Najdraži moji, prije no što krenete čitati, ako vam se da pogledajte si ova dva linka niže.
Bilo bi mi drago, oni puno govore o mom prijatelju.
Momak koji me posramio jer je vraćajuć se iz bolnice na štakama ustao bakici u tramvaju
Momak koji je prošao sa svojom suprugom pola planete
A sad, priča:
MIRIŠI PEČENJE
Bio sam sinoć na rođendanu mog divnog prijatelja, ratnog veterana bez PTSP-a. Granata mu je raznijela pola noge, ali on je uvijek vedar i nasmiješen. Prošao je bezbroj operacija ali za sebe uvijek kaže da je imao sreće.
Jer:
a) Bio je mudar i zamijenio pištolj viška za pancirku. Da nije imao pancirku poginuo bi.
b) Dva dana nakon njegove nesreće čitav njegov vod je upao u zasjedu i poginuo.
Bilo je jučer kod njega zanimljivo društvo. Iako moj prijatelj nikad ne priča ratne priče (žena ga izdresirala) najednom se povela ta tema i to upravo na ženinu inicijativu!
"Vidi kako mi je lijepo cvijeće poklonio! To mi je dao za ovih trinaest godina što smo skupa." reče njegova žena obraćajući se svojoj gošći, jednoj poznatoj slikarici.
"Divan je!" - rastopi se slikarica, a onda joj odjednom sine:
"Jel to znači da ste prohodali za njegov rođendan!?"
"Da! Došla je meni u Vinkovce. Usred rata!" ubaci se moj prijatelj pa nastavi: "Mogla je birati dal da ide u Garmisch-Partenkirchen na skijanje ili k meni u Vinkovce. Odlučila se da dođe k meni..."
Tada se moj prijatelj šeretski nasmijao, zavrtio glavom i nagnuo se prema njoj te dodao:
"...i nije pogriješila!"
Svi smo prasnuli u smijeh a njegova ženica ponajviše: - "Da da, nisam mogla odbiti, zvao me telefonom da dođem čitav prethodni dan, čitavu noć...a onda je još ujutro nazvao da bude siguran!"
"Zamislite, došla je k meni u Vinkovce, i to u ona vremena kad se tamo baš nije moglo. Išla je skroz naokolo!"
"Je...putovala sam beskonačno." potvrdi ona.
Nekako je u tom trenutku razgovor krenuo ratnim smjerom. Ponesena razgovorom njegova je žena prva bubnula jednu veteransku:
"Zamisli, kad je ležao u bolnici nakon prve operacije noge imao je stalno pištolj pod jastukom! Grad je bio pod opsadom i nije se znalo hoće li pasti pa je imao pištolj za svaki slučaj!"
Jedvo sam dočekao:
"To je dobra priča, ali meni je ipak najbolja ona o pečenju!" rekoh ja.
Kad je to moj prijatelj čuo počeo je urlikati od smijeha, ali vidjelo se da baš nije siguran hoće li ispričati tu priču.
"Kakva je to priča?" upita me slikarica.
"To je njegova priča, nek ti je on ispriča!" rekoh pokazavši otvorenim dlanom prema njemu, uz lagani naklon, na što me je on pomalo prijekorno pogledao. Ipak, duboko je uzdahnuo i počeo pričati:
"Od eksplozije su mi bili pokidani svi živci na nozi...nisam imao nikakvog osjeta u stopalu. Nisam osjećao ni toplo ni hladno, čak ni bol.
Moj krevet bio je skroz na kraju prostorije, uza zid, tik uz radijator. Vani je bilo stravično hladno i u bolnici su zakurili, radijatori su bili jako vrući. Ja sam zaspao i stopalo mi se prevrnulo i palo na radijator."
"Fuj fuj!" počela je vikati njegova žena, ali prekasno, dragog mi veterana više ništa nije moglo zaustaviti:
"Probudim se sljedeće jutro, kad li fino miriši pečenje. Šnjofam ja i mislim si kako ćemo danas dobro jesti. A onda odjednom ugledam svoju nogu na radijatoru!"
"Aaaaaaaa!" zavapi slikarica i odmah su joj se čoporativno pridružile sve žene u prostoriji, a moj dragi frend i ja urlali smo od smijeha! Ne možete ni zamisliti kako nam je bio premili prizor gledati prestravljene žene, IHIHIHIHIHHI :)))
Najdraži moji, nije teško pogoditi zašto se on mogao tako slatko smijati svojem pečenom stopalu. Naime, neki ljudi znaju da je ipak u životu najvažnije to što uopće živimo...
Vaš Ddadd :)
Post je objavljen 12.12.2006. u 20:21 sati.