The history of Lycia is a story of fierce struggles against those who sought to invade and dominate it, as it was a very desireable region. It appears that Greek efforts to colonize Lycia during the first millennium B.C. were largely unsuccessful even though there were several Athenian expeditions, including the famous one under Melesander in 430 BC. The Greeks were able to establish only one important colony in Lycia, Phaselis.

The first recorded instance of Lycian resistance fighting occurred around 540 BC when the Persians overran all Asia Minor. The Persians attacked the Lycian capital city of Xanthos and the Xanthosians put up a heroic fight. In the end however, they chose mass suicide over surrender. The men of Xanthos gathered their wives, children and possessions in the acropolis and set fire to all before rushing out fighting to die to the last man. Herodotus of Halicarnassos reports:

"The Persian Army entered the plain of Xanthos under the command of Harpagos, and did battle with the Xanthians. The Xanthians fought with small numbers against the superior Persians forces, with legendary bravery. They resisted the endless Persian forces with great courage, but were finally beaten, their womenfolk, children, slaves and treasures into the fortress. This was then set on fire from, below and around the walls , until destroyed by conflagration. Then the warriors of Xanthos made their final attack on the Persians, their voices raised in calls of war, until every last man from Xanthos was killed."

This disaster was confirmed during excavations by a thick layer of ash covering the site.

Xanthos was later repopulated by about 80 families outside the city at the time of the mass suicide as well as other Lycian immigrants to the city. Persian rule of Lycia actually proved to be quite mild, requiring only tribute, and the country was left to be ruled by its own dynasts. The state of calm that came over Lycia fostered economic growth and the strength of the region. It was during this period that the first monumental rock-cut tombs were carved and the Lycian alphabet came into wide-spread use.

In 480 BC the Lycians contributed fifty ships to the Persian King Xerxes' invasion of Greece. Heredotus gives us this description of the motley Lycian crew:

"The wore greaves and corslets; they carried bows of cornel wood, cane arrows without feathers, and javelins. They had goatskin slung round their shoulders, and hats stuck round with feathers. They also carried daggers and rip-hooks."

The Athenians had little success at capturing Lycia in the next century despite several attempts, only managing to set up one important colony, Phaselis. However, in 333 BC, the Macedonian king Alexander the Great received a friendly reception from the Lycians following his defeat of the Persians - he was welcomed as a deliverer of the Lycians from the threat of attack by their neighbor - the Carian dynasts of Halicarnassus (modern Bodrum), as the Persians were forcing the Lycians to submit Carian rule. Following the death of Alexander this general Ptolemy, who declared himself king of Egypt, took over Lycia. It was during this Ptolemaic rule which lasted over a hundred years, that Lycia began to lose a bit of its native character. Greek was adopted as the nation’s language and the Greek influence was also felt in art and culture. For example, the popularization of sarcophagus-tombs to replace the earlier rock-tombs. The rule of the Lycian dynasts ended with Pericles, as cities adopted Greek consitutions. It was also during this time that the democratic Lycian Union was formed. It eventually consisted of 23 cities.

The strong unity of the Lycian Union became very important in resisting foreign invaders. In 197 BC Lycia was taken from the Ptolemies by Antiochus III, king of Syria. Phaselis, Limyra, Andriace, Patara and Xanthos are specifically mentioned as having been captured by him. Shortly afterwards he was defeated by the Romans at the battle of Magnesia. Lycia was then handed over to Rhodes by Rome (with the exception of Telmessos), to which Rhodes had allied itself during the battle. The Lycians were very resentful of this and spent the next two decades fiercely fighting the Rhodesians and petitioning the Roman Senate. Finally in 167 BC, by a decision of the Senate, the Lycians’ independence was recognized and the Lycian Federation could function fully. The one permanent result of Rhodian rule in Lycia was that Phaselis, a Rhodian colony, was henceforth included in Lycia.

Some time in the second century, probably near the beginning, two men, Lysanias and Eudemus, seized control of Xanthos and carried out executions in their attempt to set up tyranny. A campaign of the Lycian Federation's forces supressed them and restored order. However, shortly after this, Eudemus made a second attempt at Tlos and once again the Federation's forces were called out. From this it is evident that the the Lycian Union was strong and ready to act in defense of freedom.

The formation of the Roman province of Asia in 167 BC left Lycia untouched. In 88 BC the Pontic king Mithridates VI attacked and overran western Asia Minor and most places welcomed him as a liberator due to unsatisfactory Roman administration. Lycia, however, was among the few who resisted. Mithridates sent his officers to subdue Lycia but it was not effectively occupied and in 84 BC the king was defeated by the Romans. Rome reaffirmed Lycia's independence and showed its gratitude of Lycia's loyalty by enlarging the Lycian territory with the addition of the three cities of Bubon, Balbura and Oenoanda.

The second half of the first century BC was a time in which Lycia was affected by the internal conflicts and disturbances in Rome, sometimes suffering disaster as a result. In 42 BC Brutus attempted to take control of Xanthos during the Roman Civil Wars. Once again, as 500 years previously, the Xanthosians chose mass suicide over domination. Later Roman armies took control of Lycia by beating Brutus and then repaired the destroyed city. Antoninius, who defeated Brutus, took over Rome's eastern territories and allowed the Lycians their freedom. Thus, Lycia remained the only part of Asia Minor not to be incorporated into Rome's sphere of power.

Lycia then recovered under the reign of Augustus which began in 27 BC. During the first and second centuries BC, the emperors Vespasian, Traianus and Hadrian visited Lycia for various reasons. The emperor Vespasian treated the town with respect and built some monuments for it (69-79 A.D.) In 43 A.D. Claudius reduced Lycia to the status of a Roman province, and it was then administered by a governer whom the emperor appointed

Lycia naturally underwent a process of romanization of its culture, art and daily life during this time. Lycian aristocrats began to adopt Roman names, there was a demand for wild animal fights and gladiator combat and the emperor cult spread rapidly. Lycia prospered under imperial rule. Most of the sumptuous monuments and public works in Lycian cities dates from the Roman period, specifically from the the 2nd century A.D. As trade expanded people became wealthier and many Lycian millionaires gave generously to their country. For example, Opramoas of Rhodiapolis personally financed almost 60 major monuments in all Lycian cities including the theatres of Xanthos, Tlos, and Limyra. The power of the Lycian Union was reduced a bit under the Romans in matters of civic affairs and justice, but the Union did survive.

The Decline of Lycia

Following two very large earthquakes in 141 AD and 240 AD some cities were unable to recover and Lycia began to decline. However, a distinct Lycian nationhood seems to have survived well after the arrival of Christianity in the 4th century AD. The spread of Christianity brought important social and cultural changes to Lycia. The most important figure of this time was St. Nicholas (later known as Santa Claus), Bishop of the Lycian city of Myra. Many ancient Lycian cities became Byzantine settlements of importance. What is interesting is that while carefully constructed monumental churches were built in Lycia's mountainous areas in settlements so small that the names are unknown, buildings on the coast - even large churches - are known for their careless construction, often of rubble masonry.

Another natural disaster no doubt leading to the decline of Lycia was the bubonic plague which wreaked havoc in Anatolia for 200 years from 542 AD to the last outbreak of this pandemic in 745 AD. This was the same plague that reduced the population of Europe by about 50 percent by 600 AD and has been seen as the cause of the beginning of the Dark Ages in Europe. Through death, depopulation and the consequent abandonment of agricultural land and cities, the nature of Byzantine society and patterns of settlement and land use that had been established over centuries in Anatolia were changed throughout Anatolia. This impacted the economy, currency and military also. This 200 years of plague in Anatolia was a formative event and distinguishes classical and early Byzantine Anatolia from late Byzantine and Seljuk Anatolia.

Flourishing Byzantine Cilician coastal ports and cities were all abandoned during this period and there is no reason to suppose that Lycia was immune from the plague's depopulation. Indeed, Lycia's Myra was struck by the plague in 542-3 AD, with one-third of the population dying, most likely brought by plague carriers travelling along the coast of Anatolia by coastal shipping trade and by the return of Christian pilgrims from Palestine and Byzantine shipping to Egypt (the plague spread from Ethiopia to the Sudan to Egypt 541 AD). It was called the plague of Justinian because the Byzantine Emperor Justinian himself survived an encounter with the plague. John of Ephesus described the plague as, "The wine press of the Lord," and noted that corn was left unharvested in the fields. Evagrius, wrote in 593, "I believe no part of the human race to have been uninflicted by the disease, for it occurred in some cities to such an extent that they were rendered empty of almost all their inhabitants." Evagrius lost almost all the members of his family in the first four waves of the pandemic to sweep across Anatolia from 542 to 593.

Finally, Arab raids which started in the 8th century AD and possibly the resurgence of piracy eventually finished off Lycia. The country lay almost uninhabited for several hundreds of years until the Turks, led by the lords of the Teke Dynasty, settled the area in the 13th century. This area was known as the "Uç" (frontier) - wilderness - and the Turks mainly kept to the high plateau and left the coast to pirates where they had semi-permanent settlements. At the turn of the 19th century the Ottoman government began repopulating the coast with Greeks from the Aegean islands in order to balance the power of the local feudal lords. Many coastal towns like Kalkan (then called Kalamaki) and the neighboring town of Kas (Andifli) came into existence at this time. However, the Anatolian Greeks were obliged to leave after the war of 1919-1922 with the exchange of populations.

Myra ("Myrrh") was a leading city of the Lycian Union and surpassed Xanthos in early Byzantine times to become the capital city of Lycia. It is situated about 1.5 km north of today's Demre, on the Kaş-Finike road.

The date of Myra's foundation is unknown. There is no literary mention of it before the 1st century BC, when it is said to be one of the six leading cities of the Lycian Union (the other five were Xanthos, Tlos, Pinara, Patara and Olympos). It is believed to date back much further however, as an outer defensive wall has been dated to the 5th century BC.

In Roman times Myra was on the sea and was the port where St. Paul changed ships on his way to Rome in about 60 AD. The city is well known for its amphitheatre (the largest in Lycia) and the plethora of rock-cut tombs carved in the cliff above the theatre.

Constantine made Myra the capitol of Lycia as well as a bishopric. It was visited by Luke, Paul and Aristauchus (Acts 27:5-6) on the journey to Rome in 60 AD.

St. Nicholas was one of Myra's early bishops in the 4th century AD, famous for his miracles and known for his kindness. He later became the patron saint of Greece and Russia as well as of children, sailors, merchants, scholars, those unjustly imprisoned and travelers. Legend has it that St. Nicholas threw bags of gold down a chimney to three sisters as dowries to save them from a life of prostitution. This legend led to the development of Santa Claus. After the death of St. Nicholas, Myra became a rich pilgrimage centre with many new churches built.

Because of Arab raids, flooding and earthquakes, Myra was mostly abandoned by the early 11th century. When the Turks arrived they found a much-shrunken Myra. Today most of Myra is buried underground because its port eventually silted up. However, what remains is very impressive - a large theatre with the backdrop of Myra’s famous rock-cut tombs. The sight of these is quite striking.

Some of the many carved masks at Myra's amphitheatre

Features of Myra include:

- Amphitheatre - Myra's Greco-Roman theatre is the largest theatre in Lycia and one of the main attractions of Myra, still in good shape. Its double-vaulted corridors are still preserved and an inscription in a stall space reads "place of the vendor Gelasius" - the location of an ancient concessions stand. It has 38 rows of seats and its facade was richly decorated with theatrical masks and mythological scenes.

More carved theatre masks

- Rock-Cut Tombs - The famous rock-tombs of Myra are in two main groups, one above the theater and the other in a place called the river necropolis on the east side. Although most of the tombs are plain today, Charles Fellows tells that upon his discovery of the city in 1840 he found the tombs colourfully painted red, yellow and blue. The entire cliff face must have once been a bright riot of colour.

To the west of the theatre the steep cliff is pockmarked with a huge number of closely packed rock-cut tombs in an asymmetric pattern, house type rock-cut tombs. A few are temple tombs and one can see steps carved out out the rock that lead to them. Most of the tombs are from the 4th century BC, and many contain funeral scenes in relief, some scenes portraying the daily life of the deceased.

The tombs on the eastern face of the hill resemble those next to the theater. Approached by an uncomfortable rock-path is the monument known as The Painted Tomb, one of the most striking throughout Lycia. It is the ususal house-type tomb with the outstanding feature of a group of eleven life-size figures in relief.

- Church of St. Nicholas - This church can be visited a short distance from the site of Myra and is well worth the trip. Inside the church is the sarcophagus of St. Nicholas although his remains were taken to Italy during the Latin Crusades of the 11th century. It is said that upon smashing the lid of the tomb the thieves were almost overcome by the powerful smell of myrrh. However, the Venetians and Russians also claim to have the bones of the saint.

Church of St. Nicholas

(2) Freres Maçons

"Jacques de Molay and his predecessors signed documents over the title Magister Templi, Master of the Temple. And that temple, taking its name from the Temple of Solomon, certainly was left unfinished upon the murder of its masters, who also had been tortured to reveal their secrets by three assassins who ultimately destroyed them. Not Jubela, Jubelo, and Jubelum, but Philip the Fair of France, Pope Clement V, and the order of the Knights of the Hospital of St. John of Jerusalem."
"What the secret society needed was men who would affirm their belief in God, with a desire for brotherhood strong enough to accept any man's personal religious persuasion as secondary to their principal goal of survival."
- John J. Robinson, Born in Blood

The formation of the The Illuminati by Freemasons and the instigation of the French Revolution and anti-papacy movements in the eighteen century have been seen as a fulfilment of Templar revenge.

"The Templars, or Poor Fellow-Soldiery of the Holy House of the Temple, intended to be re-built, took as their models, in the Bible, the Warrior-Masons of Zorobabel, who worked, holding the sword in one hand and the trowel in the other.
"Therefore it was that the Sword and the Trowel were the insignia of the Templars, who subsequently, as will be seen, concealed themselves under the name of Brethren Masons. [This name, Freres Maçons in the French, adopted by way of secret reference to the Builders of the Second Temple, was corrupted in English into Free-Masons]."
- General Albert Pike, Morals and Dogma

"Thus the Order of Knights of the Temple was at its very origin devoted to the cause of opposition to the tiara of Rome and the crowns of Kings, and the Apostolate of Kabalistic Gnosticism was vested in its chiefs. For Saint John himself was the Father of the Gnostics, and the current translation of his polemic against the heretical of his Sect and the pagans who denied that Christ was the Word, is throughout a misrepresentation, or misunderstanding at least, of the whole Spirit of that Evangel."
"Hence Free-Masonry, vulgarly imagined to have begun with the Dionysian Architects or the German Stone-workers, adopted Saint John the Evangelist as one of its patrons, associating with him, in order not to arouse the suspicions of Rome, Saint John the Baptist [the Johannite heresy], and thus covertly, proclaiming itself the child of the Kabbalah and Essenism together."
- "Allocution of Pio Nono against the Free Masons"

~ Kraj teme: Mysteries of the Templars ~

Preserving the Secrets

(1) Rosslyn Chapel
"It is known that the Templars fled to Scotland, too, after the dissolution of 1312, and it is known that some found refuge among the Saint-Clairs of Rosslyn in Midlothian. There is a Templar cemetery there."
-Michael Bradley, Holy Grail Across the Atlantic

"No family in Europe beneath the rank of royalty boasts a higher antiquity, a nobler illustration, or a more romantic interest than that of St. Clair."
-Sir John Bernard Burke, Vicissitudes of Families and Other Essays
Rosslyn Chapel Choir


"...We encountered repeated references to the Sinclair family - Scottish branch of the Norman Saint-Clair/Gisors family. Their domain at Rosslyn was only a few miles from the former Scottish headquarters of the Knights Templar, and the chapel at Rosslyn - built between 1446 and 1486 - has long been associated with both Freemasonry and the Rose-Croix. In a charter believed to date from 1601, moreover, the Sinclairs are recognized as 'hereditary Grand Masters of Scottish Masonry'. This is the earliest specific Masonic document on record."
-Baigent and Leigh, The Holy Blood and The Holy Grail Choir

Rosslyn Chapel "is decorated inside with carvings of Masonic significance...and botanical significance. Arches, lintels, pillar bases and such like are mostly covered in decorative but highly detailed plant motifs, with many different species represented."
- Christopher Knight & Robert Lomas, The Hiram Key: Pharaohs, Freemasons and the Discovery of the Secret Scrolls of Jesus

Two of the motifs resemble the aloe cactus and maize cobs, plants indigenous to the New World and supposedly unknown to Europe before the sixteenth century.
Greenman



"...Everywhere there were manifestations of the 'green man', the Celtic figure that represented fertility. Over a hundred 'green men' have been counted but it is believed that there are even more subtly peeping out of the vegetation."
"the symbolism is Egyptian, Celtic, Jewish, Templar and Masonic in profusion. A star-studded ceiling, vegetative growth coming form the mouths of the Celtic Green Men, entangled pyramids, images of Moses, towers of the Heavenly Jerusalem, engrailed crosses and well as squares and compasses. The only certain Christian imagery was in later Victorian alterations: the stained glass windows, the revolting baptistery and a statue of the Madonna and child."
Recalling the legend of Hiram Abif, "high up in the corner where the south and west walls meet, and level with the organ, is a head with a severe gash on the right temple and in the opposite side of the west wall is the head of the person who killed him."
- Christopher Knight & Robert Lomas, The Hiram Key: Pharaohs, Freemasons and the Discovery of the Secret Scrolls of Jesus

"...William St Clair himself masterminded the whole construction of the building from its inception to his own death in 1484, just two years before it completion; furthermore, he personally supervised every tiny detail of the work...William St Clair had brought some of Europe's finest masons to Scotland for this great project, building the village of Rosslyn to house them."
"From the outside, Rosslyn is a representation in stone of the Heavenly Jerusalem as depicted in Lambert's copy, with towers and a huge central curved, arched roof. Inside the Rosslyn shrine, the layout is a reconstruction of the ruin of Herod's Temple, decorated with Nasorean and Templar symbolism. In the north-east corner we found a section of the wall carved with the towers of the Heavenly Jerusalem complete with the Masonic compasses, styled exactly as they are shown on Lambert's scroll."
"As we looked directly upwards from the organ loft, we could see that the arched roof had a running series of keystones down its length, just like the one the Royal Arch degree describes as found in the ruins of Herod's Temple!"
- Christopher Knight & Robert Lomas, The Hiram Key: Pharaohs, Freemasons and the Discovery of the Secret Scrolls of Jesus
Apprentice Pillar


"Early this morning on resuming our labors we discovered a pair of pillars of exquisite beauty and symmetry: proceeding with our work, we discovered six other pairs of equal beauty which from their situation, appeared to be the remains of the subterranean gallery leading to the Most Holy Place."
- Royal Arch Degree

"In Rosslyn, we observed that the fourteen pillars had been arranged so that the eastern eight of them including Boaz and Jachin, were laid out in the form of a Triple Tau. The formation and the proportions were exactly as the Royal Arch degree depicts today."
- Christopher Knight & Robert Lomas, The Hiram Key: Pharaohs, Freemasons and the Discovery of the Secret Scrolls of Jesus

"The Triple Tau, signifying, among other occult things, Templum Hierosolyma, 'the Temple of Jerusalem'. It also means Clavis ad Theosaurum - 'A key to a treasure' - and Theca ubi res pretiosa deponitur - 'A place where a precious thing is concealed', or Res ipsa pretiosa - 'The precious thing itself'."
- Royal Arch Degree

"The famous Grail Seeker Trevor Ravenscroft claimed in 1962 that he had finished a twenty year quest in search of the Grail at Rosslyn chapel.....His claim was that the Grail was inside the Prentice Pillar (as it is known) in this chapel. The chapel is often visited now by Grail Seekers and many references to the Grail can be found in its stonework and windows. Metal detectors have been used on the pillar and an object of the appropriate size is indeed buried in the middle. Lord Rosslyn adamantly refuses to have the pillar x-rayed."
- Chris Thornborrow, "An Introduction to Current Theories about The Holy Grail"

Christopher Knight and Robert Lomas believe that the small crypt of the Rosslyn shrine was the lower middle chamber where the masons received their wages. Before the vaults were sealed off when the chapel was completed, twenty Templar knights were buried there in full armor.

"Seemed all on fire that chapel proud,
Where Roslin's chiefs uncoffined lie:
Each baron, for a sable shroud,
Sheathed in his iron panoply."
- Sir Walter Scott, "The Lay of the Last Minstrel"

"The vaults themselves may yet be far more than a simple tomb, other important artifacts may be contained therein. The one recorded action of the Lords Sinclair that apparently contradicts their well earned reputation for chivalry and loyalty may also be explained if the vaults are opened, for it is just possible that some clue as to the whereabouts of certain treasures of great historical interest may also be discovered."
- Tim Wallace-Murphy, An Illustrated Guide to Rosslyn Chapel

"The Companion's Jewel of the Royal Arch is a double triangle, sometimes called the Seal of Solomon, within a circle of gold; at the bottom is a scroll bearing the words, Nil nisi clavis deest - 'Nothing is wanting but the Key', and on the circle appears the legend, Si tatlia jungere possis sit tibi scire posse - 'If thou canst comprehend these things, thou knowest enough'."
-Royal Arch Degree

Knight and Lomas speculate that the reconstructed treasure vaults of Herod's temple are located below the main floor of the Chapel. An Seal of Solomon (Star of David) can be constructed from the alignment of pillars between the entrance and Triple Tau formation.

"At the very center of this invisible Seal of Solomon, in the arched roof there is a large suspended boss in the form of a decorated arrowhead that points straight down to a keystone in the floor below. It is, we believe, this stone that must be raised to enter the reconstructed vaults of Herod's Temple and recover the Nasorean Scrolls."
"Rosslyn is not a free interpretation of the ruins in Jerusalem; as far as the foundation plan is concerned, it is a very carefully executed copy. The unfinished sections of the great western wall are there, the main walls and the pillar arrangements fit like a glove and the pillars of Boaz and Jachin stand precisely at the eastern end of what would be the inner Temple. The spot we identified as being at the center of the Seal of Solomon turned out to correspond exactly with the center point of the medieval world; the middle of the Holy of Holies; the spot where the Ark of the covenant was placed in the Temple at Jerusalem."
- Christopher Knight & Robert Lomas, The Hiram Key: Pharaohs, Freemasons and the Discovery of the Secret Scrolls of Jesus

Order directly on-line from Amazon Books
The Hiram Key: Pharaohs, Freemasons and the Discovery of the Secret Scrolls of Jesus
by Christopher Knight & Robert Lomas



Andrew Sinclair (The Sword and the Grail, Arrow Books 1994) "did some ground radar investigations of the chapel and found evidence of large metallic objects and vaults. They drilled down into a vault but were unable to get a mini-TV camera down because rubble kept filling the borehole."
- George Sassoon (private communication)

(3) England: The Peasants' Rebellion

For several years before the Peasants' Revolt in England in 1381, "a group of disgruntled priests of the lower clergy had traveled the towns, preaching against the riches and corruption of the church. During the months before the uprising, secret meetings had been held throughout central England by men weaving a network of communication. After the revolt was put down, rebel leaders confessed to being agents of a great Society, said to be based in London."
"Another mystery was the concentrated and especially vicious attacks on the religious order of the Knights Hospitaller of St. John, now known as the Knights of Malta. Not only did the rebels seek out their properties for vandalism and fire, but their prior was dragged from the Tower of London to have his head struck off [along with the Archbishop of Canterbury and the Treasurer] and placed on London Bridge, to the delight of the cheering mob.....One captured rebel leader, when asked the reasons for the revolt, said, 'First, and above all...the destruction of the Hospitallers.'"
"Pope Clement V had directed that all of the extensive properties of the Templars should be given to the Hospitallers" almost seventy years before the Peasant's Revolt."

Walter the Tyler "exploded into English history with his mysterious uncontested appointment as the supreme commander of the Peasants' Rebellion on Friday, June 7, 1381, and left it as abruptly when his head was struck off eight days later on Saturday, June 15. Absolutely nothing is known of him before those eight days. That alone suggests that he was not using his real name...In Freemasonry the Tyler, who must be a Master Mason, is the sentry, the sergeant-at-arms..."

