Konačno je stigla knjiga od njega.
S posvetom.
Zurila je u rukopis i pokušavala analizirati njegovu osobnost. Muškarce je doživljavala na svoj način: kroz njihove čarape i rukopis.
Čarape mu nije mogla vidjeti, ali rukopis je mogao mnogo reći. Nije se pravila pametnom i glumila grafologa. Nego, onako, kako ona zna. Kada je još kao mala gledala u bratov ružni rukopis i analizirala ga kao osobu. U početku joj se činilo da mu pripada pogrešan rukopis, a onda otkrila toliko toga u svakom slovu koje je brat bio napisao. Naginjala bi glavu za njegovim krivim slovima, smiješila se njihovoj ružnoći i nalazila odgovor. Slova su govorila ono što ona nije mogla vidjeti s vana. Pogotovo ona - velika, stroga sestra.
Poslije je bila šarmirana rukopisom svoga budućeg muža. Upravo onako, kako ga je ona od prvoga trena postavila na tron kao kralja, sa urođenim manirama vladara sa dvora, tako je svako njegovo slovo potvrđivalo njegovu profinjenost, koju je zamijetila još kod prvoga susreta s njim.
Bilo je to na pješačkom prijelazu, kada je elegantno nakrivio svoje manekensko tijelo i propuštao automobile do trenutka kada mu se ona približila. Tu je počelo sve.
Često ode do tog pješačkog prijelaza i u mislima evocira slike njegovog lika u svilenoj košulji, modroj kao šljiva i tamnim hlačama. Titraj njenog srca rekao je da će s njim stati pred oltar i zakleti se na vjernost do groba.
No, knjiga koju je dobila od virtualnog prijatelja, naslovom je dirala u njen život. Prelistala ju je na brzinu i prepoznala mnoge već pročitane priče. Ostavila ju je za čitanje u hladovini godišnjeg odmora.
Nisu mnogo znali jedni o drugima i svatko od njih je imao svoju 'predstavu' za ostale. Ionako ljudi nisu iskreni jedni prema drugima, tako da je nedostatak istine u ovom svijetu bio normalna stvar.
Jednom prigodom naišla je na njegovu sliku neke web - stranice i imala je predodžbu o njegovom liku. Mada ju to nije zanimalo, nije bilo loše imati sliku osobe čijem se pisanju klanjala s dubokim poštovanjem. U njegovim pričama pronalazila je onu mušku stranu u sebi i voljela žene o kojima on piše.
Nije znala u kojem gradu živi. Nije znala kojem dijalektu pripada, jer je čitatelja mogao vrlo dobro zavarati lutajući sa svojim pričama od kraja do kraja, od običaja do običaja. Knjiga je stigla s pečatom iz unutrašnjosti, ali to nije ništa govorilo, kao ni njemu njena adresa. Nije bila spremna za svoje razotkrivanje, pa se poslužila 'pomoćnom' adresom i imenom.
No, sasvim je dovoljno bilo uživati u njegovom pisanju i uopće nije bilo važno gdje živi. Sliku njegovoga lika zadržala je u mislima i svaki put kada bi čitala njegovu novu priču, zamišljala je njegov lik nagnut nad tipkovnicom i prste ispod kojih izlazi još jedna dobra priča.
Analizu rukopisa ostavila je za neke druge dane, mirnije i opuštenije.
Prijatelja iz imaginarnog svijeta prepustila je životu u nekom tajanstvenom kraju. Važno je bilo to prijateljstvo protkano uzajamnim poštovanjem i divljenjem.
Jednoga dana, dok je čekala svoju prijateljicu u vrtu tihoga restorana, prebacila je nogu preko noge, zavalila se u udobnu pletenu stolicu i razgledala ispod sunčanih naočala po ljudima koji su sjedili za stolovima oko nje.
Bila je tu i jedna grupa bučnih turista, koji su završavali ručak i žurno kupili stvari, jer ih je vozač, privremeno parkiranog autobusa, već po tko zna koji put molio da požure s ručkom, da ne bi imao problema s policijom.
Kao magnetom privučena, pogledala je preko ramena malo više u desnu stranu i susrela se s pogledom. U prvi tren nije bila svjesna brzine i količine misli koje su kao iskrice iz vatre, skakutale i rojile se u njenoj glavi.
Od prve misli, da ju taj muškarac uporno gleda i da joj je poznat i jako ju podsjeća na nekoga. Do zaključka da je to lice sa web - stranice kluba književnika.
Zbunjeno je oborila pogled i kao da se spremala skočiti u rov, jer je uhvaćena u neočekivanu paljbu, pitala se bi li bilo glupo ustati i otići.
Ili ostati? A što onda?
Jer, ona ne želi nikakve susrete. Želi ostati skrivena i svoja. To je poseban svijet u kojem žive mnogi od njih.
Angela je spasila situaciju svojim dolaskom i spriječila da se ponaša poput djeteta.
Dok je Angela bučno govorila o gužvi kod kozmetičarke i poručivala kavu i čašu vode punu leda, ona je iskoristila priliku i okrenula glavu da provjeri što misteriozni virtualac radi.
Njegova stolica bila je prazna.
Ali ju je onda prenuo šapat pored uha:" Mislila si da te neću pronaći."
Nije stigla reagirati.
Već je elegantnim hodom starog zavodnika koračao prema izlazu iz vrta i vrhom kažiprsta slao pozdrav, kao s ruba kapetanske kape.
Post je objavljen 24.06.2008. u 04:06 sati.