30.12.2006., subota
.Ddadd razbijač razmišlja :-))
.
Pozdrav najdraži moji!
Malo sam razmišljao o svom postu jučer.
Imamo impuls, energiju, snagu i silu. To su pojmovi koje bi aparat mogao izračunati pomoću svoji senzora. Ulazni parametri na temelju kojih mi to računamo su brzina i masa. Nadalje, na prikaz toga utječe i kut pod kojim si udario vreću, budući da je vreća na polugi koja juri isključivo po jednoj osi prema gore, pa udarac pod bilo kojim kutom koji nije nula dijeli silu, a vreća će odletjeti samo onom silom koja je projekcija te sile na našoj osi.
Odmah ću vam reći da je mala vjerojatnost da aparat računa masu koja je udarila u vreću, neusporedivo je lakše izračunati brzinu kojom je vreća krenula prema gore.
Nadalje, pojednostavit ćemo stvar i pretpostaviti da je kut uvijek nula, tj. udarac je savršeno ravan.
A sad da vam vrlo jednostavno objasnim impuls, energiju, snagu i silu:
Impuls je umnožak brzine i mase. Ja masivan i lupao sporije, a frend lagan i lupao je brže - u tom slučaju imamo sličan impuls.
Energija poput impulsa ovisi samo o brzini i masi ali je energija = masa puta (brzina na kvadrat)! Znači, kod energije je brzina važnija od mase jer u formulu ide njen kvadrat.
Kako je frend imao bolji rezultat za pretpostaviti je da je on udario spravu većom energijom - tj. sprava zapravo mjeri energiju ;)
Snaga je energija podijeljena sa vremenom koliko je trajalo prenošenje energije na boksačku vreću. Kod mekane vreće šaka dulje vremena prodire dok se ne zaustavi pa je snaga manja! Zato mi je vlasnik poslije rekao da je trebao napumpati vreću, ali to ne bi ništa bitno promijenilo, frend bi i dalje bio bolji :)
Sila je pak impuls podijeljen sa vremenom koliko je trajalo prenosenje impulsa na vreću. Dakle, ako je vreća mekana, sila je manja.
Ja sam udario aparat velikom silom. Zato se taj zanjihao. Frend je udario velikom brzinom pa je aparat izračunao jaku energiju. I to vam je to. On je pobjedio ;)
Toliko iz moje glave, da ne mislite samo o mojoj sili kojom mlatim vreće najdraži moji :D
I još samo ovo - ako stignem, večeras ću napisati nešto o glavama. Mislite li i vi kao i ja da je u našim glavama naš život a da nam tijelo služi da bi opsluživalo glavu? Ha?! Pucajte! :-)
Toliko zasad najdraži moji, voli vas,
Ddadd :)
|
29.12.2006., petak
.Ddadd razbijač :)
.
Najdraži moji, danas sam bio kod svog dragog prijatelja. On je visok i tanak, kad ga čovjek vidi ne bi rekao da je nešto naročito snažan. Najednom se povela priča o tome kako ne valja suditi ljude po izgledu. Sad ću vam ispričati anegdotu koje smo se sjetili pri tom razgovoru.
Dakle, šetasmo nas dvojica Jarunom prije godinu i pol dana i u zabavnom parku ugledamo boxer poput ovog na slici. Boxer vam je aparat u koji ubacite žeton i iz kojeg onda ispadne vreća za udaranje, vi je mlatnete a on vam izmjeri koliko ste je jako zveknuli. Nije tajna da sam trenirao neke borilačke sportove a i prijatelj je izgledao zagrijan pa rekosmo da pokšamo. Baš su neke mrge udarale i rezultat se vrtio oko 750 pa do najviše 830, od 1000 mogućih.
Kad su mrge završile prepustile su nam boxer. Ni prijatelj ni ja nikad prije nismo lupali u to i baš me je zanimalo kako će nam ići. Nisam mogao ne primjetiti kako su mrge mene pogledavali uz umjeren respekt, ali su se zato smijuljili na sam pogled na mog tanušnog frenda. A tad je on zveknuo iz okreta!
Preko 920, ako dobro pamtim.
Zveknuo sam odmah potom i ja. Ostamsto...pih.
Onda je frend zveknuo 912.
Ja sam napravio 760. Krv mi je navrla u glavu, bio sam siguran da bih tim udarcem nekom otfikario glavu ali aparat je pokazao zbilja malo...
Okupljena svjetina je sad zurila u frenda sa tihim poštovanjem. On je iz zaleta zveknuo vreću, ova je ko munja suknula u aparat i brojčanik se zaustavio na preko 950 i svi su bili oduševljeni - iz skupine koja je gledala začuli su se uzdasi! Došao je red na mene. Bio sam ljut, odlučio sam ubiti glupu spravu, adrenalin mi je kolao krvlju, zjenice su mi se suzile, osjećao sam se ko zvijer, ko Tyson bez silovateljskih nagona već samo s atavističkim nagonom za uništenjem svega što mi se nađe na putu...
Zveknuo sam vreću svojim najboljim udarcem iz kukova ikad, od takvog mog udarca upućenog sa udaljenosti od svega tri centimetra ljudi (dobro zaštićeni štitnicima) provjereno lete par metara do fotelje i osjećao sam se moćno ko Ddadd! Vreća je zveknula u strop aparata i od siline udarca čitav se aparat zanjihao unazad - opasno se nagnuo i činilo da će se prevaliti ali se onda zaklatio vrativši se prema nama i smirio se nakon što se još dva tri puta zanjihao. Nikad, ni prije ni poslije nisam vidio da je itko zanjihao takav aparat i nacereno sam gledao u brojke kako se vrte pričajuć u glavi svom frendu i gledaocima:
"Evo vam ga na! Zataknite si onih 950 za uho - pojedite se svi - ovo je bio udarac!"
Brojač je stao na 850.
Tog dana sam shvatio nešto najdraži moji. Bilo je to pravo prosvjetljenje. Naime, shvatio sam da vam ja stvarno, ali stvarno jako mrzim jeftine amaterske uređaje za zabavu :)))
:-D
Vaš Ddadd ;-)
|
28.12.2006., četvrtak
.Treperava svjetla
.
Udobno zavaljen u ležaljku čekao sam da nas posluže jedne ugodne ljetne večeri. Nalazili smo se dvorištu ljetnikovca bivšeg podpredsjednika vlade Republike Makedonije.
Preko puta mene sjedio je T., a iza njega ljeskale su su se pruge od zvijezda titrajući na crnoplavoj površini bazena.
T. se pridigao u svojoj ležaljci i nagnuo se prema meni.
"Vidiš li ono svjetlo u grmlju?" upita me tiho, unoseći mi se u lice. Tada me značajno pogleda i nastavi, zavjerenički:
"Kad pričam, koliko god da tiho pričem, svjetlo treperi!"
Okrenuo sam se iznenađeno prema svjetlu - malenoj žutoj točkici koje se jedvo nazirala u tami.
"Da provjerim." rekoh i svjetlo je zatreperilo istog časa! Na to se T. počeo smijati iz sveg glasa:
"Budale! Obavještajna služba a negdje pri snimanju im nestane napona, hahahahahaha, a jesu mi jaki, nek nas samo slušaju, idioti!"
Tad me pljesnuo po ramenu govoreći mi srdačno:
"Ionako nemaju što čuti! Baš ću ovu divnu večeru kvariti politikom!"
Stgli su najfiniji makedonski specijaliteti. Ljubazna domaćica nizala je ispred nas čarolije okusa, mir i tišina su nas okruživali - posve smo uživali moj prijatelj T. i ja.
Kad sam odlazio, dok sam primao T-ovu ruku drugom sam ga rukom srdačno stisnuo visoko, malo ispod ramena. Onda sam ga pogledao pravo u oči:
"Hvala ti T., super si me pogostio! I nemoj brinuti oko svjetla, zabrini se tek ako prestanu treperiti!"
Sekundu poslije moj auto se odmicao od ljetnikovca, a T. je mahao sve dok nisam zamakao iz vidika. Nakon što sam se još jednom osvrnuo da vidim može li me tko vidjeti užurbano sam zgrabio mobitel. Jednim dodirom dobio sam pravi broj i čim se s druge strane javio muški glas prosiktao sam:
"Ne mogu vjerovati, ovaj svijet je prepun budala! Odmah da ste našli koja je ekipa namjestila uređaje u T-ovom dvorištu i sve da ste ih suspendirali! Smjesta! I provjerite pritom jesu li možda podmićeni da zabrljaju!"
Mislio sam prekinuti vezu ali tada sam iznenada skroz puko! Naglo sam prinio mobitel usnama i zaurlao iz sveg glasa:
"Treperava svjetla, majmuni jedni! Nije vam Božić! Kako samo mrzim kretene - i moja bi baka bolje od vas namjestila te uređaje! Vidjet ćete svog boga kad se vratim!"
