Teško mi je sasvim jednoznačno iznijeti svoj stav, o nečemu što me podosta iznenadilo i nagnalo na razmišljanje. Naime, slušajući neki dan jednu reklamu na radiju uzviknuh onako za sebe “o tempora o mores!”. Ugledni i ozbiljni jezikoznanac Tomislav Ladan, onako pompozno, ozbiljno i učeno objašnjava zašto je fantastično kupovati u veletrgovištu City One u Zagrebu. Čak štoviše konstruira i nove riječi u toj prigodi i svojim autoritetom poziva sve nas “malene” da pristupimo tom hramu potrošnje.
Što je neobično? Nije mi neobično da se u reklamama za sportsku opremu pojavljuju poznate sportske face, mogu razumjeti i to da sportaši reklamiraju vodu, mogu shvatiti i da Vlatka Pokos reklamira potrošačke kartice i slavi shopingiranje kao siguran tretman protiv stresa, mogu razumjeti i brojne zubare kad reklamiraju zubne paste i četkice za zube. U glavu bi mi ušlo i to da neki tomislav ladan poziva na kupnju rječnika, enciklopedije ili odlazak u operu. Ali da reklamira trgovački centar, butike s donjim vešom, cipelama, špecerajem i sl., e to mi nije previše shvatljivo.
Kako nisam baš konzervativan, kako volim originalne i kreativne ideje u svemu, pa tako i u marketingu, činjenicom da ugledni znanstvenik i intelektualac nešto reklamira, mogao bih biti zadovoljan. No, ipak nisam. I to ne zato što bih znanost i znanstvenike smatrao onostaranim, ezoteričnim ili sankrosantnim, već zato što sam nekako intimno to doživio kao nekakav kolektivni pad cijeloga društva u trivijalnost, površnost, potrošačku prolaznost. Kao da sveopća merkantilizacija društva nije ostavila intaktnim baš niti jedno područje. Još je ostalo da se kardinal Bozanić uslika u nekoj reklami za pivo i sve će se pretvoriti u jednu veliku i svepreplavljujuću reklamu. Politika je u nas (i ne samo u nas) već odavno postala estradna djelatnost. Političari, od premijera i saborskih zastupnika, do župana i gradonačelnika, cijele mandate potroše ne na rješavanje ozbiljnih društvenih problema, ne na vizije i projekte koji će unapređivati život ljudi, već na glumatanja, prenemaganja i jetseterska pojavljivanja. Slikaju svoje strine, tekte i djedove, vozaju se avionima i brodovima, žene se i razvode pred kamerama, kupaju se, plešu i pjevaju pred građanima. I prodaju se kao i svaka druga roba. Svoje obličje, ambalažu, doajam. I tako postaju kao i svaka pasta za zube. Za potrošiti i ispljunuti.

Razmišljajući o novom brendiranju (kako se to sada popularno kaže) grada Siska kao grada znanja, najvažnijim mi se činio (a danas još i više ) projekt koji je trebao dovesti do brzog otvaranja Sisačkog veleučilišta, koje bi trebalo biti samo prvi korak prema otvaranju Sisačkog sveučilišta. Da nije riječ ni o kakvoj tlapnji ili tek neosnovanom trabunjanju, razvidno je iz iskustava gradova slične veličine, a koja su projekte svojih sveučilišta već realizirala, a neki od njih intenzivno rade na osnivanju vlastitih sveučilišta. U svega par mjeseci gradonačelničkog mandata, snažno sam se koncentrirao na taj projekt zajedno sa kolegama iz gradskog poglavarstva, (neki drugi još intenzivnije na obaranje gradske ,legalno izabrane vlasti) i temeljni uvijeti za osnivanje veleučilišta su već bili pripremljeni. No, od svega ništa i umjesto da već dvije, ili barem jednu godinu imamo Sisačko veleučilište, Sisak je jedini grad u Hrvatskoj sa preko 30 000 stanovnika koji ga nema. Poticaj za ovaj post su mi napori kolege Mršića, da do kraja ovog desetljeća i Koprivnica postane sveušilišni grad! I vjerojatno hoće. A zašto ne?!
A zašto je taj projekt silno važan za grad Sisak:
1. Jer je projekt otvaranja novih sveučilišta, kao dio projekta podizanja opće razine obrazovanosti u Hrvatskoj, jedan od najvažnijih kojega već (barem deklaratorno) prepoznaju sve glavne političke stranke;
2. Jer Hrvatska ima upola manje visokoobrazovanih ljudi, nego EU i čak tri puta manja od SAD, u strukturi svojega stanovništva;
3. Jer su upravo visokoobrazovani ljudi (u bilo kojem području) generatori razvitka, njihova je produktivnost za dvadesetak puta! veće od produktivnosti NKV radnika;
4. Jer male zemlje i mali narodi u globalnoj utrci nemaju šanse, ako se ne pozicioniraju u nekoj niši znanja, o čemu svedoče brojni primjeri malih, uspješnih zemalja;
5. Jer taj proces (podiznja, a ja bih rekao udvostručenja broja visokoobrazovanih) nije moguće obaviti u kratkom vremenu (jednom mandatu vlade), skup je, zahtjeva odlučnu političku volju, vrhunsku organizaciju i stručnu administraciju i zato valja krenuti što prije. Drugi ne čekaju.
6. Sisak je vrlo zanimljivo pozicioniran (blizina milijunskog Zagreba sa obiljem, za naše prilike stručnjaka i znanstvenika) za otvaranje sveučilišta koje bi rasteretilo doista preglomazno Zagrebačko sveučilište;
7. Jer postoji i veliki privatni interes (i u zemlji i u inozemstvu) za takvu vrstu projekata, pa ni novac ne bi trebao predstavljati preveliki problem;
8. Jer je Sisak imao snažnu znanstveno-istraživačku bazu (stotinjak doktora i magistara znanosti) i dugu tradiciju visokoškolske nastave;
9. Jer su Sisak i Petrinja, jedinstvena konurbacijska cjelina, peta po broju stanovnika iza četiri regionalna središta, a i Petrinja ima dugu tradiciju visokog školstva;
10. Jer i posrnulo gospodarstvo sisačke regije ima i potrebu, a i snagu da podupre ovakav projekt.

