Pogledi s klupe

ponedjeljak , 23.06.2008.

A sad je dosta. Idem sjesti na klupu.
Igra valova kao igra nestašne djece. Nitko ništa ne govori, nego se naguravaju jedan na drugoga, pa veći pobjeđuje. Preskaču se vragolasto i bacaju kapljice po meni.
Klupa nije dovoljno daleko.
Mlade djevojke par koraka od mene, ne znam koja je ljepša, s cigaretom u ruci svaka od njih.
Da nije štetno, čak bi bilo i lijepo. Rade to nekako elegantno, seksi zavodljivo i s užitkom.
Da li sam ikada tako znala pušiti cigaretu? Ili sam ju uvijek i uvijek nervozno kružila po rubu pepeljare i 'čistila' joj vrh od pepela?

Zaboravljene japanke. Usamljene kao ostavljena djevojka. Mogle bi mi ispričati priču o svom vlasnikom, svojom šutnjom i mirovanjem u sjenovitom kutu.
Bijele sa crnim grančicama. Zamišljam ga kad ih je kupovao. Po broju sam zaključila da je muškarac. Japanke s takvim dezenom, mogao je kupiti muškarac prefinjenog ukusa. Zapitala sam se kakve su mu noge. Osmjehnula sam se na trenutak, jer mi se nije svidio njegov hod. Bile su nagažene na unutarnju stranu. To nije govorilo da je noge držao pravilno.

Zabrinuta žena, brzim, skoro trčećim, korakom prošla je držeći ruku na prsima.
Ne znam zašto, sjetila sam se Koo. Stvarno ne znam zašto.

Djeca su već dugo u vodi. Da li djeca imaju osjećaj za hladnoću? Ili je uvijek važna samo igra?
Prisjetih se sebe. Da li sam mrzila hladnu vodu kao dijete, kao što mi sada nije drago ako nije dovoljno topla, po mojim kriterijima.

Čovjek maše iz vode. Pratim njegov pogled. Slijedeći ga 'dođoh' do starca na susjednoj klupi.
Preplavi me divan osjećaj ljubavi sina prema ocu. Zapitala sam se da li je moguće da je danas netko tako brižan prema roditelju. Slabašnom rukom starac mu uzvrati mahanjem. Izgledao je jako blijed i nejak. Ovdje, na ovom mjestu gdje su svi crveni.Glave pognute prema naprijed toliko kao da će bradom dodirnuti prsa, djelovao je kao da će zaspati. Sin je već koračao prema njemu i otresao naglim pokretima vodu sa kose. Nježno je prometnuo ruku iza leđa starca po rubu naslona od klupe i pričao mu nešto veselo. Trudio se oraspoložiti blijedoga starca. Uspio mu je, ipak, izvući blagi osmijeh na usnama.
Suzdržala sam se nagona da priđem mladom čovjeku i kažem da me usrećio svojom pažnjom prema ocu, koji će možda još noćas usnuti vječni san.
Zapahnu me 'adidas' miris. Okrenula sam se preko ramena i imala susret sa plavim očima. Ne znam zašto: sjetih se policajca sa najljepšim plavim očima (čija pisana kazna nikada nije došla na moju adresu).

Ustala sam sa klupe i krenula.
Za danas je bilo dosta.
Sutra mogu obući haljinu. Boja je brončana.