Nešto kasnije, dok sam namještao mobitel u držač pored volana, već sam se prilično smirio. Moj auto je jurio u noć gutajući bijelu crtu, a ja sam duboko uzdahnuo zavrtivši glavom. Tužno sam pomislio:
"Kuda li to samo ide ovaj svijet...više se nikome ne može vjerovati!"
Vaš Ddadd :)
|
26.12.2006., utorak
.Napokon ono što ste čekali - incest i statistika :D
.
Najdraži moji, gledao sam prije neku večer na Discovery Channelu odličan dokumentarac o GSA (Genetic Sexual Atraction), iliti po naški GSP - Genetska Seksualna Privlačnost.
Radilo se o tome da, kad se brat i sestra razdvoje kao mali i pošalju u različite domove ili u udomiteljske obitelji, i ako se slučajno sretnu kad su već odrasli, tada jedno u drugome prepoznaju puno toga zajedničkog, kao da su ogledalo koje suprotstaviš drugom ogledalu i u tim ogledalim slika uzajamno ponire sve dublje i dublje. Među njima se razbukta privlačnost i strast, a kad nakon svega toga nekako saznaju da su brat i sestra - tada nastaju gadni problemi!
Opisani su tu razni problemi - tako je jedan policajac bio optužen za incest, sudilo mu se ali je oslobođen. Zbog sesre je ostavio ženu i dijete, nakon suđenja se čak i vratio njima, ali GSA sindrom mu neće nikad više dati mira - kod njega je u temeljnoj svijesti sad usađena misao da negdje postoji jedna osoba koja je posve stvorena za njega!
Kod drugo dvoje sestra je odrasla u samostanu i njoj je to sve bilo 'tu mač' i bez incesta pa je ona zbrisala glavom bez obzira, ali je braco bio uporan i nakon što ga ona devet mjeseci nije željela vidjeti oni su se opet spanđali!
Nakopn par godina zajedničkog života odlučili su imati dijete! Sad imaju dvoje zdrave djece i žive nevjerojatno sretno, jedina mrlja u njigovo zajedničkom životu je da se po zakonu ne smiju vjenčati.
Upravo je onaj podatak o dvoje zdrave djece ono što sam vam htio reći.
Svi tvrde da će dijete koje začmu rođaci biti degenerično zbog mješanja istorodnih loših gena. Ta tvrdnja je nastala jer tako tvrde znanstvenici - genetičari.
Sa njihovog stajališta je kod rođaka vjerojatnost genetske pogreške 150% veća! Ogroman broj, dva i pol puta više!
A ipak ovi imaju dvoje zdrave djece - znači li to da su imali jako puno sreće? Sa stanovišta genetičara su imali jako puno sreće, ali sa stanovišta običnih ljudi to je bio najvjerojatniji ishod.
Naime, ako niste rođaci, vjerojatnost rođenja posve zdravog djeteta je 96%, odnosno, vjerojatnost genetske pogreške je 4%.
Ako ste u rodu, vjerojatnost zdravog djeteta je 90%, što znači da je vjerojatnost pogreške 10%
A deset je dva i pol puta više od četiri! Jesu nas ustrašili tri znanstvenici, a vjerojatnost da brat i sestra imaju dvoje zdrave djece jeste 81%, dakle, osam cijelih jedno od deset 'dvodjece' bit će zdravo!
Takvih babaroga koje nam se od strane znanosti prezentiraju naokolo ima jako puno. Već dugo takva plašenja ne fermam bez cjelovitih podataka. Na primjer, briga me što je vjerojatnost nečega ako, ne znam što da vam kažem, recimo jedem gumene bombone 10 000 puta veća kad je vjerojatnost temeljnog događaja (onog događaja u kojem ne jedem gumene bombone) praktički nula.
Kužite najdraži moji? :)
Eh, da, i da me se krivo ne shvati, nikako nisam htio ovim postom reći da je incest u redu.
Volite se, množite se (navodno da tako nekako piše u bibliji), ali ipak ne sa rodom, ima van vašeg dvorišta puno nesrodnih i preljepih individua koje vas mogu dugo i plodno usrećivati :D
Voli vas Ddadd :)
|
24.12.2006., nedjelja
.Kiflice...Statistika...Ekonomija...spominjem i incest u postu :D
.
Uh, najdraži moji, već vam par dana želim pisati o statistici iliti relativnosti tumačenja nekih podataka, a to u kontekstu nečeg što će vas zanimati. I nikako! Vrijeme je jedino što se nikako ne može nadoknaditi, nema tih novaca, te ljubavi ili nastojanja koje će nam vratiti vrijeme. Vlasnici firmi to znaju i zato nam plaćaju da svoje vrijeme dajemo njima u zamjenu za novac, i mada se ne čini tako, mi smo u 99.99% slučajeva na gubitku jer novac više nikada ne možemo zamijeniti za nepovratno izgubljeno vrijeme...
I tako sam ovih dana ja isto tako prodao svoje vrijeme. Pa će statistika i incest pričekati...hehehehehe, i bolje, ipak je Božić sutra...
Uglavnom, kad smo već kod Božića i statistike, želite li vidjeti kako ekonomisti slažu kiflice u protvan?
Evo, ovako to radi moj stari:
Vrlo ekonomično, hehehehe :)
Upravo je zvonio telefon. Seka je nazvala, oduševljena je ujinim poklonom svom nećaku. Iz pozadine nešto non stop svira - to vam moj nećak svira nogama!
Svira na ovome:
Turbo limać shov, kažem vam ja - pravi mali Bethoven :D
Ako se slučajno ne čitamo, želim vam svima za Božić da budete sretni, jako sretni, najsretniji ikad!
I da tom srećom ne ugrožavate nikog drugog ;)
Toliko zasad, voli vas vaš Ddadd :)
|
22.12.2006., petak
.Kredit za stan
.
Našli su se njih trojica. Sjede za stolom u restoranu. Biznismen, pjesnik i mutikaša. Svi prisutni znaju da je mutikaša tri puta prodao isti stan i da je za to nepravomoćno osuđen na tri godine zatvora. Mogao bi se izvući ako vrati novac svima koje je prevario - možda u ponovnom suđenju nešto smulja i dokaže da nije bilo namjere...
"Trebam kredit od 100 000 eura." reče pjesnik pa odmah nastavi, obraćajući se mutikaši:
"Moj stan ne vrijedi toliko i nigdje u Hrvatskoj ne bih mogao dobiti toliki hipotekarni kredit na konto svog stana, ali ovaj biznismen, moj prijatelj, mi tvrdi da mi vi možete to srediti..."
"Mogu." samouvjereno će mutikaša.
"Vjerujem vam jer ste njemu sredili kredit..." pjesnik će, nehajno rukom pokazujući prema biznismenu...
"Da, dobio je u stranoj banci, preko mene, duplo više no što bi dobio u bilo kojoj našoj banci..."
"To nije sporno.." - reče pjesnik - "...sporno je jedino što vama treba moja punomoć, a svi znamo da ste barem jednom zlorabili punomoć!"
"Neee, nikako!" - usklikne mutikaša - "Vas nikako ne bih prevario!"
"I bolje vam je...jer..." pjesnik će pa oštro pogleda mutikašu pravo u oči:
"...znate, u prošlom životu bio sam plaćeni ubojica!"
Mutikaša se na to uspravi u stolcu i glasno se nasmije, sav veseo:
"Vi vjerujete u reinkarnaciju!?" upita pjesnika nacereno i bučno, pomalo snishodljivo. Pa će znatiželjno:
"A kad je to bilo?"
"Prije petnaest godina." pjesnik će mrtav ozbiljan.
U taj čas mutikaša je problijedio - pjesnikove oči bile su jako čudne, nekako suhe, neprozirne, mrtve!
Mutikašine usne jedvo su se micale, drhtale su kad je tiho procijedio:
"Ali...Vi...Vi nemate više od 35 godina!"
"Upravo tako." reče pjesnik i nasmije se ledenim smijehom koji je odjekivao po dvorani. Svega trenutak poslije oči su mu opet postale onakve kakve su bile na početku sastanka.
Velike, tople, zanesene i snene.
Prave pjesničke!
Vaš Ddadd :)
|
20.12.2006., srijeda
.Što je to broj? :D
.
Majka tražila neki određeni METRO, one besplatne novine. Kopala je ko rudar po hrpi starih novina, baš sam se začudio kako traži bez naočala. Odjednom zgrabi jedne novine, stavi kažiprst pod neki redak na naslovnici gore desno, donese ih do mene i upita me:
"Ddadd, ne vidim dobro, daj mi reci koji je ovo broj!"
