaš da sam se prvo sjetila tebe kad je moj Joža umro.“ – rekla je kroz suze.
Ja sam joj imala toliko toga za reći na tu njenu rečenicu, ali morala sam pustiti njenu bol da izlazi kroz riječi, kap po kap. Kao na mala vrata.Ne znam zašto, ali sam se sjetila izreke kako bol ulazi na velika vrata, a izlazi na mala. Riječi oslobađaju ono klupko bola u grlu i čovjeku se učini, bar na tren, da je malo lakše.
A nije.
Noć kada dođe opet se klupko zaglavi i čeka do prve jutarnje kave.
„Da, upravo tako. Najgore su mi večeri.“ – dodala je na moj komentar.
„Sve će to proći. Slijedi nekoliko faza. Sve to morate proći.“ – govorila sam joj svoje gorko iskustvo. „A vi ste imali taj privilegij da provedete tolike godine zajedno.“ – dodala sam. Još se nisam mogla osloboditi navike da joj kažem „vi“ nakon toliko godina prijateljstva i iskrenog odnosa. Jelica je bila jedna od rijetkih osoba, za koju se nisam mislila hoću li doživjeti koju podvalu. Možda je i Joža bio dio tog balansa.
Zagledala sam se u sliku na nadgrobnoj ploči i pokušavala opet doživjeti onaj osjećaj. Osjećaj da mislima mogu osjetiti njegovo lice pod prstima, kao što sam to radila godinama u svojoj tuzi i samoći.
Nije mi uspijevalo. Gledala sam lice koje je pripadalo prošlosti i plašilo me stranca u meni.
Kao da u tom trenutku spoznajem ljepotu njegovih crta lica i u njima prepoznajem sina. Spoznajem činjenicu da me taj čovjek volio, brinuo se za mene, stavio mi prsten na ruku i rekao:“da“. Kao da sam sve te godine koračala uz njega uspavana i poslušna, ne prepoznajem ženu koja je uzvratila ono „da“. Danas to sve gledam ispitivački, analiziram vrijednosti, povjerenje, koliko mogu vjerovati.
Iz mene progovara zrela žena, a njemu sam se predala sva naivna u svojoj mladosti.
I u taj tren sjetih se Jelice, kako je sva sretna prepoznala sebe u mojoj rečenici:
„Da, upravo tako, kad mu gledam lice na slici, u mislima pod jagodicama prstiju osjetim njegovu kožu. Čak i miris. Da li je to moguće?“ - upitala je.
„Da, sve je moguće.“ –odgovorila sam joj.
Gledajući lice čovjeka, na crnobijeloj slici, prisjećala sam se ugodnoga razgovora s Jelicom, koji me vraćao u dane kada sam odano voljela oca svoga djeteta.
komentiraj (26) * ispiši * #
Joj što volim miris kamiona
četvrtak , 19.06.2008.
Nikad nisam ušla u kavanu sama.
I k tomu još popiti piće. Sama.
Eh, da se ne bi dogodilo da me slučajno pokupi auto na pješačkom prijelazu, htjela sam još i to uraditi.
Netko želi vidjeti Rim, netko želi naučiti svirati gitaru ili plesati argentinski tango.
Ja sam htjela ući sama u kavanu i naručiti piće.
Zadnjih dana mi se stalno događalo da mi za oko zapinju ženskice, koje sjede same za stolom, držeći visoko jednu nogu preko druge, baš onako samouvjereno muški. U jednoj ruci drži cigaretu stisnutu između kažiprsta i srednjeg prsta, a drugom pridržava list knjige ili novina, da ga vjetar ne okrene prije vremena. Na nogama bih zamijetila udobne neženstvene cipele i po koju dlačicu nedepiliranih nogu.
A ja bih prolazila pored njih ulicom, sve to pohranjivala u svoju glavu i usporedila. Ja, na visokim petama i u cvjetnim haljinama, ulazim takva u kavanu. I hoću ravno za šank. Da, samo onako navrnem stražnjicom na visoku stolicu i izgledam da više stojim nego sjedim.
Ne pušim. Ne pijem alkohol. Volim pivo. A to nije ženstveno. ( Kažu da pivo nije alkohol. )
Mnogo prepreka za mene. I k tomu još izgledam usamljeno. Što nije istina. A onda neki mogući pijanac na stolici do mene. Nije bitno što nije još ni podne i što je to gradska kavana, gdje dolazi krema grada. Pijanaca ima svuda.
Ne...ipak neću poći sama u kavanu i sjesti na visoku šank stolicu.
Stopirat ću kamion, voziti se u njemu do sljedećega grada i pjevati:
„Gas, gas...joj što volim miris kamiona!!!“
btw: kad Severina može u najgledanijem terminu na državnoj televiziji pjevati uz čačanske trubače...pa mogu i ja stopirati kamion:)
komentiraj (20) * ispiši * #
Samo malo razgovora
utorak , 17.06.2008.
Nešto je šušnulo lijevo od mene. Kroz tijelo sam osjetila nešto kao udar struje. Zbilja sam se uplašila. Da mi se to dogodilo pred koju godinu, vjerojatno bih odskočila i vrisnula.