"Archbishop Courtenay, who became the leading churchman in England as successor to the archbishop whose head had been lopped off by Wat Tyler, identified the existence of the Lollard group in the spring of 1382, less than a year after the Peasants' Rebellion. He drove them out of Oxford and attempted to crush the entire movement. Lollardy, however, survived his efforts, and those of other civil and church leaders, for the next two centuries by the expedient of going underground. The Lollards conducted business in 'conventicles', or secret meetings, in a network of cells throughout the country, and they somehow gained the support of certain members of the aristocracy, especially the knightly class."
- John J. Robinson, Born in Blood

"In the early 1300s John Wycliffe, a professor of Divinity at Oxford University, realized that the major problem with the Church in England was that the Bible could only be read by the educated clergy and nobility because it was written in Latin. Although the common man was generally illiterate, Wycliffe decided that if an English translation of the Bible was available, then general literacy might be stimulated as well.
"As Wycliffe translated the Latin text, he organized a group called the Order of Poor Preachers. They began distributing the new Bible through-out England to anyone who could read. For the first time, it was possible for the common man to know what the Bible actually said. Suddenly, peasants flocked to the village greens and country parsonages to hear preachers read aloud from the new English translation.
"Opponents of Wycliffe's Order of Poor Preachers called them and their followers 'Lollards', which means 'idle babblers'. The Lollards grew so quickly, not only among the country folk, but even the artisans and noblemen that one opponent wrote: 'Every second man one meets is a Lollard'.
"The Lollards made such an impact in Britain that eventually Wycliffe's words were banned and the Pope ordered him to Rome to undergo trial. Although Wycliff died in 1384 of a stroke before he could undertake the journey, Lollardy continued to grow. By 1425, forty-one years after his death, the Roman Church was so infuriated with Wycliffe that they ordered his bones exhumed and buried together with 200 books he had written."
- William T. Still, New World Order



(4) Scotland: The Scots Guard

"The church at Kilmartin, near Loch Awe in Argyll, contains many examples of Templar graves and tomb carvings showing Templar figures; furthermore, there are many masonic graves in the churchyard."
"...There was a strong Templar connection with this area of Scotland from the time when Hugues de Payen married Catherine de St Clair. In fact the first Templar perceptory outside the Holy Land was built on St Clair land at a site to the south of Edinburgh now known as Temple. By the beginning of the fourteenth century the Templars had many estates in Scotland and a great deal of affection and respect from the people."
The Templars reportedly provided assistance to William Wallace. "...There was a battle between the Scots and the English at Roslin in 1303 which was won with the support of Templar knights, led by a St Clair."
- Christopher Knight & Robert Lomas, The Hiram Key: Pharaohs, Freemasons and the Discovery of the Secret Scrolls of Jesus

"Scotland...was at war with England at the time [1307], and the consequent chaos left little opportunity for implementing legal niceties. Thus the Papal Bulls dissolving the Order were never proclaimed in Scotland - and in Scotland, therefore, the Order was never technically dissolved."
- Baigent, Leigh & Lincoln, The Holy Blood and the Holy Grail

"...Part of the Templar fleet made the decision to head to Argyll and the Firth of Forth, where they knew Robert the Bruce was engaged in a rebellion against England. The fact that Robert the Bruce was excommunicated combined with the long St Clair family links with Rosslyn was the greatest attraction of Scotland as a sanctuary - it was one of the few places on the planet where the Pope could not get at them. Because of the war with the English the Templars also knew that as skilled warriors, they would be received with open arms."
"The Scots' greatest triumph was the Battle of Bannockburn on 6 November 1314. The battle is recorded as going strongly against Bruce's army until an intervention by a unknown reserve force quickly turned the tide of the whole battle and ensured victory for the Scots. Stories quickly spread that these mysterious warriors had carried the Beausant (the battle flag of the Templars)."
The force was "led by the Grand Master of the Scottish Templars, Sir William St Clair."
- Christopher Knight & Robert Lomas, The Hiram Key: Pharaohs, Freemasons and the Discovery of the Secret Scrolls of Jesus

"According to legend - and there is evidence to support it - the Order maintained itself as a coherent body in Scotland for another four centuries."
- Baigent, Leigh & Lincoln, The Holy Blood and the Holy Grail

"At the bloody Battle of Verneuil in 1424, the Scottish contingents had acquitted themselves with particular bravery and self-sacrifice. Indeed, they were virtually annihilated, along with their commander, John Stewart..."
"The new French army created by Charles VII in 1445 consisted of fifteen 'compagnies d'ordonnance' of 660 men each - a total of 9000 soldiers. Of these, the Scottish Company - the 'Compagnie des Gendarmes Ecossois'...was explicitly accorded premier rank over all other military units and formations, and would, for example, pass first in all parades. The commanding officer of the Scottish Company was also granted the rank of 'premier Master of Camp of French Cavalry'."
"In 1474, the numbers were definitely fixed - seventy-seven men plus their commander in the King's Guard, and twenty-five men plus their commander in the King's Bodyguard. With striking consistency, officers and commanders of the Scots Guard were also made members of the Order of St Michael, a branch of which was later established in Scotland.
"The Scots Guard were, in effect, a neo-Templar institution, much more so than such purely chivalric orders as the Garter, the Star and the Golden Fleece."

"The nobles comprising the Guard were heirs to original Templar traditions. They were the means by which these traditions were returned to France and planted there, to bear fruit some two centuries later. At the same time, their contact with the houses of Guise and Lorraine exposed them in France to another corpus of 'esoteric' tradition. Some of this corpus had already found its way back to Scotland through Marie de Guis's marriage to James V, but some of it was also to be brought back by the families constituting the Scots Guard. The resulting amalgam was to provide the true nucleus for a later order - the Freemasons [Scottish Rite Freemasonry]."
"As late as the end of the sixteenth century, no fewer than 519 sites in Scotland were listed by the Hospitallers as 'Terrae Templariae' - part, that is, of the self-contained and separately administered Templar patrimony."
- Baigent & Leigh, The Temple and the Lodge

"c.1560. When the Knights-Templars were deprived of their patrimonial interest through the instrumentality of their Grand-Master Sir James Sandilands, they drew off in a body, with David Seton, Grand Prior of Scotland, at their head."
- A History of the Family of Seton



(5) West to America?

"Josephus, the historian of the Jews in the first century, observed that the Essenes believed that good souls have their inhabitation beyond the ocean, in a region that is neither oppressed with storms of rain or snow nor with intense heat, but refreshed by the gentle breathing of the west wind which perpetually blows from the ocean. This idyllic land across the sea to the west (or sometimes the north), is a belief common to many cultures, from the Jews to the Greeks to the Celts. The Mandeans, however, believe that the inhabitants of this far land are so pure that mortal eyes will not see them and that this place is marked by a star, the name of which is 'Merica'."
- Christopher Knight & Robert Lomas, The Hiram Key: Pharaohs, Freemasons and the Discovery of the Secret Scrolls of Jesus

Knight and Lomas argue that this was the true source of the name "America". Historical convention, of course, states that the continent was named after Amerigo Vespucci. This was, Knight and Lomas say, is due to an error committed by an obscure monk in the Duchy of Loraine who had mused over a meaning for 'America' and confused it with the amateur navagator.

"Now, these parts of the earth (Europe, Africa, Asia) have been more extensively explored and a fourth part has been discovered by Amerigo Vespucci (as will be described in what follows). Insomuch as both Europe and Asia received their names from women, I see no reason why any one should justly object to calling this part Amerige (from the Greek 'ge' meaning 'land of'), i.e., the land of Amerigo, or America, after Amerigo, its discoverer, a man of great ability."
- Cosmographiae Introductio

When the monk published the information in Introduction to Cosmography it quickly became part of popular folklore.

"If you look at a map of the road network of France, which the Templars had built and policed, it is very noticeable that all the great long-distance routes meet at one point - at La Rochelle, on the Atlantic coast. The harbour of La Rochelle lies in a natural bay, is easy to defend, and it was laid out and developed by the Templars very early in their history. Furthermore, the Order owned a huge fleet, and other seaports in the north, for links with England, and in the south, as a starting-point for voyages to the Holy Land and the Mediterranean islands. La Rochelle, however, is far too far north to serve as a viable port of embarkation for Palestine, and the same applies to voyages to England. For this purpose, it was far too far south. There were other ports from which one could cross to Britain far more quickly and simply.
"For this reason, La Rochelle must have had some very special significance. The town was not merely the seat of a simple Commanderie, but also the capital of a Templar Province. Its population grew quickly over the years. In which direction did the Temple's shipping lines lead, if it was neither to the north nor to the south? There can only be one possible explanation for the position of this seaport - the Order's ships set course from it due west, to America."

"After Napoleon conquered Rome in 1809, some files were brought back to Paris from the secret archives of the Vatican. Among these were a few documents relating to the Templar trials. In one of these records was the statement of Jean de Chalons, a member of the Order from Nemours in the diocese of Troyes."
- Johannes and Peter Fiebag, The Discovery of the Grail, translated from the German by George Sassoon

"On the evening before the raid, Thursday October 12th 1307, I myself saw three carts loaded with straw, which left the Paris Temple shortly before nightfall, also Gerard de Villiers and Hugo de Chalons, at the head of 50 horse[men]. There were chests hidden on the carts, which contained the entire treasure of the Visitator Hugo de Pairaud. They took the road for the coast, where they were to be taken abroad in eighteen of the Order's ships."
- Jean de Chalons

"There is no record of the seizure of eighteen Templar ships from their naval base at on the French coast, or of any Templar ships anchored in the Thames or at other seaports in Britain....Since many of the Templar ships were galleys, they were ideally suited for piracy, because becalmed ships were always easy prey for those that did not depend upon the wind."
- John J. Robinson, Born in Blood

The Zeno Narrative tells of a mysterious ocean voyage west one hundred years later by a Templar descendent, Henry Sinclair, Earl of Orkney. Indian legends and a number of clues suggest that the landfall was Nova Scotia.

(2) Portugal: The Knights of Christ

"In Portugal, the Templars were cleared by an inquiry and simply modified their name, becoming the Knights of Christ. They survived under this title well into the sixteenth century, their maritime explorations leaving an indelible mark on history. (Vasco da Gama was a Knight of Christ; Prince Henry the Navigator was a grand Master of the Order. Ships of the Knights of Christ sailed under the Templars' familiar red patte cross. And it was under the same cross that Columbus's three caravels crossed the Atlantic to the New World. Columbus himself was married to the daughter of a former Grand Master of the Order, and had access to his father-in-law's charts and diaries.)
- Baigent & Leigh, The Temple and the Lodge

"...The first and most active figure on whom any solid information is available was Prince Henry the navigator, Grand master of the Order of Christ and a man described by his biographer [Zurara] as possessing 'strength of hear and keenness of mind to a very excellent degree...[who] was, beyond comparison, ambitious of achieving great and lofty deeds."
"Born in 1394, and actively involved in seafaring by 1415, Henry's greatest ambition - as he himself declared - was that he would 'have knowledge of the land of Prester John'. Chroniclers who were his contemporaries, as well as modern historians, are in full agreement that he devoted the greater part of his illustrious career to the pursuit of precisely this goal."
"It is notable that he immersed himself in the study of mathematics and cosmography, 'the course of the heavens and astrology', and that he was constantly surrounded by Jewish doctors and astronomers - men in every was reminiscent of Wolfram's character Flegetanis who 'saw hidden secrets in the constellations [and] declared there was a thing called the Gral whose name he read in the stars without more ado' [Parzival ]."
- Graham Hancock, The Sign and the Seal

In Portugal, Dom Enrique, mestrat of the Knights of Christ became know as Enrique the Navigator and "exploited every modern method. At Sagres his staff included geographers, shipwrights, linguists, Jewish cartographers and Moorish pilots. The team studied map making and how to improve navigational instruments, the astrolabe and compass. Islam had conquered the Spains; Christianity would conquer Africa, then Asia. By 1425 his brethren had colonized Madeira and the Canaries. In 1445 they settled the Azores. The systematic exploitation of the west African coast began in 1434, made possible by the new caravels, the most seaworthy ships of their day. Rigged with many small sails instead of one or two huge spreads of canvas as hitherto, these new ships were much easier to handle - a smaller crew make provisions last longer."
- Desmond Seward, The Monks of War

"Our knowledge of the Henrican voyages is inadequate, and this is largely due to the adoption of a policy of secrecy which included the suppression of facts...historical works...nautical guides, maps instructions to navigators and their reports."
- Edgar Prestage, The Portugese Pioneers

"Indeed, so great was the commitment to secrecy in Henry's time that the release of information on the results of the various exploratory voyages that were undertaken was punishable by death. Despite this, however, it is known that the prince was obsessed with the notion of making direct contact with Ethiopia - and that he sought to achieve this end by circumnavigating Africa (since the shorter route through the Mediterranean and then into the Red Sea via Egypt was blocked by hostile Muslim forces). Moreover, even before the Cape of Good Hope was rounded, the masters of Portuguese vessels venturing down the West African coast were instructed to enquire after 'Prester John' to see whether it might mot be quicker to approach his kingdom overland."
"It was not until the early years of the twentieth century that certain secret archives pertaining to the last decade of his life came to light. Among these archives a brief note was found to the effect that 'an ambassador of Prester John visited Lisbon eight years before Henry's death'. It is not known what the purpose of this mission was, or what the prince and the Ethiopian envoy discussed. Nevertheless, two years after their meeting it can hardly have been accidental that King Alfonso V of Portugal granted spiritual jurisdiction over Ethiopia to the Order of Christ."

In 1487 "King John II of Portugal, then Grand Master of the Order, had sent his trusted aide Pero de Covilhan on a perilous journey to the court of Prester John via the Mediterranean, Egypt and the Red Sea. Disguised as a merchant, Covilhan passed through Alexandria and Cairo to Suakin and there, in 1488, he took ship in a small Arab barque for the Yemeni port of Aden. He then became caught up in various adventures which delayed him considerably. As a result it was not until 1493 that he finally succeeded in entering Abyssinia. Once there, however, he made his way immediately to the emperor's court where he was first welcomed but later paced under comfortable house arrest. One can only speculate as to why this happened, but...Covilhan's greatest skill was a spy (he had previously worked as a secret agent in Spain)..."

In 1497 Vasco da Gama, also a Knight of the Order of Christ "devoted a considerable part of the expedition [to India] to African exploration and is reported to have wept for joy when, at anchor off Mozambique he was rightly told that Prester John lived in the interior far to the north."
"...the first official Portuguese embassy to the court of Prester John landed at the port of Massawa in 1520 and made its way inland [in a grueling eight month march] to meet with Lebna Dengel, the Solomic emperor who had been on the throne since 1508.
- Graham Hancock, The Sign and the Seal

"We saw...to our great joy the tents and camps of the Emperor Prester John."
- Captain of the Portuguese expedition (October 20, 1520)

"At the center of this tent capitol, in a red pavilion guarded by warriors wearing lion skins and by live lions on leashes, the travelers beheld him, the negus, or emperor, of Ethiopia. That neither he nor any of his subjects had heard of Prester John fazed the Portuguese not at all, so elated were they to have found him at last."
- Mysteries of the Past

"One of the members of this embassy was Father Francisco Alvarez...who had been told by priests of the ancient tradition that the rock-hewn churches of Lalibela had been 'made by white men'....Carved into the roof of this great edifice [the church of Saint George], he said, was 'a double cross, that is, one within the other like the crosses of the Order of Christ."
- Graham Hancock, The Sign and the Seal



(3) Spain: "Viva la Muerte"

"In Spain the brethren of Calatrava, Alcantara and Santiago were the spearhead of the Reconquista, consolidating the Christian advance, destroying the exotic Moslem civilization of Cordoba and Granada. On the vast and lonely meseta where no peasant dared settle for fear of Moorish raiders, the monkish frontiersmen ranched hears of cattle and sheep, a practice which reached North America by way; of the Mexican haciendas. In the later Middle Ages politicians used them to capture the whole machinery of Castilian government."
"They were the perfected instrument of five centuries of warfare with Islam, given their final shape by the Templars' example."

"Much of Spanish history cannot be understood without some knowledge of the brethren [which became the Order of Knight's of Christ and The Aragonese Order of Montesa after the dissolution]. They had become the Reconquista itself and helped form their country's military tradition, that compound of unspeakable ferocity and incredible gallantry, expressed in the modern Tercio Extrajero's motto - 'Viva la Muerte'. It was this spirit and the techniques of the Reconquista which overcame Aztecs and Incas, creating the Spanish Empire, while Portuguese brethren transformed the crusading idea into a movement of colonization which ended with Europe dominating the world."
- Desmond Seward, The Monks of War

"Not long after the Templar dispersal, very accurate and inexplicable sea-charts began to appear all over Europe. These maps, called portolans (thought to be derived from 'port' to 'land'), were far superior to the Ptolemaic maps studied by academic ecclesiastics in the monasteries and fledgling universities. Most of the portolans covered the area of the Mediterranean and the European Atlantic coast. They covered the areas crucial to European sea-commerce.
"The earliest dated portolan chart is the Opicinis de Canestris map of the Mediterranean of 1335 A.D. It demonstrates that maps of inexplicable accuracy began to appear in Europe less than 25 years after King Philippe's surprise raids against the Templars and the papal elimination of the Order under Clement V."

"...Is it mere coincidence that his flagship, the famous Santa Maria, bore Templar crosses on her sails when Columbus set sail from Palos? Is it mere coincidence that his voyage was financed, not by the sale of Isabella's jewelry as so commonly thought, but by a mysterious consortium of wealthy men which included Jews and other heretics? And is it only coincidence that Columbus weighed anchor on August 3, 1492 just a few hours before the deadline for all Jews to be out of Spain?"
- Michael Bradley, Holy Grail Across the Atlantic

The Hidden Legacy of the Templars

(1) Deep into Africa
Prester John
"In the year 1145, the German bishop Otto of Freising reported in his Chronicon a most astonishing epistle. The Pope, he reported, had received a letter from a Christian ruler of India, whose existence had been totally unknown until then. And that king had affirmed in his letter that the River of Paradise was indeed located in his realm.
"Bishop Otto named as the intermediary, through whom the Pope had received the epistle, Bishop Hugh of Gebal, a town on the Mediterranean cost of Syria. The ruler, it was reported, was named John the Elder or, being a priest, Prester John. He was reputedly a lineal descendant of the Magi who had visited Christ the child. He defeated the Muslim kings of Persia, and formed a thriving Christian kingdom in the lands of the Ends of Earth."
- Graham Hancock, The Sign and the Seal

"Prester John is a corruption of Presbyter John - the Apostle John - even in the Gospel, it says that a rumor had arisen that John would never die, but that this was not true. Combine that with the several emperor Johns of Byzantium, at a time with Europe was threatened by Muslim invasion, and it becomes conflated into a rumor of hope of assistance."
- Steve.Schaper (@cheswicks.toadnet.org)

"...No sooner had Bishop Otto reported the existence of Prester John and of the River of Paradise in his realm, then the Pope issued a formal call for the resumption of the Crusades. Two years later, in 1147, Emperor Conrad of Germany, accompanied by other rulers and many nobles, launched the Second Crusade.
"As the fortunes of the Crusaders rose and fell, Europe was swept anew by word from Prester John and his promises of aid. According to chroniclers of those days, Prester John sent in 1165 a letter to the Byzantine emperor, to the Holy Roman emperor, and to lesser kings, in which he declared his definite intention to come to the Holy Land with his armies. Again his realm was described in glowing terms, as befits the place where the River of Paradise - indeed, the Gates of Paradise - were situated."
- Graham Hancock, The Sign and the Seal

"If indeed you wish to know wherein consist our great power, then believe without doubting that I, Prester John...exceed in riches, virtue, and power all creatures who dwell under heaven. Seventy-two kings pay tribute to me. I am a devout Christian and everywhere protect the Christians of our empire...We have made a vow to visit the sepulcher of our Lord with a very great army...to wage war against and chastise the enemies of the cross of Christ...
"Our magnificence dominates the Three Indias, and extends to Farther India, where the body of St. Thomas the Apostle rests. It reaches through the desert toward the place of the rising sun, and continues through the valley of deserted Babylon close by the Tower of Babel..."
- Prester John in a letter addressed to Manuel Commentus, Emperor of Byznatium (1165)

"Where was Prester John? His reference to the Apostle Thomas' tomb pointed to India, but so muddled were medieval notions of geography that India was thought to be somewhere near the Nile; thus when, in 1177, the Pope wrote to PresterJohn, his letter was presumably carried into 'Middle India', or Ethiopia."
- Mysteries of the Past

"Harbay, reigning Zagwe monarch of Ethiopia before his brother Lalibela deposed him, is deduced to have been the mythical Prester John. "Derived from Jano, a reddish-purple toga worn only by royalty, the word [Jan] meant 'king' or 'Majesty'..."
- Graham Hancock, The Sign and the Seal

Prester John's letter also contained a warning against the Templars, who were believed to have been allied with his brother against him.

"There are Frenchmen among you, of your lineage and from our retinue, who hold with the Saracens. You confide in them and trust in them that they should and will help you, but they are false and treacherous...may you be brave and of great courage and, pray, do not forget to put to death those treacherous Templars."
- Prester John in the letter written to varous Christian kings (1165)

The Churches of Lalibela
In Parzival, "a member of the Grail Company...spoke, amongst other things, of riding 'deep into Africa...past the Rohas'. ...Rohas was the old name for a town in the remotest highlands of Ethiopia - a town now called Lalibela in honor of the great king who was born there and who made it his capital when he returned to it in triumph in the year of our Lord 1185...Lalibela had spent the previous quarter of a century in Jerusalem rubbing shoulder with the knights of a military-religious order whose headquarters stood on the site of the Temple of Solomon - knights who would have had a special interest in any contender to the throne of a country which claimed to possess the lost Ark that the Temple had originally been built to house."
- Graham Hancock, The Sign and the Seal

"Writing was seen on the Gral to the effect that any Templar whom God should bestow on a distant people...must forbid them to ask his name or lineage, but must help them gain their rights. When such a question is put to him the people there cannot keep him any longer."
"If a land should lose its lord, and its people see the hand of God in it and ask for a new lord from the Gral Company, their prayer is granted...God sends the men out in secret."
- Wolfram von Eschenbach, Parzival

Ethiopia's diplomatic relationship with Christian Europe were to continue into the following century.

"It is known that this emperor [Wedem Ara'ad of Ethiopia] in the...year of our salvation 1306 sent thirty envoys [who]...presented themselves reverentially before Pope Clement V at Avignon."
- Giovanni da Carignano (a Genoese cartographer active during the years 1291-1329)

"By a considerable margin, the eleven rock-hewn churches of Lalibela were the most architecturally advanced building that Ethiopia had ever known (indeed, in the considered opinion of UNESCO, they deserved to be ranked amongst the wonders of the world.)....Towering edifices, the churches remain places of living worship eight hundred years after they were built. It is important to stress, however that they were not built at all in the conventional sense, but instead were excavated and hewn directly out of the solid red volcanic tuff on which they stand. In consequence, they seem superhuman - not only in scale, but also in workmanship and in conception."
"...Considerable efforts have been made to cloak their real natures: some lie almost completely concealed within deep trenches, whole others hide in the open mouths of huge quarried caves. Connecting them all is a complex and bewildering labyrinth of tunnels and narrow passageways with offset crypts, grottoes and galleries - a cool, lichen-enshrouded, subterranean world, shaded and damp, silent but for the faint echoes of distant footfalls and priests and deacons go about their timeless business."

On the arch "of the ceiling of the rock-hewn church of Saint Mary's...can be seen a stylized croix pattée contained within a Star of David - a most unusual symbol in a Christian place of worship, but one to which it is known that the Knights Templar were particularly attached. Behind the arch...[is]a cloth-wrapped column said by the priests to have been engraved by King Lalibela himself with the secrets of how the rock-hewn churches were made." Another croix pattée is carved on a boulder on the outskirts of Axum, and several more can be found "in the ruins of King Kaleb's palace - a structure that could well have been still standing and inhabited in the thirteenth century."
- Graham Hancock, The Sign and the Seal

(4) A Feminine Origin?

CAPUT LVIIIm
"...We found indisputable evidence for the charge of secret ceremonies involving a head of some kind. Indeed the existence of such a head proved to be one of the dominant themes running through the Inquisition records....Among the confiscated goods of the Paris preceptory a reliquary in the shape of a woman's head was found. It was hinged on top, and contained what appeared to have been relics of a peculiar kind."
- Baigent, Leigh & Lincoln, The Holy Blood and the Holy Grail

The reliquary was:

"A great head of gilded silver, most beautiful, and constituting the image of a woman. Inside were two head bones, wrapped in a cloth of white linen, with another red cloth around it. A label was attached, on which was written the legend CAPUT LVIIIm. The bones inside were those of a rather small woman."
- Oursel, Le Procés des Templiers

"Caput LVIIIm - 'Head 58m' - remains a baffling enigma. But it is worth noting that the 'm' may not be an 'm' at all, but the astrological symbol for Virgo."
- Baigent, Leigh & Lincoln, The Holy Blood and the Holy Grail

"The number 58 is less puzzling if one remembers that five (5) is the number of the pentagram and eight (8) is indicative of Isis. We may now complete the simple equation which exposes her secret number:
5 X 8 = 40 = 58 - 18 ISIS
"The numbers 5 and 8 are also exhibited in the beliefs of the 'Brothers of the Rose Cross', where the rose is constructed with a centre of five petals, surrounded by eight petals."
- David Wood, GENISIS (1986)

"That it had a feminine origin is shown by Gerald Massey who writes 'METE was the BAPHOMET or mother of breath'. According to Von Hammer, the formula of faith inscribed on a chalice belonging to the Templars is as follows: Let METE be exalted who causes all things to bud and blossom, it is our root; it is one and seven; it is octinimous, the eight-fold name."
- Kenneth Grant, Nightside of Eden

Cults of the Severed Head
"Herodotus (4:26) speaks of the practice in the obscure Issedones of gilding a head and sacrificing to it. Cleomenes of Sparta is said to have preserved the head of Archonides in honey and consulted it before undertaking an important task. Several vases of the fourth century BC in Etruria depict scenes of persons interrogating oracular heads. And the severed head of the rustic Carians which continues to 'speak' is mentioned derisively by Aristotle."
- Julian Jaynes, The Origin of Consciousness in the Breakdown of the Bicameral Mind

A similar tradition could be found in the Celtic cult of the severed head which figured predominently in Peredur, a Welsh romance about the Holy Grail.