"Utorak."
Očito nije bio pravi broj jer je ljutito odjurila natrag do hrpe mrmljajući si oštro nešto u bradu 
Ddadd :)
|
19.12.2006., utorak
.Zen bez Omege 3 - Spominjem i seks u postu :D
.
Nisam budist, niti sam pripadnik ikoje druge vjere. Nisam baš ni neki dosljedni praktikant ZEN-a.
Znam da bi me sad neki budisti mogli napasti jer oni jako svojataju ZEN. Kažu da se ZEN prakticira samo u njihovim samostanima i da ide isključivo uz njihovu vjeru te odbijaju prihvatiti činjemicu da ima puno dobrih praktikanata ZEN-a koji dolaze iz drugih vjera.
Činjenica da neki od njih to tvrde znači dvije stvari:
a)
Nisu dovoljno prosvjetljeni :D
b)
Masovnost je ključ dobrog prosperiteta vjere. Svaki argument u korist te vjere je dobar argument. Budisti koji svojataju ZEN ipak zaboravljaju da, ako koračaju ispravnim Putem, stvari dolaze k njima...
A sad da vam pričam ono što sam želio pričati.
Ključni pojam ZEN-a jest svijesnost trenutka. Ima još 'ključniji' pojam - satori, iliti prosvjetljenje, ali neću sad o tome, sad ću pričati o svijesnosti trenutka, pojmu koji je puno ovozemaljskiji, dostupniji i razumljiviji.
Kad nešto radite trebali biste biti tu gdje jeste i raditi to. Šećući šumom trebate slušati pjev ptice, udisati miris ciklama i diviti se malim zečekima. Nikako ne biste trebali mislima biti u svojim brigama, razmišljati o poslu, globalnim problemima ili politici. Tome svemu u šumi nije mjesto. Isto tako na poslovnom sastanku ne treba razmišljati o zelenim prostranstvima, moru, ronjenju ili ...
Ili recimo kad se vraćate s posla i parkirate auto nikako ne biste smjeli u tom trentku mislima već biti doma i kuhati ručak, gledati TV ili čitati blog. Ako ste tu i parkirate se svijesno - tada nećete uparkiravati u četiri pokušaja, bubnuti drugi auto, niti ćete kasnije tražiti gdje ste parkirali auto.
Čini se jednostavno, jelda? I meni se tako čini, ali baš i nije jednostavno! Premorenost, brige, prevelika količina informacija koju svaki dan moramo upiti u sebe - sve to su faktori koji nas zezaju u svakodnevici i zbog kojih nikad nećemo postati sveci. Međutim, usprkos toj činjenici ništa nas ne košta da pokušamo! Dakle narode moj blogerski, pamet u glavu i disciplinu u um! Kad ste negdje i kad skužite da vam misli plove, sve što treba je da skupite svoju koncentraciju u jednu točkicu i vratite se tamo gdje jeste! Svaki put! Svijesno! Uskoro će vam to biti sve lakše i isplatit će se.
E sad prava poanta mog teksta. Ove riječi koje sam vam gore napisao ja nisam uspio održati! Svojski sam se trudio ali nikako nisam mogao uspjeti - bio bih potpuno 'svijestan trenutka' kad bih uparkiravao ali bih već do sutra zaboravio gdje sam parkirao. Na poslovnim sastancima bih od umora samo skrenuo misli u ništavilo i nikako ih više nisam mogao vratiti dosadnoj svakodnevici. U šumu nisam ni išao jer sam bio prekomatiziran.
Stravično nešto najdraži moji :)
Rješenje je došlo onog dana kad sam odlučio naći rješenje. Kupio sam u apoteci omegu 3 i stanje se rapidno promjenilo nabolje. Prošli tjedan sam samo dvaput zaboravio što sam htio reći (ali sam zapamtio da je bilo dvaput, hehehehe :D ), niti jednom nisam zaboravio gdje mi je auto, tamo gdje sam - tamo jesam i to bez napora - ijuuu, oduševljen sam kako živim ZEN :D
Dakle najdraži moji, napokon sam vam dovoljno ispričao da vam mogu reći ono što vam zapravo čitavo vrijeme želim reći:
Jebeš ZEN bez omege 3!
Iliti:
Prvo stoka, a onda kauboji!
:-)
voli vas a tko drugi nego,
Ddadd :-)
|
17.12.2006., nedjelja
.Vjera
.
Sinko je napisao tekst koji mi je dao misliti.
Taj tekst je lijepa minijatura o nastojanju svih tvari da zauzmu ono stanje u kojem će biti najstabilnije.
Tamo na kraju tog odličnog teksta piše, doslovno citiram:
Um je nesto sasvim drugo I on ne spada pod utjcaj fundamentalnih pravila “zivota” njemu je zivot samo ljuska, materijalna podloga HUMUS, on sam stvara pravila po koima ce djelovat I sam odredjue okolinu koja ga okruzuje. Percepcija svemira je individualna . svaki um je svemir sa sebe ,SVAKI COVJEK JE BOG U SVOM SVEMIRU. UM (ili ako oces Dusa) nastavlja zivit I kad tijelo umre , mislim da um sam odabira dali ce uci u novu ljusku ili ce nastavit postojat u nematerijalnom svijetu svjetu ideja , astralu ili kako god taj svjet zelis nazvat.
Vidite li vi zaista najdraži moji te gornje retke? Vidite li koliko vjere ima u tim riječima? Jeste li svijesni kako je taj članak upravo savršen primjer one lude stvari koja je zajednička svim ljudima - pravi primjer vjere!
Vjera...nju bih definirao kao neko naše (sa)znanje ili misao za koju na jedan duboki intiutivni način znamo da je istinita ali tu misao ili spoznaju ne možemo dokazati.
Pročitao sam jednom da postoji dio mozga koji je zaslužan za vjeru. Osobe kojima taj dio mozga ne funkcionira beskrajno su depresivne, ne vide smisao u ničem i sklone su samoubojstvu. To me stvarno ni najmanje ne čudi, mislim da posve razumijem te ljude! Ako ne vjerujemo u ništa, gdje će naš život pronaći smisao?
Oni na život gledaju ovako:
Nakon smrti pojest će nas kukci, kako nas tako i našu djecu. Svoj imetak ne možemo ponijeti u grob, pa čemu onda da se trudimo - ajmo riknut odmah!
Duboko žalim ljude bez vjere!
Razlog zbog kojeg vam ovo pričam najdraži moji jest ovaj: Sinoć sam potpuno shvatio kako je ljudima bez vjere! Ali ono potpuno sam ih shvatio! Spoznaja me je tako presjekla da su mi trnci projurili čitavim tijelom i zadržali se u nogama - noge su mi bile led ledeni još satima, a hladnoća je dolazila iznutra, od kostiju prema van!
Bilo je to ovako:
Čitao sam po tko zna koji put Sun Tzu-ovo Umijeće ratovanja i komparirao ga sa Sun Pinovim Vojnim metodama. Zanimalo me je nešto o ortodoksnim i neortodoksnim metodama ratovanja. Sun Tzu i Sun Pin su njima dali prilično veliki značaj u klasifikaciji elemenata važnih za uspješno vođenje rata. Ono što je vrlo nejasno u tim knjigama jest sljedeće:
Postoje uobičajeni, provjereni, najbolji načini taktike u nekoj bitki. Te načine svi vojskovođe znaju, i svi vojskovođe znaju da su te metode uspješne i dobre. Samim time njihova primjena je uobičajena pa se te metode nazivaju ortodoksne metode. One druge metode i kojekakvi na licu mjesta izmišljeni trikovi nazivaju se neortodoksnim metodama. Tu nema ništa spornog i da je to samo spomenuto u kontekstu: Primjenite neortodoksnu metodu kad neprijatelj očekuje ortodoksnu - ne bih ni riječ rekao! Međutim stvari nisu toliko jednostavne. Naime:
Ako protivnik očekuje neortodoksnu metodu, a vi primjenite ortodosknu, tada ortodoksna postaje neortodoksna!
I obrnuto vrijedi! Očekivane neortodoksne metode koje se primjene postaju samim time ortodoksne!
Kužite? Zanimao me je princip - postoji li apriorna definicija koja će reći: Sad će naša metoda postati ortodoksna (ili neortodoskna, svejedno)!
