Sinko je napisao tekst koji mi je dao misliti.
Taj tekst je lijepa minijatura o nastojanju svih tvari da zauzmu ono stanje u kojem će biti najstabilnije.
Tamo na kraju tog odličnog teksta piše, doslovno citiram:
Um je nesto sasvim drugo I on ne spada pod utjcaj fundamentalnih pravila “zivota” njemu je zivot samo ljuska, materijalna podloga HUMUS, on sam stvara pravila po koima ce djelovat I sam odredjue okolinu koja ga okruzuje. Percepcija svemira je individualna . svaki um je svemir sa sebe ,SVAKI COVJEK JE BOG U SVOM SVEMIRU. UM (ili ako oces Dusa) nastavlja zivit I kad tijelo umre , mislim da um sam odabira dali ce uci u novu ljusku ili ce nastavit postojat u nematerijalnom svijetu svjetu ideja , astralu ili kako god taj svjet zelis nazvat.
Vidite li vi zaista najdraži moji te gornje retke? Vidite li koliko vjere ima u tim riječima? Jeste li svijesni kako je taj članak upravo savršen primjer one lude stvari koja je zajednička svim ljudima - pravi primjer vjere!
Vjera...nju bih definirao kao neko naše (sa)znanje ili misao za koju na jedan duboki intiutivni način znamo da je istinita ali tu misao ili spoznaju ne možemo dokazati.
Pročitao sam jednom da postoji dio mozga koji je zaslužan za vjeru. Osobe kojima taj dio mozga ne funkcionira beskrajno su depresivne, ne vide smisao u ničem i sklone su samoubojstvu. To me stvarno ni najmanje ne čudi, mislim da posve razumijem te ljude! Ako ne vjerujemo u ništa, gdje će naš život pronaći smisao?
Oni na život gledaju ovako:
Nakon smrti pojest će nas kukci, kako nas tako i našu djecu. Svoj imetak ne možemo ponijeti u grob, pa čemu onda da se trudimo - ajmo riknut odmah!
Duboko žalim ljude bez vjere!
Razlog zbog kojeg vam ovo pričam najdraži moji jest ovaj: Sinoć sam potpuno shvatio kako je ljudima bez vjere! Ali ono potpuno sam ih shvatio! Spoznaja me je tako presjekla da su mi trnci projurili čitavim tijelom i zadržali se u nogama - noge su mi bile led ledeni još satima, a hladnoća je dolazila iznutra, od kostiju prema van!
Bilo je to ovako:
Čitao sam po tko zna koji put Sun Tzu-ovo Umijeće ratovanja i komparirao ga sa Sun Pinovim Vojnim metodama. Zanimalo me je nešto o ortodoksnim i neortodoksnim metodama ratovanja. Sun Tzu i Sun Pin su njima dali prilično veliki značaj u klasifikaciji elemenata važnih za uspješno vođenje rata. Ono što je vrlo nejasno u tim knjigama jest sljedeće:
Postoje uobičajeni, provjereni, najbolji načini taktike u nekoj bitki. Te načine svi vojskovođe znaju, i svi vojskovođe znaju da su te metode uspješne i dobre. Samim time njihova primjena je uobičajena pa se te metode nazivaju ortodoksne metode. One druge metode i kojekakvi na licu mjesta izmišljeni trikovi nazivaju se neortodoksnim metodama. Tu nema ništa spornog i da je to samo spomenuto u kontekstu: Primjenite neortodoksnu metodu kad neprijatelj očekuje ortodoksnu - ne bih ni riječ rekao! Međutim stvari nisu toliko jednostavne. Naime:
Ako protivnik očekuje neortodoksnu metodu, a vi primjenite ortodosknu, tada ortodoksna postaje neortodoksna!
I obrnuto vrijedi! Očekivane neortodoksne metode koje se primjene postaju samim time ortodoksne!
Kužite? Zanimao me je princip - postoji li apriorna definicija koja će reći: Sad će naša metoda postati ortodoksna (ili neortodoskna, svejedno)!
Zanima li vas kako je potraga završila? Nikako! O tome se piše, o tome se razglaba, ali pravila nema. Nevjerojatno! Kad sam analizirao ta poglavlja, čisto logički im nisam uspio naći smisao, ali paradoks je upravo u tome da ta poglavlja itekako imaju smisla! Spoznaja o samom činu, sama klasifikacija tih metoda na neki divlji način daje onome tko čita uvid u nešto neopipljivo - daje mu jednu stalnu bubicu u uho, bubicu koja priča:
Istina je u sredini. Neortodoksno i ortodoksno ne postoje, postoji samo praznina u koju trebamo udariti i samim time smo učinili prazinu - potez koji nije niti ortodoksan niti neortodoksan već je praznina, spoj dviju suprotnosti - to je jednostavno pravi potez nastao kao naše nastojanje da taktiku održimo ravnoteži između ortodoksnog i neortodoksnog...