"A great lady of Maraclea was loved by a Templar, a Lord of Sidon; but she died in her youth, and on the night of her burial, this wicked lover crept to the grave, dug up her body and violated it. Then a voice from the void bade him return in nine months time for he would find a son. He obeyed the injunction and at the appointed time he opened the grave again and found a head on the leg bones of the skeleton (skull and crossbones). The same voice bade him 'guard it well, for it would be the giver of all good things', and so he carried it away with him."
- Ward, Freemasonry and the Ancient Gods

"One chronicler cites the name of the woman in the story - Yse, which would seem quite clearly to derive from Isis."
- Baigent, Leigh & Lincoln, The Holy Blood and the Holy Grail

"At one time there was only God. He was all omnipotent and existed alone. This caused him to become discontented, thus he split himself in two in order to create a mate. He kept the elements of Order and Logic for his own being and gave his mate the elements of Chaos and Emotion for her being. Her name is Yse (pron. Issa). She became so overwhelmed with love at her creation that when he kissed her, she gave him a reaction which was to become known as the 'Chosen Response'. The Chosen Response was the first acknowledgement and reaction of love between a male and female in the universe, and this became the greatest secret of and mystery of mankind, being 'The Holy Grail'."
- Synopsis from the Merovingian Bible, "Angels Among Us! The Gnostic (Johannine) Christian Path"

Use of the Atbash Cipher
Dr. Hugh Schonfield in The Essene Odyssey "had discovered a system of cryptography - he called it the 'Atbash Cipher' - which had been used to conceal certain names in Essene/Zadokite/Nazarene texts. This system of coding figured, for example, in a number of the scrolls found at Qumran."
- Baigent, Leigh & Lincoln, The Messianic Legacy

Schonfield "showed that by applying the Hebrew Atbash code to the name Baphomet, the name Sophia [ShVPIA], female wisdom, is revealed. Sophia is equated with Isis by Plutarch."
- David Wood, Genisis

Isis's magic was allied to the wisdom of the Egyptian god Thoth. His wife or consort, Nehemaut, was known to the Gnostics as Sophia.

"By this analysis, therefore, when the Templars worshipped Baphomet what they were really doing was worshipping the principle of Wisdom."
- Graham Hancock, The Sign and the Seal

"From the Templars' use of the Atbash Cipher, it is probable that some form of Nazarean or neo-Nazarean sect had continued to survive in the Middle East as late as the twelfth century, and had made its teachings available to the West."
- Baigent, Leigh & Lincoln, The Messianic Legacy

The Black Virgin
"Plutarch compares Isis to knowledge, and Typhon to ignorance, obscuring the light of the sacred doctrine whose blaze lights the soul of the Initiate. No gift of the gods, he holds, is so precious as the knowledge of the Truth, and that of the Nature of the gods, so far as our limited capacities allow us to rise toward them."
- General Albert Pike, Morals and Dogma

"The great Egyptian goddess Isis, often depicted as a black woman, is inextricably linked with alchemy and is closely associated with the Black Madonnas of Europe."
- Lynn Picknett & Clive Prince, Turin Shroud - In Whose Image? The Shocking Truth Unveiled

"The ankh [the looped cross of Egypt] which Isis carries as supreme initiatrix may account for some of the oddly-shaped scepters carried by the Black Virgins who, like Isis, often favor the color green. Their greeness and blackness points to the beginning of the opus whose secret, according to alchemists, is to be found in 'the sex of Isis'."
-Ean Begg, The Cult of the Black Virgin

"The Black Virgin..is Isis and her name is Notre Dame de Lumiére."
- Pierre Plantard de St Clair (former Grand Master of the Priory of Sion)

"The Templars, imprisoned and awaiting death in the Castle of Chinon...composed a prayer to Our Lady acknowledging Bernard to be the founder of her religion. In addition to the numerous hymns and sermons he addressed to her, he wrote about 280 sermons on the theme of the Song of Songs, the epithalamion of Solomon and the Queen of Sheba, whose versicle 'I am black, but I am beautiful, O ye daughters of Jerusalem' is the recurring refrain of the Black Virgin cult."
-Ean Begg, The Cult of the Black Virgin


"I am black, but beautiful, daughters of Jerusalem. Like the black tents of Cedar, like the pavilions of Solomon."
- Song of Songs 1:5-6

Most of the several hundred statues in France known as Black Madonnas were accidentally darkened by smoke and fumes from votive candles. Others were originally constructed of a dark wood like ebony (and later pear) or deliberately darkened through periodic treatment with oil or wine. Syrian, Coptic, or Ethiopian images transported to France during the Crusades may have served as prototypes for the Black Madonnas.
Black represented the color of earth - the source of fertility and life, or divine flesh, or sorrow. Many effigies of goddesses were black including Isis, Diana and Cybele. From early on in Christianity, the Bride of the Song symbolized the Church and the Virgin Mary.
Churches of the Black Virgin often bore the name of Mary Magdalene. In 1247, Emperor Baldwin II (who helped establish the Templars in Jerusalem) exchanged pieces of the Shroud of Turin with the Abbey of Vézelay for the purported body of Mary Magdalene. A secret tradition states that the Magdalene was Jesus' wife and bore Jesus' offspring to Southern France. There she was revered as a medium of occult revelation.

(2) A Bearded Head

The Brothers Testimony
The idol was described by Philip the Fair as:

"...a man's head with a large beard, which head they kiss and worship at all their provincial chapters, but this not all the brothers know, save only the Grand Master and the old ones."
- Philip's instructions to his seneschals

During The Trial of the Templars in 1307 Brother Jean Taillefer of Genay gave evidence. He "was received into the order at Mormant, one of the three perceptories under the jurisdiction of the Grand Priory of Champagne at Voulaine. He said at his initiation 'an idol representing a human face' was placed on the altar before him. Hughes de Bure, another Burgundian from a daughter house of Voulaine, described how the 'head' was taken out of a cupboard, or aumbry, in the chapel, and that it seemed to him to be of gold or silver, and to represent the head of a man with a long beard. Brother Pierre d'Arbley suspected that the 'idol' had two faces, and his kinsman Guillaume d'Arbley made the point that the 'idol' itself, as distinct from copies, was exhibited at general chapters, implying that it was only shown to senior members of the order on special occasions."
"The treasurer of the Paris temple, Jean de Turn, spoke of a painted head in the form of a picture, which he had adored at one of these chapters."

"Nearly all the brethren agreed that the head was bearded and had long hair, and the Templars, like the majority of their contemporaries, regarded long hair as effeminate, so the length of the 'idol's hair was remarkable for this, if for no other reason."
- Noel Currer-Briggs, The Shroud and the Grail - A Modern Quest for the True Grail

According to the most consistent accounts, the idol was:

"...about the natural size of a man's head, with a very fierce-looking face and beard."
- Deposition of Jean Tallefer

"He went on to say that he could not describe it more particularly, except that he thought it was of a reddish color."
- Ian Wilson, The Shroud of Turin - The Burial Cloth of Jesus Christ?

The mysterious object at one of the Templars' Paris ceremonies was

"brought in by the priest in a procession of the brethren with lights; it was laid on the altar; it was a human head without any silver or gold, very pale and discolored, with a grizzled beard like a Templars."
- Stephen of Troyes

"Other descriptions, clearly referring to copies, included mention of gold and silver cases, wooden panels, and the like. But the Paris head is different. One gets the distinct impression that this was the holy of holies, accorded ceremonial strikingly reminiscent of that used by the Byzantines."
- Ian Wilson, The Shroud of Turin - The Burial Cloth of Jesus Christ?

The Templar Cord
"In the Inquisition evidence there are several references to members of the order receiving on initiation a little cord that had been in contact with the 'head'."
- Ian Wilson, The Shroud of Turin - The Burial Cloth of Jesus Christ?

Upon being initiated into the Order of the Peacock Angel (Yezidis),"a holy thread, of intertwined black and red wool, is put around the neck. Like the sacred thread of the Parsis and other ancient Middle Eastern cults, this must never be removed; and it sounds like the cord that the Templars were accused of wearing when the Order was suppressed as heretic."
- Arkon Daraul, Secret Societies



(3) Theories About the Head


Alchemists' symbol
Caput Mortuum
(the dead head)
John the Baptist?
It is possible that the head idol was intended to represent the severed head of John the Baptist, based on allegations that he was revered by the Order. The Templars took part in the sack of Constantinople during the Fourth Crusade in 1203-4. Robert de Clari described the opulence and numerous relics at the sacred chapel of the Boucoleon Palace, amongst them supposedly the head of John the Baptist.
An egregore is a magical entity that is artificially created by the focused thoughts and desires of a medium (analogous in many ways to Tibetan tulpas.) Supposedly a medium or statue could then serve as a tenant for the egregore, nourished by the sexual life-powers of the members.

"The Egregora does [sic] exist in the so-called 'astral plane' and it is a demon, that is to say, an illusory entity. It is not a true Microcosm, but a gestalt of vitalized shells, a focus for everything that is negative, defeatist, maudlin, bigoted, introverted in human nature - a morass completely hostile to progress and to the spiritual evolution of mankind."
- Marcel Ramos Motta (from P. R. Koenig below)

"The representation of the egregore as bust recalls the ancient literary tradition of animated statues or Salome, who wanted the head of John the Baptist, probably to master his visionary powers.....The classic prototype of such an egregore is Baphomet, the alleged egregore of the Templars, who was (as the Roman Emperor of the Gods) likewise worshipped in the form of a bust. In the secret statutes of the Templars, Baphomet was besought with the introduction to the Qu'ran and dismissed with the 24th chapter of the Book of Sirach."
- P. R. Koenig, "Too Hot to Handle"

A Likeness of the Lord?
Another possibility as to the identity of the Baphomet may lie with Nicodemus, who in the Gospel of John who brought spices for Christ's burial. He is also mentioned in the apocryphal Evangelium Nicodemi (4th C.) as a ruler of the Jews who testified in Christ's favor. The Interpolation in the First Continuation of Chrétien's Perceval (12??) tells of the flight of Nicodemus and Joseph of Arimathea to England and includes the following intriguing passage:

"Nicodemus had carved and fashioned a head in the likeness of the Lord on the day that he had seen Him on the cross. But of this I am sure, that the Lord God set His hand to the shaping of it, as they say; for no man ever saw one like it nor could it be made by human hands. Most of you who have been at Lucca know it and have seen it."
- Interpolation in the First Continuation of Chrétien's Perceval

The Skull of Hugues de Payen?
"Another possibility for the origin of the Head relates to the imagery on the first Grand Master's shield, which consisted of three black heads on a gold field. After about two hundred years, it is plausible that this head imagery could have worked itself into the legend of the Baphomet. According to more than one account, the Head was the actual skull of Hugues de Payen, which was preserved as an object of veneration."
- Forrest Jackson, "The Baphomet in History and Symbolism"

The Mandylion/Shroud of Turin?
"Surely this evidence [given by Templars at their trial] suggests that copies of the head, perhaps some of them not unlike the Sainte Face de Laon, others of carved stone or alabaster, such as those of the Nottingham School of the fourteenth and fifteenth centuries, were widely distributed throughout the order's houses. This would at least explain why nothing resembling a pagan idol was found after the brethren had been arrested, and why none of the pictures found in their chapels raised so much as an eyebrow."
- Noel Currer-Briggs, The Shroud and the Grail - A Modern Quest for the True Grail

The idol was also described as:

"...An old piece of skin, as though all embalmed and like polished cloth."
- Chronicles of St. Denis

Ian Wilson also hypothesizes that the Templar idols were representations of Christ's face copied from the Mandylion/Shroud. A possible surviving example, on a painted panel found at Templecombe, England, shows "a bearded male head, with a reddish beard, lifesize, disembodied, and, above all, lacking in any identification mark....It conforms too, to some of the most rational Templar descriptions: 'a painting on a plaque', 'a bearded male head', 'lifesize', 'with a grizzled beard like a Templars'. (The Templars cultivated their beards in the style of Christ)."
- Ian Wilson, The Shroud of Turin - The Burial Cloth of Jesus Christ?

A Daemon Guardian?
"...The descriptions given of it [the Baphomet] varied wildly. The physical characteristics assigned to the 'Baphomet' seemed to come either from the maufé or demon of northern folklore, or from church reliquaries. It was often said to represent a cat, a beast traditionally associated with witchcraft and heresy."
- Peter Partner, The Murdered Magicians

"INQUISITOR: Now tell us about the head.
BROTHER RAOUL: Well, the head. I've seen it at seven chapters held by Brother Hugh de Peraud and others.
INQUISITOR: What did one do to worship it?
BROTHER RAOUL: Well, it was like this. It was presented, and everyone threw himself on the ground, pushed back his cowl, and worshipped it.
INQUISITOR: What was its face like?
BROTHER RAOUL: Terrible. It seemed to me that it was the face of a demon, of a maufé [evil spirit]. Every time I saw it I was filled with such terror I could scarcely look at it, trembling in all my members."
- from M. Michelet, Procés des Templiers

Based upon the idol's description as a "demon" having "very fierce-looking face and beard", the idol very likely could have been Asmodeus, the "daemon guardian" who helped Solomon build his Temple. A statue of the demon guards the door of the parish church at Rennes-le-Château.

"The Templars' stronghold in Jerusalem, the site of their foundation, was finally overrun by the Moslems in 1244. Thirty-three years later the victorious sultan, Baibars, inspected their castle and is recorded to have discovered inside the tower 'a great idol, in whose protection the castle had been placed: according to the Frank who had given it its name [this is an unreadable word, made in diacritic letters]. He ordered this to be destroyed and a mihrab [Moslem prayer niche] constructed in its place."
- Ian Wilson, The Shroud of Turin - The Burial Cloth of Jesus Christ?

The Baphomet

(1) Rumors and Charges

An Abominated Idol
"Public indignation was aroused by...charges of ...worshipping the devil in the form of an idol called Baphomet." Baphomet was "the Templar symbol of Gnostic rites based on phallic worship and the power of directed will. The androgynous figure with a goat's beard and cloven hooves is linked to the horned god of antiquity, the goat of Mendes."
- Peter Tompkins, The Magic of Obelisks

"Some confessed that they had also worshipped an idol in the form of a cat, witch was red, or gray, or black, or mottled. Sometimes the idol worship required kissing the cat below the tail. Sometimes the cat was greased with the fat from roasted babies. The Templars were forced to eat food that contained the ashes of dead Templars, a form of witchcraft that passed on the courage of the fallen knights."
- John J. Robinson, Dungeon, Fire and Sword (1991)

In the list of charges drawn up by the Inquisition against the Templars on 12 August 1308, there appears the following:

"Item, that in each province the order had idols, namely heads, of which some had three races and some one, and others had a human skull.
Item, that they adored these idols or that idol, and especially in their great chapters and assemblies.
Item, that they venerated (them).
Item, that (they venerated them) as God.
Item, that (they venerated them) as their Savior....
Item, that they said that the head could save them.
Item, that [it could] make riches.
Item, that it made the trees flower.
Item, that [it made] the land germinate.
Item, that they surrounded or touched each head of the aforesaid idols with small cords, which they wore around themselves next to the shirt or the flesh.
Item, that in his reception, the aforesaid small cords or some lengths of them were given to each of the brethren.
Item, that they did this in veneration of an idol.
Item, that they (the receptors) enjoined them (the postulants) on oath not to reveal the aforesaid to anyone."
- The Articles of the Accusations

An Eastern Origin?
"...They bestowed worship in their chapter on a heathen idol, variously described as to its physical characteristics, but known as a 'Baphomet', which etymologically was the same word [in Old French] as 'Mohammed'. [Once or twice the form Mahomet is actually used by witnesses in the trial.] Like so many persecuted heretical groups of the past, they were said to hold their chapters only secretly and at night."
"It was impossible for the Templars to have 'picked up in the East' the practice of worshipping an idol bearing the name of the Prophet Mohammed, since no such idol existed anywhere in the Levant, even among breakaway sects such as the Ismailis or the Druse. The idea that Muslims were idolaters was itself a part of another system of 'smears', the pejorative representation of the oriental world by western Christians."
- Peter Partner, The Murdered Magicians

"Probably relying upon contemporary Eastern sources, Western scholars have recently supposed that 'Bafomet' has no connection with Mohammed, but could well be a corruption of the Arabic abufihamet (pronounced in the Moorish Spanish something like bufihimat). The word means 'father of understanding.' In Arabic, 'father' is taken to mean 'source, chief seat of,' and so on. In Sufi terminology, ras el-fahmat (head of knowledge) means the mentation of man after undergoing refinement - the transmuted consciousness."
- Idries Shah, The Sufis

Sufi martyr Husayn ibn Mansur al-Hallaj died in 922CE. He was "a pantheist, an alleged miracle worker, and a most definitely unorthodox Muslim, Hallaj was imprisoned and tried for blasphemy for his public descriptions of his mystical union with God. Finally convicted after a nine year inquiry, Hallaj was maimed, crucified, beheaded, and his torso was cremated. Some of the stories surrounding his death include an account of the Caliph's Queen Mother having Hallaj's head preserved as a relic (Singh, 1970). Various Sufi sects have rituals commemorating Hallaj's death, and Shah claimed that Hallaj was the model for the 'Hiram Abiff' character in the Master Mason initiation ritual."
Hallaj "according to the medieval Islamic poet and historian Farid al-Din Attar, turns out to have been known by several titles beginning with abu-....Could the charge that the Templars 'worshipped a head called Baphomet' not have had some factual basis, namely the commemoration of a decapitated Sufi martyr whose head became a relic and who had been given the sobriquet abufihamet? The only problem here is that despite all the other abu- titles belonging to Hallaj, there is no known documentation linking him to abufihamet."
- Frater Baraka, IV, "Baphomet: A 'Mystery' Solved At Last?"

A Gnostic Origin?
"Another theory suggests that Baphomet is a compound of the words 'baphe' (baptism) and 'metis' (wisdom) ...Both theories imply the Templars were worshipping, or at least privy to, a secret knowledge. Several commentators believed this points to the Templars having been gnostics ('gnosis' meaning knowing)."
- Encounters magazine, issue 11: 45

Znam da ste mnogi danas došli ovdje pročitati novo poglavlje ili temu koja tek treba uslijediti ali biti će samo pozdrav svima Vama koji me posjećujete i moj mali odmor od pisanja mada vjerujem da će se i ovih slijedećih dana ponešto ovdje naći napisano.

Moram se malo pripremiti za novi izazov koji dolazi a i malko odmoriti ne od svih Vas nego od pisanja.

Pozdravljam Vas sve a nekima i puse dajem jer mi je njihov komentar neizmjerno drago vidjeti.

Ugodna plava uokviruje crtež. Unutra su nepravilni kružni oblici: smeđi, ljubičasti, žučkasti, svijetlo smeđi, crveni mjesec na svijetlo plavoj pozadini… U dnu crteža je isturena bijela površina na kojoj su hijeroglifski znakovi: spirale, nešto nalik na ženski i muški simbol, stilizirani lik muškarca, cik-cak linija koja završava sa kružićem u malo većem krugu (muški spolni organ?)…

Trideset metara iza je ulaz u pećinu i svakidašnji život.

Između prve i druge prostorije je uski prolaz dužine desetak metara. Blago se zaokreće. Okrugla soba, četiri metra promjera, sa svodovima visokim šest metara. Savršeno uglancani zidovi. I, naravno, nova slika na zidu.

Nebesko plava boja dominira pozadinom. Izduženi krugovi se uklapaju jedan u drugi. Vanjski omotač je ispisan hijeroglifima. U dnu slike je krajolik koji podsjeća na kamene pustinje Novog Meksika. Mjesec u gornjem desnom uglu.

Krugovi , koji se pretapaju jedan u drugi, podsjećaju na prolaz… iz novomeksičkog krajolika prema noćnom nebu…

Prateći putanju komete na noćnom nebu 1773. Charles Messier je otkrio galaksiju koja danas nosi kataloški naziv M 51. Osam godina kasnije, njegov prijatelj, astronom Pierre Mechain je zapazio da tu galaksiju dodiruje nešto manja galaksija koja je katalogizirana pod nazivom NGC 5195. Trebalo je doći do sredine slijedećeg, XIX stoljeća i nešto sofisticiranijih teleskopa, kada je lord Rosse utvrdio da je galaksija M 51 spiralnog oblika.

To je bila prva spiralna galaksija koju je naša civilizacija “otkrila”.

Daljnjim proučavanjem utvrđeno je da je susjedna galaksija NGC 5195 također spiralna. Dakle, jedna veća i jedna manja spirala. Na udaljenosti od tridesetak miliona svjetolosnih godina od naše Planete.

Naravno, do danas smo otišli nekoliko koraka dalje u proučavanju svemira. Pretpostavljamo da poznati svemir ima oko 20 milijardi takvih galaksija. A svaka pojedinačno, kao recimo M 51, imaju, u prosjeku, po 100 milijardi zvjezdanih sistema.

Ipak, među svim tim beskonalnim opcijama, ostaje činjenica da su naši teleskopi kao prvu spiralnu galaksiju otkrili bas M 51 koja ima svog manjeg spiralnog pratioca.

Na ulasku u Chaco kanjon, impresivna visoravan Fajada Butte, pri svom vrhu, ima uklesane petroglife Anasazija. Riječ je o dvije spirale: manjoj i većoj, koje prate kretanje sunca i putem igre svjetlosnih zraka točno određuju dane zimskog i ljetnog solsticija.

Da li je riječ o koincidenciji?

Ili su Anasazi, tisuću godina prije “stvarnog otkrića” duple svemirske spirale, znali za galaksiju M 51, koja nije vidljiva ljudskim okom?

Ako su znali za te galaksije da li su do tih informacija njihovi vidovnjaci dolazili prilikom spiritualnih izleta?

Ili se rješenje, ovog puta, krije u ovom, materijalnom realmu? Da li su Anasazi imali pristup tajanstvenoj pećini, podignutoj od strane nepoznate, superiornije civilizacije, na čijim su se zidovima mogli naći iste takve uklesane spirale sa nizom hijeroglifskih objašnjenja?

Pećina je bila udaljena samo nekoliko desetina kilometara od Chaco kanjona i Pueblo Bonita. Srca svijeta Anasazija. Odakle je sve počelo. Godine 850.

Treća komora identična je po svom obliku prethodnim komorama. Kružna sa visokim svodovima. Na zidovima nova slika. U lijevom gornjem uglu stilizirani Kokopeli sa frulom i zvukom koji se zrakasto širi u svim smjerovima. U gornjem desnom uglu lik čovjeka sa raširenim nogama i rukama.

Simboli koji su se nalazili na kamenim zidovima u naseljima Anasazija, njihove zaštitnike. Ponovo zvjezdano nebo u pozadini, mjesec. Trokut, spirala, kružna vrata sa hijeroglifima…

Na moja pitanja i odgovore u vezi Anasazija se baca novo svjetlo. Znao sam odranije da njihova kultura nije nastala sporim evolutivnim putem kao što to znana nauka pokušava dokazati. Oni su se jednostavno iznenada civilizacijski digli sredinom IX stoljeća u kanjonima Novog Meksika.

Njihovo poznavanje astronomije, korištenja energetskih tokova zemlje i sunca, upotreba frekvencije u svakodnevnom životu… sada postaje objašnjiva.

“U svakoj komori je bio po jedan artefakt. U prvoj je, na primjer, bila posuda koja je očigledno pripadala Anasazijima. U drugoj je bio kristalni pravokutni objekt…”

Komore sijaju svojim bojama i osjećajem da su slike više nego tridimenzionalne; četiri, pet dimenzija?

Prolaz prema drugom svijetu, njihovim tajanstvenim kreatorima…?

Dvadeset treća komora. Slika je na glatkom zidu, ali sve ostalo je drugačije. Pod je nedovršen. Nema one gumirane mase. Da li su se originalni graditelji našli u vremenskom škripcu pa nisu dovršili ovu komoru?

Ili je ona namjerno ostala nedovršena?

U čemu bi mogla biti simbolika ovog kompleksa.?

