Kiša

ponedjeljak , 09.06.2008.

Ne znam zašto, ali na raskrižju sam odjednom skrenuo u suprotnom smjeru i odlučio da ju iznenadim. Samo par minuta prije toga, rastali smo se. Mirisalo je na lipe i pokislu travu. Podsjećalo na naše prvo proljeće i našu rijeku. Pripalio sam još jednu cigaretu i zavalio se u sjedište. Vozio sam polako. Zaboravio sam joj reći da sam sanjao da smo u Parizu i da ju želim odvesti tamo.
Rastanak s njom uvijek mi je teško padao. Kao na kapaljku smo provodili vrijeme zajedno, no, nisam mogao protiv sebe.
"Još ovaj put..još samo jednom..." - odgađao sam stvari i pravdajući joj se smišljao isprike. Nisam mogao uraditi taj korak. Možda i zato što sam u životu sve radio polako i nakon dugih analiza, ali ovaj put sam pretjerao (i sam sebi sam priznao). Kako sam odgađao, tako su godine klizile kao pijesak u pješčanom satu.
A volio sam ju, kunem se. Volio sam ju više od života. Sve bih učinio za nju. Trebao mi samo jedan trenutak. Običan trenutak, kada ću to uraditi onako iz hira, u prolazu ili ne znam već kako. Ovako analizirajući i pripremajući se na taj čin, nisam mogao.
I ona je bila malo kriva za to. Onako hirovita, nestalna, prkosna i bezobrazna, kočila me da uradim ono što je ona tako silno željela:
"Evo me, došao sam." , htjela je samo to čuti.
Bila je ona od onih žena koje kontroliraju stvari i svaku kockicu slažu na svoje mjesto. Eh, nisam mogao biti još jedna kockica. Kao da sam ljubomorno kočio njen perfekcionizam. Htio sam da mi stalno priča koliko me voli i da joj ništa nije važnije od nas dvoje.
Uvijek je radila samo suprotno i tjerala me da radim još jedan korak nazad ili ostanem u mjestu.
Rekao sam joj: "Propustila si šansu. Kad sam ti se bio sav predao, nisi to iskoristila."
Pobješnjela je. I kao i uvijek pružila jezik, a ja sam ju pustio da misli da je i ovaj put u pravu:
"Komu ti prijetiš! Koja si ti faca! Pa ja, kao, propustila priliku! I hoćeš da ti vjerujem?!", histerično je branila svoje pogreške.
Kako sam ju samo volio u tim trenucima. I uvijek sam ju volio. Predao sam joj se kao otvorena knjiga, a ona to nije znala. Odlazila je na nekoliko dana, bez traga, bez glasa. Nekada je isključivala mobitel, nekada ga je puštala da prokleto zvoni i ignorirala ga.

Danas sam joj htio reći. I odgodio za sljedeći put.
I ona je nešto htjela reći mi ili dati, ne znam. Natuknula je, a ja nisam htio pitati.
Htio sam joj reći da sam završio sve. Ne baš sve. Ali, nešto od toga moglo je i ostati nezavršeno. Govorila mi je da mrzi što želim sve završiti i da bih trebao staviti kamenčić u cipelu da me žulja. Uvijek je pričala o bolesti, strahu od smrti. Puštao sam ju. Slušao. A tako sam mrzio te teme. Ja sam drugačije živio. Radom okupirao svaki trenutak bez nje i živio za trenutak kad ću ju opet stisnuti u naručju.

Ljudi su stajali u grupi i gledali u provaliju. Zaustavio sam auto s namjerom da pomognem stradalima.
U glavi mi je jeknuo bespomoćni krik. Progutao sam pljuvačku i sjurio se niz opasnu liticu.
Njena plava kosa, umrljana krvlju bila je rasuta kroz razbijeno prednje staklo, a beživotno tijelo savijeno u neprirodnom položaju.
"Zašto nisi stavila pojas?" - šaputao sam joj, dok sam izvlačio njeno tijelo, koje sam samo pred koji sat ljubio na zadnjem sjedištu auta.
Oči su bile širom otvorene. Bez sjaja. I uplašene.
Nosio sam ju na rukama i umirao od bola.
"Tako je naglo izletjela iz krivine, a cesta je mokra." - čuo sam nekog pametnjakovića kako bahato komentira.
"Nešto joj ispade iz ruke!" - doviknuo je netko.
Dok su ju kola hitne pomoći odvozila, pogledao sam na prsten koji joj je ispao iz ruke:
"Samo tvoja" - pisalo je u gravuri s unutrašnje strane.