Mogao bih nabrajati i druge razloge za podršku ovome projektu, koji bi iz temelja promijenio turobnu sliku Siska i regije i njihovo sve veće zaostajanje. No, ostaje problem i naša najveća slabost: Nema, naime, ljudi na vodećim pozicijama odlučivanja, koji bi to prepoznali kao važno, a kamoli imali znanja da realiziraju. Uostalom, niska obrazovna razina donosilaca odluka, stvar čini vrlo razuljivom.

Ovih dana je jedan od najmoćnijih ljudi svijeta, predsjednik najsnažnije države svijeta, G.W.Bush, poslužio zabavi i planetarnom smijehu, od kojega se ipak ledi osmjeh na licu. To da čovjek ne zna gdje je došao, u kojoj se zemlji nalazi, naziv države miješa sa nekom drugom dalekom državom, pojma nema na kakvom skupu govori, pa čak ne zna ni kako sići s pozornice, doista bi moglo biti zbavno u nekakvoj šaljivoj priči, lakrdiji, burleski, komediji koju smišljaju književnici, pretjerujući i pojednostavljujući stvarnost kako bi uputili kakvu poruku, o npr. nekompetentnim ili smušenim političarima. Ali u ovom slučaju nije riječ o burleski! Nije riječ o umjetničkom pretjerivanju, već o istini samoj, nepatvorenoj i gorkoj, koja je eto do karikature ogolila tzv. svjetski leadership. Tko to tamo upravlja svijetom, tko to tamo ima crvene gumbe za lansiranje nuklearnih bojevih glava u rukama, čije odluke potresaju burze, dovode do ratova, do gladi, do bijede i nesreće čitavih naroda, regija, stotina milijuna ljudi? Tko vodi ovaj svijet zaboga? Kako se uspinje na liderske pozicije danas u svijetu? Gdje su hrabri, mudri, odlučni i odgovorni muškarci i žene, sposobni za vodstvo? U ovom našem malom, hrvatskom mikrokozmosu, ovih će nam se dana predstavljati sa malih ekrana, plakata, letaka, sva sila proroka, vizionara, mudraca, spasitelja i gurua, egomana i fanatika, slatkorječivih, ljepuškastih, rezolutnih, intelektualnih ….A mi ćemo odabirati i birati, navijati, lobirati, podržavati i negirati. I tako svrstani iza nekih od takvih, prinositi tom kolopletu šarenila i ludila. I svjesno ćemo svaku suvislu sumnju gurnuti u drugi plan, naše ćemo prihvaćati jer su naši, a njihove odbijati jer su njihovi. A što smo i koga izabrali, znat ćemo kada ih vidimo tamo gdje ih ne bi trebalo i ne bi smjelo biti, i kad ih ne vidimo tamo gdje bismo ih morali vidjeti. Istina je, da heroje njedre herojska vremena, a ova srećom nisu takva ili se barem tako čini. Zato je valjda i razumljivo da bulumenta mediokriteta koja se po instinktu organizira protiv ljudi koji ih nadvisuju znanjem, moralom, odgovornošću i svim dugim vrlinama, prosperira u pravilu u vremenima koja pred ljude ne stavljaju povijesne izazove. U takvim, “dosadnim vremenima” heroji nemaju nikakve šanse pred sitnom lukavošću, prepredenošću, zaplotnjaštvom, ulizivanjem, lagarijama i pokvarenošću sitnih političkih profitera.
Ali od prezira i rezignacije nema ništa. Valja se i intelektualno potruditi, pažljivo slušati i gledati, kako ne bismo bili dionici izbora lošijih, jer ni jedan glas nije bezvrijedan.