Dvadeset tri prostorije, povezane tunelima, u obliku spirale…

Naša DNK ima 23 para kromosoma. Ova pećina ima 23 prostorije i imala je 23 artifakta… što daje 23 para.

Oblik ovog pećinskog kompleksa je spiralni… identičan spiralnoj DNK kromosomskoj liniji. Ono što našu vrstu čini posebnom u svemiru je naša DNK. Zašto je onda dvadeset treća komora nezavršena?

Da li je naša DNK, simbolično gledajući, nedovršena? Što bi to bilo što nedostaje našem genetskom kodu? Unaprijeđenje vrste? I, ako jeste, u kom smjeru unaprijediti vrstu? Misli mi smjenjuju jedna drugu. Znam da našoj civilizaciji nedostaje da postanemo svjesni njene svemirske komponente. I da dopunimo naša materijalna čula (pet osjeta) sa spiritualnim. Čini mi se logičnim da nam se ostavlja poruka kojom nas upozoravaju da naš genetski sistem nije završena priča. I da se nalazimo pred genetskim skokom koji će unaprijediti vrstu.

Karbonsko određivanje datuma utvrdilo da su slike na zidovima nacrtane 850. godine.

Osamsto pedesete godine! Anasazi su, dakle, imali uzore koji su im pomogli da formiraju naprednu civilizaciju u središtu kamenih pustinja i kanjona.

Rasvijetljavanje misterije Anasazija je započelo.

Svaki puta kad pogledate u noćno nebo znajte da tamo gore negdje netko sličan nama isto tako gleda u noćno nebo posuto zvijezdama i na taj način nam šalje poruke koje će mo tek možda jednog dana shvatiti, nadam se da neće biti prekasno.

~ Kraj teme: Misterij Anasazija ~

Zapadnije, u unutrašnjosti Arizone, izmedju Flagstaffa i Phoenixa, ugnijezdilo se desetine naselja Anasazija u liticama kanjona, na pustinjskim visoravnima i na vulkanskim platoima.

“Montezuma Castle” je jedno od najbolje očuvanih naselja. Dvadesetak soba na pet katova svojim zidovima prati promjer litica. Izvanredna gradnja je održala ovaj kompleks, i nakon 700 godina, gotovo neoštećenim, usprkos udarima nevremena. Naravno, ime je potpuno promašilo smisao naselja: niti je riječ o dvorcu, a još manje Montezuminom. Naime, Aztečkom vladaru će trebati jos dvijesto godina da se rodi nakon konačnog odlaska Anasazija iz ovog naselja.

Petokatno naselje Anasazija “Montezuma Castle” ugnijezilo se u litice kanjona u središnjoj Arizoni.

U blizini je tzv. Montezumin izvor, vodena oaza koju hrane podzemni vodeni izvori. Priliv vode je konstantan, 4 miliona litara dnevno. Ne čudi da su u blizini pronađene ruševine još nekoliko manjih Anasazi naselja. Po njihovom odlasku, područje su okupirali Javapai indijanci. Na njih su Španjolci naišli u XVI stoljeću. Tada su čuli legende od Javapaija da je ovaj izvor kapija kroz koju su njihovi preci došli iz podzemnog svijeta. Stoga se i izvor i voda smatraju svetim.

Kao što su Navaho indijanci počeli imitirati kulturno i duhovno superiornije Hopije, tako su, očigledno, Javapai indijanci imitirali Anasazije u njihovim legendama.

Četrdesetak kilometara dalje je Tuzigoot National Monument. Na uzvišenju usred kamene pustinje se ističu ruševine Anasazija. Ukupno 110 soba na tri kata. Odatle se pogled pruža desetak kilometara unaokolo. Apači su ovo napušteno naselje nazvali “Tuzigoot” (“iskrivljena rijeka”, prema obližnjoj vijugavoj rijeci Verde).

Sjevernije je Wupatki National Monument na čijoj su teritoriji ruševine četiri Anasazi naselja: Wupatki, Citadel, Lomaki i Wukoki. Najveće naselje je svakako Wupatki sa dosad otkrivenih 85 soba koje okružuje veliki kružni amfiteatar. Skoro (1965.) je iskopana novina u svijetu Anasazija: na dubini od pet metara počelo se pojavljivati – igralište. Jos jedan dokaz o prisutnosti Maja i srednjoameričkih civilizacija u životu Anasazija.

Na jugu Kolorada planinski vrh Chimney Rock dostiže 2800 metara visine. Ovaj kameni vrh u obliku dimnjaka ima društvo još jednog prirodnog monolita, Companion Rock. Nedaleko su ostaci naselja Anasazija nazvani “Chimney Rock Ruins”. Na dva kata ukupno 55 prostorija sa dvije kive. Ovo naselje se smatra najizoliranijem naseljem Anasazija. Podignuto je na nepristupačnom vrhu planine, sa najbližim izvorima vode i obradivim zemljištem udaljenim preko 500 metara.

Istraživanja su pokazala da se ispod zidova nalazi originalni kameni planinski plato. To je značilo da su tone materijala, kombinacija kamenih blokova i nepečenih cigli, prenesene na vrh planine da bi se izgradila ova velika građevina. Za cigle je bila neophodna voda; ili su Anasazi čekali zimu da bi koristili snijeg za pravljenje cigle (što je malo vjerovatno) ili su donosili vodu iz doline (za što je bilo potrebno puno više radne snage nego što je bilo samih Anasazija).

Znana arheologija i povijest uporno tvrdi da su Anasazi bili poljoprivednici koji su proučavali položaj Sunca da bi znali vrijeme sjetve. Zašto bi onda ratari podigli naselje na vrhu planine daleko od obradivog zemljišta?

Za odgovor ćemo potražiti pomoć dendrokronologije i arheoastronomije.

Dendrokronologija je ispitivanjem prstenova na ostacima drveta ustanovila da je prva etapa izgradnje naselja započela 1076. Ispitana je starost borovog drveta ugrađenog u ventilacioni otvor istočne kive. S pravom se pretpostavilo da kiva pripada ranijoj fazi izgradnje.

Zatim je na analizu dostavljen komad drveta ugrađen u krov prostorije sa drugog kata; rezultati su pokazali da je to drvo posječeno u ljeto 1093. godine.

Sada se poslužimo rezultatima arheoastronomije. Između jeseni 1073. i jeseni 1077. Mjesec je bio u tzv. “stanju mirovanja”. Ista pojava se ponavlja 19 godina kasnije, 1092-1095.

Slijedeća sličica u mozaiku je pogled koji se pruža iz ovog naselja prema dva prirodna obeliska: Chimney Rock i Companion Rock. Tokom svog perioda mirovanja puni Mjesec se pojavljuje u punoj veličini između ova dva kamena vrha. Ukupno 40 puta se to desilo izmedju 1073 i 1077, i onda ponovo između 1092-1095.

I tako dolazimo do odgovora zašto su Anasazi digli ovo naselje. Isključivo kao astronomsku zvjezdarnicu!

Vodeći gradovi drevne Srednje Amerike su bili dizajnirani kao “svemirsko-magični” centri. Teotihuacan, Monte Alban, Tikal, Copan, Palenque… Oni su bili preslikani svemirski centri u kojima su se rodili život i civilizacija.

Arhitekte i građevinari su, kroz svoje građevine, uspostavljali odnos između svemirske harmonije i bioloških ritmova života na zemlji. Svemirski gradovi su su usklađivali sa svemirom. Piramide, hramovi, ulice… su se orijentirale prema stranama svijeta. Život se usklađivao sa putanjama sunca, mjeseca, planeta i zvjezdanih sistema.

Naseljima Anasazija je za nijansu nedostajalo brojnije stanovništvo, impresivnije građevine i kompleksnija socijalna struktura da stanu uz bok gradovima civilizacija Maja ili Tolteka.

Ali, naselja u kanjonima Čako, Mesa Verde ili da Šej su zasigurno predstavljala mitske centre civilizacije i njihove mikrosvemire.

Jedan od takvih centara je i Montezuma Basin u Novom Meksiku. Nekoliko tisuća stanovnika se koncentriralo u osam Anasazi naselja: Yellow Jacket, Lowry, Sand Canyon, Goodman Point, Mud Springs, Yucca House, Lancaster Ruin i Wilson Ruin.

Yellow Jacket ima impresivnih 120 kiva (!) što je najveći broj u svijetu Anasazija. Slijedi Lowry sa 110, Sand Canyon sa 90 i Goodman Point sa 85. Sa ovako intenzivnim spiritualnim životom svaki od ovih gradića je zasigurno predstavljao središte svemira za njegove stanovnike.

Niz palih kamenih monolita u naselju Yellow Jacket se nalaze u liniji koja se poklapa sa putanjom sunca za vrijeme ljetnog solsticija. Anasazi nam nisu ostavili svoje pisane poruke; ali iza ovog palog kamena kao da čujemo njihov duboki glas iz pozadine koji nas upućuje na njihovo astronomsko interesiranje.

Velika kiva Yellow Jacketa, s preko 20 metara promjera, je pažljivo izgrađena u smjeru sjever-jug i odstupa manje od jedne polovine jednog stupnja od savršenog sjevera. Mnogobrojni parovi manjih kiva promjera 10-15 metara, su savršeno poredani prateći pravac sjevera.

U čemu je značaj fascinacije Anasazija za astronomske pojave? Promatranje sunca i ustanovljavanje agrikulturnog kalendara ima smisla. Ali, intenzitet interesa Anasazija daleko prevazišao jednostavan interes ratara i njegovo praćenje sunca na horizontu.

Anasazi su formirali nestvarno bogatu astronomsku infrastrukturu diljem američkog Jugozapada. Pomno su pratili položaj matične planete i utjecaj drugih nebeskih tijela. Odatle su generirali svoje vještine, znanja, moć.

U kombinaciji sa informacijama dobijenim spiritualnim čulima, Anasazi su izrasli u jedinstvenu, duhovno naprednu civilizaciju.

Sve do momenta kada su njihovi vidovnjaci pokrenuli cjelokupno stanovništvo pozivom: “Moramo otići!”.

Ne postoje mali narodi. Niti male civilizacije. Veličina pripadnika jedne grupe se ne mjeri njihovim brojem.

Desetak tisuća duša Hopi indijanaca su možda brojčano nemjerljivo mali u poređenju sa milijardama stanovnika “tržišne ekonomije”. Ali, oni svojom tisućugodišnjom povijesti, svojom spiritualnošću, proročanstvima i brigom za čovječanstvo postaju savješću naše civilizacije udarajući joj snažan pečat upozorenja.

Njihovi preci Anasazi su takođe sjajan primjer. Razbacani na tisuću kilometara, u nekoliko stotina naselja, a samo nekoliko desetina tisuća ljudi. Po onome što su ostavili iza sebe s punim se pravom mogu nazvati razvijenom, mirnodopskom civilizacijom. Svoje vrijeme na Planeti su proveli u harmoniji sa prirodom.

Iza sebe su ostavili niz misterija: iznenadno i istovremeno pojavljivanje na ogromnom i nepristupačnom prostoru; građevinske vještine koje se ne mogu objasniti iz našeg tehnološkog ugla; vrlo napredna astronomska dostignuća bez ikakvih instrumenata; međusobnu komunikaciju koja je vidljiva u stilu gradnje, svakodnevnom životu i tempiranom vremenu odlaska; i, na kraju, istovremeni egzodus Anasazija iz svih naselja, kao najveću misteriju od svih.

Znanja Anasazija trebamo spasiti od zaborava…

Vidovnjaci Anasazija prilikom rituala u kivi; ovdje su generirana spiritualna i astronomska znanja civilizacije.

…i poslušati njihove poruke.

Pješčano dno kanjona da Šej je najveće po površini medju svim američkim kanjonima. Široko je oko stotinu metara, mjestimično sa živim pijeskom, a vrlo često, u kišnim periodima, neprolazno. Kanjon ima oblik slova “V” – Sjeverni i Južni obod.

Ruševine naselja “Antelope House” nalaze se u dubokom usjeku. Nekada je ovdje bila 91 prostorija na četiri nivoa sa tri velike kive i nekoliko manjih. Anasazi su kamene zidove obojili vapnom i naslikali murale. Ovo je jedno od rijetkih naselja gdje se vide ostaci boje. U naselju je gradnja prestala 1270. i ubrzo je napušteno. Prema službenom vodiču “neki povijesničari tvrde da ih je velika poplava prisilila da se odsele. Drugi sugeriraju da su rat ili bolesti uzrokovali egzodus. Ali, niko točno ne zna.” Ime je dobilo po crtežu antilope na jednom od zidova; pretpostavlja se da je to djelo Navaho umjetnika iz 1830-ih.

“Ledge Ruin” je neveliko naselje izgrađeno u vrlo nepristupačnom usjeku. Iz daljine izgleda da su se zidovi Anasazija stopili sa kamenim liticama. Na ovoj visini ovo naselje bi bilo logičnije da bude prebivalištem za ptice nego za čovjeka.

Dvije pećine u liticama ispunjene i premošćene sa oko 78 prostorija i tri kive nose naziv “Mummy Cave”. Trokatni toranj se nalazi između pećina i njegova funkcija nije dosada ispitana. Ovo naselje je dobilo ime po dva mumificirana tijela zamotana u vlakna juka drveta koje su arheolozi pronašli 1882. U gradnji je vidljiv stil Mesa Verde Anasazija. Naselje je napušteno prije 1300. godine.

“Massacre Cave” je bilo poprištem sukoba između Navaho indijanaca i Španjolaca predvođenim Antonio de Narbonom 1805. godine. Bitka je trajala čitav dan i prema Narboni 115 indijanaca je ubijeno od kojih preko 90 Navaho ratnika; 33 su odvedena u zatočeništvo. Prema indijanskim izvorima broj ubijenih je točan, ali tvrdi se da su ubijeni bili žene, djeca i stari, jer su mlađi indijanci bili u lovu. Navaho ime za ovo mjesto je “Dvoje su pali”. Navodno je jedna indijanka u obrani naselja bacila jednog španjolskog vojnika sa litice pri čemu je i ona stradala.

Problemi za Navaho se nastavljaju i sa dolaskom američke armije. Pukovnik Kit Carson je u zimu 1863. blokirao kanjon, uništio skladišta sa hranom i sve domaće životinje, spalio voćnjake i ubio svakog Navaho na koga je naišao. Preostali izgladnjeli indijanci su se konačno predali, a Carson ih je odveo na dugi put (“Long Walk”) u rezervat u istočnom Novom Meksiku. Nakon četiri mizerne godine preživjelim indijancima je sporazumom dozvoljeno da se vrate u kanjon 1868. Da bi osigurali zaštitu ruševina Nacionalna agencija je preuzela vođene kanjona 1920. Danas je to Nacionalni park kojim zajedno upravljaju Navaho i državne agencije.

Naselje Anasazija nazvano “Prve ruševine” (First Ruins) sa dvije kive i desetak prostorija; napušteno je krajem XIII stoljeća, istovremeno sa svim ostalim iz svijeta Anasazija.

Litice su ovdje visoke sto pedeset metara. Otprilike na polovini, u otvoru među zidovima, ruševine naselja “First Ruin”. Ovo su bile prve ruševine na koje je arheolog Cosmos Mindeleff naišao 1882. i otud neinventivno ime “Prve ruševine”. Kameni zidovi formiraju deset prostorija i dvije kive. Datum napuštanja naselja je kraj XIII stoljeća.

Par kilometara dalje u sjeni ogromnih litica naselje “Junction Ruin”. Petnaest soba i jedna kiva. Naselje je okrenuto jugu, očigledno s namjerom da hvata sunčevu toplotu za hladnih zimskih mjeseci. Ruševine se nalaze na spoju (“junction”) dva klanca: “Mrtvih” (del Muerto) i da Šej.

“Sliding House” i “Face Rock” su manja naselja izgrađena visoko, u nepristupačnom dijelu klanca. Jedva su vidljiva sa dna kanjona.

“Spider Rock” (“paukova stijena”) je smješten na najvišim liticama kanjona: 330 metara iznad površine zemlje. Navaho legenda govori o novopridošlim Navaho indijancima koji su u kanjonu zatekli staricu. Ona ih je učila pletenju. Kasnije je postala njihovim božanstvom (“Žena-pauk”) koja stanuje na vrhu Paukove stijene.

Kinii--na-igai (White House, Casa Blanca, Bijela kuća) je “otkriven” 1849. ekspedicijom poručnika J.H. Simpsona. Navaho indijanci su naselju dali ime po bijelim okrečenim zidovima ruševina.

Skoro 200 metara stakleno ravnih zidova kanjona. U otvoru u liticama te u njihovom podnožju je ukupno 80 prostorija i četiri kive.

Pogled na naselje Anasazija “Bijela kuća” (White House), skriveno u usjeku impresivnih litica kanjona da Šej, Arizona.

…uredni i glatki bijeli zidovi naselja u sebi su skrbili za desetak Anasazi obitelji…muškarci su obilazili polja kukuruza, graha, skvoša i pamuka… žene su pravile keramičko posuđe, pamučnu odjeću i ceremonijalna odijela od pera… djeca su trčala po zaravni ispred naselja… uz njihovu viku se čuo lavež pasa koji bi jurili za puricama… kiva se pripremala za večerasnje spiritualne izlete vidovnjaka…

Nakon 1275. ni ovdje više nije bilo nove gradnje.

“Najljepše naselje kanjona da Šej, Bijela kuća, podignuta je na dva nivoa i sa četiri kive i 80 prostorija je skrbila za deset-petnaest obitelji Anasazija.

Sva naselja u kanjonu su ostala prazna i zauvijek napuštena od Anasazija. Isto kao i sva druga naselja u promjeru od tisuću kilometara. Goleme litice ovih kanjona nisu više bile dovoljne da zaštite populaciju Anasazija.

”Nakon 1275. naselja Anasazija su napuštena. Zašto? Iznenadne klimatske promjene? Prekobrojna populacija? Moderni arheolozi su još uvijek zbunjeni ovom misterijom.”

Zašto goleme litice i sunčeva energija više nisu bila dovoljna zaštita spiritualno i astronomski naprednim Anasazijima te su otišli bez traga u dubinu svemirske povijesti?.

Ruševine otkrivaju gradnju koja me svojim stilom podsjeća na Pueblo Bonito. Metar debeli zidovi sa bezbroj uredno obrađenih kamenih blokova. Na zidu litica piktograf koji pokazuje lik vidovnjaka, zaštitnika naselja.

Simbol vidovnjaka – zaštitnika naselja Bijela kuća sa podignutom desnom rukom.

Svako naselje Anasazija je imalo figuru vidovnjaka koji je bio njihov lider. U Čako kanjonu on je prikazan ispruženih ruku sa dva dvostruka kruga na rukama. Hopi indijanci to tumače kao “zajednicu koja je imala dva kruga migracija”. Mesa Verde figura ima luk iznad glave koji vjerojatno simbolizira “teški teret odgovornosti koji lider nosi”. Springerville piktograf prikazuje figuru ispod čijih je nogu pauk – vjerovatno pripadnost Paukovom klanu. U starom Oraibiju, među Hopijima, figura prikazuje podignutu desnu ruku – to se tumači kao odgovorni lider koji se brine da polja imaju dovoljno kiše. Simbol ovdje, u Bijeloj kući, je identičan onom u Oraibiju.

Svim stanovnicima naselja ovaj lik se urezao tokom njihovog života. I toliko puta su im oči završavale na njemu. Nakon osamsto godina, evo i ja dijelim nešto sa Anasazijima.

Na horizontu se stapaju crvena kamena pustinja i nebo. Pokoja usamljena stijena kao otočić u pustinjskom beskraju. Slika se mijenja. U daljini dvije visoravni. Jedna je gola, suha. Druga, paralelna do nje, zelena. Jednake visine i dužine. Nad onom zelenom oblaci, ubrzo počinje da sijeva i siva zavjesa se stapa sa vrhom visoravni. Pitam se da li je preda mnom dokaz višestoljetnog rada vidovnjaka koji su živjeli i prizivali kišu samo za svoju mesu, visoravan? A onu drugu, nenaseljenu, ostavili ogoljelu?

Ritual “prizivanja kiše” je bio uspješan, Crna Mesa, Arizona

Navaho rezervat koji obuhvaća više od 65.000 kvadratnih kilometara. Navaho sebe zovu “Dine” (“ljudi”). Kada su Španjolci prvi put došli u ove krajeve početkom XVII stoljeća nazvali su ih “Apache de Navajo” (“Apači koji obrađuju zemlju”). I tako im osta ime Navaho.

Među Navaho indijancima kontakt očima se smatra neljubaznim. Kada se govori sa grupom Navaho indijanaca neki gledaju u zemlju, a neki u stranu, mada vas slušaju sa pažnjom. Dine se uče od malena da ne govore puno, da ne budu glasni i da se ne otvaraju strancima. Rijetko se dodiruju s drugima; lagani stisak ruke je najviše što se može očekivati od njih.

Dine su ga tako nazvali (“Chin-lee” – mjesto gdje voda izlazi), jer se nalazi na izlazu kanjona Canyon de Chelly.

Kanjon je dugačak četrdesetak kilometara i u svom okrilju čuva nekoliko sjajnih naselja Anasazija. Preko 700 pronađenih i zaštićenih ostataka kulture Anasazija i Navaho indijanaca se nalazi u ovom kanjonu. Mada je riječ o zaštićenom nacionalnom monumentu u njemu i danas živi oko 40 Navaho obitelji.

Priča o imenu kanjona je tipična. Drevno Anasazi ime nije ostalo sačuvano. Navaho indijanci su ga nazvali ”Tseyi” (“u stijeni”). Španjolci su u XVII stoljeću tu riječ pobrkali sa svojom “Chegui”. A onda su američki doseljenici ponovo pogrešnim prijevodom došli do riječi Chelly. I tako smo u situaciji da na današnjim mapama imamo naziv Canyon de Chelly (“da šej”) kojeg nijedan Amerikanac ne izgovori točno iz prvog pokušaja.

Litice kanjona su visoke mjestimično do 250 metara. Upadljivi su crni površinski nanosi; kao da je neko izljevao tone katrana sa vrha mese. Geološki termin je “pustinjska glazura”. Riječ je o tankom mineralnom sloju kojeg stvaraju bakterije koje žive na zidovima kanjona. One uzimaju mangan iz zraka i “vare” ga. Ovaj proces metabolizma rezultira u stapanju mangana sa zidovima kanjona.

“Pustinjska glazura”, manganski sloj na zidovima kanjona starog 300 miliona godina, Canyon de Chelly, Arizona

Visoka litica svjedoči o 300 miliona geološke starosti. Na njenom dnu je najstariji sloj zvan “Supai”. U njemu su nađeni fosili biljaka iz doba vlažne suptropske klime. Iznad njega je sloj vapnenca “de Chelly” kada se klima mijenja u suhu pustinjsku prije 250 miliona godina, što rezultira stvaranjem čuvenih crvenih stijena kanjona (zahvaljujući pijesku i nanosima vjetrova). Još poviše je “Shinarump konglomerat” od prije 200 miliona godina, koji se sastoji od sivo-smeđih stijena bogatih kvarcom, bazaltom i pougljenjenim drvetom.

Proći ce novi milioni godina, biljne i životinjske vrste će dolaziti i nestajati bez traga. Nakon izumiranja dinosaura u ovom dijelu planete došlo je do perioda dizanja kamenog tla i formiranja visoravni. Prvo, prije 63 miliona godina, a zatim prije 3 miliona godina, zidovi kanjona su se digli, rijeke probile kroz stijene, erozija oblikovala ono što danas vidim.

Nakon svršetka zadnjeg ledenog doba prije desetak tisuća godina nije bilo više krupnih promjena. Čovjek je počeo da koristi kamen kao alat, oružje, za stanovanje, obradu hrane, podlogu za boju i keramiku. Anasazi su došli i ubrzo otišli. Navaho su slijedili i mali broj je još tu.

Za litice kanjona pojava čovjeka je kratka, gotovo beznačajna. Stotine godina homo sapiensa su udar dlanom u dlan u poređenju sa stotinama miliona godina starim kanjonom.

“Piktografi Anasazija”, pokazuje mi rukom. Prilazim bliže. Na zidu su tri prepoznatljiva simbola: Kokopeli (flautista i simbol plodnosti), tijelo vidovnjaka (vođe klana i naselja) i otisci dlanova (koji potvrđuju svetost mjesta). Piktografi su obojeni u bijelo. (Anasazi su bijelu boju dobijali miješanjem praha bijele gline, masnoća, bjelanceta i vode.)

Kazanova Anasazija je nadimak Kokopeliju, najpopularnijem božanstvu američkog jugozapada. Kažu da je ovaj “Kazanova” obilazio naselja Anasazija sa vrećom sjemenja na leđima i učio Anasazije kako da sade kukuruz. Noću bi, dok ljudi spavaju, Kokopeli svirao flautu po kukuruznim poljima. Ujutro bi začuđeni stanovnici naselja nalazili stabljike po metar i po visoke. Istovremeno, mnoge djevojke i žene bi ostajale trudne…

“Koko” (drvo) i “Pilau” (vreća za sjemenje) je toplotu direktno dobijao iz centra planete i širio je svojom okolinom.

