Krađi, skrivanju, grijehu, mojoj dvoličnosti, više nije bilo povratka.
Kada sam se sljedeći put srela sa Ivonom i Leom, osjećala sam se kao vlak koji je iskočio iz tračnica.
Čak sam se uplašila ispitivačkog Ivoninog pogleda. Zadržala ga je na meni kao mačetu kojom je parala po mojem tijelu, a ono se crveni i odaje sve tajne zatomljene u njemu i mojoj spavaćoj sobi.
Leo je bio nježan, govorio mi prelijepe riječi dok smo vodilo ljubav, što nisam nikada prije doživjela.
Uostalom, što može doživjeti žena koja u svojoj pedesetoj godini može reći da je vodila ljubav sa samo dva muškarca.
Miri sam se podavala iz obveze, iz želje da moje tijelo konačno odgovori na njegovo plodno sjeme. Davala sam mu se kao žena koju je tješilo da joj se uvijek vraća, a ipak ostajala kruta i davala do znanja da me baš nije ni impresionirao penjanjem na moje tijelo, a nakon kratkoga vremena već hrkao na jastuku pored mene.
Trčala sam do ljekarne kupovati test za trudnoću i svaki dan gledala u tu prokleto željenu crticu, a onda jecala i mrzila svoje tijelo kada bi mi trebao "always".
Leo je pleo mrežu laži i isprika o prijateljima, teretani, utakmici u baru, da bi mogao doći k meni.
Kada sam Ivonu pozvala na kavu kod moga tate za rođendan, sve sam shvatila kada mi je hladno rekla: "Danas ne mogu. Moram sa Vesnom na kavu. Pozdravi tatu."
Moja Ivona, koja je zajedno sa mnom birala dar za moga tatu i donosila omiljeni kolač moga tate.
Njena šutnja je bila gora od bilo koje riječi koju je mogla izgovoriti. Dala mi je do znanja da sam prljava i da ne želi moje društvo.
Čak je ubrzo napustila našu firmu uz obrazloženje da je našla bolji posao s boljom plaćom.
Možda si umišljam da je otišla zbog mene, ali mi je bilo grozno bez njene prisutnosti. Čak sam imala osjećaj da me svi gledaju ispod oka i došaptavaju se. Bar se u našoj firmi sve znalo i glavna poslastica je bio trač uz jutarnju kavu, u kom ja nikada nisam učestvovala, jer sam znala da su se isto tako izrugivali mom braku kad ne bih bila tu.
Leo mi je pričao kako je Ivona sumnjičava, kako ga zapitkuje, ljuti se, plače uz optužbe da se promijenio prema njoj.
Priznao mi je da ne može zamisliti poći u krevet i dirati njeno tijelo.
To mi je imponiralo i čak sam u tom trenu postala svjesna da nisam ni razmišljala o tome, pa mi je čak bilo i normalno da to ne radi s njom.
Nisam ni ja s Mirom.
Pored Ivone zabrinjavao me i Sandro. Davao mi je do znanja da ne voli kada Leo dolazi sam. Moj Sandro koji se radovao Leovom dolasku kao i svom tati. Nisam smjela dozvoliti da mi Sandro sazna za vezu sa Leom.
Trajalo je to godinama. Leo u lažima sa Ivonom. Ja u lažima svomu sinu i kolegama na poslu. Ivona me totalno isključila iz svoga života. Leo mi je rekao da ju je netko nazvao na telefon i rekao za nas. A i ona je bila uvjerena u to, jer nisu konzumirali brak.
A onda jedne noći, dok sam potajno pratila Lea u rane jutarnje sate, jer je Ivoni rekao da ide na put, vratila sam se u krevet i kao uvijek sva bila ustreptala od našeg susreta i strastvenih trenutaka, kao žena koju netko voli, obožava, drhti u njenom naručju. Uvijek sam poslije takvih trenutaka ležala u postelji i osluškivala. Bilo me strah da će netko pozvoniti na vrata i optužiti me da sam uhvaćena na djelu.
Ležala sam i slušala, u gluhoj noći, lift koji je sišao u prizemlje i zaustavio se.
Potrčala sam do prozora do ga ispratim pogledom preko parkinga, kad sam u tom trenu ugledala naš auto i Miru kako trči iz zgrade i sjeda. Mozak mi nije mogao raditi.
Bila sam sva blokirana.
Prvo što sam pomislila da će jurnuti na njega i razbiti auto.
Međutim, Miro je sjeo i krenuo s parkinga prije Lea.
Tišinu noći razbijao je uznemirujući zvuk sirene kola hitne pomoći koja je dolazila glavnom ulicom.
Miro je jurnuo da se uključi prije, a prasak i eksplozija sudara ta dva jureća auta, bili su zastrašujući.
Kriknula sam i poklopila rukom usta, da ne probudim Sandra. Dohvatila sam traperice i majicu i u hodniku umalo nisam srušila Sandra, koji je stajao snen i gledao u mene:
"Mama, što je to lupilo?" - rekao je.
"Ništa, dušo, pođi spavati."
Kao godine prolazili su trenuci dok sam mu milovala kosicu, da ga umirim i da ponovno zaspe.
A onda sam izjurila pred zgradu.
Već je mnogo stanara izašlo i trčalo pomoći.
Trčala sam prema Mirinom autu i vidjela da je prazan. U trenu sam pomislila: "Hvala Bogu, živ je!", a onda na travnjaku kojih dvadesetak metara od auta ugledala tijelo kako leži, prekriveno nečijom jaknom. Nije bila njegova.
Okretala sam se tražeći Lea, no nisam ga mogla nigdje vidjeti.
Na pogrebu je bilo svega i svačega.
Konačno sam upoznala njegovu Mađaricu, koja je po mom ukusu bila predebela.
Ali, djevojka koja je stajala pored nje toliko je sličila mom Miri, da mi nitko nije trebao reći da je njegova.
Ponašala sam se uljudno, ponudila da spavaju u našem hotelu i objeduju tamo na račun kuće. Za bilo kakve neumjesne scene nije bilo razloga.
Kad nisam radila probleme bacajući njenu odjeću i obuću kroz prozor, dok se vucarala sa mojim mužem, sada je to bilo najmanje bitno.
Iboja mi je prva prišla i zahvalila što sam joj javila za nesreću i pozvala da dođe na pogreb. Broj sam našla u njegovom mobitelu. Tek poslije, kada mi je prelijepa tinejdžerica pružila ruku i rekla:"Ja sam Zitta.", shvatila sam da to nije još jedna njegova memorirana u mobitel iz Mađarske, nego njegova dugogodišnja tajna, koju smo svi pokušavali ignorirati.
Leo i Ivona nisu došli.
Leo više nikada nije došao.
Ivona je saznala za nas, kada su u jakni, kojom je mrtav Miro bio pokriven na travnjaku, našli njegova dokumenta i ljubazna policija mu to osobno vratila.
Laži više nisu palile. Ivona nije progutala priču da je slučajno naišao pored moje zgrade.
Odmah ga je izbacila iz stana i zatražila razvod.
A ja nisam bila spremna primiti ga, prije nego pripremim Sandra na tu zapetljanu priču.
Leo je boravio u našem hotelu po sniženoj cijeni polupansiona.
K R A J
* Odluka
* Uvijek čekam da nešto kažem
* Na kraju svi smo isti
* Nekontrolirano : Sandro i Zitta
* Ja, Sandro, od tate kurviša
* On Kurviš? Ma ne!
* Zet kurviš? Ja?
* Zet kurviš
Post je objavljen 01.06.2008. u 12:12 sati.