Samo zato što se užasno bojim zmija. I uvijek ljudi imaju neku dramatičnu priču o zmijama u šahtovima ili na nekim čudnim gradskim bučnim mjestima.
No, ja sam u taj tren ugledala sjajnu ćelavu glavu. Povijena leđa su se zgrbila u tom tužnom položaju i osjetih silnu želju da mu priđem i pomognem mu.
Zastala sam. Starom rukom izbrazdanom grbavim zelenim venama hvatao je otpale suhe listove ogromne magnolije na travnjaku ispred njegovog balkona. Drugom se oslanjao na skupi stari štap.
Još uvijek je bio pravi gospodin.
Kada je podigao glavu i na pola ispravio svoje staro tijelo, plave stare oči i pravilne crte lica govorile su da je nekada bio šarmantan i zavodnik.
„Mogu li Vam pomoći?“ – čula sam samu sebe da mu se obraćam i htjela vratiti riječi u usta. Tko zna u današnje vrijeme kako ljudi shvaćaju vašu dobru namjeru.
Zaustavio je tijelo u pokretu i oslonio se na štap, a drugom rukom malo podigao zlatni okvir naočala.
„A što bi Vi meni mogli pomoći?“ – autoritativno i strogo mi je odvratio.
„Sad ste me zbunili. Ne znam zašto sam Vam to rekla. Ako Vam ikako mogu pomoći, bilo što.“ – pokušala sam se izvući iz situacije koja me podsjećala na dijete u krađi.
Pružio je ruku prema meni i savinuo ju u laktu, kao poziv da ga uzmem ispod ruke.
Uradila sam to i slijedila njegov korak. Išao je prema klupi u travnjaku ispod magnolije.
Još uvijek sam poslušno slijedila njegov zapovjedni način i poslije njega i ja sam sjela na klupu.
„Sparno je. Ova kiša je samo pogoršala.“ – reče i pređe rukom preko vlažne ćelave glave.
Gledala sam u vrhove svojih nožnih prstiju i zaključila da sam se zaprljala šećući po kiši. Cvjetovi lipe su na trotoarima načinili žuto blato u spoju sa kišom.
„Znate, ja Vas već dugo znam.“ – zapodjenula sam razgovor.
„Ah, dijete moje, a tko mene ne zna.“ – još uvijek stari arogantni velikan našega grada nabusito mi je uzvratio.
„Nisam mislila tako. Pa,da. Pogrešno sam se izrazila. Na prvoj godini faksa upoznala sam Vašu kćerku i dolazila kod Vas u Vašu staru kuću u starom dijelu grada. I to me stalno začuđuje, da ste prihvatili živjeti ovdje u ovom betonskom kavezu napuštajući ono prelijepo dvorište.“ – htjela sam natuknuti temu o njegovoj kćerki i pitati gdje je ona danas.
„A što mi fali ovdje. Ja sam sebi uredio ovo sve ovdje ispod balkona i kao da i imam svoje dvorište. Ma, znaš, dijete moje Dana je to voljela, biti ovdje. Nikada nije voljela onu staru kuću. Uvijek se žalila na smrad vlage u kamenu. Tko bi njoj znao, pokoj joj duši, što je to ona mirisala. Kako kamen može biti vlažan i smrdjeti. I to u kući.“ – već sam osjetila živost u njegovom glasu kada je pričao o svojoj životnoj družici s kojom je proživio pola stoljeća zajedno.
„Kako sam ja bila oduševljena kada mi je Vaša kćerka rekla da je dobila ime od vaših imena. To mi je bilo super. Znate, meni je ime uvijek bilo tako bitno. Kao da je predodređivalo čovjekov životni put. Ja sam Vam još u prvom razredu osnovne škole razmišljala o imenima moje nerođene djece. Ja Vam nikada nisam voljela tradiciju. Voljela sam sama stvarati, kreirati, biti tvorac nečega osobnoga, makar to bilo i ime djeteta. I znate što? Slijedila sam Vašu ideju. Imam sina koji u imenu ima početna slova pokojnoga supruga i mene.“ – raspričala sam se poticana njegovim pažljivim slušanjem i ispitivačkim pogledom.
„A dijete drago, mlada si. Kako to da ti je suprug pokojni?“ – upita me, dok je ponovno rukom prelazio preko znojnoga čela. "Baš nešto nisam dobro. Uguši me ova sparina poslije kiše.“
Sretna što ću eskivirati priču o ranom gubitku supruga, okrenuh temu na vrijeme pa sam dodala:
„Eto, još sutra kiša. Kažu da dolaze vrućine.“ – rekoh mu.
„Znaš što. Pomogni ti meni do stepenica. Pošao bih ja unutra u stan. Malo bih prilegao.“ – glasom koji je prekidalo teško disanje, osloni se na moju ruku i svoj stari luksuzni štap.
„Hvala ti dijete na ovom lijepom razgovoru. Ovo mi je baš godilo. Vidim ja tebe, prođeš ti ovuda svaki dan. Pa, javi se. Možemo ovako ćakulati češće.“ – reče i okrenu se, hvatajući drhtavom rukom vrata od zgrade.
Sutradan, dok je jutro još bilo svježe i ugodno, prošetala sam kroz naše mirno naselje. Htjela sam da nastavimo razgovor i upitam ga da li se njegova kćerka vratila iz Amerike.