Zanima li vas kako je potraga završila? Nikako! O tome se piše, o tome se razglaba, ali pravila nema. Nevjerojatno! Kad sam analizirao ta poglavlja, čisto logički im nisam uspio naći smisao, ali paradoks je upravo u tome da ta poglavlja itekako imaju smisla! Spoznaja o samom činu, sama klasifikacija tih metoda na neki divlji način daje onome tko čita uvid u nešto neopipljivo - daje mu jednu stalnu bubicu u uho, bubicu koja priča:
Istina je u sredini. Neortodoksno i ortodoksno ne postoje, postoji samo praznina u koju trebamo udariti i samim time smo učinili prazinu - potez koji nije niti ortodoksan niti neortodoksan već je praznina, spoj dviju suprotnosti - to je jednostavno pravi potez nastao kao naše nastojanje da taktiku održimo ravnoteži između ortodoksnog i neortodoksnog...
Sad da vas pitam:
Ako je do istinske spoznaje što je u nekom trenutku najbolje učiniti nemoguće doći čistom sviješću ili matematikom, ali nas je zato svijest navela da dođemo u stanje u kojem uvijek učinimo ono što je najbolje učiniti - nije li to stanje vjera? Nešto što znamo a ne možamo dokazati?
Ja ne vjerujem u boga. Sve manje vjerujem u to da će nakon moje smrti moja duša ikamo. Sve više mi se čini da će prestankom rada mojih neurona nestati struje u mom RAM-u i da će se ovaj tad jednostavno ugasiti i isprazniti. Sve manje me drži uvjerenje da ću živjeti 400 godina i da se još ne trebam uzrujavati...
Ja vam, najdraži moji, što sam stariji sve manje i manje imam vjere!
Jučer kad sam čitao te knjige pomislio sam kako se vidi evolucija u mišljenju, budući da je Sun Pin par stotina godina mlađi od Sun Tzu-a. I pomislio sam kako je Sun Pin to pisao a Sun Tzu je već odavno bio mrtav. I onda mi je sinulo da ih ja čitam a da su obojica mrtvi skoro dvije i pol tisuće godina!
I da ću tako jednog dana ja biti mrtav!
Na to sam pretrnuo skroz naskroz. Usrao sam se - jedvo sam došao k sebi koliko me to šokiralo!
Tada sam na trenutak p(r)omislio "Zašto uopće živjeti? Vjerujem li u išta? Ima li ičega što me drži za ovaj svijet?"
Prvo sam kao razlog pomislio na svoje ciljeve. Smršaviti, pobrinuti se za svoje zdravlje i kondiciju, dovršiti neke algoritme koji me beskrajno vesele, urediti svoju kuću, otputovati na neka mjesta koja želim vidjeti...
Trebao mi je treptaj oka da odbacim apsolutno sve te ciljeve kao potpuno glup razlog zašto bih živio! Ako mi je sve besmisleno i ja ću kad tad (prebrzo svakako!) biti mrtav što god napravio, onda su mi i takvi ciljevi besmisleni.
Zatim sam pomislio na svoje najdraže, na ljude koje volim. Trebalo mi je još manje vremena da njih odbacim kao mjerilo vrijednosti života. Postavio sam stvar ovako: ako svi oni umru, to bi značilo da je moj život besmislen? Da me drugi određuju?! To tako ne smije biti, ako jeste tako, onda mogu odmah kroz prozor!
Nakon toga došlo je na red čovječanstvo. Neki moji algoritmi mogli bi jednog (relativno dalekog) dana učiniti nešto pozitivno, ali sumnjam. Ako će ičemu vrijediti korporacije će naći načina da ih zgrabe i da time dodatno povećaju svoje profite. Znači, moj udio u ovome što mi je preostalo neće bitno unaprijediti čovječanstvo!
Tada su na red pak došli pisanje, posao i opet algoritmi, ali ne kao moji osobni ciljevi već kao motivacija zbog koje to uopće radim. Rekao sam si:
Ddadd,
Ako ćeš još poživjeti, napisat ćeš možda priču koju će svi htjeti čitati, a možda će tvoje riječi jednog dana ljudima davati neku nadu ili sreću. Možda ćeš pak jednog dana nekom svojom pričom potaknuti nekog boljeg od tebe i baš će taj napraviti nešto predivno, nešto zbog čega će svim ljudima na svijetu biti bolje. A možda ćeš jednom i sresti nekog divnog, nekog tko te razumije i podržava u tvojim nastojanjima, pa ćete se voljeti i imat ćete dijete, maleno biće koje će rasti sretno, i možda nastaviti tamo gdje si ti stao. A čak ni oni algoritmi ne mogu služiti samo korporacijama, ako stvar uspije, baš je na tebi da je upogoniš tako da ljudima donese sreću i blagostanje. Nitko ti na svijetu to neće moći zabraniti. A da bi uspjelo, sad moraš ispuniti sve ciljeve koje si si postavio. Bez tebe zadovoljnog i zdravog, bez tebe razumnog i obrazovanog, bez tebe motiviranog - bez svih tih ispunjenih ciljeva od svega onog što si sad spomenuo neće biti ništa!
I tako, promišljanjem o smislu života vratio sam se opet na početak i spoznao da je sve čemu trenutno težim ispravno, barem gledano iz mojeg kuta. U taj čas pretrnulosti je nestalo, noge su se malo zagrijale, a neka divlja motivacija me se vratila još jača! I dobio sam jednu novu spoznaju:
Vidite li sve one 'možda' u monologu? Oni znače da meni onaj već spomenuti dio mozga ipak radi, jer ja vam najdraži moji zaista osjećam da je sve ono gore navedeno moguće.
A sve to što u sebi osjećam ima i svoje ime:
Vjera :-)
Vaš Ddadd
|
16.12.2006., subota
.Lete i penju se po zidovima...bez pomagala! :D
.
Ej najdraži moji, bijah sinoć sa prijateljem u casinu. Potrošio sam osam kuna, bili smo samo na piću jer su nažalost casina postala jedina mjesta u Zagrebu gdje dva čovjeka mogu kasno noću popričati bez gužve, buke i dima. Ako netko zna još kakvo dobro mjesto za priču nek javi, bio bih mu jako zahvalan!
Ali nije to ono o čemu sam vam želio pričati. Naime, prije casina bijasmo u Turbo Limaču. Turbo Limač je škrtiji od Movie Puba, Fižulić mi je platio samo 9000 eura da ga izreklamiram.
Dakle, prijatelj ima klince, Božić je tu i ajde, idemo prije casina pogledati što da im kupimo. Uletjeli smo u Turbač i prijatelj je uzeo neke autiće klincu i barbike klincezi, kad li meni pogled padne na nešto što slići na leteći tanjur. Pitam prodavačicu što je to.
"To vam je naša jedina igračka na daljinsko upavljanje koja zaista provjereno leti." ona će.
"Leti!?" zagrakćem ja u nevjerici.
"Da, recimo, oni avioni tamo ne lete baš dobro, oni vam malo polete pa se spuste pa opet malo polete..." ona će mrtva hladna.
Meni je već i to što "malo polete pa se spuste pa opet malo polete" bilo previše i valjda je ona skužila da sam nevjerni toma pa je uzela daljinski i okinula ga na tanjur, a tanjur je poletio!
Koji prizor - luda stvarčica leti ko da su svemirci stigli, u hipu nam je dotrčala hrpa dječice i cikće i veseli se, a zgodna prodavačica se smije mojoj zbunjenoj faci. Tad je dala daljinski klincima, nek oni malo 'lete'.
"Koliko košta?" upitah.
"Tristo kuna." veli ona.
Taman sam počeo razmišljati kako su čuda danas postala sasvim dostupna i kako je u moje vrijeme ovakva stvar bila dostupna valjda samo tajnim službama kad li prodavačica bubne:
"Meni je još bolji ovaj auto!"
Gledam ja to vojno vozilo, vozilo ko vozilo, na daljinsko upravljanje...niš posebno!
"Taj auto vam se zaista penje po zidovima!"
"Molim!?" zajaučem ja.
"Penje se po zidovima, malo su mu slabe baterije, ali vidite, evo..." reče ona, primi daljinski i uključi vozilo. Stvarčica krene, dođe do zida, podigne se na zadnje kotače i krene po zidu!
I tako najdraži moji, razigrana prodavačica vozila je to čudo 'slabih baterija' po zidu lijevo, desno, gore, dolje - kako god je htjela - a ja sam samo stajao zbunjeno, nijemo i razjapljenih usta.
I mislio sam si:
"Ti bokca...zbilja je davno bilo kad sam bio dijete..."
voli vas Ddadd :)
|
14.12.2006., četvrtak
.Rabljena jela
.
Uf najdraži moji, postajem mrvu zabrinut za sebe :D
Našao sam se sinoć sa svojim jako dragim prijateljem i poslovnim suradnikom u Movie Pubu. Za one koji ne znaju, to je jedan zbiljski lijepo uređen pub sa nešto nepopularnijim cijenama i finom klopicom. Prije par dana je tamo osvanula i recepcija hotela a upravo se gradi vinski podrum. I platili su mi 15 000 eura da ih izreklamiram ovdje.