Legende opisuju ovog onižeg putnika sa flautom kao dobrodošlog u svim naseljima, jer je simbolizirao fertilitet: biljkama, nadama, snovima, ljubavima.

Kokopeli sa flautom, simbol plodnosti zemlje, obitelji, ljubavi, Canyon de Chelly, Arizona

Hopiji su malo iscrpniji. Kažu da su prvi Hopiji koji su došli iz unutrašnjosti Zemlje na ovaj Četvrti svijet imali ispred sebe dva insekta “mahu” (koji su u sebi generirali izvor toplote). Na površini su sreli orla kojeg su pitali za dozvolu da tu žive. Orao je mahu stavio na test: prvo je odapeo strijelu u pravcu njihovih očiju, međutim oni nisu ni trepnuli. Onda je strijelom pogodio jednog mahua koji je, usprkos rani, počeo da svira flautu. Nježna melodija se širila okolinom. Orao je strijelom pogodio i drugog insekta. Onda je i on počeo svirati. Orao je na to rekao: “Sada kada ste prošli oba testa možete ovdje živjeti. Ako želite da govorite sa našim ocem Suncem koristite moja pera i ja ću mu prenijeti vašu poruku…”

Kako smo od insekta došli do grbavog patuljka, a zatim do Kazanove sa vrećom, nije poznato. Ali, me ne čudi.

Ipak, da bi priča bila potpuna, moram priznati da Kokopeli nije originalni junak koji datira od prije samo jednog milenijuma iz naselja Anasazija gdje je ostao uklesan u liticama.

Prvi petroglifi sa likom Kokopelija se pojavljuju u Americi prije barem 3000 godina. To uveliko nadmašuje starost Oraibija, prvog naselja Hopija (oko tisuću godina) ili prvih naselja Anasazija (1200 godina). Kokopeli je pronađen u istočnim dijelovima sjeveroameričkog kontinenta, zatim na zapadnoj pacifičkoj obali uklesan u školjkama, a pojedine legende sugeriraju da je Kokopeli bio drevni toltečki trgovac koji je putovao iz Meksika prema obje američke obale.

Kokopeli nije stranac ni za drevne kulture od Južne Amerike do Kanade.

Lingvistika nas može odvesti na još dublji spekulativni izlet u povijest. Kakva je veza između Hopija Arizone i njihovog zmijskog plesa sa plemenom Khopis (Hopis, Opis ili L’Hopitai) plemena iz Uzbekistana, nekadašnje Velike Indije, koji su poznati po svom drevnom obožavanju kulta zmije?

Grad-država Hopija Uzbekistana se prije 10000 godina zvao Khiva. Kiva je, naravno, srce (“dom”) kulture Hopija Arizone. Kućice u Uzbekistanu su bile okrugle, u koje su ulazilo sa krova uz pomoć ljestvi. Prijevod riječi kiva je identičan i u sanskritskom i hopi jeziku: “ki” (mravinjak) plus “va” (stanovanje).

Drevno indijsko božanstvo sreće, iz doba prije Veda, se zvalo Kubera ili Kuha. Riječ je bila o patuljku (isto kao i Kokopeli), sa grbom na leđima, okruglim stomakom, šest nožnih prstiju, osam zuba, tri noge (kokopeli Anasazija ima penis dugačak kao i noge), oko sebe nosi pojas, simbol je sreće… Imena im se razlikuju, ali su im karakteristike iste.

Žena američkog Kokopelija je Kokopelimana. Na Hopi jeziku “mana” znaci žena. Na sanskritskom “mena” znači žena. Njena uloga je bila identična u obje legende (uvijek aktivna tokom noći u želji da seksualno zadovolji smrtnike).

Lingivističke koincidencije?

Bijeli piktograf Kokopelija uklesan u kanjonu da Šej. Na glavi dvije linije (dlake, pera). Simbol klana Sive flaute. Kokopeli klana Plavih flauta nema dlake. Dlake sa dva kruga na vrhu su simbol duha ili kačina (ovi piktografi su pronađeni u naseljima Hopija). Nadalje, ovaj Kokopeli je prikazan u ležećem položaju; znači odlučio je da ovdje ostane. Oni stojeći simboliziraju stalan pokret.

Iza svakog znaka u ovom kanjonu se krije priča.

Kokopeli na ulazu u pećinu u kanjonu da Šej (de Chelly), Arizona; prikazan je u ležećem položaju što simbolizira da se skrasio na ovom mjestu; otisci ruku upućuju na svetost ove lokacije, Canyon de Chelly, Arizona

Tri su građevinska stila Anasazija: onaj iz Čako kanjona (Novi Meksiko), Mesa Verde (Kolorado) i Kajenta (Arizona). Naselja u liticama kanjona u Arizoni pripadaju odreda Kajenta stilu.

Dva najveća Anasazi naselja u Arizoni se nalaze u današnjem Navaho National Monumentu: Betatakin i Keet Steel. Imponira vještina građevinara koji su digli ova kamena naselja u usjecima litica visokim 2400 metara. Još više iznenađuje misteriozna izoliranost ovih naselja koja su bila udaljena od drugih naselja preko 100 km.

Betatakin (Navaho riječ “naselje na hridi”) je naselje srednje veličine sa 135 prostorija. Uzorci drveta smještaju njegovu izgradnju od 1250. do 1286. Naselje je, isto kao i ona u Mesa Verdeu, napušteno prije 1300. godine.

Naselje Anasazija Betatakin podignuto je na visini od 2400 metara, Navaho National Monument, Arizona

Koristiti naselje samo pedesetak godina, a uložiti ogroman građevinski napor… samo potvrđuje tezu o organiziranom odlasku Anasazija uzrokovanom nekom nemjerljivom opasnošću.

Keet Seel (Navaho riječ “slomljene posude”) ima mnogo više kiva od Betatakina. Blizu stotinjak ljudi je ovdje živjelo u doba punog procvata. Naselje je napušteno blizu 1300. godine. Kada su odlazili, iza sebe su zazidali vrata. Isto kao i stanovnici Pueblo Bonita. Da li su mislili da će se vratiti?

Tamo gdje se rijeka Mali Kolorado uljeva u rijeku Kolorado na teritoriju Velikog kanjona (Great Canyon, Arizona), misteriozni Hopi indijanci su se pojavili u ovom, Četvrtom svijetu. Tako kaže njihova legenda. Prolazi koji su spajali dva svijeta, onaj površinski sa onim u unutrašnjosti, su davno zatvoreni. Hopi su ostali živjeti u Četvrtom svijetu imajući posebnu misiju i odgovornost prema planeti.

Danas ih je oko deset tisuća, ili kako oni sami kažu, “deset tisuća duša.” Američka vlada je kreirala Hopi rezervat 1882. Budući da Hopi nisu nikad ratovali sa američkom vojskom, bili su pošteđeni deportacije u područje Oklahome kao mnoga druga plemena.

Hopi obilježavaju svoj boravak na planeti sa moćnom spiritualnošću i mogućnostima proricanja budućnosti. Njihova proročanstva su zapisana na drevnim kamenim tabletima. Među njima su i ona o pojavi željeznice koju su drevni Hopiji najavili kao “kočije bez konja” koji će se kretati na “crnim zmijama” širom zemlje. Predvidjeli su spuštanje čovjeka na mjesec. Do u detalje su govorili o predstojećem Drugom svjetskom ratu, rastućoj ulozi Japana i ulozi nacističke svastike. Poznata su istupanja njihovih lidera sa govornice Ujedinjenih naroda gdje su dali nimalo ružičaste prognoze za budućnost čovječanstva.

Hopi žive na visokim kamenim mesama sjeverne Arizone već tisuću godina. Čisti u krvi, ne miješaju se sa drugim narodima.

Preko dvije tisuće metara visoke visoravni Crne mese se spuštaju prema jugu formirajući tri manje mese (zaravni): Prvu, Drugu i Treću. Na ovom malom prostoru je koncentrirana bogata prošlost Hopija.

Naselje Walpi se nalazi u Prvoj mesi. Hopi su ga izgradili 1680. nakon uspješne pobune protiv Španjolaca.

Na Drugoj mesi je naselje Mishongovi koje je osnovano u XII stoljeću. Svake neparne godine Hopi ovdje izvode čuveni “Zmijski ples”. U susjednom naselju Shungopavi ovaj ples se izvodi svake parne godine. Riječ je o tajnom i svetom ritualu za kišu i prosperitet. Agenti američke vlade su pokušali ovaj ples zabraniti 1923. smatrajući da Hopi ne bi trebali tjedan dana u kolovozu odmarati - provoditi je u znaku religijskih ceremonijala. Predlagali su im da taj tjedan prebace na zimsko doba kada ne treba raditi u polju. Njihovi pokušaji su, naravno, propali, a bijeli čovjek je još jednom pokazao potpuno nerazumijevanje duhovnog života autohtonog američkog stanovništva.

Old Oraibi je smješten na Trećoj mesi i neprekidno je naseljen od 1100. godine. Nebo je u ovoj visokoj pustinjskom području briljantno jasno. Zvijezde i planete su lako uočljive, višebojne i svijetle. Duši je lako letjeti ovim prostranstvima.

Hopiji traže da posjetioci uvažavaju svaki pedalj njihove zemlje koju smatraju svetom. Ova zemlja je “sveti krug svijeta Hopija” u kome će oni živjeti dok ne uđu u slijedeći univerzum. Možda ovo tlo izgleda suho i neplodno, ali riječ je o iluziji. Trik za one koji dođu u posjetu, a koji žive samo u svom materijalističkom svijetu. Istina je da je ovo područje spiritualno bogato, a Hopije nikako ne bi trebalo potcijeniti. Jer, na njihovim kulturnim i duhovnim iskustvima posjetioci mogu samo zavidjeti.

Petroglif Hopi indijanaca u blizini drevnog naselja Oraibi nazvan “proročka stijena”

U blizini Oraibija je petroglif koji u sebi sadrži nekoliko proročanstava Hopija. Ljudska figura na lijevoj strani predstavlja veliki Duh. Posuda ispred njega dio je instrukcija velikog Duha Hopijima da polože oružje. Prva vertikalna linija je početak vremenske skale u tisućama godina. Životni put se dijeli na dvije opcije: život u harmoniji sa Planetom je simboliziran donjom linijom, dok je materijalističko-znanstveni put prikazan gornjom linijom. Druga vertikalna linija je pojava bijelog čovjeka; krst simbolizira krščanstvo. Četiri ljudske figure na gornjoj liniji su dosadašnja tri prošla i Četvrti svijet u kojem trenutno živimo. Dva kruga na donjoj liniji simbol su dva velika zemaljska “potresa” (Prvi i Drugi svjetski rat). Svastika u suncu i keltski križ predstavljaju dva pomoćnika Pahane, istinskog bijelog brata. Treća vertikalna linija je posljednja šansa za čovječanstvo; ili će se civilizacija nestati ako nastavi ovim putem, ili će se vratiti spiritualnom putu. U ovom drugom slučaju kružić na donjoj liniji donosi period pročišćavanja nakon kojeg će kukuruz rasti ponovo u izobilju. Veliki Duh će se ponovo vratiti i životni put će se nastaviti zauvijek…

Stanovnici Old Oraibija su prvi uočili stranca, gladnog i bez oružja, duge nepočešljane kose, sa prebačenom životinjskom kožom preko sebe. Nakon njega, došlo je nekoliko žena, odraslih i djece, svi obučeni na isti način, gladni i beskućnici. Hopiji su bili dobri prema ovim barbarima. Nahranili su ih i dali im mjesto za boravak. Naučili su ih da rade u polju i predu pamuk. Nazvali su ih Tasavuh (tu – osoba, savuhta – udarati), jer su oni ubijali svoje neprijatelje udarajući ih u glavu kamenim sjekirama.

Tasavuh su danas poznati kao Navaho indijanci.

Hopi im nisu dozvoljavali da sudjeluju u njihovim ritualima, ali su Tasavuh bili dobri promatrači. Vremenom su počeli kopirati Hopije.

Hopiji su brzo uočili da, tokom dugih zimskih mjeseci, Tasavuh nisu imali svojih legendi i sjećanja na svoje predake. I drugo, Tasavuh ne bi prestajali jesti sa stola dok sve nije bilo pojedeno.

Ubrzo su sve veće Tasavuh grupe dolazile u posjetu Hopijima u vrijeme žetve. Nije bilo potrebno dugo, a Tasavuh su počeli krasti uskladišteno žito od Hopija. Jedno jutro vijest je prostrujala naseljem: Tasavuh su spalili žitno polje i ubili nekoliko Hopija. Rat!

Tasavuh su nagomilali vojsku u dolini. Vatreni oganj se uzdizao od Savatuka do Kalave. Hopiji su pozvali k oružju svo odraslo stanovništvo. Dvije vojske su stajale jedna nasuprot drugoj. Hopi su imali naredbu da prvi ne započinju sukob. Ako Tasavuh ispale prvu strijelu onda će krivnja za rat biti na njihovoj strani.

Prošlo je nekoliko sati, a sukob nije započinjao. Tasavuh su bili bez daha: ispred vojske Hopija su im se priviđala dva naoružana muškarca, obučena u bijelo, koja su štitila Hopije.

Došlo je popodne. Onda je, napokon, jedna Tasavuh indijanka istupila ispred svoga plemena, nazivajući ih kukavicama. Sama je pošla prema vojsci Hopija. Dva Tasavuh ratnika su pošli kao zaštita. Hopi su znali da je ovo znak za početak sukoba. Koplje je poletjelo i ubilo jednog od ratnika. Frontalni okršaj je startao. Slijedećeg dana, dolina je plivala u krvi. Hopiji su obranili svoje naselje, ali to nije bio kraj nevolja.

Još će stotinama godina opasnost dolaziti od bijelog čovjeka, Navaho i Apači indijanaca koji će zauvijek uništiti miran život Hopija. Ljudi od mira, onih koji nikada nisu vjerovali u sukobe.

Uzvik se brzo raširi prašnjavim trgom u Hopi naselju. Započinje jednolični zvuk bubnjeva. Pisak zmija počinje da privlači pažnju. Maskirani Hopiji prate sveti trag kukuruznih zrna koje su ispred njih prosuli šamani.

Petroglif Hopi indijanaca u blizini drevnog naselja Oraibi nazvan “proročka stijena”

Kačina znači tri stvari: duh umrlih i prirodnih sila, zatim maske koje se oblače tokom rituala, te male lutke koji su simboli svih prirodnih sila (ukupno 250). Hopije su, po njihovom dolasku na površinu, srela natprirodna bića koja su ih naučila kako izvoditi ceremonije za plodnost, izliječenje, prizivanje kiše…

Mit se spojio sa proročanstvima Azteca, Hopija i Maja.

Azteci su znali da će im u proročnoj godini (“ce acatl”, odnosno 1519.) doći dugoočekivano bijelo superiorno biće, bradati Quetzalcoatl. Te godine je i došao prvi bijeli čovjek, bradati Hernan Cortez na čelu konkvistadora. Zloupotrijebivši gostoprimstvo Moctezume osvojio je čitav Meksiko za krunu Španjolske.

Petsto godina ranije, bijelo božanstvo Kukulkan je iz Tule, odletjelo u dvije tisuće kilometara udaljenu Chichen Itzu i tako ispunio proročanstvo Maja. Ali, Maje nisu bile tu da ga dočekaju. Kao da su znale da im se ništa dobro ne sprema.

Tajanstveni odlazak Anasazija slijedio je nakon nestanka Maja. Da li su se i oni odlučili da odu i ne potpadnu pod vlast bijelog čovjeka?

Hopi su najvaljivali dolazak “izgubljenog bijelog brata, Pahane”. Da je došao na vrijeme, 1519. godine, onda bi ga dočekali u podnožju Treće Mese. Pošto je kasnio, mjesto dočeka je bilo u blizini Oraibija. I zbilja, sa dvadeset godina zakašnjenja, konkvistador Pedro de Tovar je sa 17 konjanika ujahao na Mesu. U Oraibiju su Hopiji priredili doček. Ako je ovo bio pravi Pahana onda će znati kako da reagira na ponuđenu otvorenu šaku poglavice Hopija. Ispružiće svoju ruku okrenutu prema dole, pljesnuće i stisnuće ruku jedan drugome formirajući drevni simbol bratstva. Umjesto toga, Tovar je, vidjevši ispruženu ruku poglavice, naredio svojoj pratnji da mu daju darove, misleći da to Hopiji očekuju od njih.

Poglavica je znao da je Pahana zaboravio drevni dogovor između ljudi dvije civilizacije. I stoga je naslutio nevolje za svoj narod. Slijedile su ekspedicije, pokrštavanje, izgradnja katoličkih misija, ropski rad Hopija.

U slijedećem stoljeću, Hopiji su se pridružili ostalim Pueblo plemenima i digli su revolt protiv Španjolaca 1680. koji su poraženi i privremeno otjerani sve do Meksika. Negostoljubivost terena na kojem su Hopi živjeli nisu privlačili ni Španjolce ni Britance u novim pohodima. A Hopiji su nastavili da čekaju istinskog Pahanu, simbol univerzalnog bratstva među ljudima.

Zamislimo spoj znanja europskog čovjeka i spiritualnih dostignuća kultura Centralne i Sjeverne Amerike. Da je došlo do tog spoja prije 1000 ili barem prije 500 godina, povijest svijeta bi izgledala sasvim drugačije. Umjesto toga, komunikaciju je zamijenio mač, suradnja je ustupila mjesto dominaciji.

Um bijelog čovjeka je bio zatrovan željom za vlašću i stvaranjem ogromne količine negativne energije. Na drugoj strani, čiste misli i drevna proročanstva američkih naroda ih nisu pripremili za sukob već za suradnju.

Pitanje je da li je bila greška u proročanstvima? Ili se nešto desilo u međuvremenu, što je potpuno poremetilo slijed događaja? Recimo, promijenilo bijelog čovjeka nagore. Kao da je neka negativna sila zavladala njim… i taj pritisak još uvijek ne popušta.

Da li su napredne Maje i Anasaziji prepoznali ovu promjenu i na vrijeme odlučili da siđu sa Zemljine pozornice?

Pažljiv pogled na konture planine neodoljivo podsjeća na polegli lik indijanca: glava mu je okrenuta ka sjeveru, ruke su sklopljene na grudima; stomak, bedra, koljena, stopala, čak i nožni prsti su jasno vidljivi. Legenda kaže da je veliki božanski ratnik došao u pomoć precima Juta indijanaca protiv zlih neprijatelja. Slijedila je bitka u kojoj je božanski ratnik bio ranjen; legao je da se odmori i utonuo u duboki san.

Planina Spavajućeg Jute podsjeća na lik poleglog indijanca – legenda kaže da će se on jednom ponovo dići.

Kada se magla i oblaci nadviju nad Usnulim Jutom dolazi do promjene godišnjih doba. Svijetlo zelena odora najavljuje proljeće; tamno zelena donosi ljeto. Žuta i crvena su boje jeseni, a bijela zime. Kada se oblaci skupe na najvišem vrhu, božanstvo donosi kišu iz svojih džepova. Jednog dana će se, Jute vjeruju, ponovo dići i pomoći svojim ljudima u borbi protiv (modernih?) neprijatelja.

Prije Juta, Usnulu planinu su naseljavali Anasaziji. U liticama Mancos kanjona su podigli svoja naselja. Naselja su izgrađena oko 1140. godine i bila okupirana samo jednu generaciju. Drugi val je nastupio 1195. kada su naselja “Orlovo gnijezdo”, “Kuća uz drvo” i ostala ponovo nastanjena i proširena. Kamene kružne kive i tipični višekatni kameni tornjevi su se stopili sa usjecima u liticama. Ostaci murala u kivama su vidljivi i danas. Život je bujao samo jednu generaciju i onda su se Anasazi odavde povukli zauvijek.

Na granici četriju američkih država se istovremeno nalazite u Arizoni, Juti, Koloradu i Novom Meksiku

Navaho su, sa stotinu tisuća pripadnika, najbrojnija indijanska nacija u SAD. Taj broj i veličina rezervata su samo djelić njihove nekadašnje snage i brojnosti. Prvo su ih Španjolci potčinjavali (i nesmiljeno ubijali malim boginjama) u XVI i XVII stoljeću, da bi ih bijeli čovjek vojno porazio, preselio i zatvorio u rezervate 1868.

Vratimo se malo kroz vrijeme.

Anasazi u desetom stoljeću već imaju razvijenu civilizaciju na širokom teritoriju američkog jugozapada. I upravo tada, sa sjevera, dolaze ratnička Navaho plemena. Ovi inferiorni nomadi u početku ratuju sa Anasazijima.

Iz tog vremena i potiče Navaho naziv “Anasazi” – “neprijatelji naših predaka”. Kasnije se Navaho klone sukoba sa znatno razvijenijom civilizacijom i počinju učiti od njih. Sade prve poljoprivredne kulture, izrađuju košare, crtaju obojenim pijeskom…

Navaho su fascinirani sa naprednim spiritualnim znanjima Anasazija koji uspijevaju da kontroliraju meteorološke prilike (“prizivaju kišu” po želji) i da predviđaju položaje sunca, mjeseca i zvijezda i njihov utjecaj na Zemlju.

Svjesni su da Anasazi imaju objašnjenja za kompleksan spiritualni svijet koji ih okružuje. Tri su kategorije spiritualnih bića: (1) duše umrlih, koje se vežu za oblake, jer u komunikaciji sa dušama umrlih Anasazi mogu da osiguraju dolazak kiše, (2) kačina, zajednički naziv za spiritualna bića koja simboliziraju sile iz prirode i svemirska tijela, (3) “božanstva”, koja predstavljaju sile stvaranja (Sunce), života (Zemlja), vlasti i potčinjavanja (serpent), razgradnje (smrt).

Ne čudi da su Anasazi imali presudan utjecaj na formiranje Navaho astronomije, filozofije i umjetnosti.

Navaho su posudili od Anasazija njihov harmonijski odnos sa prirodom. I uzajamnu vezu između ljudi i svijeta duša.

Navaho su shvatili duboke istine Anasazija da svaki čovjek ima odgovornost prema svemiru da živi svoj život pravilno. I kao što harmonija univerzuma djeluje blagotvorno na čovjeka, tako i svaka individua treba da doprinosi zdravlju svemira.

Navaho su, uz Anasazije, učili da promatraju nebo. Na primjer, sezonska kretanja repa zvjezdanog sistema Škorpije (Gah heet’e’ii) Navaho su koristili da odrede početak sezone lova.

Ukupno je 36 zvjezdanih konstelacija u astronomskom panteonu Navaho indijanaca. Uz njih je i niz pojedinačnih zvijezda važnih za Navaho tradiciju. Bijeli čovjek je, u pokušaju prevođenja ovih Navaho simbola, koristio uobičajene fraze i simplifikacije kao “rituali” ili “božanstva”.

Medjutim, objašnjenje je mnogo dublje.

Kako povući paralelu između događaja na nebu i na zemlji, između spiritualnog i materijalnog svijeta, između plesa nebeskih galaksija i svakodnevnice u američkim prerijama?

Zvijezda Sjevernjača je simbol vatrenog ognja u središtu Navaho šatora. Sazvježđa Velikog medvjeda i Kasiopeje kruže oko zvijezde Sjevernjače i time predstavljaju oženjeni par (Nahookos) u šatoru. Odavdje dolazi Navaho zakon koji zabranjuje da više od jednog bračnog para živi i kuha u istom šatoru.

Nomadski način života Navaho indijanaca je odredio i osnovnu svemirsku razliku u odnosu na Anasazije. Sunce je bezrezervno ključni nebeski objekt i izvor energije za Anasazije i stoga ga oni i zovu “Naš otac Sunce”. Za Navaho indijance je čitavo noćno nebo sa kretanjima konstelacija na njemu bilo od važnosti i odavdje izreka “Nebo je naš otac”.

Crvena Mesa, kamena zaravan u sjevernoj Arizoni, indijansko tlo.

U svojim otkrivačkim pohodima prije tisuću godina Navaho su bivali iznenađeni koliko je rasprostranjen utjecaj Anasazija gdje god bi došli. I Hopiji i brojna Juta plemena su svoju snagu i spiritualni pravac crpli od “svete majke Zemlje”.

Stalno u pokretu su bili plemena Mojaves, Cocopa, Maricopa, Walapai. Vremenom su se počeli sukobljavati sa, sve brojnijim, Navaho indijancima oko istih izvora hrane.

Za razliku od njih, Hopi i Havasupai su bili stalno nastanjeni na istom mjestu. Prašnjave i škrte ogoljele visoravni Prve, Druge i Treće Mese su i danas dom Hopijima.

