Povratak

nedjelja , 08.06.2008.

Pustila je da joj šlape skliznu, pa je noge podigla na krevet. Skupila ih je uz tijelo i obgrlila rukama. Pogledom je pomilovala stvari u sobi u kojoj je provela mnogo vremena.
Dvadesetog svibnja, sa svojom Jelenom, proslavila je tiho, u jeftinom restoranu, četrdeset i osmi rođendan. I toga dana odlučila provozati se do zračne luke i kupiti kartu.
Majku nije vidjela šest godina. Tako i sestru bliznakinju.
Pogled joj prijeđe preko crne kineske pregrade za presvlačenje. Umrla bi da to nije kupila. I svoj indijski krevet sa baldahinom.
Sad to sve ostavlja. Osjeti kako joj jeza podiže svaku dlačicu na rukama i penje se uz leđa. Rukama pomilova svoje mišice i u trenu joj je bilo lakše. Bila je uplašena. O, itekako uplašena od donošenja još jedne životne odluke.
Sa dvadeset je odlučila završiti fakultet za računare. Tada su to rijetki činili. Zapravo, mnogi nisu znali ni što je to. Naravno, odmah je dobila dobar posao i sve je teklo po redu. Udala se, rodila Jelenu, putovali su i živjeli kao sav normalan svijet.
Onda je rat zakucao na vrata, pa su pobjegli u Njemačku. I onda opet učenje jezika i prilagođavanje poslu koji je jedino mogla raditi: čistila je njemačka govna ispod njemačkih staraca. Sve je bilo podnošljivije gledajući hrpu ušteđenih novčanica. Život u Minhenu svodio se na čekanje da rat završi i da se vrate.
No, strašna spoznaja o besmislenosti povratka sličila je na odškrinuta vrata za donošenje novih odluka. Stan koji su kupili, morali su zaboraviti i odlučiti se za odlazak u Ameriku.
Još jednom su pomislili da je i to samo privremeno.
Ponovno učenje jezika i prljavi posao na zapadu. Ovaj put čistila je američka govna američkih starih kapitalista. Marko je dobio bolji posao i počeo voziti kamion preko cijele države. To je imalo i dobru stranu, jer su se viđali jednom na mjesec. Manje su se svađali, a i odluka o razvodu bila je sve jasnija. Marko nije bio za to. On je još od prvoga dana držao taj brak kao rano servirani ručak koji se uvijek nanovo podgrijava i uvijek je nanovo bez okusa.

Na komodi su stajale još samo slike njenih maca, kao uspomena. Kako je samo plakala taj dan kad je staru susjedu zamolila da joj pokloni svoje ljubimice, jer je donijela odluku. Uz sliku njenih maca, stajala je obiteljska slika njene sestre bliznakinje. Smijala se nekako usiljeno i stisnutih usana. Znala je da se ispod tih tankih naboranih usana krije hrpa crnih pokvarenih zuba. Sa slike su ju gledale i krvave oči njenog zeta alkoholičara.
E, tu su se razlikovale ona i njena sestra bliznakinja. Milina se grčevito držala uz svoga alkoholičara i prikrivala istinu da ih tuče i maltretira, a ona je razvod olako zatražila kao narudžbu u McDonaldsu. I ovako je predugo ostala uz Marka, samo zato što je mamina teorija bila da je uvijek dobro imati muža, kakav god bio.

Prijenosni računar je bio jedina stvar koja vrijedi i koju nikako nije smjela zaboraviti. Sve ostalo je mogla poprskati sa par kapi benzina i zapaliti.
Tako rado bi to uradila, kada bi sa stvarima mogla izgorjeti i sva njena bol i tuga koju je progutala ovdje na surovom američkom zapadu.
Ono malo novca, koja je u ova teška vremena za amerikance, uštedjela i htjela poslati mami, potrošila je na jednosmjernu kartu. Nije više uživala jureći autom širokim američkim cestama, radeći poslije i na odjelu za kozmetiku poznate robne kuće. Više se nije osjećala kao zgodna ženska u dobrom američkom filmu. Bila je to smrdljiva američka stvarnost.