Stala sam kao ukopana.
Na vratima zgrade stajala je smrtovnica s njegovom slikom.
komentiraj (20) * ispiši * #
Led
nedjelja , 15.06.2008.
Zapela mi misao negdje u procjepu
Između dva dana
Kao smrznuta voda u
Napuklom kamenu
Što ga rascijepi na dva dijela
Niti je kriva voda
Niti je kriv kamen
Kad ti uđeš
Onda je opojno
Gledati tvoj vedri osmijeh
Koji skida sa mene sva
Pripremljena oružja na
Ratovanje s tobom
Priznajem
Kada ti kažeš da se glupiram
Nemam više što za reći
To nije predaja
To nije poraz
To je povlačenje
Kada čovjek ostane bez riječi
komentiraj (19) * ispiši * #
Crno - bijeli snijeg
petak , 13.06.2008.
U posljednji trenutak ugledala sam slobodno mjesto na parkingu. U dva poteza 'namjestih' svog limenog ljubimca .
„Svaka čast.“ – začuh riječi u svojoj blizini.
Okrenula sam se i ugledala policajca koji je stajao pored svoje 'kućice' .
Već spremna na svađu, nabacila sam ozbiljnu facu misleći da mi želi zabraniti parkirati auto baš tu, na ulici. No, već sljedeću sekundu shvatih da mi je uputio kompliment za uspješan manevar, pa sam mu uputila samo osmijeh drhtavim usnama.
Isto tako drhtavim nogama, prešla sam usijani asfalt na svojim tankim štiklicama i još uvijek oduševljena da sam našla parking baš tu, preko puta.
Ugodna hladnoća prostorije izrađene u kamenu, naježurila mi je kožu. Strah je svojim kandžama rovario po mojoj utrobi . Dva osvježivača zraka na suprotnim zidovima širili su miris limuna. I kad god osjetim taj miris, pomislim da limun koristim samo za spravljanje limunade.
Cijela prostorija bila je obojana u bijelo, a ja sam tako mrzila bijelu boju.
Ja volim samo bijeli snijeg.
Bijela boja podsjećala me na bolnice. Kad bi se mene pitalo sve bi bolnice bile obojane u žuto, zeleno, plavo. Plahte bi bile cvjetne, a svaka sestra bi morala imati odore na cvjetiće.
Zabranila bih uporabu bijele boje. Danas nisam bila raspoložena za toleranciju.
Sreća, pa se u kutu, pored velikog staklenoga zida punog sunčeve svjetlosti, nalazio ogroman benjamin i svojim zelenilom smirivao nemir u meni.
Mrzila sam kožni namještaj i osjetila sam kako mi se haljina 'popela' uz bokove kada sam sjela i gola koža mi se lijepila za tu crnu glatku materiju. Ustala sam i prošetala do prozora i osjetila kako me prati pogled čovjeka koji je sjedio u kutu. Trudio se da mu pogled, koji je klizio niz moje noge i crvene lakovane sandale, ne bude upadljiv.
U zrcalu ugledah svoj pristojan dekolte. Na prsima mi je bljeskalo veliko zlatno srce i uvijek me podsjećalo na godišnjicu naše ljubavi.
„Uđite.“ – iza vrata se ukazala glava lijepe atraktivne plavuše.
„O, dobar dan, to ste Vi. Kako ste mi lijepi. Koje ste Vi ono godište...ma, dajte, nemojte me zezati. A sin? Kako on? Je li prestala temperatura?“ – kao i uvijek ta zgodna crnka trudila se nonšalantnim razgovorom ukrotiti onu zvijer od straha u mojoj utrobi. Vjerojatno su oči straha zurile kroz moje i svatko ih je mogao vidjeti.
„Mislim da bi bilo dobro da ipak sutra uradite i to. Teško je uspjeti ugovoriti datum, a Vi ste to već uradili. Pa se onda opet vidimo.“ – podarila mi je još jedan blistavi osmijeh i pomilovala me po ruci.
Nisam bila zadovoljna. Izašla sam na ulicu gdje me svojim vrelim rukama zgrabila vrućina ulice. Sjela sam u auto i čekala da klima rashladi vrelo sjedište.
Sutradan mi se nasmiješila jedna druga plavuša i ispričavala se 'što me mora jako stisnuti'. Nije mi bilo prvi puta.
„Samo vi stisnite, nije to ništa.“ – rekla sam lica ukočenog od straha.
Tu noć nisam spavala. Mislila sam na @pjesmu, periku, završne ispite moga sina. I vijest koja bi kao bomba mogla razoriti sve planove za sljedeća dva mjeseca.
„Mama, ja ću sutra poslije ispita otići i odmah ću te nazvati da ti javim.“ – zaštitnički mi se obratio sin.
Nije mi se sviđalo to što smo zamijenili uloge. Do jučer sam mu ulazila u sobu da mu pokrijem ramena i pregledam zadaću. Sad je on ulazio u moju sobu da me poljubi i kaže: „Lijepo spavaj i sanjaj.“ Strašila me ta njegova zaštitnička snaga da čuva svoju mamu.
