23.09.2013., ponedjeljak
Majka je (kao i) uvijek u pravu :)
Dovezao sam jučer majku kući. Par sati kasnije, dođem do auta a kad tamo - akumulator crko!
"Vidjela sam ja da si ostavio upaljena svjetla, ali mislila sam, ugasit će se sama!" - veli mi majka.
Ma genijalno mama, u pravu si kao i uvijek...zbilja su se ugasila sama :D
Vaš Ddadd
Oznake: auto
|
12.09.2010., nedjelja
Ddadd je tata :-)
Najdraži moji,
jučer u 9:30 u jutro rodila se mala Sara.
Princeza ima 4010 grama i 53 cm i frajerica je na tatu, a ljepotica na mamu.
Danas sam je držao u naručju, prvorođenče moje preslatko malo i nježno...samo je zamah leptira falio da se ne rasplačem od sreće!
Tako nešto ne može nikakav spisateljski talent opisati riječima - to se zaista mora probati! Taj ponos u grudima dok sam je držao ne može se usporediti s niti jednim dosadašnjim postignućem, a neki treptavi vihor euforije, dok sam je držao, usisao me je negdje visoko dok su mi se krajevi usana sami od sebe spojili s ušesima. Ne pamtim da sam se ikad tako široko smijao!
Nema dana kad ne pomislim da bih nešto poželio napisati na blogu, ili da nešto što mi se desilo treba staviti na blog, i žao mi je što nisam, ali mislim da je ovo najbolji trenutak jer desilo se nešto što bih rastrubio čitavom svijetu, a kamo li ne vama najdraži moji! A da ne kažem, da nije bloga i vas koji ste me držali tu, ne bi bilo ni male Sare jer sam svoju ženu, a Sarinu mamu upoznao baš preko bloga!
I tako, čujte i počujte...Ddadd je tata....juhuuuuuuu juhuuu :))))
Zauvijek vaš Ddadd :)
|
01.12.2009., utorak
Majka..iliti..Tvrdoglav...tko, zar ja? Ma daj! :)
Malo me neka viroza mučila. Mjesec dana sam bio izvan stroja - ti novi virusi su vrlo dražesna stvorenja i omogućuju duuug odmor. Ne pamtim kad sam zadnji put preležao bolest. Neka ih, sredio sam gamad i funkcioniram pa sam prije neki dan svratio do do svojih i sjeo za stol u kuhinji. Bio sam smiren i opušten.
A tad...tad je ušla Majka :D
"Oooo! Došao si! Hoćeš juhicu?" - upita me ona. Ni 'dobar dan' ni 'kako si?' već juhica...
"Hvala, ne bih!" - odgovorim, presretan što je vidim.
"Ali samo malo juhe!" - ozbiljna je, oči su nam se srele i fiksiramo se...sukob zjenica!
"Ne bih, hvala" - rekoh ledeno, ne skrećući pogled.
"Daj, na, uzmi malo juhe, vidi kako je fina, pileća, pravi lijek!" - molećivo će ona glasom punim suptilne prijetnje...
"Ne mogu, hvala, nisam gladan!" - sigurno slutite na koga sam se uvrgnuo...
"Ma stvarno je fina! Uzmi!" - sad je već nervozna...
"JOOJ HVALA ALI NE! Ne bih juhu, hvala! Ne mogu! Nisam gladan!" - već sam i ja maalkice, samo maalkice nervozan :)
"A baš si tvrdoglav!" - zaključi ona.
:D
Vaš izgubljeni Ddadd :)
|
29.09.2009., utorak
Odnos prema otpalom dijelu vlastitog tijela
Najdraži moji, ova priča baš i nije za one sa slabim želucem. Vježbam soft core degutantno pisanje i nadam se da će mi ići. Sve je u priči istinito, a ja nisam ni veći ni manji frajer, niti sam veća ili manja budala od one kakvom sam se opisao.
Uživajte :D
**********
The F.A.C.A.
