Nikad nisam ušla u kavanu sama.
I k tomu još popiti piće. Sama.
Eh, da se ne bi dogodilo da me slučajno pokupi auto na pješačkom prijelazu, htjela sam još i to uraditi.
Netko želi vidjeti Rim, netko želi naučiti svirati gitaru ili plesati argentinski tango.
Ja sam htjela ući sama u kavanu i naručiti piće.
Zadnjih dana mi se stalno događalo da mi za oko zapinju ženskice, koje sjede same za stolom, držeći visoko jednu nogu preko druge, baš onako samouvjereno muški. U jednoj ruci drži cigaretu stisnutu između kažiprsta i srednjeg prsta, a drugom pridržava list knjige ili novina, da ga vjetar ne okrene prije vremena. Na nogama bih zamijetila udobne neženstvene cipele i po koju dlačicu nedepiliranih nogu.
A ja bih prolazila pored njih ulicom, sve to pohranjivala u svoju glavu i usporedila. Ja, na visokim petama i u cvjetnim haljinama, ulazim takva u kavanu. I hoću ravno za šank. Da, samo onako navrnem stražnjicom na visoku stolicu i izgledam da više stojim nego sjedim.
Ne pušim. Ne pijem alkohol. Volim pivo. A to nije ženstveno. ( Kažu da pivo nije alkohol. )
Mnogo prepreka za mene. I k tomu još izgledam usamljeno. Što nije istina. A onda neki mogući pijanac na stolici do mene. Nije bitno što nije još ni podne i što je to gradska kavana, gdje dolazi krema grada. Pijanaca ima svuda.
Ne...ipak neću poći sama u kavanu i sjesti na visoku šank stolicu.
Stopirat ću kamion, voziti se u njemu do sljedećega grada i pjevati:
„Gas, gas...joj što volim miris kamiona!!!“
btw: kad Severina može u najgledanijem terminu na državnoj televiziji pjevati uz čačanske trubače...pa mogu i ja stopirati kamion:)
Post je objavljen 19.06.2008. u 19:06 sati.