Noć je bila bez snova, puna straha i postelja mi je sličila ražnju na kom sam se tisuću puta okrenula. Plahta se izvlačila iz kutova, zapetljavala u moja hladna stopala i činila me nervoznom. U neko gluho doba noći, stajala sam pored prozora i posmatrala mladi zaljubljeni par, kako nikako ne mogu riješiti svoje ljubavne probleme. 'Slatkih li jada.', pomislila sam i vratila se u postelju.
"Oprosti, ali želim biti sama u ovome." - odlučila sam tako reći svima.
Čula sam kad je zaključao vrata i otišao na polaganje ispita. Još uvijek mi je ona zvijer od straha grebla kandžama iz trbuha do grla i ja sam pokušala popiti gutljaj vruće mirisne kave. Nisam ju mogla progutati. Zabrinuti pogled u crno – bijeli snijeg zgodne crnke nije mi dao mira.
„Što li je vidjela?“ – upitala sam se po tko zna koji put.
Konačno je mobitel zazvonio:
„Mama, sve je u redu. Slušaj: 'na prikazanom dijelu ovih mamografskih snimaka nema vidljivih mikrokalcifikata......“ Dalje nisam čula.
Čula sam samo kako ona zvijer od straha izlazi kroz jecaje i poražena se odvlači u kut, do neke sljedeće prilike kada crno-bijeli snijeg bude ukazivao na nešto sumnjivo.
komentiraj (17) * ispiši * #
Ručni rad
četvrtak , 12.06.2008.
Dođi, ljubavi moja.
Daj mi svoje tijelo
Da rukama crtam po njemu.
Opusti se.
Vjeruj mi.
Znaš me.
Nikada mi nisi rekao:
Smetaju li ti moje suze?
Što misliš u trenutku
Kada ništa ne pitaš?
Vjeruješ li mi da plačem od sreće?
Vjeruj mi
Opusti se
Pa ćeš i ti plakati
Od sreće
komentiraj (11) * ispiši * #
Prijatelji
utorak , 10.06.2008.
Zar prijatelji da postanemo
Sramotno je to za našu ljubav
Mislila je da je besmrtna
Ne možemo joj to uraditi
Dajmo još jednom
Malo vjetra u njena jedra
Pokrenimo je mirisima
Našeg vrta i
Osamljenih tvrđava
Sjećaš li se kad sam jecala
Na stazicama nacionalnih parkova
Slali smo si razglednice
Kao svjedodžbe naših skitnji
Da jednoga dana ne možemo reći
Da smo sve samo sanjali
Ne
Prijatelji ne smijemo biti
komentiraj (16) * ispiši * #
Kiša
ponedjeljak , 09.06.2008.
Ne znam zašto, ali na raskrižju sam odjednom skrenuo u suprotnom smjeru i odlučio da ju iznenadim. Samo par minuta prije toga, rastali smo se. Mirisalo je na lipe i pokislu travu. Podsjećalo na naše prvo proljeće i našu rijeku. Pripalio sam još jednu cigaretu i zavalio se u sjedište. Vozio sam polako. Zaboravio sam joj reći da sam sanjao da smo u Parizu i da ju želim odvesti tamo.
Rastanak s njom uvijek mi je teško padao. Kao na kapaljku smo provodili vrijeme zajedno, no, nisam mogao protiv sebe.
"Još ovaj put..još samo jednom..." - odgađao sam stvari i pravdajući joj se smišljao isprike. Nisam mogao uraditi taj korak. Možda i zato što sam u životu sve radio polako i nakon dugih analiza, ali ovaj put sam pretjerao (i sam sebi sam priznao). Kako sam odgađao, tako su godine klizile kao pijesak u pješčanom satu.
A volio sam ju, kunem se. Volio sam ju više od života. Sve bih učinio za nju. Trebao mi samo jedan trenutak. Običan trenutak, kada ću to uraditi onako iz hira, u prolazu ili ne znam već kako. Ovako analizirajući i pripremajući se na taj čin, nisam mogao.
I ona je bila malo kriva za to. Onako hirovita, nestalna, prkosna i bezobrazna, kočila me da uradim ono što je ona tako silno željela:
"Evo me, došao sam." , htjela je samo to čuti.
Bila je ona od onih žena koje kontroliraju stvari i svaku kockicu slažu na svoje mjesto. Eh, nisam mogao biti još jedna kockica. Kao da sam ljubomorno kočio njen perfekcionizam. Htio sam da mi stalno priča koliko me voli i da joj ništa nije važnije od nas dvoje.
Uvijek je radila samo suprotno i tjerala me da radim još jedan korak nazad ili ostanem u mjestu.
Rekao sam joj: "Propustila si šansu. Kad sam ti se bio sav predao, nisi to iskoristila."
Pobješnjela je. I kao i uvijek pružila jezik, a ja sam ju pustio da misli da je i ovaj put u pravu:
"Komu ti prijetiš! Koja si ti faca! Pa ja, kao, propustila priliku! I hoćeš da ti vjerujem?!", histerično je branila svoje pogreške.
Kako sam ju samo volio u tim trenucima. I uvijek sam ju volio. Predao sam joj se kao otvorena knjiga, a ona to nije znala. Odlazila je na nekoliko dana, bez traga, bez glasa. Nekada je isključivala mobitel, nekada ga je puštala da prokleto zvoni i ignorirala ga.