Sredinom ljeta, na otoku Krku, u zoru, pala je kiša.
Kiša čudna, masna, kapi od one vrste koja traži da pošpricate vjetrobransko staklo kako bi brisači prozirno brisali.
Buđenje je bilo teško i nije uključivalo gledanje kroz prozor - sandale za suho vrijeme bile su posve logičan izbor jer sam ih nosio i jučer.
Još snen i zamućenog pogleda silazio sam niz metalne spiralne stepenice koje po vanjskoj strani mog ugostiteljskog objekta vode iz apartmama u restoran. Korak nadolje bio je fatalan po jedan dio mog tijela - čim sam stavio desnu nogu na stepenicu noga mi je odletjela kao na najskliskijem ledu, a ja sam zaplesao can-can i strmopizdio se dolje!
Nisam baš do kraja pao. Klizio sam drndavo par stepenica dok nisam napokon na nešto zapeo i stao. Kad se sve smirilo osjetio sam olakšanje - guza mi je skroz suha a samm time su mi i kratke hlače bile suhe i čitave. Llijeva noga mi je stenjala u duboko prenapregnutom čučnju, a desna mi je noga bila posve ispružena. Tada još nisam znao da mi je desna noga u nekom momentu tog toboganiziranja-niz-stepenice-na-jednoj-čučnutoj-nozi preletjela preko nagore zavrnutog metalnog ruba jedne stepenice.
I taj je oštri rub izrezao omanju šniclu s moje noge!
Kad sam nakon početne sreće zbog suhih hlača pogledao bolje desnu nogu izrekao sam samo jedno tiho:
"OH!"
Buljio sam čitavih pol sekunde u gadnu dlakavu tanku šniclu koja mi se, pričvršćena samo malim tankim komadićem kože, klatila na nozi i nisam baš jako opsovao kad sam glatkim pokretom otrgnuo tu šniclu s noge i bacio je preko ograde - u neku divlju šikaru!
"Bacio sam je mačkama" - pomislio sam to puno kasnije, ali u tom trenu nisam ni na tenutak pomislio bilo što o etici tog mog postupka već sam otišao ravno do restorana hodajuć kao da mi nije ništa i uputio se krvave noge do šanka, prema žesticama. Konobarica mi je natočila čašicu i ja sam zapljusnuo ranu prvoklasnom lozom.
Nisam ni suzicu ispustio. Nisu mi čak ni graške znoja izbile po čelu. Ni oči mi se nisu skupile u dva sitna proreza, niti su mi se usne toliko stisnule da su pobijelile. Prije zalijevanja nisam zagrizao štap kako si ne bih pregrizao jezik...
...naime...
Ja sam faca!
K R A J!
Zašto vam to uopće pišem najdraži moji? Pišem vam o tome to jer sam pomalo tužana - baš sam danas svojom neosjetljivošću za neke stvari propisno zgadio život osobi koju volim.
Želite li čuti, tj. pročitati kako? Bolje nemojte! :D
Dokaz da je malamut samojedov rođak
Jutros za vrijeme doručka otpala je i posljednja krasta s rane iz prethodne priče. Krasta velika ko kovanica od pola kune.
I nije baš da je otpala sama već je visila na mojoj nozi držeći se za nju jednim malim končićem. .Otrgnuo sam je i ogledao premilog mi cuku, malog muta, kako slini želeći se ogrepsti za dio mog doručka. I onaj blesavi Ddadd je preuzeo kontrolu!
"Na na!" - viknuo sam mahvuvši krastom i cuko je veselo zamahnuo svojim ogromnim repom. Čuo sam kroz maglu jedno zavijajuće "Neee!" ali prekasno - u tom času postao sam jako zao i hitio sam krastu na pod. A cuko se gladno bacio na krastu i smazao je s ogromnim guštom!