Dakle, uđemo mi u pub i odmah nam pritrči konobar u škotskoj suknji. Mi mu kažemo da želimo sjesti tamo gdje je najtiše. Veseo konobar nas je tad odveo do nekog separea sa kožnim foteljama. Izvalili smo se i skužili da su nam stolovi ispod razine koljena i da tu nećemo moći jesti (osim ako se ne pogrbimo ko vještice ili ako rukom ne držimo tanjure ispod brade, zavaljeni u fotelje) ali su nam se svidjele fotelje te smo odlučili tu popiti piće a kasnije pojesti. Zato smo zamolili veselog konobara da nam donese cjenik, na što je on počeo mucati:
"Ovdje...tu...ovdje...bit će vam jako neugodno jesti!" reče nam on u mislima već vidjevši špagete kako vise na smeđem naslonu kožne fotelje...
"Nećemo jesti tu, već ćemo se tu odlučiti a kasnije ćemo se premjestiti kad, i ako, ćemo ići jesti." - odgovorio sam mu ljubazno na što je njemu vidljivo laknulo pa je sav veseo odjurio a guza mu se njihala vamo tamo ispod suknje...
"Ako im je ovo najtiši kutak, kako je tek drugdje!?" primjeti moj prijatelj.
"Da, a svjetlo je ovdje baš nekako diskretno, možda nas je zato veseo kononbar doveo ovamo...da budemo sami, hihihihihihi.
U taj čas vratio se konobar sa pićem i naglašenim pokretom, vrlo veselo pružio nam je dva menija originalno učvršćena na drvenu dasku za rezanje. Gledam te menije, neki blijedi smeđkasti papir, još blijeđa siva slova, a oko mene svjetla u tragovima - najajči izvor svjetlosti bile su ukrasne lampice na nečemu što je trebalo glumiti grane božićnog drvca. Unatoć tome mogao sam čitati sasvim jasno pa sam veselo krenuo putovima spoznaje.
RABLJENA JELA - pisalo je, a moj mozak se nije pobunio baš posve istog trena...
"Molim!" - napokon mi se pobunio mozak pa sam svrnuo pogled natag.
RABLJENA JELA - stajalo je i dalje tamo.
U taj čas počeo sam grozničavo vrtjeti bezbrojne kombinacije. Najluđa je bila:
Ljudi pojedu nekaj, ostane im na tanjuru jedna šnicla, ovi iz Movie puba odrežu ono što je bilo odgriženo pa stave šniclu u odjeljak sa rabljenim jelima i ponude je kasnije!
Tada sam pogledao velebni interijer naše potencijalne klopaonice. Sve u masivnom drvu, sve diskretno osvjetljeno sitnim caklećim svjetlima, živa muzika valjda svaku večer - raskoš se vidio na svakom metru prostora!
"Tu nema šanse da prodaju rabljena jela!" pomislio sam i odlučio pogledati u cjenik opet, ovog puta slovo po slovo:
Prvo slovo bilo je 'R'.
Treće slovo bilo je 'B', ali zato je drugo slovo bilo 'I', na što mi je sinulo!
Pročitao sam opet i tamo je sad jasno ko dan pisalo:
RIBLJA JELA!
Moram vam priznati najdraži moji, laknulo mi je :-)
Preostalo vrijeme nam je baš bilo veselo, pogotovo kad god bi vidjeli konobara, ali ipak nismo jeli tamo. Popili smo piće i otišli u Maslinu.
Pizza u Maslini bila je čist solidna...
Vaš Ddadd :-)
|
13.12.2006., srijeda
.Nek smo samo svi živi i zdravi :D
.
Pozdrav svima!
Tko me imalo bolje čita zna da sam odnedavno ujo - a to vam pak znači da je moja majka mom nećaku baka :)
Prije neki dan došli su tako mojoj majci šogor i seka sa malenim. Mama se rastopila, odmah se posvetila svom unuku - bilo je s njene strane tepanja, zvučalo je otprilike kao "aplblb" i trešnje glavom ko da ga želi prestrašiti. Pa je onda sljedio "muci buci", pa zatim viikanje mudrih pitanja tipa "A di ti je deda, a di ti je ujo?" na što je mali sve strpljivo odgovarao nemuštim jezikom - jezikom iz pripovjetke Vladimira Nazora, Bijeli Jelen.
Kad je sva ta igra završila majka se odjednom uozbiljila, pogleda nas sve i bubne:
Mali jako sliči svom tati, ali nije važno, važno je da da nam je on tako lijepo živahan i zdrav :D
Vaš Ddadd :D
|
.Pitanje o komentarima...opet sam u blog pubertetu + alternativna naslovnica :)
.
Pitanje za vas najdraži moji! Stvarno me zanima odgovor:
Zašto post koji pročita preko 200 različitih ljudi ima svega desetak komentara? Jel vam se ne sviđa pa me ne želite uvrijediti?
Prije je bilo pravilo da na svakih deset čitanja dobivam jedan komentar a sad se to prepolovilo.
Volim vaše komentare ali uopće nisam tužan što ih ima malo, valjda sam zaslužio toliko, jedino me zanima događa li se nešto što ja ne znam?
Odkad opet redovito pišem broj ljudi koji me čitaju stalno raste, a broj komentara se smanjuje. Ima li to veze s tim što već dulje vremena jako malo pohodim druge blogove? Kao, ruka ruku mije?
Nemojte mi zamjeriti, rado bih ja čitao vaše blogove, ali moj posao je vezan uz kompjutore, čitav dan buljim u ekran, pa kad imam vremena jednostavno sam preumoran da bih još i sekunde ostao za kompom...
Ono što mi je jako jako zanimljivo - dobivam sve više mailova koji komentiraju post. Mail počinje otprilike sa:
Bok Ddadd,
Nisam htio/htjela komentirati na blogu ali zato ti pišem ovako...
To mi je super najdraži moji, hvala vam! Slobodno pišite, a ja ću se i dalje truditi odgovoriti svima :)
I da, dobio sam mailom prijedlog da tu i tam neki blog opišem za alternativnu naslovnicu koja se opet pokreće.
To je super ponuda, stvarno mi je čast i prihvaćam. Javno!
Uskoro ću vam (da da, vama, alternativkama) odgovoriti na mail, očekujem si osloboditi par sati za 'guštove' ovih dana, hahahaha :)
Toliko za sad, jurim na sastanak, a ako ćete komentirat ovo, molim da budete brutalno iskreni :-)
Hvala na čitanju!
Vaš Ddadd :)
PS: Večeras ću vam šapnuti jedan kratki i opasni gaf moje majke :D
|
12.12.2006., utorak
.Miriši pečenje
.
Najdraži moji, prije no što krenete čitati, ako vam se da pogledajte si ova dva linka niže.
Bilo bi mi drago, oni puno govore o mom prijatelju.
Momak koji me posramio jer je vraćajuć se iz bolnice na štakama ustao bakici u tramvaju
Momak koji je prošao sa svojom suprugom pola planete
A sad, priča:
MIRIŠI PEČENJE
Bio sam sinoć na rođendanu mog divnog prijatelja, ratnog veterana bez PTSP-a. Granata mu je raznijela pola noge, ali on je uvijek vedar i nasmiješen. Prošao je bezbroj operacija ali za sebe uvijek kaže da je imao sreće.
Jer:
a) Bio je mudar i zamijenio pištolj viška za pancirku. Da nije imao pancirku poginuo bi.
b) Dva dana nakon njegove nesreće čitav njegov vod je upao u zasjedu i poginuo.
Bilo je jučer kod njega zanimljivo društvo. Iako moj prijatelj nikad ne priča ratne priče (žena ga izdresirala) najednom se povela ta tema i to upravo na ženinu inicijativu!
"Vidi kako mi je lijepo cvijeće poklonio! To mi je dao za ovih trinaest godina što smo skupa." reče njegova žena obraćajući se svojoj gošći, jednoj poznatoj slikarici.
"Divan je!" - rastopi se slikarica, a onda joj odjednom sine:
"Jel to znači da ste prohodali za njegov rođendan!?"
"Da! Došla je meni u Vinkovce. Usred rata!" ubaci se moj prijatelj pa nastavi: "Mogla je birati dal da ide u Garmisch-Partenkirchen na skijanje ili k meni u Vinkovce. Odlučila se da dođe k meni..."
Tada se moj prijatelj šeretski nasmijao, zavrtio glavom i nagnuo se prema njoj te dodao:
"...i nije pogriješila!"
Svi smo prasnuli u smijeh a njegova ženica ponajviše: - "Da da, nisam mogla odbiti, zvao me telefonom da dođem čitav prethodni dan, čitavu noć...a onda je još ujutro nazvao da bude siguran!"