Danas sam joj htio reći. I odgodio za sljedeći put.
I ona je nešto htjela reći mi ili dati, ne znam. Natuknula je, a ja nisam htio pitati.
Htio sam joj reći da sam završio sve. Ne baš sve. Ali, nešto od toga moglo je i ostati nezavršeno. Govorila mi je da mrzi što želim sve završiti i da bih trebao staviti kamenčić u cipelu da me žulja. Uvijek je pričala o bolesti, strahu od smrti. Puštao sam ju. Slušao. A tako sam mrzio te teme. Ja sam drugačije živio. Radom okupirao svaki trenutak bez nje i živio za trenutak kad ću ju opet stisnuti u naručju.
Ljudi su stajali u grupi i gledali u provaliju. Zaustavio sam auto s namjerom da pomognem stradalima.
U glavi mi je jeknuo bespomoćni krik. Progutao sam pljuvačku i sjurio se niz opasnu liticu.
Njena plava kosa, umrljana krvlju bila je rasuta kroz razbijeno prednje staklo, a beživotno tijelo savijeno u neprirodnom položaju.
"Zašto nisi stavila pojas?" - šaputao sam joj, dok sam izvlačio njeno tijelo, koje sam samo pred koji sat ljubio na zadnjem sjedištu auta.
Oči su bile širom otvorene. Bez sjaja. I uplašene.
Nosio sam ju na rukama i umirao od bola.
"Tako je naglo izletjela iz krivine, a cesta je mokra." - čuo sam nekog pametnjakovića kako bahato komentira.
"Nešto joj ispade iz ruke!" - doviknuo je netko.
Dok su ju kola hitne pomoći odvozila, pogledao sam na prsten koji joj je ispao iz ruke:
"Samo tvoja" - pisalo je u gravuri s unutrašnje strane.
komentiraj (19) * ispiši * #
Povratak
nedjelja , 08.06.2008.
Pustila je da joj šlape skliznu, pa je noge podigla na krevet. Skupila ih je uz tijelo i obgrlila rukama. Pogledom je pomilovala stvari u sobi u kojoj je provela mnogo vremena.
Dvadesetog svibnja, sa svojom Jelenom, proslavila je tiho, u jeftinom restoranu, četrdeset i osmi rođendan. I toga dana odlučila provozati se do zračne luke i kupiti kartu.
Majku nije vidjela šest godina. Tako i sestru bliznakinju.
Pogled joj prijeđe preko crne kineske pregrade za presvlačenje. Umrla bi da to nije kupila. I svoj indijski krevet sa baldahinom.
Sad to sve ostavlja. Osjeti kako joj jeza podiže svaku dlačicu na rukama i penje se uz leđa. Rukama pomilova svoje mišice i u trenu joj je bilo lakše. Bila je uplašena. O, itekako uplašena od donošenja još jedne životne odluke.
Sa dvadeset je odlučila završiti fakultet za računare. Tada su to rijetki činili. Zapravo, mnogi nisu znali ni što je to. Naravno, odmah je dobila dobar posao i sve je teklo po redu. Udala se, rodila Jelenu, putovali su i živjeli kao sav normalan svijet.
Onda je rat zakucao na vrata, pa su pobjegli u Njemačku. I onda opet učenje jezika i prilagođavanje poslu koji je jedino mogla raditi: čistila je njemačka govna ispod njemačkih staraca. Sve je bilo podnošljivije gledajući hrpu ušteđenih novčanica. Život u Minhenu svodio se na čekanje da rat završi i da se vrate.
No, strašna spoznaja o besmislenosti povratka sličila je na odškrinuta vrata za donošenje novih odluka. Stan koji su kupili, morali su zaboraviti i odlučiti se za odlazak u Ameriku.
Još jednom su pomislili da je i to samo privremeno.
Ponovno učenje jezika i prljavi posao na zapadu. Ovaj put čistila je američka govna američkih starih kapitalista. Marko je dobio bolji posao i počeo voziti kamion preko cijele države. To je imalo i dobru stranu, jer su se viđali jednom na mjesec. Manje su se svađali, a i odluka o razvodu bila je sve jasnija. Marko nije bio za to. On je još od prvoga dana držao taj brak kao rano servirani ručak koji se uvijek nanovo podgrijava i uvijek je nanovo bez okusa.
Na komodi su stajale još samo slike njenih maca, kao uspomena. Kako je samo plakala taj dan kad je staru susjedu zamolila da joj pokloni svoje ljubimice, jer je donijela odluku. Uz sliku njenih maca, stajala je obiteljska slika njene sestre bliznakinje. Smijala se nekako usiljeno i stisnutih usana. Znala je da se ispod tih tankih naboranih usana krije hrpa crnih pokvarenih zuba. Sa slike su ju gledale i krvave oči njenog zeta alkoholičara.
E, tu su se razlikovale ona i njena sestra bliznakinja. Milina se grčevito držala uz svoga alkoholičara i prikrivala istinu da ih tuče i maltretira, a ona je razvod olako zatražila kao narudžbu u McDonaldsu. I ovako je predugo ostala uz Marka, samo zato što je mamina teorija bila da je uvijek dobro imati muža, kakav god bio.