Najdraža moja nije dovršila doručak - dobro da nije ostala u minusu i za večeru kako je reagirala - a ja sam se samo nezrelo hihotao gledajući kako se pesu svidio komad mog tijela. U tom trenu pomislio sam "blic" kako pes sigurno ne bi za dugo vremena ostao gladan da umrem pored njega u zaključanoj prostoriji. I nacerio sam se još jače, posve neempatičan za proteste najdražeg mi stvorenja.
"Baš si magarac" i nije neki jako upečatljiv protest.
I tako, najdraži moji, da vas pitam, bi li ste vi ispleli dekicu od vlastite kose ili nosili privjeske od vlastitih moktiju?
:D
|
17.09.2009., četvrtak
Nada
Najdraži moji,
otkako sam se vratio u Zagreb nalazim se sa ljudima raznoraznim, dugo me nije bilo a poslovi idu dalje, jesen je pred vratima i svi bi nešto radili samnom.
Zato sam jučer imao zaista naporan dan - od rana jutra poslovi razni i sastanci svakojaki: neugodni razgovori preko mobitela sa neugodnim ljudima; ugodni razgovori sa ugodnim ljudima oko budućih planova; zafrkantski razgovori sa ljudima koji su mi podređeni...
A za kraj ostavio sam jedan neugodan razgovor uživo. Razgovor sa čovjekom koji je pogriješio baratajući mojim novcem. Jednom, skoro pa sitnom pogreškom izbrisao je sve ono fenomenalno što je u zadnjih par mjeseci učinio i izgubio je svu dobit koju mi je napravio. Nije mi napravio veliki minus, ali definitivno nije napravio ni plus.
Imam uvid u njegove poteze i vidio sam kada je napravio tu pogrešku. Isto tako sam vidio da je mogao u jednom trenu ispraviti pogrešku ali da tada nije reagirao - što je zbilja bilo čudno za njega. Ddadd u meni sredio je jednim karate potezom poslovnjaka u meni, i nije mislio o propuštenom novcu već je mislio o vrhunskom brokeru, mom, sad već mogu tako reći, prijatelju - i mislio sam si, nadao sam se: "Samo da je sve u redu s njih kao čovjekom, nadam se da je OK iako se ne javlja!"
Jučer mi se konačno javio sa mobitela koji mu je do tada bio isključen. Odmah smo dogovorili sastanak za kraj dana. Pojavio mi se u uredu, mršav, upalih očiju i s vidljivim tumorima na vratu.
Zloćudnim tumorima.
"Trebaš mi izprogramirati sistem." - rekao mi je nakon što smo malo pričali o njegovoj bolesti - tumori su mu sve veći na očigled i nije baš dobro. Naravno da smo prešutili minus koji mi je napravio iako je bilo skoro pa nemoguće da bude u minusu. Naime - ja sam tom čovjeku davno napravio programe za analizu kretanja tržišta - programe zahvaljujući kojima trguje i nevjerojatnom preciznošću s visokim postotkom pogađa u kojem će smjeru cijene krenuti...a sad je zbog obične, u tom njegovom stanju razumljive ljudske pogreške izgubio novac. I to kad mu je najpotrebniji.
"Sistem?!" - upitah ga iznenađeno.
"Da. Provjerio sam sve pomoću tvojih programa. Funkcionira savršeno. Razrađen je do kraja i nevjerojatno je da je još jači od prethodnog sistema!"
Gledam ga, onako mršavog i oronulog. Gledam kako mu oči gore dok mi objašnjava što se dešava i zašto taj sistem dobiva. Divim mu se - suhoparni matematički indikatori iz njegovih usta su poezija - taj čovjek je rođen za taj posao! Oči mu svjetlucaju dok priča o burzi čak i dok čeka nalaze koji će mu reći je li jako jako loše, ili je pred njim totalna katastrofa...
Kao da je pročitao moje misli, on počne:
"Imam ja još puno toga za reći i napraviti! Dokle god ima nade, radit ću najbolje što mogu!"
Suzica u kutu mog oka nije bila za njegove oči. Njemu sam uputio smješak jedvo skidajući pogled s tumora.