"Zamislite, došla je k meni u Vinkovce, i to u ona vremena kad se tamo baš nije moglo. Išla je skroz naokolo!"
"Je...putovala sam beskonačno." potvrdi ona.
Nekako je u tom trenutku razgovor krenuo ratnim smjerom. Ponesena razgovorom njegova je žena prva bubnula jednu veteransku:
"Zamisli, kad je ležao u bolnici nakon prve operacije noge imao je stalno pištolj pod jastukom! Grad je bio pod opsadom i nije se znalo hoće li pasti pa je imao pištolj za svaki slučaj!"
Jedvo sam dočekao:
"To je dobra priča, ali meni je ipak najbolja ona o pečenju!" rekoh ja.
Kad je to moj prijatelj čuo počeo je urlikati od smijeha, ali vidjelo se da baš nije siguran hoće li ispričati tu priču.
"Kakva je to priča?" upita me slikarica.
"To je njegova priča, nek ti je on ispriča!" rekoh pokazavši otvorenim dlanom prema njemu, uz lagani naklon, na što me je on pomalo prijekorno pogledao. Ipak, duboko je uzdahnuo i počeo pričati:
"Od eksplozije su mi bili pokidani svi živci na nozi...nisam imao nikakvog osjeta u stopalu. Nisam osjećao ni toplo ni hladno, čak ni bol.
Moj krevet bio je skroz na kraju prostorije, uza zid, tik uz radijator. Vani je bilo stravično hladno i u bolnici su zakurili, radijatori su bili jako vrući. Ja sam zaspao i stopalo mi se prevrnulo i palo na radijator."
"Fuj fuj!" počela je vikati njegova žena, ali prekasno, dragog mi veterana više ništa nije moglo zaustaviti:
"Probudim se sljedeće jutro, kad li fino miriši pečenje. Šnjofam ja i mislim si kako ćemo danas dobro jesti. A onda odjednom ugledam svoju nogu na radijatoru!"
"Aaaaaaaa!" zavapi slikarica i odmah su joj se čoporativno pridružile sve žene u prostoriji, a moj dragi frend i ja urlali smo od smijeha! Ne možete ni zamisliti kako nam je bio premili prizor gledati prestravljene žene, IHIHIHIHIHHI :)))
Najdraži moji, nije teško pogoditi zašto se on mogao tako slatko smijati svojem pečenom stopalu. Naime, neki ljudi znaju da je ipak u životu najvažnije to što uopće živimo...
Vaš Ddadd :)
|
.Miriši pečenje
.
Najdraži moji, malo sam se jutros raspisao :)
O svom prijatelju.
Povod priči koju ću danas navečer objaviiti je to što sam sinoć bio na njegovom rođendanu. On mi je beskrajno drag prijatelj, ratni veteran koji je prošao sva ratišta. Njemu je tenkovska granata eksplodirala kraj noge i raznijela mu gležanj i podkoljenicu. Mislite li da zbog toga ima kakvih trauma? Mislite li da sam ja pozitivan čovjek? Ako sam ja pozitivan, onda je moj prijatelj sam Isus što se opet spustio na zemlju!
On je onaj momak koji me posramio jer je vraćajuć se iz bolnice na štakama ustao bakici u tramvaju. On je momak koji je prošao sa svojom suprugom pola planete i divan je čovjek koji ni najmanje ne očajava nad sobom! Nakon rata završio je faks, časnik je HV-a u mirovini, honorarno radi po čitave dane u stolariji iz vlastitog gušta, vječno je nasmijan i ne dira ga što mu je stopalo pločicom učvršćeno za tijelo. Naprotiv!
Uvijek svojoj ženi kaže da treba biti sretna što je tako pa joj ne može pobjeći :DD
Dakle, dame i gospodo...večeras priča :-)
voli vas Ddadd :)
|
11.12.2006., ponedjeljak
.Ne pitaj me ništa o njoj :)
.
Najdraži moji nadam se da vas zanima zbog čega je moj prijatelj čekao :)
Moram primjetiti nešto tužno - nisam dovoljno brz!
Čim osjetim pjesmu jurnem je zapisati bilo gdje, na bilo koji način, ali upravo zato što sam je osjetio a ne planski smislio uvijek jedan dio pjesme nestane.
Jako rijetko je pjesma na papiru točno ona koja me natjerala da krenem pisati, a napisana mi apsolutno nikad nije bolja od 'originala'. Jedna riječ, neki dašak srodnih fonema, neki dublji dvosmisleni dio koji više ne znam formulirati - nešto - uvijek nešto - mi izmakne u nepovrat!
A štoš! Nema veze :D
Očekujem jednog lijepog dana u sebi razviti sposobnost memoriranja stvari koje se pojave i koje mi ne dolaze visoko u svijest, i to upravo dovođenjem tih riječi u svijest, ali tanka je granica između jalovog truda i uspjeha - ako prerano krenem dovoditi pjesmu u svijest možda izgubim nešto jako dragocjeno, jer, tko zna koliko mi je još toga moj unutarnji glas htio reći? A ja sam ga zatomio nastojeći zapamtiti mrvice...
I tako najdraži moji, evo vam pjesma :)
Želim vam lijep, najljepši ostatak života i uživajte!
Vaš Ddadd :)
NE PITAJ ME NIŠTA O NJOJ
Ne pitaj me ništa o njoj
Ona nije zaslužila
Da ju spominjem
Nije zaslužila
Da joj posvetim pjesmu ovu
I zato me ne pitaj o njoj
Iako je ona tu
Uvijek je tu
I bit će tu
Dokle god ima onih
Koji će ovu pjesmu
Čitati...
Ddadd
|
10.12.2006., nedjelja
.Dobar izgovor zlata vrijedi :)
.
Najprije, molim sve geologe koji pročitaju ovo da se ne uvrijede. Zbilja volim geologiju, fascinira me, ali isto tako znam da moj prijatelj sa geologijom žive veze nema i da ga ista niti najmanje ne zanima. Pa je upravo zato meni ova priča smiješna i draga :)
Jučer sam se dogovorio s prijateljem da dođe po mene, idemo malo u život.
"Dolazim za 10 minuta" reče on.
"Super! Idem se spremiti!" velim ja i čim spustim slušalicu kao maljem udari me pjesma u glavu!
Brzo upalim notepad, zapišem pjesmu (bit će bit će i tu najdraži moji ;) ) i krenem se spremati, spremim se i krenem van, kad li me na izlazu lupi druga pjesma. Opet ja brzo do kompa i pišem li pišem u notepad - posve sam izgubio pojam o vremenu!
Završim sa tipkanje i najednom sav užasnut skužim da sam skroz obučen za van i da je razlog tomu što me frend čeka!
Izjurim van na parking, a on u autu i smješka mi se.
Kad sam ušao u auto upitao sam ga jel me dugo čeka. A on mi odgovori sav veseo:
"Ne znam, prošlo mi je ko britva, bila je jako zanimljiva emisija na radiju!"
"Ma da, o čemu?" upitam ja njega, vrlog profesora elektronike.
On se najednom uozbilji, pogleda me nekim čudnim pogledom i veli:
"O geološkom sastavu Medvednice."
|
09.12.2006., subota
.Stalna gošća
.
Najdraži moji. Bez obzira jesam li na stolnom nogometu, na nekom urnebesnom koncertu usred znojne zanesene gomile, u društvu neke divne djevojke, na najboljem provodu sa Grettom i društvom u Dugom Selu, na neplaniranim karaokama u simpatičnom baru na periferiji grada, ili sam pak na žestokom poslovnom sastanku - bez obzira gdje sam i s kim sam mene u svakom neizbježnom trenutku predaha - čim malo sjednem, odem do wc-a ili po piće - mene u tim trenucima tiho i nevidljivo posjeti jedna gošća, moja stara prijateljica.
Pomiluje me po glavi nježno i šapne mi u srce:
Ddadd, tu sam. Još uvijek sam uz tebe, neprestano sam tu. Dok je mene, nikad nećeš biti sam...
Ja sam tvoja usamljenost.
:)
|
08.12.2006., petak
.The papak :)
.
Ljudi moji, bio sam ubitačno gadno čitavo jučerašnje popodne. Nešto mi se vrtio moj život unatrag dok mi je u glavi istovremeno svirala neka pjesma pa sam se primio za glavu a onda sam složio pjesmu na papir.
Čitam pjesmu i suze mi napunile oči, zaprijetile su se izlit iz oka ko iz vodokotlića, a najjadnije je u svemu tom, hiljadu mi tvorića u tosteru, Trava Zelena je vrhunski doseg umjetnosti u usporedbi s tim mojim pjesmuljkom! A ja samo što ne ridam!