Prijenosni računar je bio jedina stvar koja vrijedi i koju nikako nije smjela zaboraviti. Sve ostalo je mogla poprskati sa par kapi benzina i zapaliti.
Tako rado bi to uradila, kada bi sa stvarima mogla izgorjeti i sva njena bol i tuga koju je progutala ovdje na surovom američkom zapadu.
Ono malo novca, koja je u ova teška vremena za amerikance, uštedjela i htjela poslati mami, potrošila je na jednosmjernu kartu. Nije više uživala jureći autom širokim američkim cestama, radeći poslije i na odjelu za kozmetiku poznate robne kuće. Više se nije osjećala kao zgodna ženska u dobrom američkom filmu. Bila je to smrdljiva američka stvarnost.
Mama je živjela od male mirovine i stanarine od dvije studentice. Prodavala je i kataloške proizvode, pa zaradila koji postotak. A sad joj se još i ona vraćala.
Na televiziji je zatreperila sivkasta sjena 'snijega'. Pao je napon. Pa, da. Skroz je mislima odlutala i zaboravila da joj traje omiljena serija. No, nema veze. Mama joj je rekla da sve to traje i doma. Svijet je postao globalno selo. Pa se ona odlučila vratiti u svoje, da se bar ne osjeća kao uljez na ovom planetu.
Dohvatila je torbicu sa luksuznom šminkom koju je osvojila kao najbolja prodavačica mjeseca u robnoj kući. U trenu je osjetila grč straha u trbuhu, ne griješi li odlazeći u svoju zemlju, gdje njena diploma ne vrijedi više ni pišljiva boba. Pa, danas klinci u osnovnoj školi znaju više o računarima, nego što je ona učila sve one godine.
Avion je sletio tako ružno, da se rukama grčevito držala za ručke sjedala i pomislila da će osvanuti na stranici za crnu kroniku. Divlji pilot koji, kao da vozi poljoprivredne proizvode, a ne ljude, uspio je sigurno prizemljiti letjelicu.
Zabrinuti majčin pogled klizio je po njoj. Gledala ju je kako otpija gutljaj kave i otresa pepeo s vrha cigarete.
"Bila si uvijek moj ponos. Što si uradila od svoga života." - više konstatirajući, nego pitajući, umornim glasom tiho je rekla majka.
"Baka je loše. Nije ni čudo, devedeset i pet joj je. Tamo su sve tete. Ali, ona mi je rekla da odmah dođeš do nje kada stigneš."
Dvorište je mirisalo na pokošenu travu i na papučama s visokom petom ostajala joj je rosa od velikoga pljuska. Mirisi su ju ponijeli na ljetne raspuste i babinu pogaču. Sjeti se u trenu kako je na grm zakačila novu haljinicu, a baka je rukom pokrivala usne, kao znak da će to prešutjeti i da će ona popraviti iglom i koncem.
"Dijete moje drago, stigla si." - raširila je svoje grbave stare ruke izbrazdane debelim zelenim venama.
Kroz glavu joj prođe da baka ima čudan miris starice i podsjeti ju na one kojima je mijenjala pelene u Njemačkoj i Americi, a one su brzo umirale.
Nije rekla niti riječ. Sjela je pored bake na snježno bijelu plahtu i šutjela. Bila je umorna od svega. A najteže joj je padao ispitivački pogled rodbine: " A od čega misliš ovdje živjeti! Došla si sada kada svi bježe odavde!"
Baka pruži ruku i privuče joj lice prema svojim modrim usnama:
"Ti si uvijek bila moja miljenica, princezo bakina. I nikada me nisi zaboravljala. Ni u Njemčiji ni preko bare. Baka ti je prepisala onu zemlju, što nitko nije htio. Rekao je meni stari ludi Martin da zemlja uvijek vrijedi. Kažu - prolazi velika cesta i tuda će bušiti brda. Dobit ćeš puno novaca za to brdo. A ti budi pametna, pa to rasporedi. Ne sumnja baka u tebe. Uvijek si ti bila najbolja. Ne obadaj na to šta će ti govoriti. Ta, nitko od te paščadije nije baki ni gaće poslao. Samo kukaju. A ti svoju babu nisi zaboravljala. Kad su u ratu bili željni kruha, ja sam imala meda i mlijeka. Ah..." - trznu se baka i zakova svoje suhe oči za prozor.
Selena joj pređe preko očiju prstima i pozva majku da uđe.
Nije bilo lako izaći na kraj sa oštrim jezicima ljubomorne rodbine. Ona, otupjela na mnogo veća zla zapada, prešutjela je sve zlobne komentare.
Danas, nakon par godina, sjedila je na terasi restorana i pila produženi esspreso iz velike šalice.
"Kod bake Marte" nazvala je restoran pored auto ceste koji je ubrzo postao poznat i uveden u turističku kartu njenoga kraja.
komentiraj (24) * ispiši * #
Jedna rijeka? Gore - dolje Dvije rijeke?
subota , 07.06.2008.
Stani!
Zaustavi!
Što ti je?
....
Vrati se!
Pogledaj! Jedan rijeka!
Da, pa što?!
Dvije rijeke!
Kako misliš: dvije?