Imam puno posla...jako puno posla...ali taj tumor...ta kugla unutar njega stvarno brzo raste čim je u ovo kratko vremena što se nismo vidjeli narasla tolika...
Nema vremena!
"Bit će gotovo sljedeći tjedan." - rekao sam čak i na svoje iznenađenje.
Sreća na njegovom licu dovoljna mi je nagrada - desi li se najgore uspjet će vidjeti djeluje li njegovo čedo, vrhunski sistem koji gorljivo razvija preko pola godine - a krene li mu dobro, bit će novaca za liječenje!
Sistem je dobar, jednostavno je genijalan - to vidim čak i ja koji nisam u tome čitav život.
Kako god okreneš treba taj sistem napraviti.
Pa ću ga i napraviti!
I nadat ću se da će biti najbolje što može biti...
Molit ću se u sebi...i nadati.
I nadati se još jače!
Vaš Ddadd
|
13.09.2009., nedjelja
U pozitivnom minusu sam :)
Pozdrav svima, najdraži moji!
Evo da vam se javim, kad već mogu! Prepun sam pozitivnih misli o jednoj vrlo pozitivnoj epizodi mog života, a koja je završila minusom!
Restoran je bio sjajno iskustvo, velika i nezamislivo dobra škola koju ću pamtiti dokle god ima Ddadda u meni.
Zahvaljujući restoranu uspostavio sam neke sjajne poslovne kontakte u mojoj branši, naučio jako puno o ljudskom rodu - nitko, ali baš nitko s kim sam imao neki poslovni kontakt u ovo par mjeseci mi nije rekao sve istinito -baš svatko je najmanje jednom izgovorio neku krupnu i ozbiljnu laž!
Da ne govorim da sam naučio i puno toga o sebi i pritom se još dobro zabavio! Usput sam provjerio mogu li se maknuti iz već dobrano mi dosadnog vlastitiog biznisa i ustanovio da još ne mogu! Sve u svemu, jako mi je drago što sam se bio upustio u to, a još nisam sto posto siguran da neću dogodine pokušati opet!
A sad, da vam kažem što me muči pa se obraćam vama.
Dakle, već danima mi se nameće jedno pitanje
Kako smo dobijesa postigli da je zarada jedino mjerilo uspjeha nekog projekta?!
To mi najdraži moji nije nimalo jasno! Upravnom odboru neke korporacije podnesite ovakakv izvještaj...
"Jeste da je zbog tog našeg poteza bilo 5000 leševa, ali prihod nam je zato porastao 3.7 posto!"
...i svi će vam pljeskati!
Već mi je glupo da svima koje sretnem moram objašnjavati zašto sam tako smiren i zadovoljan iako sam u minusu. Nisam svakako zadovoljan zato što volim minuse u svojim projektima i svakako nisam krenuo u restoran s namjerom da izgubim novac - ali sam bio spreman izgubiti taj novac! Kad ulažem ravnam se principima iz mojih kockarskih dana - ulaži onoliko koliko si spreman izgubiti - samo toliko i ništa više od toga!
I tako je i bilo :)
Uložio sam novac, izgubio sam novac, na kontaktima koje sam stekao (upoznao) vodeći restoran već sam dogovorio poslova za zbirno tri i pol puta veću svotu od one poprilične koju sam izgubio...i život ide dalje! Iz naoko grde situacije izvukao sam veliko znanje i u konačnici vrlo vjerojatno profit. A svejedno se ne mogu oteti dojmu da sam određenim ljudima ispao pomalo luzer i da sad šapuću: "on je uložio u restoran...i izgubio!"
Da, izgubio sam. Čak ću i javno to napisati! Nek svi znaju! O jeee...velika stvar - Ddadd je izgubio neke novce vodeći restoran svoju prvu sezonu, baš onu kriznu i u početku jako jako kišovitu!
Toliko, malo sam nabrijan od pet uzastopnih groznih kafićkih kava danas (tj. kofein me puca) i sad sam se malko ispucao - a blog, između ostalog, baš tome i služi! Zar ne?