Onda se odjednom sjetim kako mi je netko jako drag nedavno puno i zdušno lagao jer je mislio da će lako samnom, pa se sjetim svih nekih mile lale nja nja nja što sam ih izvodio praveći se bezbroj put fini umjesto da jednostavno uzmem ono što želim. Uzmem samo tako! Jer mogu!
Ali ne, uvijek treba mislit na osjećaje drugih ljudi, uvijek treba pomoći, uvijek treba biti ljubazan i iznad situacije, a stvari treba riješit fino i diplomatski! Tako sam npr. jučer sreo tipa kojem bih najradije oko izvadio koliko mi je ljigav a ja samo nešto zavrtim glavom, totalno iznad njega. I gledam u njega a on sklanja pogled i mijenja smjer! I pazite vamo - ja se osjećam super jer eto, ja sam sam pred sobom čist a on zna što je zasrao pa sklanja pogled. Njemu je neugodno a ja se smiješkam jer zbilja nemam što skrivati i osjećam se snažno i nadmoćno!
Mislite da sam ga nekako suptilno pobijedio?! Mislite li da je to što sam tako uspravan i moćan kad se sretnemo, a što on u zemlju propadne kad me vidi moja pobjeda? Je šipak!
Ako sam pobijedio zašto sam se onda poslijepodne osjećao tako posrano?! Zašto sam tek poslijepodne osjetio kako mi adrenalin prema tom tipu raste iz minute u minutu!?
Zato što sam papak! Eto zašto! Nisam se okrenuo za njim i počeo vikati:
"Ej, ti, da...tebi govorim Kralju svih majmuna, lažljiva kravlja balego, što bježiš, ajde priđi amo, želim urlati na tebe i molit boga da me napadneš jer ću te zatuć u nužnoj samoobrani 3.14zdo!"
Umjesto toga, ja sam vam samo likovao što je njemu neugodno...likovao sam u nekoj apstraktnoj pobjedici, baš kako bi likovao i svaki drugi papak!
Znate li zašto sam tam gore napisao 3.14, a ne pi?
Jer sam papak, eto zašto! Totalni sam papak, kralj svih papaka!
Kad je ona pjesma prokuljala iz mene...kad je moja mržnja prema tipu narasla poput plime, kad je sve došlo toliko daleko da sam si pomislio kako bih rado sjeo tipu na glavu sa vadičepom - tada mi je odjednom kao deus ex machina u glavu ušla spoznaja!
Spoznaja da sam papak!
Weeeee....papak sam! :))
Ljudi, pojma nemate kakvo sam oslobođenje u tom trenutku osjetio.
Ja papak...pa to je divno! O, kako je lijepo biti papak!
Onda sam počeo dumat o tome jesam li ja to sad malo za promjenu papak ili sam oduvijek papak. Zasad mi se čini da postoje barem dva razdoblja života kad nisam bio papak, što me još dodatno odobrovoljilo! Odjednom sam počeo nešto veselije pjevušiti a mržnje prema tipu je skroz nestalo!
"Nek me zajebo, ionako sam zaslužio jer sam papak, nije on kriv, ja sam, papake svi preveslaju, pa me je tako i on preveslao, ma tko ga jebe onda!" - tako sam si zacrvrkutao u sebi a istovremeno razmišljajuć koji mi je sljedeći korak za činiti u projektu koji nadolazi...
Vjerujem da već slutite o kojem je projektu riječ?!
Projekt 'otpapkavljanja' Ddadda!
Držte mi fige da uspije najdraži moji...još nisam skroz razradio strategiju, ali mogao bih za prvi korak sutra do zlatarne, želim kupiti lančugu od barem deset deka zlata, da mi ide skoro do pupka i da se lijepo cakli kroz moja čupava prsa. Privjesak će biti kakva mrtvačka glava. Toliku lančugu želim kupiti jer sam papak pa ne mogu podnijeti nikakav nakit na sebi i mislim si kako ću se osjećat slobodnije noseći neki veliki dugački lanac nego neki mali koji steže. A dugački i tanki ne dolazi u obzir, mora biti dugački i debeo!
Za drugi korak ću sutra naglas nekom opsovat mater, čisto da vidim kako je to. Onda ću doć na ovaj blog i pozadinu ću promijenit! Ddadda, promijenit ću je, bit će crna, sa strane će biti veliki križevi, tekst će biti zlatnosmeđ i debeo i neće ga bit puno, a sve slike će biti fora i cool. I kakvi vicevi najdraži moji, nema više viceva, čim se okuražim ić će ovdi samo priče o mojim junaštvima. I izmijenit ću avatar...zeleni će svemirac plakati crnim suzama a nick ću stilizirati u DaaDaa!OH!
Joj koja će to vremena biti! Jedvo čekam! Baš se onako papački guštam, uživam u svojim posljednjim The papak udisajima čistog zraka jer uskoro će ova moja pluća morat trpit nešto šmensi fensi, cigare, lulu - ne lulu - to je isto onako papački kao kad suptilno likuješ jer je nekom neugodno...nikako lula dakle - ili u najmanju ruku Marlboro. Nešto od čega se umire!
O Yeahhh! Mora biti nešto smrtonosno na srednje staze! Ma guštam se, pojma nemate koliko - prolupali autodestruktivni papak u akciji - ima li išta bolesnije...ima...MAD MAX, HAHAHAHAHAHA :DDDD
Još mi ne vjerujete da sam papak? Teško vam je zamisliti to? Taj mačo Ddadd pa papak? E, pa najdraži moji, sad ću vas uvjeriti! Evo vam pjesme! Najpapačkije pjesme ikad! Da živim u Papakgradu svi papci tog grada bi me izabrali za gradonačelnika kad bih im u predizbornoj kampanji pročitao ovu pjesmu! Pazite vamo:
Kao prvo pjesma se zove:
Ne želim znati koliko te volim
Ma ljudi...jeste li ikad vidjeli papačkiji naslov? Niste jel tako...dakle, najdraži moji, samo za vas, pjesma...i da znate, tko ne pročita i ne komentira papak je! Veći od mene! O YEAHH :DDD
Ne želim znati koliko te volim
Koliko ću proći
Zbog tebe patnji
i koliko ću
daleko ići
da bih znao
kad vise ne mogu...
Da bih znao
kolko jos mogu...
I ne..!
Ne želim znati
kako te volim
Kako te volim!
Kako te volim!
Ne želim znati
koliko te želim
Koliko te želim!
Koliko te želim!
Ne želim znati
ni gdje nam je kraj...
Ne želim znati
gdje nam je kraj...
O, da samo znaš
kako te volim
Kako te volim!
Kako te volim!
Za tobom bih,
za ljubavi svojom,
za ljubavi svojom,
u smiraj života...
Za tobom bih
u smiraj života...jer...
Tako te volim!
Tako te volim!
Tako te volim...jer...
Ti si...u srcu mom
jedina!
Vaš The papak
Update:
Podižem ovaj post devet sati nakon što sam ga objavio jer hoću da ga se čita...a hoću da ga se čita jer sam papak :D
|
07.12.2006., četvrtak
.Vic...smislio sam ga za vas :)
.
Najdraži moji, kako se zove nilski konj koji vozi hondu?
Jednostavno:
HIPOHONDAR :D
Vaš Ddadd :D
Update:
Ova igrica me zarazila, sinoć mi je uzela preko sat vremena života :-)
Nisam uspio izdržati preko 35 sekundi ali sam na kraju skužio kako treba i danas mislim da ću moći koliko god poželim ;)
|
05.12.2006., utorak
.Pamtit ću ljudi moji sve, pamtit ću ko lud...sve što zapišem :D
.
Pozdrav najdraži moji!
Čitam knjigu Tehnike uspješnog zapamćivanja, autora Donalda A. Lairda i Eleanor C. Laird.
Nisam jako daleko stigao s knjigom, stalno me prekidaju - domovina zove - ali ono što se provlači kroz ovo dosad pročitano jest:
Što više zapišete bolje ćete pamtiti!
Ima smisla...pisanjem i kasnijim prečitavanjem zabilješki puno bolje zapamtimo ono što smo zapisali i označili kao važno, a time što to imamo zapisano nemamo pritisak da moramo te stvari zapamtiti pod svaku cijenu i odmah, pa lakše pamtimo masu drugih 'sporednih' detalja.
Dakle, što manje opterećujemo mozak bolje ćemo pamtiti!
Sad znam zašto mi mozak već stvarno jako dugo mašta o zelenim pašnjacima - on samo želi da opet može pamtiti :D
Niš najdraži moji, danas je lova sjela, uskoro uzimam odmor i idem nekamo, dal je to Honolulu, Capo Verde, Kuba ili Lika...svejdno!
