Kad oni odlaze...

subota , 21.06.2008.

„Znaš, jučer sam se osjećala loše. Ali, ne zbog vremena. Nego neki nemir, nemir...kako da ti opišem?“ – reče Jelica dok je sjedila zavaljena u svojoj fotelji.
Ugodna hladnoća konobe u prizemlju njene prekrasne kuće, spasila me u zadnji tren. Iako sam preodjenula majicu, tijelo mi je još uvijek bilo vrelo. Miris 'nesice' me okrijepio i rukom sam prešla preko čela da obrišem znoj koji nije prestajao izvirati.
Nikada me ne pita: „Želiš li mlijeko?“ , a ja joj nikada i ne kažem: „Meni bez mlijeka.“ .
Jer jedino kod Jelice odstupam od svoga pravila i uživam u mirisu njene kave. I to s mlijekom. Toliko mi godi, da pomislim da ću i Toniju reći da pokuša piti ovakvu kavu. U trenutku mi je misao odlutala i pomislila sam: „Još jedna stvar koju ću joj jednoga dana reći.“

Nismo se vidjele godinama.
A onda nas je njena bol ponovno spojila. Onoga dana kada mi je Mira javila da je Joža umro, dva dana nakon toga pokušavala sam doći do njihove adrese na periferiji.
Bio je to susret pun suza. Njenih.
Ja odavno ne mogu plakati. Kad se srećem s ljudima, uvijek se smiješim, makar se radilo i o trenucima tuge. Želim im prenijeti pozitivnu energiju i svijet veselih boja. Osmijeh me uvijek liječi. I od najcrnjih misli.
„Znaš da sam se prvo sjetila tebe kad je moj Joža umro.“ – rekla je kroz suze.
Ja sam joj imala toliko toga za reći na tu njenu rečenicu, ali morala sam pustiti njenu bol da izlazi kroz riječi, kap po kap. Kao na mala vrata.Ne znam zašto, ali sam se sjetila izreke kako bol ulazi na velika vrata, a izlazi na mala. Riječi oslobađaju ono klupko bola u grlu i čovjeku se učini, bar na tren, da je malo lakše.
A nije.
Noć kada dođe opet se klupko zaglavi i čeka do prve jutarnje kave.
„Da, upravo tako. Najgore su mi večeri.“ – dodala je na moj komentar.
„Sve će to proći. Slijedi nekoliko faza. Sve to morate proći.“ – govorila sam joj svoje gorko iskustvo. „A vi ste imali taj privilegij da provedete tolike godine zajedno.“ – dodala sam. Još se nisam mogla osloboditi navike da joj kažem „vi“ nakon toliko godina prijateljstva i iskrenog odnosa. Jelica je bila jedna od rijetkih osoba, za koju se nisam mislila hoću li doživjeti koju podvalu. Možda je i Joža bio dio tog balansa.

Zagledala sam se u sliku na nadgrobnoj ploči i pokušavala opet doživjeti onaj osjećaj. Osjećaj da mislima mogu osjetiti njegovo lice pod prstima, kao što sam to radila godinama u svojoj tuzi i samoći.
Nije mi uspijevalo. Gledala sam lice koje je pripadalo prošlosti i plašilo me stranca u meni.
Kao da u tom trenutku spoznajem ljepotu njegovih crta lica i u njima prepoznajem sina. Spoznajem činjenicu da me taj čovjek volio, brinuo se za mene, stavio mi prsten na ruku i rekao:“da“. Kao da sam sve te godine koračala uz njega uspavana i poslušna, ne prepoznajem ženu koja je uzvratila ono „da“. Danas to sve gledam ispitivački, analiziram vrijednosti, povjerenje, koliko mogu vjerovati.
Iz mene progovara zrela žena, a njemu sam se predala sva naivna u svojoj mladosti.
I u taj tren sjetih se Jelice, kako je sva sretna prepoznala sebe u mojoj rečenici:
„Da, upravo tako, kad mu gledam lice na slici, u mislima pod jagodicama prstiju osjetim njegovu kožu. Čak i miris. Da li je to moguće?“ - upitala je.
„Da, sve je moguće.“ –odgovorila sam joj.
Gledajući lice čovjeka, na crnobijeloj slici, prisjećala sam se ugodnoga razgovora s Jelicom, koji me vraćao u dane kada sam odano voljela oca svoga djeteta.