Havasupai su bili izbirljiviji. Smjestili su se u Havasu kanjon, jednom od desetine u dolini rijeke Kolorada i Velikog kanjona (Grand Canyon). Međutim, ono što Havasu izdvaja od svih ostalih je njegova ljepota. Tisuću metara dubok kanjon sa svojom plavo-zelenom vodom je neosporno jedno od najljepših mjesta na planeti.

Plavo-zelene vode prelijepog Havasu kanjona su domovina Havasupai indijancima u Velikom kanjonu Arizone.

Ha (voda) vasu (plava) pai (ljudi) Indijanci žive u ovom kanjonu već milenij. Danas ih je ostalo oko 600; nema prilaznih puteva (pristup je samo na konjima ili helikopterom) i još uvijek čuvaju drevne tradicije svojih predaka. Oralna povijest govori o šamanima ovog plemena koji su nekad razgovarali sa duhovima i mogli da predviđaju buduće događaje.

Suvremenici Anasazija, narodi Hohokam, Sinagua i Mogollon, više ne postoje. Njihov boravak u današnjoj Arizoni i Novom Meksiku se stopio u X stoljeću sa civilizacijski superiornijim Anasazijima.

Hohokam narod je došao u ove krajeve prije dvije i pol tisuće godina. Pod očiglednim utjecajem Maja, Hohokam izgrađuju svoja igrališta, građevinske (stambene) objekte od cigle, kamene platforme. Medju pronađenim artifaktima su i gumene lopte, crvena i bijela keramika sa slikama plesača koji se drže za ruke, nakit, bakarna zvona… U doba rađanja Rimskog carstva, Hohokami su voljeli iste stvari kao i drevni Rimljani: muziku, ples, ljepotu…

Naučili su kako da iscrpljuju maksimum iz škrte zemlje; dvije žetve godišnje su bile moguće uz vrlo kompleksan sistem navodnjavanja. Današnji irigacioni sustav u ovom dijelu Arizone je izgrađen točno iznad onog drevnog. Ne čudi značenje riječi Hohokam (“potpuno iskorišteno”, misleći na zemlju koju su naseljavali).

Sinagua narod (španjolski “bez vode”) su još poznati i kao “zapadni Anasazi”. Naseljevajući zapadne dijelove današnje Arizone, Sinague su primile utjecaje tri moćnije kulture: od Hohokama su se učili navodnjavanju, od Mogollona keramici, a od Anasazija izgradnji naselja u liticama.

Kultura naroda Mogollon (“ispucala zemlja”) također ide u doba prije nove ere. Brojni arheološki nalazi govore o evolutivnom razvoju ovog naroda sve do početka desetog stoljeća i susreta sa Anasazijima.

Tada, sva tri naroda, Mogollon, Sinagua i Hohokam, potpuno potpadaju pod utjecaj velike civilizacije Anasazija. Stanovništvo, gradnja, spiritualni život dobijaju snažan zamah. Na primjer, Grasshopper ruševine Mogollona u Arizoni otkrivaju da je riječ o gradiću sa preko 500 prostorija, kivama i otvorenom gradskom trgu koji gleda prema istoku.

Sa prvim valom gašenja Anasazija i napuštanja naselja u Čako kanjonu (XII stoljeće) ujedno se gase i dijelovi naselja ova tri naroda. I, napokon, sa definitivnim nestankom Anasazija, koncem XIII stoljeća, gube se svi tragovi i ove tri kulture.

Desetine kilometara negostoljubivog okoliša. Današnja destinacija su mi naselja Anasazija - Hovenweep.

Ne čudi me da je fotograf William Henry Jackson 1874. ovaj kamenjar nazvao tom riječju Juta indijanaca (“napuštena dolina”).

Hovenweep nema turističku atraktivnost kao naselja u liticama ogromnih kanjona Mesa Verde, niti impresivnu ulogu centra civilizacije kao naselja Čako kanjona. Ali, bio je poseban za Anasazije.

Današnji “Hovenweep National Monument” obuhvaća ruševine šest naselja Anasazija izgrađenih na vrhovima kanjona. Među njima se posebno izdvajaju ostaci kula koje podsjećaju na srednjovjekovne europske tvrđave. Odatle i naziv za njih: tornjevi Hovenweepa.

Prvi pitanje se nametnulo samo od sebe. Zašto je baš ovaj neveliki, izolirani i škrti kanjon izabran za boravište Anasazija?

Ostaci drveta u krovovima i nosivim zidovima tornjeva pokazuju da su sve građevine podignute u kratkom periodu između 1230. i 1275. godine. To se u potpunosti poklapa sa naseljima u Mesa Verde kanjonu. Arhitektura se može pripisati jednom autoru: prepoznatljiv stil, ali pokušaj da se uvijek bude originalan.

Tornjevi nisu novina Anasazijima; ali ovdje ih, na malom terenu, ima i kružnih, i kvadratnih, i elipsastih i u obliku slova “D”.

Nakon 750 godina vrijeme je učinilo svoje. Napola srušeni, bez pratećih objekata, kameni tornjevi su izgubili svoj nekadašnji sjaj.

Anasazi su tornjeve Hovenweepa u državi Juta (Utah) podigli između 1230-1275 godine kao astronomske objekte, Hovenweep, Juta

Uska staza dovodi do prve građevine “Kanjona malih ruševina”. Riječ je o “Utvrdi”. Od prvih ekspedicija (W.D. Huntington, lider mormonske ekspedicije iz 1854.) i arheologa (J.W. Fewkes, 1917., Smithsonian Institute) građevine Hovenweepa su dobijale imena kao da se radilo o obrambenim objektima.

Tako je i sa “Utvrdom”. Oblik zidova podsjeća na ostatke tvrđave; tome doprinosi i obližnja kula. Ovo je sve što je ostalo od nekadašnjeg naselja od petnaestak objekata koji su se vremenom obrušili u kanjon ispod sebe. Nosivo drvo je istrunulo, mort je nestao i kamen je padao sa kamena. Širina i dužina zgrada je bila potpuno prilagođena stijenama na kojima su počivale. Kamen koji je preostao svjedoči barem o jednom: veliki je trud uložen u pravilno uobličene kamene konstrukcije.

Staza vodi ivicom kanjona. Puteljak se zatim spušta prema dnu kanjona. Nekoliko zvukova u grmlju. Zec je uspravio svoje uši kao antene prema nečemu razmišljajući o namjerama nepoznatog. Ni daška vjetra; da li je kanjonom ikada tekla voda. Zašto su ova makija i kamen bili tako privlačni Anasazijima da ovdje podignu svoje građevine i provedu 50 godina?

Na drugoj sam strani kanjona nalaze se “Tornjevi blizanci”. Nekada su ovi “blizanci” sadržavali 16 prostorija. Fascinira njihov dizajn: podignuti su na dvije velike stijene koje su iskorištene kao temelji. Jedan toranj je ovalni; drugi je u obliku potkovice. Pažljivo su građeni kombinacijom debelih i tankih kamenih blokova. Na jednim vratima su još uvijek tragovi originalnog drvenog okvira.

“Tornjevi blizanci” – ovalni i u obliku potkovice je sve što je ostalo od nekadašnjih 16 prostorija, Hovenweep, Juta

I ponovo su mi aktualna pitanja o svrsi ovih građevina. Da li je bilo riječ o obrambenim tornjevima? Nikakvi tragovi borbi nisu pronađeni. Ostaci oružja također. A i tko bi se borio za ovaj negostoljubivi klanac u središtu nedođije? Očigledno da ovo nisu bile tvrđave i kule.

“Rimrock House” (“Kuća sa kamenom ivicom”) je još jedno promašeno ime za građevinu Anasazija. Preostali kameni zidovi pokazuju da ovdje nije bilo riječi o kući za stanovanje – nema odvojenih soba. Ali zato ima čitav niz malih otvora u zidovima, različitih kutova. Nekada je ovo bila dvokatna, pravokutna građevina. Svrha? Nepoznata.

U dnu kanjona je “Kružni toranj”, gotovo savršena kružna dvokatna kula.

“Hovenweep House” je ostatak nekadašnjeg kompleksa na kraju kanjona. Preostale zidine počivaju na velikoj stijeni; zahvaljujući tome može se ustanoviti korištena građevinska metoda. Isto kao i kod Mesa Verde građevina pravilni kameni blokovi su ubacivani u masu morta gdje bi se stisli; preko njih bi dolazio debeli sloj gipsa.

Naselja Anasazija “Rimrock House”, sa mnoštvom otvora u zidovima je korišteno u svrhu markiranja Sunčeve putanje, Hovenweep, Juta

Kompleks “Hovenweep Castle”. Najbolje očuvane građevine ovog “zamka” nude ujedno i najviše odgovora. Dvije kule u obliku slova “D” imaju zidove debele između 60 cm i jednog metra. Pri dnu jedne od kula pronađeni su otvori ugrađeni u zidu. Kroz njih se može pratiti igra sjena na zidu tokom dva sunčeva solsticija (zimskog i ljetnog) te jesenje i proljetne ranodnevnice.

Dva su otvora koja vode u dvije različite prostorije; drveni okviri vratiju bijahu obasjani samo tokom ova četiri dana godišnje. Zrake padaju na okvir vratiju koja vode u “sunčanu sobu” na dan ljetnog solsticija. Prije zalaska sunca može se jasno pratiti kako sunčeva crta ide preko zida da bi sami zalazak sunca dočekala na vratnicama.

Naselja Anasazija “Hovenweep Castle” – otvori u kulama kreiraju igru sjena tokm sunčevih solsticija, Hovenweep, Juta

Nekoliko stotina metara niže je “Unit-Type House”. Arheolozi su ovu građevinu nazvali tipskom jedinicom gradnje Anasazija. Jedna kiva je okružena sa šest prostorija za boravak i skladištenje. Kiva odgovara Mesa Verde stilu. Novina su četiri ugrađena otvora na istočnom zidu koja su vjerojatno imala ulogu markiranja pozicije Sunca za vrijeme solsticija. Naime, sunčeva svjetlost u drugoj polovini prosinca ulazi kroz jedan od portala i pada na sami sjeverozapadni kut prostorije. Ljeti se uloga mijenja sa jugozapadnim zidom u glavnoj ulozi.

Sunčevi markeri se nalaze i u kompleksu ruševina pod nazivom “Cajon Group”. Tri su otvora u zapadnom zidu tornja. Dva omogućavaju prolaz sunčevim zrakama u vrijeme ljetnog solsticija; treći služi kao orijentir, jer pušta sunčeve zrake tokom zimskog solsticija. Ovi svojevrsni kalendari su sigurno imali u zidu oznake koje su pokazivale približavanje različitih pozicija sunca. U međuvremenu je gips sa nacrtanim oznakama nestao tako da će originalni izgled zidova ostati tajnom.

I, na koncu, u blizini “Svete kuće” (“Holly House”) se nalaze dva velika kamena bloka pokrivena trećim, kao krovom. On blokira veći dio sunčevih zraka tokom godine. U malom prolazu, Anasazi su uklesali dvije velike spirale i jedan sunčev simbol u kamenu. Ovi petroglifi su identični onima u Čako kanjonu u stijenama Fajada Butte.

Petroglif Anasazija, dvije spirale i sunčev simbol, su uklesani u blizini naselja “Holly House” i imali su ulogu astronomskih markera, Hovenweep, Juta

Za vrijeme proljetne ranodnevnice sunčeva zraka na kratko obasja samo sunčev simbol. Nakon toga se sunce više ne vidi u ovom koridoru. Njegov dramatičan povratak se zbiva uoči ljetnog solsticija. Tada sunce izbacuje dva snopa svjetlosti koja su mogu uočiti na sredini spirala i na sunčevom simbolu.

Da li su Anasazi donijeli kamene blokove na ovo mjesto, ili su, promatrajući efekte sunca na zidu, naknadno uklesali svoje petroglife?

Toliko je astronomskih markera na tako malom prostoru da mi se čini da je svaki drugi objekat imao svrhu praćenja položaja sunca. Da li su ovi tornjevi i građevine Hovenweepa imali i druge astronomske svrhe, ostaje nejasno. Astroarheologija je limitirana samo na ono što je ostalo od ovih ruševina.

Međutim, i to je dovoljno za nekoliko zaključaka.

Prvo, riječ je o zadnjoj etapi (“Mesa Verde”) Anasazija. Isti stil se može pratiti na velikom prostranstvu. I to u vrlo kratkom vremenskom intervalu što otvara pitanje njihovog komuniciranja.

Drugo, svega nekoliko obitelji Hovenweepa su napravili ogroman građevinski poduhvat u ovom kamenjaru. Bez metalnih alata su izgradili impresivne objekte.

Treće, čini se da je isključiv razlog njihovog boravka ovdje bio vezan za praćenje položaja sunca i (vjerojatno) sunčevog utjecaja na Zemlju.

I, četvrto, Anasazi Hovenweepa su ovaj kanjon napustili istovremeno kada su zatvorena sva vrata Mesa Verde naselja.

Život u isturenom Hovenweepu je zamro. Anasazi su donijeli odluku: “Moramo otići!”

Anasazi su u izoliranom kanjonu Hovenweep pronašli kratkotrajno utočište, energetski zaštićeni blagotvornim djelovanjem Sunca, Hovenweep, Juta

Što se dešava u zadnjih nekoliko tjedana oko Bloga te zašto čitamo naslove tipa: 'Život mi je pakao zbog bloga koji sam pisala', Škole će nadzirati što učenici pišu na blogovima, nastavnici u Hrvatskoj će dobiti priručnik o korištenju bloga, Mediji: Ugrožena sloboda izražavanja, Cenzure i zabrana neće biti, blogeri se pozivaju na suradnju i još mnogo naslova prije.

Kome odgovara da se Blog demonizira i potpuno zabrani?

Zašto se blogerska zajednica prikazuje kao hrpa frikova koji ispada ".. nemaju svog privatnog života. Te bi se trebale okrenuti društvu a ne samo blogu."?

Pokušavao sam dokučiti zbog čega nam se svima ovo dešava te kad mi sami blogeri poslije mnogobrojne medijske hajke na nas same, dignemo glas, kako reagiraju institucije i mediju koji nas napadaju.

Pretpostavljam da je to sve otprilike počelo sa Prvom Riječkom Hrvatskom Gimnazijom kada se dio blogerske zajednice uznemirio i počeo javno izražavati svoje mišljenje te govoriti ono što nadležne institucije naravno nisu željele čuti. Naravno da nikome a posebno ministru Primorcu kao ni samoj Vladi ne odgovara kad se birači (pa i oni potencijalni) na bilo koji način počinju buniti te iznositi drugačije stavove od onih koji njima odgovaraju.

Zašto? Vrlo jednostavno zato jer prihvaćanjem Bolonjskog procesa prihvatili smo neke standarde Europe koja je u tim stvarima puno liberalnija i otvorenija te u svom školstvu primjenjuje nove metode ocjenjivanja učenika/studenata i samih nastavnika/profesora. Naravno da nitko ne želi imati nekvalitetnog i nedovoljno obrazovanog nastavnika/profesora koji ne želi ili nema volje se dalje educirati te mjenjati metode rada. Naravno tu se pojavljuje i još jedan problem a to su primanja nastavnika/profesora koji tvrde da su mala te da su podcjenjeni što dovodi do frustriranosti te iskaljivanja na onima koji su za to najmanje krivi.

Naravno da jedino šira zajednica može pomoći u riješavanju problema nastavnika/profesora da dobiju kakva-takva bolja primanja te nekakvo socijalno zadovoljstvo za rad koji ulažu, samo ne na način kako se postavljaju prema učenicima i studentima te na taj način gube podršku šire zajednice.

Zašto određenima iz Vlasti i prosvjete odgovara da se Blog demonizira i prikaže kao leglo frikova koji ne znaju što će sa sobom?

Svi znamo da je i ovo jedan vid medija koji utiče na jedan dobar dio populacije pučanstva koji se naravno zna služiti naprednim opcijama interneta i sveg onog što mu on pruža. Naravno da im ne odgovara zbog toga što sami nemaju dovoljno edukacije za isto te u bojazni da se gore kriju mnogo bolje edukativne metode ali i razni materijali koji će pospješiti bolje upoznavanje određene materije koja se uči, primjenju sebi svojstvenu metodu demoniziranja i masovnog neuravnoteženog pljuvanja po Blogu. Kad bi ga mogli zabraniti vjerujem da bi to učinili sa velikim zadovoljstvom samo da ubiju mišljenja zajednice koja se ovdje okuplja i piše.

Što bi trebala učiniti blogerska zajednica?

Trebali bi učiniti ono što već čine, da dignu glas i pokažu da Blog nije mjesto gdje se piše prljavi veš, nego mjesto gdje ljudi iznose svoje osobne sudbine i probleme jer su tu našli nekoga tko ih razumije. Svi znamo da okolina može biti okrutna prema bilo kome od nas kad su u pitanju osobni problemi i povjeravanje bilo kome iz te okoline i pitanje je da li će mo dobiti odgovarajuće odgovore za riješavanje našeg problema. Ovdje je to moguće jer su ljudi koji tu dolaze dovoljno neutralni i zreli da se znaju nositi sa određenim stvarima iz svog života ali i nepristrano znaju izaći u susret i pomoći.

Blogerska zajednica uz dizanje glasa trebala bi reagirati i peticijom prema mladim ljudima kojima se oduzimaju osnovna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske te na taj način dati dodatnu podršku i ne dopustiti da se sve jednostavno zaboravi i pomete pod tepih.

Samo tako možemo djelovati i samo tako možemo spriječiti daljnje prijetnje ukorima, policijom i zatvorom te pomoći onima na koje su primjenjene sankcije da se iste razmotre i ukinu. Pomoći na taj način obrazovnom kadru da shvati i nauči se služiti ovim medijem te da ne mora strahovati od njega i od zajednice koja je ovdje.

Nadam se da će mnogi ovo pročitati a posebno oni na koje se sve ovo odnosi (nastavnici, profesori, ministarstvo) te izvući nadam se neke kvalitetne zaključke i polučiti adekvatniji odnos prema onima kojima svoje znanje i iskustvo trebaju prenjeti za budući kvalitetniji život koji ih očekuje.

Mesa Verde je jedinstven – toliko različit od svega viđenog na planeti. Arhitektura je u potpunosti prilagođena usjecima i pećinama litica kanjona. Tornjevi/zvjezdarnice su povezani podzemnim tunelima sa velikim kivama. Sa kamenih terasa se pruža nezaboravan pogled na horizont i kilometre vijugavog kanjona. Visoka naselja u stijenama dijele ove visine sa orlovima koji povremeno kruže u potrazi za plijenom.

Svako naselje ima uklesane brojeve u jedan od vanjskih zidova. “Kuća sa balkonom” ima broj 11, “Duga kuća” (Long House) nosi broj 15… Brojeve je uklesao švedski arheolog Gustav Nordenskiöld prilikom svoje posjete 1891.

Petroglifi Mesa Verdea simbolično prikazuju putovanje Anasazija i njihovih sljedbenika u Četvrtom svijetu

Anasazi su na nekoliko mjesta u kanjonu uklesali svoje petroglife u kamenu. Najpoznatiji je Pictograph Point (doduše, piktograf je pogrešno upotrijebljen termin, jer piktografi su crteži na kamenu, a ne uklesani simboli-petroglifi, kao što je ovdje slučaj). Ovaj petroglif se sastoji od neprekinute linije koja na početku i na kraju ima spirale, a njenom dužinom se nalaze simboli nekoliko životinja. Grupa od četiri Hopi indijanca iz sjeveroistočne Arizone su posjetili Mesa Verde 1942. godine i dali svoju interpretaciju ovog petroglifa.

Prva spirala predstavlja “sipapu”, mjesto odakle su Anasazi izašli iz zemljine utrobe (“Veliki kanjon” – Grand Canyon). Prva životinja, orao, simbolizira orlov klan koji se odvojio od ostalih ljudi i smjestio u blizini Velikog kanjona. Kozorog je simbol slijedećeg klana koji se takođe odvaja od ostalih imigranata (prema tradiciji ovaj klan se nastanio u blizini današnjeg gradića Shiprock u Novom Meksiku). Slijedi papagajov klan koji se smješta još dalje. Zeleni gušter unutar jednog polukruga ilustrira poguban utjecaj duha guštera na preostale emigrante – slijedi period lutanja i dezorijentacije. Slijedeći lik “kačine” (lutke) predstavlja biće koje ljudima pomaže u njihovoj navigaciji – usmjerava ih u pravilnom smjeru. Konture planinskog lava su znak da svemoćni životinjski duh čuva ljude na njihovim putovanjima. Linija završava sa spiralom koja bi trebala biti kraj putovanja – Mesa Verde kanjon (?) Sa druge strane linije je nekoliko likova koji su protumačeni kao predstavnici modernih Pueblo plemena; na manjoj distanci od njih je simbol za Klan kačina (Hopi indijanci). Time su Hopiji pokušali dokazati tezu o sebi kao potomcima Anasazija.

“Duga kuća” je drugo po veličini naselje u kanjonu. Preko 150 prostorija veličine 6-10 kvadratnih metara, 21 kiva i velika pravokutna terasa nazvana “plesnim trgom”. Stotinjak ljudi je tu živjelo prije 750 godina. Četverokatna kula na zapadnom kraju podsjeća na onu iz “Palače u stijeni”. Gradnja je tipična. Obrađene kamene ploče su ugurane u svježi mort. Ti zidovi bi se kasnije prekrili slojem gipsa da bi se dobila glatka površina koja se zatim bojala. Prozori i vrata su manjih dimenzija da bi se zimi zadržala toplina. Četrdesetak kostura je pronađeno u ovom naselju. Anasazi su bili visine od oko 165 cm. Tijela su bila zamotana u deke od zečje kože i pureća perja sa osobnim nakitom uz uzglavlja.

“Kuća kvadratnog tornja” je naselje od šezdesetak prostorija i dvije kive. Ime je dobila po tornju visokom skoro 30 metara. To je najviša struktura u kanjonu. Riječ je o četverokatnici i njene astronomske funkcije još nisu istražene.

Uz “Sunčev hram” su pronađeni ostaci građevinskog dodatka, “aneksa” na sjeverozapadnoj strani. Riječ je o kružnoj prostoriji sa manjom kulom. Gledano iz “Palače u stijeni” zalazak sunca se odvija točno nad kulom drugog prosinca. To daje već prepoznatljivo upozorenje od dvadesetak dana da se približava zimski sunčev solsticij.

Dva kilometra sjevernije se nalazi “Kuća cedrovog drveta”. Kula je izgrađena u obliku dvostrukog zida. Kamen je pažljivo obrađen da prati kružni tok zidova. Nesumnjivo da je riječ o još jednoj sunčevoj zvjezdarnici.

Odavdje se pruža dobar pogled na planinske vrhove La Plate koji su sigurno predstavljali jasne kalendarske markere za sunčev solsticij i mjesečeve periode “mirovanja”.

“Kuća smrčinog drveta” je po veličini treće naselje u liticama. Neinventivno ime je dobila od Wetherilla 1888. po visokom stablu smreke koje se nekad nalazilo ispred naselja. Građena je u periodu 1200-1273 u udubljenju koje je sedamdesetak metara široko i trideset metara duboko. Ukupno je 114 prostorija, 8 kiva i široki centralni trg.

“Kuća Hemenveja” je naselje visoko u liticama do koga dosada nisu izgrađeni prilazni putevi. Ima dvadesetak prostorija jedva vidljivih sa druge strane kanjona, udaljenih otprilike 300 metara od mene. Uzgred, naselje je dobilo ime po Mary Hemenway koja je financijski pomagala prva istraživanja u ovom dijelu Amerike na koncu XIX stoljeća.

Naselje Anasazija “Kuća sa mnogo prozora”, smješteno visoko u liticama, je gotovo nevidljivo sa druge strane kanjona, Mesa Verde, Kolorado

Malo dalje je “Kuća sa mnogo prozora” koja je imala 15 prostorija. Visoko u stijenama do nje je “Neimenovana kuća” sa 4-5 prostorija. Toliko su nepristupačna da mi izgleda kao naselje podignuto za ljude sa krilima.

Prema priči sam zaključio da naše duše bivaju ulovljene po napuštanju tijela od strane svemoćnog Orla. A sada, po prvi put, susrećem tezu da postoji opcija “slobode”.

Razmišljam o tri pitanja koja leže u srcu misterije o Anasazijima:

1. Od koga su Anasazi tražili zaštitu te su morali dići svoja naselja u ovim klancima do kojih nitko, osim ptica, ne može doći?
2. Otkud tolika predanost suncu i mjesecu da Anasazi nisu prezali od gotovo nemogućih građevinskih zahvata samo da bi mogli pratiti njihove putanje i različite položaje?
3. Da li su Anasazi znali za način da se otrgnu neminovnoj sudbini duše da bude uhvaćena u Orlovu zamku?

