Samo malo razgovora

utorak , 17.06.2008.

Nešto je šušnulo lijevo od mene. Kroz tijelo sam osjetila nešto kao udar struje. Zbilja sam se uplašila. Da mi se to dogodilo pred koju godinu, vjerojatno bih odskočila i vrisnula.
Samo zato što se užasno bojim zmija. I uvijek ljudi imaju neku dramatičnu priču o zmijama u šahtovima ili na nekim čudnim gradskim bučnim mjestima.
No, ja sam u taj tren ugledala sjajnu ćelavu glavu. Povijena leđa su se zgrbila u tom tužnom položaju i osjetih silnu želju da mu priđem i pomognem mu.
Zastala sam. Starom rukom izbrazdanom grbavim zelenim venama hvatao je otpale suhe listove ogromne magnolije na travnjaku ispred njegovog balkona. Drugom se oslanjao na skupi stari štap.
Još uvijek je bio pravi gospodin.
Kada je podigao glavu i na pola ispravio svoje staro tijelo, plave stare oči i pravilne crte lica govorile su da je nekada bio šarmantan i zavodnik.
„Mogu li Vam pomoći?“ – čula sam samu sebe da mu se obraćam i htjela vratiti riječi u usta. Tko zna u današnje vrijeme kako ljudi shvaćaju vašu dobru namjeru.
Zaustavio je tijelo u pokretu i oslonio se na štap, a drugom rukom malo podigao zlatni okvir naočala.
„A što bi Vi meni mogli pomoći?“ – autoritativno i strogo mi je odvratio.
„Sad ste me zbunili. Ne znam zašto sam Vam to rekla. Ako Vam ikako mogu pomoći, bilo što.“ – pokušala sam se izvući iz situacije koja me podsjećala na dijete u krađi.
Pružio je ruku prema meni i savinuo ju u laktu, kao poziv da ga uzmem ispod ruke.
Uradila sam to i slijedila njegov korak. Išao je prema klupi u travnjaku ispod magnolije.
Još uvijek sam poslušno slijedila njegov zapovjedni način i poslije njega i ja sam sjela na klupu.
„Sparno je. Ova kiša je samo pogoršala.“ – reče i pređe rukom preko vlažne ćelave glave.
Gledala sam u vrhove svojih nožnih prstiju i zaključila da sam se zaprljala šećući po kiši. Cvjetovi lipe su na trotoarima načinili žuto blato u spoju sa kišom.
„Znate, ja Vas već dugo znam.“ – zapodjenula sam razgovor.
„Ah, dijete moje, a tko mene ne zna.“ – još uvijek stari arogantni velikan našega grada nabusito mi je uzvratio.
„Nisam mislila tako. Pa,da. Pogrešno sam se izrazila. Na prvoj godini faksa upoznala sam Vašu kćerku i dolazila kod Vas u Vašu staru kuću u starom dijelu grada. I to me stalno začuđuje, da ste prihvatili živjeti ovdje u ovom betonskom kavezu napuštajući ono prelijepo dvorište.“ – htjela sam natuknuti temu o njegovoj kćerki i pitati gdje je ona danas.
„A što mi fali ovdje. Ja sam sebi uredio ovo sve ovdje ispod balkona i kao da i imam svoje dvorište. Ma, znaš, dijete moje Dana je to voljela, biti ovdje. Nikada nije voljela onu staru kuću. Uvijek se žalila na smrad vlage u kamenu. Tko bi njoj znao, pokoj joj duši, što je to ona mirisala. Kako kamen može biti vlažan i smrdjeti. I to u kući.“ – već sam osjetila živost u njegovom glasu kada je pričao o svojoj životnoj družici s kojom je proživio pola stoljeća zajedno.
„Kako sam ja bila oduševljena kada mi je Vaša kćerka rekla da je dobila ime od vaših imena. To mi je bilo super. Znate, meni je ime uvijek bilo tako bitno. Kao da je predodređivalo čovjekov životni put. Ja sam Vam još u prvom razredu osnovne škole razmišljala o imenima moje nerođene djece. Ja Vam nikada nisam voljela tradiciju. Voljela sam sama stvarati, kreirati, biti tvorac nečega osobnoga, makar to bilo i ime djeteta. I znate što? Slijedila sam Vašu ideju. Imam sina koji u imenu ima početna slova pokojnoga supruga i mene.“ – raspričala sam se poticana njegovim pažljivim slušanjem i ispitivačkim pogledom.
„A dijete drago, mlada si. Kako to da ti je suprug pokojni?“ – upita me, dok je ponovno rukom prelazio preko znojnoga čela. "Baš nešto nisam dobro. Uguši me ova sparina poslije kiše.“
Sretna što ću eskivirati priču o ranom gubitku supruga, okrenuh temu na vrijeme pa sam dodala:
„Eto, još sutra kiša. Kažu da dolaze vrućine.“ – rekoh mu.
„Znaš što. Pomogni ti meni do stepenica. Pošao bih ja unutra u stan. Malo bih prilegao.“ – glasom koji je prekidalo teško disanje, osloni se na moju ruku i svoj stari luksuzni štap.
„Hvala ti dijete na ovom lijepom razgovoru. Ovo mi je baš godilo. Vidim ja tebe, prođeš ti ovuda svaki dan. Pa, javi se. Možemo ovako ćakulati češće.“ – reče i okrenu se, hvatajući drhtavom rukom vrata od zgrade.

Sutradan, dok je jutro još bilo svježe i ugodno, prošetala sam kroz naše mirno naselje. Htjela sam da nastavimo razgovor i upitam ga da li se njegova kćerka vratila iz Amerike.
Stala sam kao ukopana.
Na vratima zgrade stajala je smrtovnica s njegovom slikom.