Sad da vas pitam:
Ako je do istinske spoznaje što je u nekom trenutku najbolje učiniti nemoguće doći čistom sviješću ili matematikom, ali nas je zato svijest navela da dođemo u stanje u kojem uvijek učinimo ono što je najbolje učiniti - nije li to stanje vjera? Nešto što znamo a ne možamo dokazati?
Ja ne vjerujem u boga. Sve manje vjerujem u to da će nakon moje smrti moja duša ikamo. Sve više mi se čini da će prestankom rada mojih neurona nestati struje u mom RAM-u i da će se ovaj tad jednostavno ugasiti i isprazniti. Sve manje me drži uvjerenje da ću živjeti 400 godina i da se još ne trebam uzrujavati...
Ja vam, najdraži moji, što sam stariji sve manje i manje imam vjere!
Jučer kad sam čitao te knjige pomislio sam kako se vidi evolucija u mišljenju, budući da je Sun Pin par stotina godina mlađi od Sun Tzu-a. I pomislio sam kako je Sun Pin to pisao a Sun Tzu je već odavno bio mrtav. I onda mi je sinulo da ih ja čitam a da su obojica mrtvi skoro dvije i pol tisuće godina!
I da ću tako jednog dana ja biti mrtav!
Na to sam pretrnuo skroz naskroz. Usrao sam se - jedvo sam došao k sebi koliko me to šokiralo!
Tada sam na trenutak p(r)omislio "Zašto uopće živjeti? Vjerujem li u išta? Ima li ičega što me drži za ovaj svijet?"
Prvo sam kao razlog pomislio na svoje ciljeve. Smršaviti, pobrinuti se za svoje zdravlje i kondiciju, dovršiti neke algoritme koji me beskrajno vesele, urediti svoju kuću, otputovati na neka mjesta koja želim vidjeti...
Trebao mi je treptaj oka da odbacim apsolutno sve te ciljeve kao potpuno glup razlog zašto bih živio! Ako mi je sve besmisleno i ja ću kad tad (prebrzo svakako!) biti mrtav što god napravio, onda su mi i takvi ciljevi besmisleni.
Zatim sam pomislio na svoje najdraže, na ljude koje volim. Trebalo mi je još manje vremena da njih odbacim kao mjerilo vrijednosti života. Postavio sam stvar ovako: ako svi oni umru, to bi značilo da je moj život besmislen? Da me drugi određuju?! To tako ne smije biti, ako jeste tako, onda mogu odmah kroz prozor!
Nakon toga došlo je na red čovječanstvo. Neki moji algoritmi mogli bi jednog (relativno dalekog) dana učiniti nešto pozitivno, ali sumnjam. Ako će ičemu vrijediti korporacije će naći načina da ih zgrabe i da time dodatno povećaju svoje profite. Znači, moj udio u ovome što mi je preostalo neće bitno unaprijediti čovječanstvo!
Tada su na red pak došli pisanje, posao i opet algoritmi, ali ne kao moji osobni ciljevi već kao motivacija zbog koje to uopće radim. Rekao sam si:
Ddadd,
Ako ćeš još poživjeti, napisat ćeš možda priču koju će svi htjeti čitati, a možda će tvoje riječi jednog dana ljudima davati neku nadu ili sreću. Možda ćeš pak jednog dana nekom svojom pričom potaknuti nekog boljeg od tebe i baš će taj napraviti nešto predivno, nešto zbog čega će svim ljudima na svijetu biti bolje. A možda ćeš jednom i sresti nekog divnog, nekog tko te razumije i podržava u tvojim nastojanjima, pa ćete se voljeti i imat ćete dijete, maleno biće koje će rasti sretno, i možda nastaviti tamo gdje si ti stao. A čak ni oni algoritmi ne mogu služiti samo korporacijama, ako stvar uspije, baš je na tebi da je upogoniš tako da ljudima donese sreću i blagostanje. Nitko ti na svijetu to neće moći zabraniti. A da bi uspjelo, sad moraš ispuniti sve ciljeve koje si si postavio. Bez tebe zadovoljnog i zdravog, bez tebe razumnog i obrazovanog, bez tebe motiviranog - bez svih tih ispunjenih ciljeva od svega onog što si sad spomenuo neće biti ništa!
I tako, promišljanjem o smislu života vratio sam se opet na početak i spoznao da je sve čemu trenutno težim ispravno, barem gledano iz mojeg kuta. U taj čas pretrnulosti je nestalo, noge su se malo zagrijale, a neka divlja motivacija me se vratila još jača! I dobio sam jednu novu spoznaju:
Vidite li sve one 'možda' u monologu? Oni znače da meni onaj već spomenuti dio mozga ipak radi, jer ja vam najdraži moji zaista osjećam da je sve ono gore navedeno moguće.
A sve to što u sebi osjećam ima i svoje ime:
Vjera :-)
Vaš Ddadd
|