Toliko zasad najdraži moji, od sinoć kasno sam u Zagrebu, pri internetu sam...daklem...čuvajte oči svoje lijepe, osjetljive i nježne za moje tekstove...jer...vratio vam se sin razmetni...a njegovo ime...je...DDADD!!
HAHAHAHAHAHA
:)
|
08.08.2009., subota
Smiješna priča (kako kome :) )
Pozdravljam vas najdraži moji. Ispričao sam vam u prošlom postu priču o konobaru koji je jeo za radnog vremena. Eee, da je tome kraj, di bi nam bio kraj :) Pa da nastavim priču:
Par dana kasnije dolazim ja u restoran a tamo nova konobarica sjedi nasred restorana i za svog radnog vremena ruča! Mrtva hladna!
Je li mislila da je neću uloviti?
Je li bila stvarno jako gladna?
Je li možda zaboravila da to ne smije, po uzoru na svog kolegu?
Kako god bilo, činjenica je da ja sad stojim nasred restorana, gledam nju kako ruča i razmišljam što ću s njom.
Priđem joj i pitam smijem li sjesti. "Naravno" - ona će sa smješkom.
Sjednem ja k njoj i počnem veselo pričati priču a ona se pretvorila u uho. Priča je išla ovako:
"Zamisli, dođem ja prije par dana i vidim da D. (konobar iz prošlog posta) postavlja stol samome sebi! I, zamisli ti to, donese si ručak i sjedne jesti za vrijeme svog radnog vremena! Nevjerojatno!
I da stvar bude gora, taman je sjeo i bacio se na odrezak kad li ulazi gost. A on li ti mrtav hladan ustane, posluži gosta i vrati se jesti. Možeš li to zamisliti?" - upitam nju, vrteći glavom.
Ona djeluje malo zatečeno, više ne jede ali nekako trzavo kima glavom lijevo-desno kao da mi želi reći da razumije svu glupost našega konobara D-a., Dok tako mrda glavom bulji u mene nekim telećim, izgubljenim pogledom - oči joj širom otvorene a mutne, neuhvatljive. Ja nastavljam:
"I pazi sad - velim ti ja njemu poslije da je loše što je morao ustati da posluži gosta a onda se pred njim vratiti svom jelu. A on će meni na to nevjerojatan biser: 'Nema veze - meni nije smetalo!' Zamisli, rekao mi je točno to. Luđak nevjerojatni! Taj njegov biser je da se upišaš od smijeha..." - i ja tad grohotom ispalim jedno "hahahahahaha!"
Neki kiseli smiješak prešao joj je preko usana. Vilicu još otkad sam sjeo k njoj drži na pet centimetara od mrvicu raširenih usta. Na vilicu je naboden zalogaj koji je htjela staviti u usta, ali se sad već par minuta ne usuđuje ni pomaknuti.
"Hahahahahaha" - smijem se i dalje ja.
"Hahahahahaha" - ona će neuvjerljivo.
"Maaa...Hahahahahaha" - tako mi je nevjerojatno smiješna bila smrznuta u tom polupokretu, da sam se smijao baš od srca.
"Haha" - veli ona mrgudnog smiješka - mislim da je upravo skužila da joj se zapravo rugam.
Ustao sam tada od stola rekavši joj da joj neću više smetati, nek slobodno dovrši ručak i nastavi raditi. Zatim sam otišao smijući se i dalje iz sveg glasa.
EPILOG:
Vjetrovi s mora šapnuli su mi da moja nova konobarica više ne jede za vrijeme radnog vremena...na sam spomen takve mogućnosti lice joj poprimi blago zelenu nijansu.
Tko bi ga znao zašto ima takvu averziju prema klopanju usred radnog vremena...ljudi su ponekad zbilja čudni, stvarno jako čudni... :)
Zar nije tako?
Vaš Ddadd :)
|
|
