U posljednji trenutak ugledala sam slobodno mjesto na parkingu. U dva poteza 'namjestih' svog limenog ljubimca .
„Svaka čast.“ – začuh riječi u svojoj blizini.
Okrenula sam se i ugledala policajca koji je stajao pored svoje 'kućice' .
Već spremna na svađu, nabacila sam ozbiljnu facu misleći da mi želi zabraniti parkirati auto baš tu, na ulici. No, već sljedeću sekundu shvatih da mi je uputio kompliment za uspješan manevar, pa sam mu uputila samo osmijeh drhtavim usnama.
Isto tako drhtavim nogama, prešla sam usijani asfalt na svojim tankim štiklicama i još uvijek oduševljena da sam našla parking baš tu, preko puta.
Ugodna hladnoća prostorije izrađene u kamenu, naježurila mi je kožu. Strah je svojim kandžama rovario po mojoj utrobi . Dva osvježivača zraka na suprotnim zidovima širili su miris limuna. I kad god osjetim taj miris, pomislim da limun koristim samo za spravljanje limunade.
Cijela prostorija bila je obojana u bijelo, a ja sam tako mrzila bijelu boju.
Ja volim samo bijeli snijeg.
Bijela boja podsjećala me na bolnice. Kad bi se mene pitalo sve bi bolnice bile obojane u žuto, zeleno, plavo. Plahte bi bile cvjetne, a svaka sestra bi morala imati odore na cvjetiće.
Zabranila bih uporabu bijele boje. Danas nisam bila raspoložena za toleranciju.
Sreća, pa se u kutu, pored velikog staklenoga zida punog sunčeve svjetlosti, nalazio ogroman benjamin i svojim zelenilom smirivao nemir u meni.
Mrzila sam kožni namještaj i osjetila sam kako mi se haljina 'popela' uz bokove kada sam sjela i gola koža mi se lijepila za tu crnu glatku materiju. Ustala sam i prošetala do prozora i osjetila kako me prati pogled čovjeka koji je sjedio u kutu. Trudio se da mu pogled, koji je klizio niz moje noge i crvene lakovane sandale, ne bude upadljiv.
U zrcalu ugledah svoj pristojan dekolte. Na prsima mi je bljeskalo veliko zlatno srce i uvijek me podsjećalo na godišnjicu naše ljubavi.
„Uđite.“ – iza vrata se ukazala glava lijepe atraktivne plavuše.
„O, dobar dan, to ste Vi. Kako ste mi lijepi. Koje ste Vi ono godište...ma, dajte, nemojte me zezati. A sin? Kako on? Je li prestala temperatura?“ – kao i uvijek ta zgodna crnka trudila se nonšalantnim razgovorom ukrotiti onu zvijer od straha u mojoj utrobi. Vjerojatno su oči straha zurile kroz moje i svatko ih je mogao vidjeti.
„Mislim da bi bilo dobro da ipak sutra uradite i to. Teško je uspjeti ugovoriti datum, a Vi ste to već uradili. Pa se onda opet vidimo.“ – podarila mi je još jedan blistavi osmijeh i pomilovala me po ruci.
Nisam bila zadovoljna. Izašla sam na ulicu gdje me svojim vrelim rukama zgrabila vrućina ulice. Sjela sam u auto i čekala da klima rashladi vrelo sjedište.
Sutradan mi se nasmiješila jedna druga plavuša i ispričavala se 'što me mora jako stisnuti'. Nije mi bilo prvi puta.
„Samo vi stisnite, nije to ništa.“ – rekla sam lica ukočenog od straha.
Tu noć nisam spavala. Mislila sam na @pjesmu, periku, završne ispite moga sina. I vijest koja bi kao bomba mogla razoriti sve planove za sljedeća dva mjeseca.
„Mama, ja ću sutra poslije ispita otići i odmah ću te nazvati da ti javim.“ – zaštitnički mi se obratio sin.
Nije mi se sviđalo to što smo zamijenili uloge. Do jučer sam mu ulazila u sobu da mu pokrijem ramena i pregledam zadaću. Sad je on ulazio u moju sobu da me poljubi i kaže: „Lijepo spavaj i sanjaj.“ Strašila me ta njegova zaštitnička snaga da čuva svoju mamu.
Noć je bila bez snova, puna straha i postelja mi je sličila ražnju na kom sam se tisuću puta okrenula. Plahta se izvlačila iz kutova, zapetljavala u moja hladna stopala i činila me nervoznom. U neko gluho doba noći, stajala sam pored prozora i posmatrala mladi zaljubljeni par, kako nikako ne mogu riješiti svoje ljubavne probleme. 'Slatkih li jada.', pomislila sam i vratila se u postelju.
"Oprosti, ali želim biti sama u ovome." - odlučila sam tako reći svima.
Čula sam kad je zaključao vrata i otišao na polaganje ispita. Još uvijek mi je ona zvijer od straha grebla kandžama iz trbuha do grla i ja sam pokušala popiti gutljaj vruće mirisne kave. Nisam ju mogla progutati. Zabrinuti pogled u crno – bijeli snijeg zgodne crnke nije mi dao mira.
„Što li je vidjela?“ – upitala sam se po tko zna koji put.
Konačno je mobitel zazvonio:
„Mama, sve je u redu. Slušaj: 'na prikazanom dijelu ovih mamografskih snimaka nema vidljivih mikrokalcifikata......“ Dalje nisam čula.
Čula sam samo kako ona zvijer od straha izlazi kroz jecaje i poražena se odvlači u kut, do neke sljedeće prilike kada crno-bijeli snijeg bude ukazivao na nešto sumnjivo.
Post je objavljen 13.06.2008. u 13:06 sati.