Samo nek se pamti!
Voli vas vaš Ddadd :-)
|
03.12.2006., nedjelja
.Mozak ponovo jaše :D
.
Eh, najdraži moji, znate li da je skoro 20% našeg mozga napravljeno od omega 3 esencijalnih masnih kiselina? Tog čuda mi baš ne prizvodimo već unosimo hranom - ima ga u ribljem ulju (ali nema u maslinovom) i u masti starih životinja.
E sad, vidi peha - ne volim ribu a prošla su vremena čekanja da krave dadnu puno mlijeka, da kokoši snesu puno jaja i da nam ovce poklone puno vune pa da ih krknemo tek onda kad vidimo da posustaju...i onda ih fino onako stare i žilave žvačemo do besvijesti.
Želim reći, omega se iz mojeg mozga trošila se i nije se obnavljala...i vaš je Ddadd postajao sve gluplji i gluplji
Toliko je oglupavio da je počeo zaboravljati di se parkirao, što je htio reći, koji je dan...nije samo omega kriva - imaju tu dobrog udjela iscrpljenost i stres, ali nije to bitno, bitno je da se Ddadd osjećao tupavo i izgubljeno u ovom velikom okrutnom svijetu pa je prije dva tjedna otišao do apoteke i kupio veliku flašu punu omega 3 pilula!
Da vidite smijeha - tip popije pilulu da bi bolje pamtio i pet minuta poslije se ne može sjetiti jel popio pilulu 
A samo jednu na dan smije, i to nakon jela! Pa je razvio neke tehnike, otprilike ovako:
Bocu drži kraj kreveta. Kad krene u ujutro klopat uzme bocu (jer je odmah ugleda) i odnese je na stol u blagovaonici.
Onda je gleda dok jede i nakon jela odmah popije pilulu te uzme bocu i odnese je natrag kraj kreveta i vrati se za stol popiti kavicu (uz obaveznu čokoladu). Budući da boce nema na stolu a Ddadd pije kavicu - to valjda znači da je popio pilulu jer bi inače boca i dalje bila na stolu.
Kužite? 
Znate li kako je završila ta tužno smiješna priča o zelenom uhatom svemircu zvanom Ddadd? Lijepo! Baš lijepo :)
Ne trebaju mu više ti trikovi. Nakon tjedan dana je već znao jel popio pilulu ili nije, znao je gdje mu je auto i da ga je zaključao, a da ne govorim o tome da je jučer nakon dugo vremena mogao sa prijateljima pričati o teoriji uzoraka ili o Euklidu i njegovom dokazu da ima beskonačno prostih brojeva a da ge nije zaboljela glava, već je beskrajno uživao :)
Ovako kao što je sad, Ddadd vam nije bio pametan tam negdje od 1996... 
I poručuje da vas pozdravlja i voli :D
|
01.12.2006., petak
.Koji sam ja sretnik :)
.
Najdraži moji, ne biste vjerovali kako sam vam ja sretan čovjek!
Počeo je dvanaesti mjesec, i neka je!
Da je jedanaesti potrajao još dva dana sreća bi me možda napustila i ne bi više bilo vašeg Ddadda! :)
1)
Najdraža i najvoljenija cura u svemiru mi je lagala a ja sam to saznao na vrijeme jer sam počeo meditirati pa sam postao hipersenzibilan.
Onda je lagala opet i vidjela ju je na krivom mjestu u krivo vrijeme jedna moja frendica...taman kad sam mislio da se sve smirilo (i kad sam mislio da je bolesna doma).
Onda je lagala opet i njen se frend izlajao, nije znao da ne smije reći...a ja sam je tad volio više no ikad i patio zbog nje i njenih riječi, misleći da je beskrajno tužna.
A kad je lagala četvrti put vidio ju je jedan moj prijatelj...a tada sam već stvarno mislio da sam ipak pogriješio, da je mila i dobra i da je shvatila...
Peti put nije ni lagala, samo nije održala obećanje meni...a jedna se draga lajava žena nabrbljala poslije sa mojim frendom...o svačemu, hehehehe :)
Zamislite te sreće - nisam je uhodio već je pukim i nevjerojatnim slučajem dvoje mojih odličnih prijatelja u dvije od tri situacije naletjelo tamo gdje inače nikad nisu!
Baš me netko gore čuva da ne nadrljam :)
2)
Čekam zbilja velike novce, stigli su prije dva tjedna, sjeli su iz inozemstva, ali odjednom me snašao zakon o pranju novca. Iako imam sve papire odakle mi ti novci, HNB mi je blokirao isplatu jer su na tim papirima euri, a valuta u Hrvatskoj je kuna...pa kako je to moguće da mi stranci nisu platili u kunama pitaju oni!?
Zamislite sreće, situacija je rješiva i vrlo vjerojatno će biti riješena danas. A najbolje je ovo, zamislite te sreće, uletio sam u pravi grdi minus (uređujem kuću...) jer sam znao da će mi novci sjesti. Pa su stigla potraživanja i bio sam van sebe.
A onda su došla dva prava prijatelja i iskeširali sve i pomogli mi. Tako sam sretan zbog njih, hvala im na posudbi, jedvo čekam da im vratim sve što su mi dali i odvedem ih negdje gdje god požele!
Tko me to čuva, da mi je samo znati!
3)
Idem sa dobre zabave i skrivim frontalni sudar! Nevjerojatno je koliko sam imao sreće - samo su auti stradali, nama u autima ništa!
I osiguranje je pokrilo štetu! I autima su još radili motori pa ih nismo morali šlepati! I frend mi je baš jučer dao svoj rezervni auto na korištenje, auto koji je bolji od onog koji sam slupao!
Pa se sad vozim ko šef i beskrajno sam sretan :)
Najbolje od najboljeg, Žvakica je odlučila ne kupiti moj drugi, neregistrirani, auto pa ću ga kad mi novci sjednu registrirati! A možda kupim ovaj koji sad vozim, jako jako mi se sviđa :)
Ma presretan ja, kažem vam...
4)
Tri dana kasnije opet krenem na zabavu u Dugo Selo. I maznu mi kreditne kartice!
Znam točno tko i kada, dva klinca, ali nema veze, neka im :)
Nevjerojatne sam sreće - na karticama skoro pa ničeg, ošo ja grdo u minuse pa mi nisu ništa skinuli, dobro da mi se još i nisu smilovali pa mi nadoplatili, hehehehe :)
Osim malo neugodnosti i sto kuna za reizdavanje dviju novih kartica skoro nikakve štete nema!
Koji sam ja sretnik ljudi!
5)
Kažem skoro nikakve štete. Kartice mi maznuli u noći petak na subotu, a ja saznao u ponedjeljak nešto prije ponoći!
Bilo je to ovako: Nakon odlično sklopljenog posla koji smo pregovarali do kasno u noć odvedem sve nas u McDonald's, kao, ja častim!
Bubne žena cifru i ja tražim karticu od tekućeg. Nema je, tražim kreditnu karticu, ali nema ni nje. Od kartica tekućeg računa Poštanske i RBA banke (imam tamo nešto, svakako dovoljno za McDonald's) ne znam pinove.
Bio sam nekako smeten nestankom tih dviju meni najvažnijih kartica i pružio sam karticu žiro računa, zaboravio sam da imam trajni nalog da ni sve sa tog računa ode na tekući!
Ženi je bilo neugodno ali mi je rekla da je kartica odbijena.
Zamislite sreće, tako smo dobru pogodbu napravili da je čovjek s kojim smo pregovarali jedvo dočekao da on plati!
I povjerovao mi je da ne tupim već da su mi prave kartice zbilja ukradene! Kako je ovo divan svijet najdraži moji!
6)
Pazite nevjerojatne stvari! Ukrao nam jedan čovjek ideju koju smo razvijali godinu i pol dana i naručio izradu programa za tu ideju.
Nevjerojatna sreća! Da nam nije ukrao ideju prošli bi četiri puta skuplje, ovak je on naručio izradu softvera za realizaciju te ideje. I platio je to masno.
Mi smo to saznali, pronašli čovjeka koji je to radio i zamolili ga da isto to proda nama četiri puta jeftinije!
I dobili smo odmah i jeftino ono što bi radili mjesecima i platili jako skupo! A čovjek koji je to naručio neće nam biti nikakva konkurenacija...jer ne može to napraviti onako kako možemo mi!
Koja sreća što je u pravo vrijeme na pravo mjesto došao nepošten čovjek i ukrao nam ideju. Presretan sam zbog toga najdraži moji :)
I tako najdraži moji, ima toga još...kako vidite, protekli mjesec bio je buran, interesantan i sretan!
Jedvo čekam da vidim što će mi idući dani donijeti :)
Voli vas Ddadd :)
|
|