Gledaj!
Jedna teče prema gore,
Druga prema dolje!
Samo ih drvo dijeli
I taj otočić od šljunka!
Nismo li to mi?
Ti si luda!
Sjedaj!
Idemo gdje smo pošli!!!
komentiraj (13) * ispiši * #
Karta bez povratka
petak , 06.06.2008.
Svakoga prijeđenoga kilometra,
Bujica emocija u prsima
Rasla je kao krošnja drva
S velikim i dugim granama.
Zapinjale su o rubove moga grla.
I greble, kao kandže.
Sa suzama kao rijeka putovala sam .
U džepu sam gužvala kartu za jedan smjer.
Vlak je jurio.
Djeca su zaustavljala igru.
Vješajući suze o prljave prozore
pomislila sam:
"Bilo bi stvarno dobro da me poljubiš."
komentiraj (11) * ispiši * #
Povedi me
četvrtak , 05.06.2008.
Ljubavi moja,
Odjenut ću onu ljetnu haljinu
Lepršavu na točkice
Što si mi kupio
Za naš rođendan.
Obući ću
I srebrne sandale
Koje si mi darovao
Za imendan naše ljubavi.
Uzmi me za ruku,
Ljubavi moja
I povedi u predjele beskonačnih osjećaja sreće.
Zaustavimo starost
Pobijedimo kalendar
Obiđimo našu plavu obalu
Ne treba nam ni Grčka ni Španjolska
Radosti moja
Uzmi me za ruke
I povedi me,
Kad ti se već na dlanu dajem.
Pomiriši mi kosu.
Miriše na daljine.
Samo sam ju za tebe prala
U kupkama od najfinijih osjećaja.
Uzmi me za ruku
I povedi me.
Kajanje je grozna emocija,
Ljubavi moja.
komentiraj (9) * ispiši * #
komentiraj (11) * ispiši * #
Inspiracija
ponedjeljak , 02.06.2008.
"Znaš, imaš savršeno tijelo. Volio bih te naslikati." - reče, dok me zamišljeno gledao.
Stajala sam ispred ogledala i ovijala mokru kosu ručnikom.
"Kako misliš?" - upitah ga, iako sam znala na što misli.
"Onako da ležiš i poziraš." - reče prodirući u mene pogledom.
"Gola?" - upitah opet vragolasto.
"Da." - hrapavim glasom, koji je na rubu da sklopi oči od strasti, promrmlja.
"Zar bi me dijelio s drugima?" - rekoh zabrinuta što nije ljubomoran u tom trenutku.
"Umjetnik nikada tako ne razmišlja, zar to već nisi shvatila?" - govorio je, dok je rukom u zraku radio pokrete, kao da crta na platnu.
komentiraj (16) * ispiši * #
Nije li sve trebalo biti drugačije
nedjelja , 01.06.2008.
Krađi, skrivanju, grijehu, mojoj dvoličnosti, više nije bilo povratka.
Kada sam se sljedeći put srela sa Ivonom i Leom, osjećala sam se kao vlak koji je iskočio iz tračnica.
Čak sam se uplašila ispitivačkog Ivoninog pogleda. Zadržala ga je na meni kao mačetu kojom je parala po mojem tijelu, a ono se crveni i odaje sve tajne zatomljene u njemu i mojoj spavaćoj sobi.
Leo je bio nježan, govorio mi prelijepe riječi dok smo vodilo ljubav, što nisam nikada prije doživjela.
Uostalom, što može doživjeti žena koja u svojoj pedesetoj godini može reći da je vodila ljubav sa samo dva muškarca.
Miri sam se podavala iz obveze, iz želje da moje tijelo konačno odgovori na njegovo plodno sjeme. Davala sam mu se kao žena koju je tješilo da joj se uvijek vraća, a ipak ostajala kruta i davala do znanja da me baš nije ni impresionirao penjanjem na moje tijelo, a nakon kratkoga vremena već hrkao na jastuku pored mene.
Trčala sam do ljekarne kupovati test za trudnoću i svaki dan gledala u tu prokleto željenu crticu, a onda jecala i mrzila svoje tijelo kada bi mi trebao "always".
Leo je pleo mrežu laži i isprika o prijateljima, teretani, utakmici u baru, da bi mogao doći k meni.
Kada sam Ivonu pozvala na kavu kod moga tate za rođendan, sve sam shvatila kada mi je hladno rekla: "Danas ne mogu. Moram sa Vesnom na kavu. Pozdravi tatu."
Moja Ivona, koja je zajedno sa mnom birala dar za moga tatu i donosila omiljeni kolač moga tate.
Njena šutnja je bila gora od bilo koje riječi koju je mogla izgovoriti. Dala mi je do znanja da sam prljava i da ne želi moje društvo.
Čak je ubrzo napustila našu firmu uz obrazloženje da je našla bolji posao s boljom plaćom.
Možda si umišljam da je otišla zbog mene, ali mi je bilo grozno bez njene prisutnosti. Čak sam imala osjećaj da me svi gledaju ispod oka i došaptavaju se. Bar se u našoj firmi sve znalo i glavna poslastica je bio trač uz jutarnju kavu, u kom ja nikada nisam učestvovala, jer sam znala da su se isto tako izrugivali mom braku kad ne bih bila tu.
