Ej najdraži moji, bijah sinoć sa prijateljem u casinu. Potrošio sam osam kuna, bili smo samo na piću jer su nažalost casina postala jedina mjesta u Zagrebu gdje dva čovjeka mogu kasno noću popričati bez gužve, buke i dima. Ako netko zna još kakvo dobro mjesto za priču nek javi, bio bih mu jako zahvalan!
Ali nije to ono o čemu sam vam želio pričati. Naime, prije casina bijasmo u Turbo Limaču. Turbo Limač je škrtiji od Movie Puba, Fižulić mi je platio samo 9000 eura da ga izreklamiram.
Dakle, prijatelj ima klince, Božić je tu i ajde, idemo prije casina pogledati što da im kupimo. Uletjeli smo u Turbač i prijatelj je uzeo neke autiće klincu i barbike klincezi, kad li meni pogled padne na nešto što slići na leteći tanjur. Pitam prodavačicu što je to.
"To vam je naša jedina igračka na daljinsko upavljanje koja zaista provjereno leti." ona će.
"Leti!?" zagrakćem ja u nevjerici.
"Da, recimo, oni avioni tamo ne lete baš dobro, oni vam malo polete pa se spuste pa opet malo polete..." ona će mrtva hladna.
Meni je već i to što "malo polete pa se spuste pa opet malo polete" bilo previše i valjda je ona skužila da sam nevjerni toma pa je uzela daljinski i okinula ga na tanjur, a tanjur je poletio!
Koji prizor - luda stvarčica leti ko da su svemirci stigli, u hipu nam je dotrčala hrpa dječice i cikće i veseli se, a zgodna prodavačica se smije mojoj zbunjenoj faci. Tad je dala daljinski klincima, nek oni malo 'lete'.
"Koliko košta?" upitah.
"Tristo kuna." veli ona.
Taman sam počeo razmišljati kako su čuda danas postala sasvim dostupna i kako je u moje vrijeme ovakva stvar bila dostupna valjda samo tajnim službama kad li prodavačica bubne:
"Meni je još bolji ovaj auto!"
Gledam ja to vojno vozilo, vozilo ko vozilo, na daljinsko upravljanje...niš posebno!
"Taj auto vam se zaista penje po zidovima!"
"Molim!?" zajaučem ja.
"Penje se po zidovima, malo su mu slabe baterije, ali vidite, evo..." reče ona, primi daljinski i uključi vozilo. Stvarčica krene, dođe do zida, podigne se na zadnje kotače i krene po zidu!
I tako najdraži moji, razigrana prodavačica vozila je to čudo 'slabih baterija' po zidu lijevo, desno, gore, dolje - kako god je htjela - a ja sam samo stajao zbunjeno, nijemo i razjapljenih usta.
I mislio sam si:
"Ti bokca...zbilja je davno bilo kad sam bio dijete..."
voli vas Ddadd :)
|
