Najdraži moji, danas sam bio kod svog dragog prijatelja. On je visok i tanak, kad ga čovjek vidi ne bi rekao da je nešto naročito snažan. Najednom se povela priča o tome kako ne valja suditi ljude po izgledu. Sad ću vam ispričati anegdotu koje smo se sjetili pri tom razgovoru.
Dakle, šetasmo nas dvojica Jarunom prije godinu i pol dana i u zabavnom parku ugledamo boxer poput ovog na slici. Boxer vam je aparat u koji ubacite žeton i iz kojeg onda ispadne vreća za udaranje, vi je mlatnete a on vam izmjeri koliko ste je jako zveknuli. Nije tajna da sam trenirao neke borilačke sportove a i prijatelj je izgledao zagrijan pa rekosmo da pokšamo. Baš su neke mrge udarale i rezultat se vrtio oko 750 pa do najviše 830, od 1000 mogućih.
Kad su mrge završile prepustile su nam boxer. Ni prijatelj ni ja nikad prije nismo lupali u to i baš me je zanimalo kako će nam ići. Nisam mogao ne primjetiti kako su mrge mene pogledavali uz umjeren respekt, ali su se zato smijuljili na sam pogled na mog tanušnog frenda. A tad je on zveknuo iz okreta!
Preko 920, ako dobro pamtim.
Zveknuo sam odmah potom i ja. Ostamsto...pih.
Onda je frend zveknuo 912.
Ja sam napravio 760. Krv mi je navrla u glavu, bio sam siguran da bih tim udarcem nekom otfikario glavu ali aparat je pokazao zbilja malo...
Okupljena svjetina je sad zurila u frenda sa tihim poštovanjem. On je iz zaleta zveknuo vreću, ova je ko munja suknula u aparat i brojčanik se zaustavio na preko 950 i svi su bili oduševljeni - iz skupine koja je gledala začuli su se uzdasi! Došao je red na mene. Bio sam ljut, odlučio sam ubiti glupu spravu, adrenalin mi je kolao krvlju, zjenice su mi se suzile, osjećao sam se ko zvijer, ko Tyson bez silovateljskih nagona već samo s atavističkim nagonom za uništenjem svega što mi se nađe na putu...
Zveknuo sam vreću svojim najboljim udarcem iz kukova ikad, od takvog mog udarca upućenog sa udaljenosti od svega tri centimetra ljudi (dobro zaštićeni štitnicima) provjereno lete par metara do fotelje i osjećao sam se moćno ko Ddadd! Vreća je zveknula u strop aparata i od siline udarca čitav se aparat zanjihao unazad - opasno se nagnuo i činilo da će se prevaliti ali se onda zaklatio vrativši se prema nama i smirio se nakon što se još dva tri puta zanjihao. Nikad, ni prije ni poslije nisam vidio da je itko zanjihao takav aparat i nacereno sam gledao u brojke kako se vrte pričajuć u glavi svom frendu i gledaocima:
"Evo vam ga na! Zataknite si onih 950 za uho - pojedite se svi - ovo je bio udarac!"
Brojač je stao na 850.
Tog dana sam shvatio nešto najdraži moji. Bilo je to pravo prosvjetljenje. Naime, shvatio sam da vam ja stvarno, ali stvarno jako mrzim jeftine amaterske uređaje za zabavu :)))
:-D
Vaš Ddadd ;-)
|
