Ako spadate među one, ne tako malobrojne, kojima se gade i politika i političari, koji ih ne vole i sve trpaju u istu košaru, kao vlastoljubive, srebroljubive, častohlepne i pohlepne, onda vam preporučam da odustanete od čitanja ovog posta. Naime, ma kako da se mogu složiti s ovim stereotipima gledajući tolike godine brojne moje kolege, ipak stereotipi i predrasude daju plošnu sliku i ne omogućavaju nam da o ljudima razmišljamo pojedinačno, gledajući ih kao osobe, kako žive, za što se zalažu, što govore i kako se ponašaju. Ako unaprijed isključimo sve te razlike i prihvatimo stereotip, onda smo i sami u nevolji. Jer moramo ih birati, pa čak i onda kada aristokratski zaključimo, kako nećemo na izbore. I onda nažalost biramo i to vjerojatno najlošije. Stoga, dozvolite da bez ulaženja u postotke, kažem poneku riječ o onima koji se u ove stereotipe ne uklapaju. Kad ih opišem, reći ćete da oni i nisu političari, a argument će biti da oni ne odgovaraju stereotipu. Ipak riječ je oljudima koje nose ideje, političke ideje i zauzetost za opće dobro, onako kako oni shvaćaju to opće dobro, i zato takvih čestitih ljudi ima i na ljevici i na desnici i u centru. Kako govorim o političarima, a ne zalutalima ili amaterima, jer i ovaj posao poznaje profesionalne norme i uzuse, onda ne zaboravljam da sve političare povezuje jedan pojam, a to je MOĆ. Svi političari (a i većina ljudi) ima volju za moć, teže povećanju moći i utjecaja i tu ne poznaju granice. To je , ono što ih(nas) sve povezuje, a ono što političare razlikuje je način disponiranja, raspolaganja tom moći. Jedni to čine krajnje obzirno, oprezno, osjetljivo i krajnje skrupulozno, dok su drugi u pokazivanju i prakticiranju dosegnute moći krajnje beskrupulozni, bahati, grubi i bezobzirni. To je dakle razlika u načinu na koji se moć koristi. Još su veće razlike među političarima u pogledu svrhe korištenja moći. Jedni će ju bezostatno, zaogrnuti u jeftinu frazu općeg dobra, koristiti za osobni probitak, neku svoju osobnu ambiciju, taštinu, stjecanje privilegija ili novca i slično ili pak za stjecanje nekog probitka za svoju društvenu grupu (što se čak smatra legitimnim), partiju, neformalnu strukturu, lokalni ili neki drugi parcijalni interes. Nasuprot njima, stoje oni koji svoj interes čvrsto povezuju s općim interesom, onako kako ga oni vide. Riječ je o ljudima koji nose vizije, ideje, hrabrost da pokreću velike projekte, koji ne kalkuliraju sa trenutni političkim probitkom, koji su spremni na žrtvu, koji su uporni i svoje političko djelovanje promatraju kao dioništvo u projektima koji zajednice čine boljim i pravednijim. Ti ljudi ponekad izgore u svojim borbama, ponekad ih smatraju čudnima, ponekad ih pregazi udružena mediokritetska konjica onih prvih, jer su oni trajna smetnja samim svojim postojanjem, svima onima koje ne nose njihovi motivi. Ti su ljudi, stoga često predmet orkestriranih napada, njima se podmeće, njih se želi kompromitirati, njih se želi učiniti sličnim lupežima koji ih napadaju, jer samo oni oboreni ili bar napadnuti čine političkim egomanima i profiterima prihvatljivu političku egzistenciju.
Stoga, dragi blogeri, kao što niti druge stvari u životu nije dobro uzimati s predrasudama ili zdravo za gotovo, niti političari nisu amorfna masa niti ljudi bez sasvim osobitih razlika. Bilo bi dobro u ovom našem demokratskom odrastanju učiniti napor za uspostavljanje razlika i među političarima. I molim vas, mislite o meni što god hoćete, pa i najgore, ali ne samo zato što sam političar, nego zato što sam ovakav političar.