Mama je živjela od male mirovine i stanarine od dvije studentice. Prodavala je i kataloške proizvode, pa zaradila koji postotak. A sad joj se još i ona vraćala.

Na televiziji je zatreperila sivkasta sjena 'snijega'. Pao je napon. Pa, da. Skroz je mislima odlutala i zaboravila da joj traje omiljena serija. No, nema veze. Mama joj je rekla da sve to traje i doma. Svijet je postao globalno selo. Pa se ona odlučila vratiti u svoje, da se bar ne osjeća kao uljez na ovom planetu.
Dohvatila je torbicu sa luksuznom šminkom koju je osvojila kao najbolja prodavačica mjeseca u robnoj kući. U trenu je osjetila grč straha u trbuhu, ne griješi li odlazeći u svoju zemlju, gdje njena diploma ne vrijedi više ni pišljiva boba. Pa, danas klinci u osnovnoj školi znaju više o računarima, nego što je ona učila sve one godine.

Avion je sletio tako ružno, da se rukama grčevito držala za ručke sjedala i pomislila da će osvanuti na stranici za crnu kroniku. Divlji pilot koji, kao da vozi poljoprivredne proizvode, a ne ljude, uspio je sigurno prizemljiti letjelicu.

Zabrinuti majčin pogled klizio je po njoj. Gledala ju je kako otpija gutljaj kave i otresa pepeo s vrha cigarete.
"Bila si uvijek moj ponos. Što si uradila od svoga života." - više konstatirajući, nego pitajući, umornim glasom tiho je rekla majka.
"Baka je loše. Nije ni čudo, devedeset i pet joj je. Tamo su sve tete. Ali, ona mi je rekla da odmah dođeš do nje kada stigneš."

Dvorište je mirisalo na pokošenu travu i na papučama s visokom petom ostajala joj je rosa od velikoga pljuska. Mirisi su ju ponijeli na ljetne raspuste i babinu pogaču. Sjeti se u trenu kako je na grm zakačila novu haljinicu, a baka je rukom pokrivala usne, kao znak da će to prešutjeti i da će ona popraviti iglom i koncem.

"Dijete moje drago, stigla si." - raširila je svoje grbave stare ruke izbrazdane debelim zelenim venama.
Kroz glavu joj prođe da baka ima čudan miris starice i podsjeti ju na one kojima je mijenjala pelene u Njemačkoj i Americi, a one su brzo umirale.
Nije rekla niti riječ. Sjela je pored bake na snježno bijelu plahtu i šutjela. Bila je umorna od svega. A najteže joj je padao ispitivački pogled rodbine: " A od čega misliš ovdje živjeti! Došla si sada kada svi bježe odavde!"
Baka pruži ruku i privuče joj lice prema svojim modrim usnama:
"Ti si uvijek bila moja miljenica, princezo bakina. I nikada me nisi zaboravljala. Ni u Njemčiji ni preko bare. Baka ti je prepisala onu zemlju, što nitko nije htio. Rekao je meni stari ludi Martin da zemlja uvijek vrijedi. Kažu - prolazi velika cesta i tuda će bušiti brda. Dobit ćeš puno novaca za to brdo. A ti budi pametna, pa to rasporedi. Ne sumnja baka u tebe. Uvijek si ti bila najbolja. Ne obadaj na to šta će ti govoriti. Ta, nitko od te paščadije nije baki ni gaće poslao. Samo kukaju. A ti svoju babu nisi zaboravljala. Kad su u ratu bili željni kruha, ja sam imala meda i mlijeka. Ah..." - trznu se baka i zakova svoje suhe oči za prozor.
Selena joj pređe preko očiju prstima i pozva majku da uđe.

Nije bilo lako izaći na kraj sa oštrim jezicima ljubomorne rodbine. Ona, otupjela na mnogo veća zla zapada, prešutjela je sve zlobne komentare.
Danas, nakon par godina, sjedila je na terasi restorana i pila produženi esspreso iz velike šalice.
"Kod bake Marte" nazvala je restoran pored auto ceste koji je ubrzo postao poznat i uveden u turističku kartu njenoga kraja.