Leo mi je pričao kako je Ivona sumnjičava, kako ga zapitkuje, ljuti se, plače uz optužbe da se promijenio prema njoj.
Priznao mi je da ne može zamisliti poći u krevet i dirati njeno tijelo.
To mi je imponiralo i čak sam u tom trenu postala svjesna da nisam ni razmišljala o tome, pa mi je čak bilo i normalno da to ne radi s njom.
Nisam ni ja s Mirom.
Pored Ivone zabrinjavao me i Sandro. Davao mi je do znanja da ne voli kada Leo dolazi sam. Moj Sandro koji se radovao Leovom dolasku kao i svom tati. Nisam smjela dozvoliti da mi Sandro sazna za vezu sa Leom.
Trajalo je to godinama. Leo u lažima sa Ivonom. Ja u lažima svomu sinu i kolegama na poslu. Ivona me totalno isključila iz svoga života. Leo mi je rekao da ju je netko nazvao na telefon i rekao za nas. A i ona je bila uvjerena u to, jer nisu konzumirali brak.
A onda jedne noći, dok sam potajno pratila Lea u rane jutarnje sate, jer je Ivoni rekao da ide na put, vratila sam se u krevet i kao uvijek sva bila ustreptala od našeg susreta i strastvenih trenutaka, kao žena koju netko voli, obožava, drhti u njenom naručju. Uvijek sam poslije takvih trenutaka ležala u postelji i osluškivala. Bilo me strah da će netko pozvoniti na vrata i optužiti me da sam uhvaćena na djelu.
Ležala sam i slušala, u gluhoj noći, lift koji je sišao u prizemlje i zaustavio se.
Potrčala sam do prozora do ga ispratim pogledom preko parkinga, kad sam u tom trenu ugledala naš auto i Miru kako trči iz zgrade i sjeda. Mozak mi nije mogao raditi.
Bila sam sva blokirana.
Prvo što sam pomislila da će jurnuti na njega i razbiti auto.
Međutim, Miro je sjeo i krenuo s parkinga prije Lea.
Tišinu noći razbijao je uznemirujući zvuk sirene kola hitne pomoći koja je dolazila glavnom ulicom.
Miro je jurnuo da se uključi prije, a prasak i eksplozija sudara ta dva jureća auta, bili su zastrašujući.
Kriknula sam i poklopila rukom usta, da ne probudim Sandra. Dohvatila sam traperice i majicu i u hodniku umalo nisam srušila Sandra, koji je stajao snen i gledao u mene:
"Mama, što je to lupilo?" - rekao je.
"Ništa, dušo, pođi spavati."
Kao godine prolazili su trenuci dok sam mu milovala kosicu, da ga umirim i da ponovno zaspe.
A onda sam izjurila pred zgradu.
Već je mnogo stanara izašlo i trčalo pomoći.
Trčala sam prema Mirinom autu i vidjela da je prazan. U trenu sam pomislila: "Hvala Bogu, živ je!", a onda na travnjaku kojih dvadesetak metara od auta ugledala tijelo kako leži, prekriveno nečijom jaknom. Nije bila njegova.
Okretala sam se tražeći Lea, no nisam ga mogla nigdje vidjeti.
Na pogrebu je bilo svega i svačega.
Konačno sam upoznala njegovu Mađaricu, koja je po mom ukusu bila predebela.
Ali, djevojka koja je stajala pored nje toliko je sličila mom Miri, da mi nitko nije trebao reći da je njegova.
Ponašala sam se uljudno, ponudila da spavaju u našem hotelu i objeduju tamo na račun kuće. Za bilo kakve neumjesne scene nije bilo razloga.
Kad nisam radila probleme bacajući njenu odjeću i obuću kroz prozor, dok se vucarala sa mojim mužem, sada je to bilo najmanje bitno.
Iboja mi je prva prišla i zahvalila što sam joj javila za nesreću i pozvala da dođe na pogreb. Broj sam našla u njegovom mobitelu. Tek poslije, kada mi je prelijepa tinejdžerica pružila ruku i rekla:"Ja sam Zitta.", shvatila sam da to nije još jedna njegova memorirana u mobitel iz Mađarske, nego njegova dugogodišnja tajna, koju smo svi pokušavali ignorirati.
Leo i Ivona nisu došli.
Leo više nikada nije došao.
Ivona je saznala za nas, kada su u jakni, kojom je mrtav Miro bio pokriven na travnjaku, našli njegova dokumenta i ljubazna policija mu to osobno vratila.
Laži više nisu palile. Ivona nije progutala priču da je slučajno naišao pored moje zgrade.
Odmah ga je izbacila iz stana i zatražila razvod.
A ja nisam bila spremna primiti ga, prije nego pripremim Sandra na tu zapetljanu priču.
Leo je boravio u našem hotelu po sniženoj cijeni polupansiona.
K R A J
* Odluka
* Uvijek čekam da nešto kažem
* Na kraju svi smo isti
* Nekontrolirano : Sandro i Zitta
* Ja, Sandro, od tate kurviša
* On Kurviš? Ma ne!
* Zet kurviš? Ja?
* Zet kurviš
komentiraj (11) * ispiši * #
