Svadba

subota , 28.06.2008.

Mislim da ću se onesvijestiti. Mrzim smrad bolnice. Da, baš smrad. Kako mogu reći "miris bolnice". Miris je nešto fino. A ovo smrdi.
Smrdi na bolest, umiranje, injekcije, prljave posteljine...

Znala sam ja da, na kraju, ne može sve biti tako idealno. Morala sam se štipati kada smo Marin i ja odlučili vjenčati se. Stvari su se tom našom odlukom tako naglo zakotrljale, kao lavina, odron zemlje.

Na faksu sam uspjela dati uvjet. To mi je mnogo značilo, jer sam se teška srca odvajala od svakog novčića. Jednostavno mi je jednoga dana tog starog umišljenog pedera bilo dosta.
Kao robovlasnik, gonio nas je da radimo. I kada sam mu ja rekla da nije moj problem u tomu što je prošlo njegovo vrijeme monopola u našem malom gradu, nego da se treba suočiti sa konkurencijom na drugačiji način, a ne da tuče po nama, on me mrko pogledao.
Tog trenutka, nakon završene prve smjene, prvo što sam uradila bila je vožnja do faksa i uplata za prvu godinu.

Onda me, k tomu još, Suzana vrlo skoro pozvala i rekla da u banci traže nove djelatnike.
"Ih, još kad im napišem u zamolbi da se školujem uz rad, ima da me prime bez dvojbe." - pomislila sam isti tren, dok sam završavala razgovor sa Suzanom na mobitel.
Tako su se događanja poput bujice nizala jedan za drugim. A već sam imala pune ruke posla oko donošenja velikih odluka.

Vjenčanicu sam već odavno, potajno, sama za sebe bila odabrala u susjednom butiku. Svaki dan kada bih dolazila na posao, koji mi je sve više sličio prisili nego užitku, sebi sam govorila: "To je ta. Nigdje ja dalje ne idem."
Marin i ja smo bili zajedno već šest godina i sve je vodilo jednom slučajnom trenutku, kada ćemo se odlučiti na zajednički život. Plašila me nekada spoznaja da je nestalo strasti i da sve više sliči nekom programu i protokolu. Da se volimo, to nam je jasno od prvoga trenutka, ali na zadnji Marinov rođendan stigao je tatin komentar da želi da mu se sin jedinac skrasi i uredi sebi kat kuće koja se nalazila nedaleko od centra grada.
a
Moja mama zaslužuje posebnu priču. Ostavila je tatu nakon malog milijuna pokušaja da ga izliječi od alkohola. Kada sam ja, najviše od nas troje bila traumatizirana, mama je uradila veliki potez. Ostavila je tatu i krenula velikim korakom u život sa nas troje. Tada smo još išli u srednju školu.
Seka i ja smo 'zasukale' rukave i svaki zarađeni novčić priložile u kupovinu stana i njegovo renoviranje. Kao da je jučer bilo, sva sretna sam na kredit kupovala svoju prvu sobu. Bila je nježno plava, s velikim televizorom i malim ormarom. Ali sam odmah mami dala do znanja, da ću to morati ponijeti sa sobom kad se odlučim napustiti mamin dom.

Nakon što smo ugovorili svadbu u velikom restoranu na periferiji grada, Marin je odlučio otići na nekoliko mjeseci 'vani' i zaraditi još koji dolar, da bismo kat uredili po svomu ukusu.
Suočena sa hrpom projekata, ponuda, važnih odluka, jer na kraju krajeva, takve stvari ne rade se svaki dan, uplašila sam se i često Marina zvala na mobitel za konzultaciju.

Vikendom bih odlazila u selo blizu grada, gdje je živio moj otac, pijanica. Nije ništa radio, nego odlazio od susjeda do susjeda i čekao da mu uspu čašicu žestice. Često sam ga znala naći upišanog i smrdljivog, i nikako mi nije jasno kako je to uspijevao, jer za takvo opijanje treba mnogo novca. Tada bih mu počistila kuću, oprala robu, kupila cigarete, skuhala nešto za pojesti.

Mama je bila ogorčena na te moje postupke. Sestra Ivana nije htjela da odlazi sa mnom, a moj brat Franko, koji je bio srednjoškolac, još nije ni imao svoje mišljenje i čak se pored oca osjećao zbunjen. Tako da sam uporno odlazila sama i nisam dozvolila selu da pričaju kako o njemu nitko ne brine. Bila je to bolest kao i svaka druga.

Tako sam, u kiši svojih svakodnevnih događanja, jednoga dana našla oca bez svijesti. U prvi tren sam mislila da je to njegovo uobičajeno stanje, ali kad ga nisam mogla probuditi, pozvala sam hitnu. Tek nakon njihove ukazane pomoći, vidjela sam da je otac sličio velikom balonu punom vode. Taj dan su, doslovce, pumpali vodu iz njega, da ga ne uguši.
Koža mu je bila uništena od psorijaze, oči izbuljene kao u zvijeri, trbuh veliki kao u trudnice.
Čak me liječnik pozvao na razgovor i rekao da obitelj treba biti spremna na najgore.

Svijet se okrenuo oko mene.
Kako da plešem svoj prvi valcer, kako da gradom vozi kolona mojih svatova, ako će moj otac ležati u grobu par dana prije mog velikog dana. Mama, Ivana i mnogobrojna rodbina vršili su pritisak na mene, da ne smijem dozvoliti da još jednom uništi moj život.
I umjesto da se radujem što mi se život zahuktao kao nezaustavljiva lokomotiva, s mnogo lijepih događanja, ja sam čak pošla do liječnika zbog jakih bolova u želudcu.Konačno sam odlučila i Marinu sam rekla da ćemo odgoditi svadbu, ako tata umre.

Evo me, još jednom ulazim u smrdljivu bolnicu, u kojoj leže samo propalice poput moga oca, u sobama sa rešetkama na prozorima.Sa strahom koračam prema njegovoj sobi susrećući se sa ljudima koji me čudno gledaju, teturaju nesigurnim korakom i sklanjaju mi se kao uplašena djeca, pod dejstvom jakih lijekova, a ja svaki put dolazim u strahu da priopćenje liječnika znači odgađanje svih mojih planova za budućnost.