Žena u crnini, koja se s teškom mukom pridržavala desnom rukom o svoj štap, lijevom je gurala teška vrata od lifta i pokušavala iskoraknuti starom sporom nogom na sedmom katu.
"Mogu li vam pomoći, gdje idete?" - zabrinuto sam se obratila baki, koja mi je djelovala da ne zna gdje se nalazi. "Idem k Ivi." - kratko i sigurno mi je odgovorila.
Samoća je strašna stvar i nagoni čovjeka da posljednjom snagom potraži društvo za razgovor. Kasnije sam od Vanje saznala da živi sama i vrlo je stara, preko osamdeset godina. Rekla mi je i u kojem stanu živi.
U zgradi, gdje su svi nakon rata promijenili ulazna vrata stana, samo su njena još uvijek stajala žuta i stara, pa bi se zimi čula bura kako fijuče kroz pukotine i ispod praga. U večernjim satima, vrlo glasno bi se čula radio postaja sa večernjom molitvom. Svjetlo nije palila nego je iz mračnoga stana kroz staklo iznad vrata dopirala glazba crkvenoga zbora.
Jednoga jutra dok sam jurila na posao, po izlasku iz zgrade susretoh šarmantnog gospodina, koji je parkirao svoj skupi auto u hladovinu ispod drveta, na mjestu za koje smo se svi borili u vrućim danima. Registarske pločice su pripadale drugom gradu, u drugoj županiji, a zlatni okvir na skupocjenim naočalama govorio je o njegovom statusu. Već koračajući prema meni, zadržao je pogled i uputio mi ljubazan pozdrav za dobro jutro. U rukama je nosio nekoliko vrećica sa namirnicama i ja sam se zapitala, kako to da ovog susjeda prije nisam vidjela.
U večernjim satima, dok bi susjedstvo sjedilo udobno zavaljeno pored svojih ekrana, ja bih sa sedmoga kata, prošetala sa svojom vrećicom smeća do kontejnera, pokušavajući potrošiti koju kaloriju.
I uvijek bih nanovo osjećala nelagodu prolazeći pored tih žutih vrata, iza kojih bi dopirao glasan religiozan program. Neugodan miris starosti, bakine i svega staroga u čemu je živjela, tama iz njenog stana i ništa drugo do molitve, uporno mi ježila kožu.
Dok sam zamicala na sljedećem katu, začuh da se otvoriše vrata i radoznalo sam se nagnula preko ograde, misleći da se baka negdje zaputila, Na moje iznenađenje ugledala sam gospodina sa zlatnim okvirima od naočala.
Od Vanje sam opet saznala još jednu informaciju, da je to njen sin koji dolazi često i skrbi o svojoj staroj majci. Moja radio - Vanja nije mi znala reći niti da li je oženjen niti išta više od tih nekoliko rečenica.
Iako sam bila vrlo temeljita, pa budilicu štimala na skoro sat i pol prije početka radnog vremena, da bih u miru mogla obaviti svoj jutarnji ritual, popušatala sam u svojim dosljednostima. U posljednje vrijeme Tomislav i ja nismo mogli odoljeti kasnim noćnim izlascima u potrazi za svježim zrakom, pa mi se jutrima činilo vrlo slatko reći sebi 'još samo pet minuta'. I naravno, tih pet minuta izbacilo bi me iz tračnica, pa bih jurila niz stepenice ne čekajući lift.
Jednoga takvoga jutra bez moje kontrole, dok sam trčala naletjela sam na dva policajca koja su šutke između sebe pod ruku vodili susjeda sa zlatnim naočalama.
Radio - Vanja je bila šokirana kada sam ju nazvala da pitam što je saznala u svezi toga.
Ona nije imala pojma.
No, sljedećeg jutra na naslovnici dnevnih novina, gledale su me te oči iza skupocjenoga okvira, no ovaj put mi se nisu činile nimalo otmjeno. Bila je to slika čovjeka koji uznemirava, čovjeka koji sliči kriminalcima s potjernica.
Nakon pročitanoga teksta o razbijenom lancu pedofila koji su u stan dotičnoga gospodina dovodili maloljetnu djecu, osjetila sam užasnu mučninu.
Tu, vrata pored vrata, susjedi, stara majka i sredovječni sin, mi ostali susjedi koji koračamo sa vrećicama smeća pored njihovih vrata, nikada nismo zamijetili niti jedno dijete da je ušlo u taj stan.
Kakvi smo to ljudi. Krivi isto toliko koliko on, koji je radio taj gnusni zločin.
Post je objavljen 30.06.2008. u 03:06 sati.