I kao što to obično biva za pomoć dobijem putokaz koji naizgled nema mnogo veze sa ovim na šta se fokusiram. Prisjećam se razgovora izmedju Carlos Castanede i don Huana iz 1988. U njemu don Huan Matus, nagual i šaman, duhovni učitelj iz indijanskog plemena Yaqui, govori:

“Imamo zvijer koja je došla iz svemirskih dubina i zavladala našim životima. Ova zvijer je naše božanstvo. Mi smo nemoćni pred njim. Ako želimo da protestiramo, on to suzbija. Ako želimo da se osamostalimo, on to onemogućava. U našim razgovorima svih ovih godina sam ti pokušavao indirektno da kažem da nas nešto drži zatvorenicima. Za šamane i spiritualna bića drevnog Meksika ovo su bile energetske činjenice.”

I nastavlja:

“Oni vladaju nad nama, jer smo im izvor hrane… Šamani Meksika nisu bili sigurni kada se ova zvijer pojavila na Zemlji. Ali su zato bili uvjereni da je čovjek bio kompletno biće nekada u prošlosti. To svjesno biće danas je samo predmet mitova i legendi. U jednom trenutku kao da sve nestaje. I od čovjeka ne ostaje ništa više nego drogirano, uspavano biće… Čovjek je imao sudbinu da postane magično biće svjetlosti. Ali, te magije više nema…”

Zaključak je bio da je negativna energija koju generiramo hrana “svemirskoj zvijeri” o kojoj govori don Huan. Mi smo sofisticirano uzgajani da bi ih hranili.

Pitam se da li su vidovnjaci Anasazija znali za ovu spiritualnu zvijer koja je došla iz svemirskih dubina? Ako su mogli vidjeti svemirskog stvaraoca (“Orla”) zašto ne bi i jedan od svemirskih spiritualnih entiteta kao što je “svemirska zvijer” kako ga zove don Huan? Pogotovo stoga što se hrani našom negativnom energijom.

Da li su za zaštitu Anasazi koristili ove kanjone u kojima su dizali svoja naselja? Svojom pozicijom ovi kanjoni su nesumnjivo bili energetske potentne točke. Međutim, da li je sastav kamena doprinosio i boljoj zaštiti njihovih energetskih tijela? I onemogućavao utjecaj “svemirske zvijeri”?

Čini mi se da ovim razmišljanjem mogu razriješiti enigmu savršeno ravnih puteva Anasazija iz Čako kanjona. Ti putevi su pratili podzemne energetske tokove. Ako su Anasazi bili zaštićeni zbog povišene energije na tim putevima onda se može objasniti zašto oni ne krivudaju. Jer, da su pratili topografiju terena sa svim zavojima onda bi ostali bez podzemne energetske zaštite. Na taj način bi bili izloženi utjecaju “zvijeri”.

Zašto su onda napustili Čako kanjon, kao po komandi, krajem XII stoljeća? Da li je neko isključio “podzemno energetsko napajanje” i ostavio ih bez zaštite?

Zašto su napustili nepristupačne litice Mesa Verde kanjona krajem XIII stoljeća? Da li su bili pronađeni pa su se morali opet skloniti negdje drugdje?

Čini mi se da sam na putu da na ovaj način odgovorim na prvo pitanje.

Slijedi odgovor na drugo pitanje opsjednutosti suncem i mjesecom. Nesumnjivo da su Anasazi znali za odlučujući utjecaj ova dva nebeska tijela na energetski nivo naše planete. Svaki poremećaj na suncu kao što su sunčeve pjege, pomračenja, poseban položaj planeta i sl. se odražavao na energetski naboj Zemlje. Poremećeni tokovi energije bi utjecali na obrambenu sposobnost energetskih bića Anasazija. Čak i minorni utjecaji koji bi dolazili sa mjeseca su im bili važni i zbog toga su pratili mjesečeve mjene.

Sunce puni baterije svim planetama. Našoj na taj način daje život. Sunčeva energija je bila izlaz i jedina nada Anasazijima da se odupru pred naletima superiornijeg neprijatelja. Stoga se sunce slavilo, “obožavalo”, promatralo iz svakog kuta.

Kako dokučiti odgovor na treće pitanje o “slobodi koju Orao nudi”? Zadnje što sam s Melvinom govorio Da li su vidovnjaci koji su ovladali tehnikom da “premještaju svijest iz jednog dijela tijela u drugi”. Da li su oni ovim energetskim manipulacijama otvarali vrata “totalne slobode”?

Od koga su se Anasazi štitili podižući naselja u nepristupačnim liticama?

Plesna grupa Naat’sii’liid Navaho indijanaca iz Shiprocka, Novi Meksiko, izvodi svoju verziju prizivanja kiše u gradiću Kortez (Cortez), Kolorado

Dok me polako hvatao san i slikovito mi prikazivao čovjekovo energetsko tijelo. Bijeli dugački niz, naša svijest, svijetlija od drugih dijelova, je mijenjala položaj, idući prema središtu tijela i postavljajući se horizontalno.

“Vladanje sviješću je put prema totalnoj slobodi. Ta sloboda je Orlov dar čovjeku”. “Da bi prihvatili taj poklon potrebno nam je dovoljno energije”, posljednje je što se sjećam.

Ujutro se budim. Pitam se da li sam napokon riješio zagonetku Anasazija?

"HTV-ov jučerašnji prilog o novim mjerama koje vlasti najavljuju protiv učenika koji u svojim blogovima, internetskim dnevnicima, objavljuju i neprihvatljive sadržaje, izazvao je dosta burne reakcije u blogerskoj zajednici. Ponovno se pokazalo, kao u nekim drugim slučajevima s internetom, da cenzura, bila ona više ili manje opravdana u nekom slučaju, na mreži svih mreža ni pravno ni praktično nije jednostavno pitanje."

Blogerska zajednica se ne protivi najavljenoj cenzuri već je odbacuje kao instrument kojim se pokušava riješiti navedeni problem i sve ušuškati pod tepih kako se do sada radilo.

"Ovo je slobodna zemlja i svi imaju pravo iznositi mišljenja. Kaj ste poludili? Sankcije za blogere? Možda tri mjeseca Sibira u društvu koze i vunenih gaća? Ne uzimajte djeci prava govora!" - neke su od reakcija na jučerašnji prilog i izjavu o mjerama zaštite protiv ekstremnih poruka na blogovima.

Ni vrag da su mislili da će u blogerskoj zajednici ostati ravnodušni na vrijeđanja jednog nezrelog mladića ili na izjave državnog tajnika bez imalo pokrića.

"Nama ne pada na pamet zabranjivati, naprotiv, mi takav način komunikacije potičemo, ali kao vrh prosvjetne vlasti koji skrbi i o odgojnom momentu pozivamo učenike da se na blogovima ne pojavljuju ekstremni sadržaji koji bi eventualno bile klevete, što smatramo ekstremnim", rekao je državni tajnik Ministarstva obrazovanja Želimir Janjić.

Naravno da je gospodin državni tajnik pokušao danas biti kako bi se to reklo "politički" korektan pošto je dobio očito po šapicama od ministra ili već nekog mu nadređenog. Jer onakve neprimjerene prijetnje davati u javnost i slati signale represije kao da smo u srednjem vijeku, stvarno nema smisla.

Nema razloga da se govori o gašenju blogova jer ih kao kreativnu komunikaciju svi podupiru, ali ono što naglašavaju jest to da i sloboda govora nije neograničena, posebice ako se krše ljudska prava. Uostalom, i sami blogeri upoznati su s pravilima korištenja.

Eto iz komentara izvire more neznanja na našoj dalekovidnici sve u smislu bolje informiranosti pučanstva koje sada misli da je Blog vrag odjeven kao mila ovčica.

Krajnji slučaj je suspendiranje korisničkog računa. Blogovi se mogu ugasiti samo sudskim nalogom, no to je gotovo neizvedivo ako je blog postavljen, primjerice, na serveru u Sjedinjenim Američkim Državama.

Eto na kraju poluinformiranosti iz nekih drugih medija ili nakon čitanja komentara nekih blogera koji zasigurno nisu to tako opisivali, naša dalekovidnica složi poslije Dariusa komentar ne za jedinicu nego za minus 2. Uopće ne znam čemu ovakav komentar od naše dalekovidnice na kraju i kome je namjenjen te zašto. Mislim da je sve što je trebalo biti rečeno sa Dariusovim komentarom.

No kod nas to ne ide tako jer uvijek treba biti poklopac pa makar komentar i ne bio pametan, nego štoviše.

Ne znam što ponovno reći na Dnevnik koji sam večeras gledao i slušao jednog mladog nezrelog predstavnika Vijeća učenika (Jani Pravica, predsjednik Vijeća učenika XVIII. gimnazije Zagreb) koji iznosi stavove učenika koji to vjerujem zasigurno nisu.

"Meni su osobno blogovi izraz neke osobe koja nema baš puno svoga privatnog života.Te bi se osobe trebale okrenuti društvu, a ne samom blogu"

Mladac bi očito trebao informatičku poduku da shvati što je internet, blog i slični site-ovi i čemu takva mjesta određenoj populaciji ljudi služe. Vjerujem da je puno pametnije da provode vrijeme na Blogu nego u kafiću uz pivu ili nešto žešće a još gore bi bilo uz špricu ili extazi.

Na blog ne dolaze samo učenici nego i ljudi koji imaju već dugi radni vijek i ovdje nalaze mjesto za pisanje (kakvo-takvo) te praćenje pametnih tema kojih se nebrojeno mnogo može naći te neki vid odmora i opuštanja (mentalnog) od svakodnevnice. Očito je da nastavnički kadar ne dolazi na Blog jer smatra da je to za njih gubljenje vremena i da tu ne mogu naći adekvatne osobe za razmjenu intelektualnih sposobnosti. Varate se a to i same izjave pojedinaca govore u prilog.

Dotična gospođa (Alma Brandić, socijalna pedagoginja u O. Š. Petar Zrinski iz Zagreba) koja je isto tako bila govorila u Dnevniku bi i sama trebala maloprije navedeno proći kao i mnogi profesori koji misle da imaju svu pamet ovog svijeta. Pitam se koliko sama zna što je Blog ili bilo što takvoga te da li osim novina i Dnevnika naše dalekovidnice i pogleda. Nadam se da da i da njena izjava je samo bila slučajno nespretno izrečena.

Nažalost bio sam mnogo puta u takvim krugovima a i danas mi se zna to desiti i može se stvarno mnogo pametnog čuti ali i iznimnih gluposti koje smatram da su neprimjerene za jedan takav kadar koji bi trebao nekoga obučiti za život i kakva-takva znanja.

Gospodo profesori dajte prosim Vas skinite te poveze sa očiju i pogledajte malo oko sebe što se dešava te možda shvatite da pisanja na Blogu i nisu tako strašna kao što se Vašim egovima čini.

Poštovanom državnom tajniku (Želimir Janjić, državni tajnik Ministarstva obrazovanja ) mogu jedino poručiti ako zaželi saznat tko je pisao ovaj post pod ovim nickom neka slobodno mi pošalje e-mail a osobno ću se potruditi da mu pošaljem svoje ime i prezime te sve potrebno da me lakše nađe u svrhu koju navodi da ne bi stvarao nepotrebne troškove državnim službama i nama poreznim obveznicima. I poručit ću mu i ovo: da mu je izjava ne neprimjerena nego da graniči sa zdravim razumom pogotovo tako izjavljeno u jednom javnom mediju. Što je time želio postići? PRIJETITI svima nama da moramo paziti što pišemo? Mislim da to ne samo da nema smisla nego ne vjerujem da će se to moći ostvariti po Ustavu Republike Hrvatske osim ako ga isti ne promjene za svoje potrebe.

Svakako za ovako nešto što se događa već duže vrijeme ali i za ine druge odluke koje se donose u ovoj državi u "ime naroda" da ga se zaštiti i "kao" omogući mu se bolje nego dosada se nisam borio. Borio sam se za ono što nismo imali a to je: pravo da se izrazi svoje mišljenje te postignuće vrednovanja osobe, njenog rada i življenja.

Nažalost može se vidjeti samo suprotno od toga te mnogo loših odluka. Takvim načinom i pristupom vjerujem da još dugo vremena nećemo moći se približiti Europi a kamo li ući u nju kao članica.

Mesa Verde je, po prostranstvu, najveći arheološki park u SAD. I, prema mnogim ocjenama, najznačajnije nacionalno povijesno nalazište. UNESCO ga je proglasio svjetskom baštinom 1978. Razlog za to je nekoliko stotina naselja podignutih u usjecima litica u periodu kraćem od stotinu godina.

Tragovi humanog života na vrhu kanjona se mogu pratiti unatrag tisuće godina. Zbog čega se, najednom, napuštaju te građevine i počinje gradnja na visokim i opasnim liticama? I to sa neočekivanim intenzitetom?

Arheolozi će kao prvo objašnjenje postaviti teoriju o vanjskoj prijetnji. Zbilja, nepristupačne litice su lako branjive. Međutim, nikada dokazi o takvim prijetnjama nisu pronađeni. Ili, kako kaže Gilbert Wenger, glavni arheolog u Mesa Verde regiji punih 14 godina: “Ako je postojala prijetnja, tko su bili neprijatelji? Nema dokaza o bilo kojim drugim ljudima osim Anasazija u ovim oblastima.”

Litice kanjona u čijem je usjeku podignuto najspektakularnije naselje Anasazija “Palača u stijeni”, Mesa Verde, Kolorado

Tunel u stijeni dugačak sedam metara dok je uski otvor od samo 60-ak cm. Očigledno da su Anasazi održavali vitku liniju. Jer, da su imali deblje ljude oni ne bi mogli napuštati “Veliku kuću sa balkonom”.

“Palače u stijeni” (Cliff Palace), naravno da Anasazi nisu imale palače, ni plemstvo. Međutim, Richard Wetherhilla je 1888. ovo otkriće kamenog grada podsjetilo na antičke palače i zato mu je dao to ime.

Ovaj apartmantski kompleks je ugrađen u otvor u litici širok 110 metara i dubok oko 30 m. Skladne građevine ne narušavaju izgled okoline; naprotiv, sve skupa se doima kao da je moćni kanjon iznjedrio ovaj gradić.

Apartmanski kompleks Anasazija “Palača u stijeni” je ugrađen u usjek širok 110 metara i dubok oko 30 metara, Mesa Verde, Kolorado

Četverokatne kule spajaju dno i plafon usjeka. Kružne kive podsjećaju na spiritualnost njihovih autora. Načičkane prostorije jedna do druge ne ostavljaju slobodnog prostora. Manje kive su brojnije i pravilno raspoređene duž naselja – očito da su ih koristili pojedinačni klanovi. Veće kive su na isturenim mjestima. U “potkrovlju” gradića, uz sami plafon usjeka, izgrađene su niske, duboke i duguljaste prostorije. Očigledno - skladišta hrane.

Ukupno 220 prostorija i 23 kive.

Mesa Verde kanjon, naselje Anasazija “Palača u stijeni”; kružne kive podsjeaju na spiritualnost autora

Kao kod Kuće sa balkonom: ovo naselje je skriveno, zaštićeno, ali sa odličnim pregledom kanjona.

Gdje li su astronomski markeri, mislim se u sebi? Znam da su u svim naseljima Anasazija praćene putanje sunca i mjeseca. Obično su imali posebnu lokaciju, najčešće prirodne isturene litice, odakle su pratili izlazak i zalazak sunca, osobito u danima pred i za vrijeme zimskog solsticija. Na primjer, u Čako kanjonu su imali dvije stijene između kojih je Sunce izlazilo dvadesetak dana prije solsticija. Ili, raspored prozora u Pueblo Bonitu sa kojih su mogli pratiti kretanje sunca tri tjedna uoči 22. prosinca.

“Palača u stijeni” je okrenuta prema jugozapadnom horizontu. Zalazak sunca se može lako pratiti, ali je sve ravno te nema prirodnih objekata kao orijentira.

Ali, zato je točno preko puta Palače u stijeni, na drugoj strani kanjona udaljenoj 290 metara, podignut misteriozni objekat u obliku slova “D”. Nazvan je “Sunčev hram”. Naravno, oblik slova “D” je karakterističan za arhitekturu Čako kanjona. Međutim, ono što interesira je pozicija hrama. Naime, ne nalazi se u usjeku litica već na vrhu kanjona.

Gledano sa ove strane kanjona, Sunčev hram formira orijentir na horizontu. Znači, sada treba naći mjesto u naselju odakle su vršena promatranja sunca pred zimski solsticij.

Na krajnjoj južnoj točki naselja nalazi se mala kamena platforma sa kružnim udubljenjem. Ako se odavdje gleda prema centru Sunčevog hrama, koji sačinjavaju dvije kružne prostorije, onda se tu formira umjetni svemirski marker. Sunce se na horizontu u prosincu kreće između dvije kružne prostorije. I, ponovo, zbog toga Anasazijima nije trebao kalendar.

Život je bujao između 1180-1279 da bi onda Anasazi, u miru, zauvijek napustili “Palaču u stijeni” i sva ostala naselja Mesa Verdea

Dva pitanja mi se motaju po glavi. Prvo, zašto graditi čitav građevinski objekat sa kružnim i kvadratnim prostorijama i zidovima da bi se dobio marker na horizontu? Nije li bilo lakše podići dvije stijene preko puta kanjona?

I drugo, u čemu je tolika važnost zimskog solsticija? Legende Hopija i Pueblo indijanaca, a zatim izvedeni zaključci bijelog čovjeka govore o “strahu” indijanaca da će sunce prestati izlaziti te da su zbog izvođeni obredi i rituali da se to ne desi. Naravno, to me objašnjenje ne zadovoljava. Mora da je postojala veza izmedju položaja naše planete i energetskog nivoa koju je dobijala od sunca za vrijeme zimskog solsticija. A vidovnjaci Anasazija su pomno pratili sve što utječe na energetski potencijal naše planete.

Velika kiva “Palače u stijeni” iz koje su vidovnjaci pratili utjecaj Sunca na energetski nivo Planete, Mesa Verde kanjon, Kolorado

Nema spominjanja astronomskih markera, Sunčevog hrama, spiritualnih izleta u druge dimenzije.

Ime Sunčevom hramu potiče od jednog kamenog bloka sa udubljenjem koji sa strane ima male kanale. Sliči na suncokret, ili na dječji crtež sunca sa mnogobrojnim zrakama. Ovaj kameni blok nije rezultat ljudskog klesanja, već procesa erozije. Ali je zato očigledno da je prenesen na ovo mjesto i ugrađen između tri kamena zida formirajući neku vrst oltara.

Identičan simbol se sreće na mnogobrojnim piktoglifima i primjercima umjetnosti u stijenama u svijetu Anasazija.

Na svakom koraku naše planete srećem posvećenost suncu. Civilizacija za civilizacijom kao da upozorava da nam odatle dolazi život, znanje i energetski tokovi.

Četvrokatna kamena kula je prazna iznutra. Od podova i plafona je ostalo samo nekoliko pregradnih greda na zidu nekoliko neatraktivnih geometrijskih oblika nacrtanih crvenom bojom. Simbolika nije jasna. Znanstvenici ne daju nikakva objašnjenja osim da je to primjer “indijanske umjetnosti”.

Da li su u pravu?

Ukupno su tri piktografa (odnosno crteža u stijeni).

Astronomski piktografi Anasazija koji prate mjesečni, godišnji i 18,5-o godišnji Metonski ciklus Mjeseca, Mesa Verde, Kolorado

Prvi crtež predstavlja četiri vertikalne linije od kojih svaka sadrži izmedju 17 i 20 crtica. Podsjeća me na sliku zatvorske samice u kojoj osudjenik ucrtava dane u zidu da se može orijentirati. Ukupan broj crtica je 74. Pretpostavimo da je riječ o godinama. Dakle, 74 godine. Podijeljeno na četiri perioda (“četiri vertikalne linije”) dobija se prosječan broj od 18,5. Samo je jedna astronomska pojava od 18,5 koju su Anasazi bilježili. Riječ je o periodu od osamnaest i po godina kada se javlja “mirovanje mjeseca”. Naime, mjesec izlazi na istočnom horizontu sa različitih pozicija: tokom perioda “mirovanja”, odnosno zimskog solsticija svakih 18,5 godina ima ekstremno sjeverni položaj.

Ako su stvarno Anasazi bilježili ovu pojavu na nebu, javljaju mi se dva pitanja. Zašto su samo četiri ciklusa prikazana na zidu? I drugo, kakav je utjecaj mjesečevog položaja “mirovanja” na energetski nivo Zemlje?

Na ovo prvo pitanje odgovor vjerovatno leži u dužini ostanka Anasazija u ovom kanjonu. Naime, ispitivanja godova na drvetu su potvrdila da su naselja ovdje podizana izmedju 1180-1279. U tom periodu su bila četiri mirovanja mjeseca: prvi period je startao 1187., a četvrti završavao 1280.

Odgovor na drugo pitanje bi trebao biti logičan, takođe. Različit položaj sunca i mjeseca utječe na energetski nivo planete.

Prelazim na drugi piktograf koji je u istoj visini sa prethodnim. Na bijeloj podlozi je nacrtan pravokutnik. Podijeljen je po sredini sa linijom na kojoj je po dvanaest crtica sa svake strane. U lijevoj i desnoj polovini pravokutnika se nalaze cik-cak linije. Po dvanaest sa svake strane. Dvanaest kao dvanaest mjeseci u godini? Jednom mjesečno mjesec se kreće od južnog do sjevernog, onda opet do južnog ekstremnog položaja na nebu. Otud cik-cak linija. Dvanaest cik-cak linija bi moglo predstavljati jednogodišnji mjesečev ciklus na nebu.

Ako bi astronom trebao na tabli grafički prikazati kretanje mjeseca vjerovatno bi nacrtao sličnu stvar.

I na koncu, treći piktograf, ispod pravougaonika, prikazuje dva seta po tri trokuta, a u sredini 12 kružića. Broj kružića može biti simbol za godišnje smjene izlazaka sunca i mjeseca. A trokuti? Možda planinski vrhovi obližnje La Plate na sjeveroistočnom horizontu?

Da li je ove piktoglife crtao umjetnik ili astronom? Prosječna keramička posuda Anasazija djeluje umjetnički puno impresivnije nego ovi piktoglifi. Tako da odbacujem prvu pretpostavku o umjetničkom djelu. Ali, ako je astronom ovim putem opisivao putanje mjeseca, onda nas to može zbilja zaintrigirati.

Lokacija crteža je na trećem katu kule. Zidovi prva dva kata su prazni. Zašto baš treći kat?

Nadalje, pri vrhu kule su vrata u obliku slova “T”. Riječ je o dizajnu vrata koji se redovno sreće u svim naseljima Anasazija. Arheolozi nemaju definitivnog odgovora o svrsi ovog dizajna. Vrata po pravilu gledaju na trg naselja i velike kive. Njihov broj varira; najčešće je riječ o 5-10 takvih vratiju.

Da li će mi položaj ovih vrata na ovoj četverokatnoj kuli napokon riješiti tu zagonetku?

U pomoć opet prizovimo Sunčev hram. Položaj mjeseca u odnosu na Sunčev hram se ne može pratiti sa donja dva kata. Ali, može sa trećeg i četvrtog. Zapravo, točno po sredini kule ide zamišljena linija praćenja mjeseca kada se nalazi u fazi “mirovanja’ svakih 18,5 godina. Mjesec je vidljiv između dvije kružne prostorije Sunčevog hrama.

Čini mi se da ovime dolazimo do nekoliko odgovora. Kule nisu imale vojnu svrhu kako nam pokušavaju službeno predstaviti, već astronomsku. Vrata u obliku slova “T” su označavala astronomske promatračnice. Drugim riječima, pogled na naselje Anasazija i lokacija ovako dizajniranih vrata su bili dovoljni da posjetiocu daju do znanja gdje astronomi, odnosno vidovnjaci stanuju.

Četverokatna kamena kula – zvjezdarnica Anasazija, Mesa Verde, Kolorado

Zatvaram oči i vraćam se u početak XIII stoljeća. Tamno noćno nebo. Kraj prosinca. Period “mirovanja” mjeseca je započeo. Na istočnom horizontu, točno između dvije kule Sunčevog Hrama, pojavljuje se puni mjesec i obasjava naselje. U narednih šest mjeseci, mjesec će rasti u svojoj veličini iz noći u noć i redovito se pojavljivati između dvije kule. Kada napokon, nakon šest mjeseci, dođe ljetni solsticij poklopiće se dnevna putanja sunca sa noćnom mjesečevom.

Iz Novog Meksika prema nacionalnom parku Mesa Verde u američkoj državi Kolorado put vodi kroz rezervat Jute indijanaca.

Jute su tipični Indijanci sa sjevernoameričkog tla. Prije dvije tisuće godina nalazili su se u području Velikih jezera na današnjoj granici SAD i Kanade. Postupno su se spuštali prema jugu da bi se oko 1500. godine smjestili u četverokutu Arizone, Novog Meksika, Kolorada i Jute.

Ime im u prijevodu znači “Zemlja Sunca”. Po njima je država Juta dobila svoje ime. Svojevremeno je teritorij te države u potpunosti pripadao indijanskim nomadima. Međutim, stvari se mijenjaju dolaskom bijelih doseljenika, u ovom slučaju mormona. Indijanci se prisiljavaju da napuste svoj način nomadskog života. Jute se tome opiru, jer njihovo je vjerovanje da ostati na jednom mjestu znači sigurnu glad. Mormoni uzimaju sve više zemlje, a sjeverni ogranak Juta se ograničava na uski rezervat 1869.

Južni ogranak Juta u Koloradu stupa u suradnju sa američkom armijom u borbi protiv Navaho indijanaca 1859. misleći da će izboriti bolje pozicije. Ironično, i Navaho i Jute bivaju smješteni u rezervate iste godine, 1868.

Ipak, rezervat Juta je imao još uvijek zavidnih 56 miliona akri, što je bila trećina Kolorada. Međutim širenje željeznica, eksploatacija nafte i stočarstvo su bili izgovori bijelom čovjeku da oduzima dio po dio rezervata tako da im je do 1934. godine ostalo samo deset posto najlošijeg dijela od prvobitnog teritorija.

Zašto je priča o Juta indijancima tipična? Prije dolaska Europljana na sjevernoameričko kopno, ukupan broj starosjedilaca (“Indijanaca”) je bio, prema različitim procjenama, izmedju 5 i 40 miliuna. Danas ih je manje od jednog miliuna! Španjolski genocid u Južnoj i Srednjoj Americi pračen je anglo genocidom u Sjevernoj Americi.

Broj Juta je od nekoliko desetina tisuća sveden na četiri tisuće. “Rezervat Južnih Juta Indijanaca” na samom jugu Kolorada. To je uski pojas neplodne kamene pustinje širok dvadeset i dugačak 150 km. U njemu živi samo 350 ljudi. Zvanična statistika će reči da “Jute žive u zajednicama sa permanentnim kućama u koje je struja došla 1964. i da im djeca idu autobusima u školu; posao su našli u poljoprivredi i kasinu u Towaocu.”

Jute su naselili ove krajeve dvije stotine godina nakon odlaska Anasazija. Njihova napuštena naselja nisu dirali, slično kao ni Navaho indijanci. Smatrali su da duhovi Anasazija još uvijek obitavaju u ruševinama i zato su im dali status svetih, nedodirljivih mjesta.

Mada je već 100 godina pod zaštitom zakona (od 1906.) naselja u kanjonu su vandalizirana ranije, tokom XIX stoljeća.

Srpanj, 1891. U Durangu (Kolorado) se pakira kolekcija od preko 600 originalnih predmeta iz Mesa Verde kanjona. Destinacija: Švedska. Mladi baron Gustav Nordenskiöld se zadovoljan vraća u Europu nakon arheoloških istraživanja. Da je mogao vidjeti u budućnost Gustav bi saznao neveselu vijest da će, ubrzo po povratku, oboliti od tuberkuloze i umrijeti u 26. godini. Slijediće velike promjene i u Skandinaviji: četvrt stoljeća kasnije Finska će proglasiti nezavisnost od Rusije i Švedske i vrijedna kolekcija će završiti u Nacionalnom muzeju u Helsinkiju. A njegov brat, takođe arheolog-istraživač, Erland Nordenskiöld će doživjeti svoje pozne sedamdesete godine i ostat će upamćen po posjetama Boliviji i istraživanju gradova Inka.

Izlazak ove kolekcije sa američkog tla će rezultirati lokalnim protestima te donošenjem zakona o proglašenju Mesa Verde kanjona Nacionalnim parkom petnaest godina kasnije.

Trebalo je proći više od stoljeća da Gustavova knjiga o njegovoj posjeti kanjonu (“The Cliff Dwellers of the Mesa Verde”) sa osobnim bilješkama i slikama (procijenjene vrijednosti od $ 3,500) dospije u knjižnicu lokalnog Anasazi muzeja u Cortezu.

Gustav Nordenskiöld je dijelove kanjona istraživao sa John Wetherhillom, jednim od trojice braće-istraživača. Starija braća, Al i Richard Wetherhill, rančeri i samouki arheolozi, su prvi put posjetili Mesa Verde još 1882. Početak nije obećavao, jer su svi puteljci bili zapušteni i zarasli u gusto šiblje. Međutim, braća su uskoro počeli pronalaziti jedno za drugim naseljem u stijenama. Neka od njih su bila potpuno netaknuta i uzbuđenje koje ih je obuzimalo bilo je jednako onom kada se otvaraju vrata netaknutih grobnica egipatskih faraona.

Mesa Verde (španjolski “zeleni stol”, prema travnatim zaravnjenim vrhovima kanjona) obuhvaća 5000 ruševina Anasazija. Od njih je dvadeset istraženo, stabilizirano i otvoreno za javnost. Većina je manjih razmjera, a neka od njih su još netaknuta i čuvaju se za buduće generacije arheologa.

Na ulazu u Nacionalni park površine 200 kvadratnih kilometara visoravan sa ogoljelim izduženim kamenim vrhom. Karaketeristično za svijet Anasazija. Na liticama su obično petroglifi koji su pratili putanje nebeskih tijela.

Ulazak u Nacionalni park Mesa Verde u Koloradu u kome se nalazi 5000 ruševina Anasazija

Do Centra za posjetioce ima tridesetak kilometara vožnje serpentinama. Sa Vidikovca u Park Point pruža se neometan pogled stotinama kilometara u krug prema četiri američke države. To je najviši vrh u okolini sa 2800 metara visine. Tu je i kružna kućica sa radarom i antenama koja služi kao promatračnica za preventivu širenja požara.

Nekoliko uzastopnih požara katastrofalnih razmjera na smjeni XX u XXI stoljeće ogolilo je planinske litice Nacionalnog parka, ali i otkrilo nekoliko dotada nedostupnih ruševina Anasazija.

Ono po čemu je Mesa Verde čuven su njegova naselja izgrađenja u usjecima kamenih litica. Visina litica je po nekoliko stotina metara, a usjeci su vrlo nepristupačni. I pored toga, stotine manjih i većih naselja su pedantno ugrađeni u kratkom vremenskom periodu.

“Naselja u stijenama su podizana od kasnih 1190-ih do 1270-ih. Rang im je od kućice sa jednom sobom do naselja sa preko 200 prostorija. Graditelji su uklapali strukture u raspoloživi prostor u stijenama. Anasazi su u ovim naseljima živjeli manje od 100 godina. Oko 1300. godine Mesa Verde je bio napušten.”

Datumi mi nagovještavaju neke odgovore. Prvo, gradnja u liticama počinje u trenutku kada Anasazi zauvijek napuštaju Čako kanjon smješten 160 km južnije. Da li su se Anasaziji sklonili pred nekom velikom opasnošću u nepristupačne klance Kolorada?

Drugo, uložiti ogroman graditeljski napor u izgradnju naselja u kojima će se živjeti nepunih 100 godina ponovo biva nelogičan.

I treće, sva naselja se u kanjonu Mesa Verde napuštaju istovremeno. U miru. Kao da su ljudi odvedeni. U prostorijama su prvi istraživači pronašli sve kućne predmete spremne za upotrebu. Ljudi se nisu preselili. Mislili su da će se vratiti.

Nekoliko kilometara od Centra za posjetioce nalazi se prvo naselje. Riječ je o “Velikoj Kući sa balkonom”.

Tisuću godišnje prisustvo čovjeka se u ovim krajevima pokušava uklopiti u teoriju evolucije. Prvo nomadi, pa farmeri. Primitivna gradnja po kompleksnija. Od slamnatih košara do keramike. A polugoli indijanci marširaju kamenim putevima na zvaničnim prospektima.

Međutim. Svi oni problemi za današnju znanost koje je postavio Čako kanjon su prisutni i u slučaju Mesa Verde kanjona.

Prvo, ovdje je prisustvo ljudi bilo sporadično sve do konca XII stoljeća. Onda najednom imamo populacijski bum. Dakle, riječ je o došljacima. Vjerojatno nekoliko stotina porodica.

Drugo, količina materijala upotrebljena za sva ova naselja u tako kratkom periodu nadmašuje raspoloživu radnu snagu. Izuzev, ako oni nisu raspolagali mentalnim ili drugim zaboravljenim, a superiornijim građevinskim tehnikama.

Koliko god da su putevi Anasazija koji su radijalno kretali iz Čako kanjona čudo za sebe, tako je i misteriozno pitanje kako su Anasazi Mesa Verde kanjona prenosili tone materijala u usjeke na liticama. Koju vrst “kranova” su koristili?

I na koncu odakle su iznajmljivali “građevinske skele” sa kojih su bojali ove građevine na nekoliko stotina metara visine?

Naselje Anasazija “Kuća sa balkonom” podignuta je u usjeku strmih litica kanjona Mesa Verde, Kolorado

“Kuća sa balkonom” je naselje sa 45 soba i dvije kive. Ime je dobila po, još uvijek netaknutoj, originalnoj terasi sa zidićem koja se nalazi ispred četiri prostorije u dubini usjeka u litici.

Za izgradnju naselja bio je potreban izniman građevinski napor; Anasazi su ga ubrzo misteriozno napustili

S jedne strane logičan je zaključak da je osnovni razlog za izgradnju ovih naselja na ovako nedostupnim mjestima bila zaštita. Od vremena, životinja, neprijatelja?

I da i ne.

Nerazmjeran mi je takav graditeljski napor da se zaštiti od sunca ili predatora. Osjećam da je opasnost bila veća. Puno veća.

Koja je to sila bila potrebna da natjera Anasazije, astronome i superiorne vidovnjake, da napuste Čako kanjon?

I opet, sa čime su se Mesa Verde Anasazi suočavali da su morali graditi ne jedno već tisuće građevinskih objekata u središtu ovih nepristupačnih litica, da bi tu proveli kratak period?

Da bi, zatim, nenadano i neznano kuda, otišli?

Prilaz naselju “Kuća sa balkonom” vodi kroz uske i nepristupačne prolaze i strme litice

Grupa Anasazija je zastala u dolini. Zaključili su da ima dovoljno sunčevog svijetla, vode, zelenila. Nazvali su je “Mjesto pokraj tekuće vode”. Odsada će to biti njihovo mjesto. Uskoro su dolini došli u posjetu stariji. Lideri klanova su donijeli po jedan kamen koji je simbolizirao njihove familije i formirali su gomilu na čistini na kojoj će biti podignut centar njihovog novog naselja. Kamenu gomilu su posuli kukuruznim zrnima, zajednički uputili molitvu za život i svojim dahom simbolično poželjeli sretno rođenje nove zajednice.

Godina je 1106. Prvih nekoliko stabala je osušeno i zatim prevezeno u “Mjesto pokraj tekuće vode”. Proći će još tri godine prije nego započne izgradnja Velike kuće. Do 1111. godine su kompletirani impresivni trokatni zidovi na Velikoj kući sa preko 400 prostorija, dvije hrpe kiva, jednom velikom kivom i jednim kružnim labirintom sa kivom u središtu. Vođe su sa sobom donijeli nekoliko vreća zemlje iz starih zajednica… pomiješali je s vodom i blatnjavu masu ugradili u zidove novog naselja... kao zalog kontinuiteta.

Rođeno je novo središte svijeta Anasazija.

Pogled na obnovljenu Veliku kivu, Aztec, Novi Meksiko

Ispucalo drvo staro 900 godina je ugrađeno u potporne vanjske zidove. Do njega red zelenkastih kamenih ploča kojima je boja izblijedila.

Potporni drveni stup iz 1111. godine u zidovima Zapadnih ruševina, Aztec, Novi Meksiko

Aztek je, prema pretpostavkama arheologa, bio periferna kolonija Čako kanjona. Podignut je početkom XII stoljeća u doba kada naselja Čako kanjona bilježe svoj vrhunac. Nakon kratkih 75 godina, vrata Velikih kuća u Azteku se zatvaraju, Anasazi odlaze netragom. Istovremeno kada i sva naselja Čako kanjona 100 km južnije.

Pitanje koje proturiječi znanim tvrdnjama je zašto bi Anasazi podizali tako impresivno naselje daleko od matice? Novi “glavni grad” u koji će se vremenom preseliti? S obzirom da je grad napušten kada i Pueblo Bonito i ostali gradovi Čako kanjona, očito da ideja o novom centru pada u vodu.

Ovo pitanje mi zasada ostaje bez odgovora.

Možda je problem u pitanjima koje postavljamo? Ona možda imaju smisla iz naše perspektive, ali zašto bi Anasazi razmišljali na isti način kao i mi?

Iz Farmingtona, tridesetak kilometara udaljenog gradića je i tinejđerka Ann Seiferle-Valencia koja je četiri godine radila na školskom projektu o Anasazijima. Analizirala je kukuruzne vrste nađene u Aztečkim ruševinama i zaključila da su Anasazi ovdje stvarali nove hibridne vrste kukuruza. Takve, unaprijeđene vrste su zatim zasađivali u Čako kanjonu, u središtu njihove civilizacije.

Prizemni zidovi su široki oko jedan metar. Tipična gradnja Anasazija. U produžetku zapadnog zida izdvojena stoji djelomično zatrpana gomila na kojoj se nalaze tri reda kružnih zidova. Prisjećam se identične građevine iz Čako kanjona u gradiću Peublo del Arroyo. Tri koncentrična kružna zida. Ovdje su zidovi bolje sačuvani tako da se potvrđuje da je labirint, kako sam ga prozvao dobio, adekvatno ime. Naime, pregradni zidovi formiraju niz prostorija unutar krugova: u unutrašnjem prstenu je osam prostorija, a u vanjskom četrnaest. Između vanjskih prostorija su postojali prolazi; unutrašnje sobe su gledale na centralnu, kružnu sobu. Kivu. Mjesto okupljanja i spirutalnih izleta.

U svijetu Anasazija su pronađena samo četiri ovakva labirinta sa kivom u središtu. Od toga su čak tri ovdje. Koja je simbolika ovog naselja za duhovni krajolik Anasazija?

Iskopani labirint je ponovno prekriven zemljom, jer je njegovo održavanje navodno bilo preskupo. Druga dva labirinta, jos veća po dimenzijama, nisu ni otkopani. Kako to da najbogatija zemlja na svijetu nema interesa da njeguje svoju povijesnu baštinu?

Mladi arheolog Earl Morris, koji je rođen i odrastao u ovom kraju, provodi pet godina na intenzivnom otkopavanju Aztečkih ruševina od 1916-1921. Od 1934. započinje dvogodišnji spori projekat restauracije velike kive. Kada je završio, to je bila (i još uvijek jeste) jedina rekonstruirana kiva u svijetu Anasazija.

Gledajući ovaj građevinski poduhvat postaje jasno koliko su organizacije, rada i materijala Anasazi ulagali u svoje zgrade.

U kivu se ulazi kroz predsoblje kojim dominira masivna kamena ploča, nalik prijestolju. Da li su se odavde nadzirali procesi i ceremonije?

Unutar jedine rekonstruirane kive (1934.) u svijetu Anasazija, Aztec, Novi Meksiko

Tri metra pod zemljom je tlo kive. Promjer joj je 16 metara. Kamena klupa kruži pravilnom prostorijom. Petnaest prostorija, u visini zemlje, gleda na centralnu sobu. Svaka od njih ima izlaz na glavni trg. Svrha ovih prostorija nije poznata. Prva misao mi je da je riječ o prostorijama koje pripadaju različitim klanovima, odnosno većim familijama. Glave porodica bi bile unutar glavne sobe, a njihovi članovi bi, sa distance, iz manjih uzdignutih prostorija, prisustvovali ritualima.

Unutar kive su četiri masivna stupa koja su pridržavala krov koji je bio težak 95 tona(?!). Stupovi su počivali na po četiri granitna diska koja su prenesena sa razdaljine od oko 70 km. Originalni zidovi su bili obojeni crvenom i bijelom bojom.

Osjećam da sam korak bliže atmosferi Anasazija.

Anasaziji su slavili misterij života. Pjevali drevne pjesme koje su pratile ritam njihovih bubnjeva… i njihovih srca. Plesali su u čast životinja i biljki s kojima su dijelili život u ovom “Mjestu pokraj tekuće vode”. Kroz ritual su vibrirali istom frekvencijom kao i majka Zemlja. Vjerovali su da njihovi životi i međusobni odnosi trebaju odslikavati svemirsku harmoniju. Pratili su putanje Sunca, Mjeseca, planeta i zvjezdanih konstelacija, jer su ova nebeska tijela bila dijelom njihovih legendi i razumijevanja vlastitog porijekla.

Poniranje u dubinu vlastite duše je stimuliralo Anasazije da “pamte da pamte”. Da ne zaboravljaju tko su, odakle su došli, relacije između njih, predaka i majke Zemlje.

Velika kiva ima promjer od 16 metara, a nosivi stupovi počivaju na četiri podzemna grantina diska, Aztec, Novi Meksiko

Svi su izašli i formirali krug na centru trga. Bubnjari izlaze iz Velike kive u momentu kada se sunce pojavljuje na horizontu. Sa krovova ceremonijalni najvaljivači počinju da uzvikuju: “Oni dolaze, Oblaci i Duga, Jelen i Bufalo, Kukuruz, svi dolaze!”

Jedan po jedan plesači izlaze iz kive. Redaju se na trgu koji gleda prema istoku. Pozdravljaju sunce i prestrojavaju se za ples, muškarci i žene – dvije životne linije. Polako, bubnjari počinju da daju ritam i pjevaju pjesmu životu. Muškarci, u pamučnim odorama, šarenim perjem, pojasima ukrašenim školjkama, podižu noge u ritmu bubnjeva, i udaraju u tle u ritmu srčanih udaraca.

Žene, u svojim ceremonijalnim haljinama, nježno podižu noge u ženskom životnom ritmu koji kreira, hrani, daje život…

I onda, muškarci i žene plesači zajedno, pozivaju sve prisutne da pamte da pamte ko su i odakle su i svoje veze sa predacima…

Nakon toga se vođe klanova povlače u Veliku kivu, koja je simbol prve Kuće koju se napravili Anasazi nakon što su došli iz dubine Zemaljske utrobe. U kivi će lideri ponovo oživjeti sjećanje na Prvu priču. Kiva je centar svemira gdje šest svetih strana ima svoje središte, gdje se Anasazi ponovno spiritualno spajaju sa svojim precima…

Krov Velike kive bio je težak 95 tona i predstavljao inženjerijski poduhvat Anasazija, Aztec, Novi Meksiko

Kiva ostavlja duboki dojam na mene. Istočna ruševina i Ruševina Earl Morrisa nisu otvorene za javnost, niti su vršena značajnija iskopavanja na njima. Istočna ruševina je većih dimenzija nego Zapadna. Isto tako, pripadajuća velika kiva je veća od ove rekonstruirane.

Petnaest manjih prostorija gleda na centralnu prostoriju Velike kive i vjerovatno su u njima bili predstavnici različitih klanova, Aztec, Novi Meksiko

Ove Velike kuće su podignute nakon 1225. godine. Riječ je o drugoj fazi u razvoju “Mjesta kraj tekuće vode”. Naime, napuštanjem svih naselja u Čako kanjonu oko 1185. tajanstveno su zatvorena i sva ostala naselja Anasazija, uključujući i ovo u Azteku. Nakon pauze od četrdesetak godina Anasazi ponovo dolaze u Aztek, renoviraju Zapadnu ruševinu i grade jos dvije Velike kuće.

Ovaj put, glavni utjecaj Anasazija dolazi sa sjevera. Iz naselja kanjona Mesa Verde u Koloradu. Život i rituali u Azteku ponovo bujaju. I ponovo to traje samo 75 godina. Oko 1300. godine Anasazi “Mjesta kraj tekuće vode” zauvijek napuštaju svoje Velike kuće istovremeno kad i Anasazi sa sjevera.

Nakon toga će nastati muk od 200 godina. Sve dok Navaho indijanci ne dođu iz sjevernih kanadskih ravnica i pronadju davno napuštene višekatnice.

Potraga za novim odgovorima u kanjonima Kolorada neće nikada prestati.

Za Maje su tijela i procesi u prirodi imali različite frekvencije. Manipulacijom tih frekvencija mogli su putovati sa kraja na kraj galaksija ili se kretati kroz vremenske dimenzije.

Na taj način, razmišljam, definiramo što u stvari znači spiritualna dimenzija čovjeka. Često čujemo fraze, u politici ili školskom sistemu, o duhovnom razvoju ili napretku. Tisuće ljudi upotrebljavaju tu riječ najčešće podrazumijevajući prazne religijske rituale. A čovjekova duhovnost je poniranje u korijen njegove svemirske prirode i manipulacija tim znanjem.

Subotnje jutro 1881. godine. Učitelj se sa nekoliko učenika zaputio prema realizaciji školskog projekta: istraživanje obližnjih ruševina zaraslih u gusto šiblje i travu. Grupica je uspjela da napravi rupu u debelom sjeverozapadnom zidu i puzajući uđe u prostoriju. Ispočetka, svijeća nije htjela goriti. Stotine godina su prošle otkad ovdje nije bilo protoka zraka. Napokon, svježi zrak je ušao u prostoriju i razgorio vatru svijeća. U polusvijetlu, grupa je počela da raspoznavati predmete na podu prostorije: keramičke vaze, sandale, pamučnu robu, školjke, kamena oruđa. Na jednom zidu je bio naslonjen kostur. Osušeni ligamenti su pridržavali kosti. Činilo se da ih je kostur gledao. Nekoliko učenika je preplašeno odlučilo da se vrati. Ali, učitelj ih je uvjerio da ostanu. Neko je onda uzviknuo da je našao još jedan kostur sklupčan na podu.

Pogled na ruševine grada Aztec, Novi Meksiko

Kada se školska “istraživačka ekspedicija” vratila kući, čitavo mjesto je brujalo. Otada je svaki vikend prolazio u novim otkrićima; drevni kameni zidovi su padali pred naletima sakupljača predmeta iz starine.

Pet godina prije toga, 1876. su prvi angloamerički doseljenici došli u dolinu El Rio de Las Animas Perdidas (“rijeka izgubljenih duša”). Brzo su joj ime skratili u Animas. Tih dana je najpopularnije štivo bila knjiga William H. Prescotta “The Conquest of Mexico” (“Osvajanje Meksika”) u kome se opisivalo Kortesovo osvajanje civilizacije Azteka u Meksiku. Duh avanturizma su ovi doseljenici izrazili u davanju imena ovim ruševinama “Aztec” misleći da je samo razvijena kultura Azteka mogla izgraditi ovako impresivan gradić.

Maketa naselja Aztec, kojemu su ime dali angloamerički doseljenici misleći da su grad podigli Azteci, Novi Meksiko

Naravno, vrijeme će pokazati da su bili u krivu. Azteci nisu gradili svoja naselja ovdje, već Anasazi. I to stotinama godina prije pojave Azteka u dolinama Meksika. Međutim, ime ruševinama je ostalo. Po njima je onda nazvano i obližnje naselje. Europska neinformiranost evo ostaje i danas simbolizirana imenom nacionalnog parka “Aztec Ruins National Monument”.

Geolog John Newberry je 1859. naišao na dobro očuvane ruševine sa trokatnim zidovima visokim po osam metara i nedirnutim prostorijama. Sa prvim bijelim doseljenicima kamen nestaje iz zidina naselja Anasazija, a vandali odnose sve vrijedno iz prostorija. Pedeset godina kasnije lokalni arheolog Earl Morris započinje arheoloski rad koji će kulminirati 1934. sa rekonstrukcijom velike kive. Riječ je o jedinoj rekonstruiranoj kivi u svijetu Anasazija.

Mapa naselja Aztec, Novi Meksiko

Gradić Aztec ne donosi mnogo uzbuđenja svojim 7000 stanovnika. Međutim, meni je interesantan zbog dvije stvari.

Prvo, krajem ožujka 1948, prema izjavama očevidaca, dvadesetak kilometara od centra gradića, vanzemaljska letjelica je udarila u liticu iznad rijeke Animas. Oštećenih motora letjelica je kasnije završila u Hart kanjonu. Alarmirana je američka avijacija; specijalne jedinice su zatvorile pokrajnu, pronašle letjelicu sa 14 tijela i prevezle je u zračnu bazu Wright Field (današnji Wright Patterson AFB). Američka vlada je otkupila teren na kome se desio udes, a zaštitna ograda i danas spriječava znatiželjnike da istražuju teren. Lokalni knjižničar Leanne Hathcock brižno čuva sve podatke (šire: http://www.aztecufo.com/crash.htm ), a ujedno je i aktivist u UFO klubu.

Zapadne ruševine Azteca – nekadašnje elegantne trokatnice sa 450 prostorija i 24 kive, Novi Meksiko

Tri su “velike kuće” smještene jedna do druge. Samo je jedna od njih, poznata kao “Zapadna ruševina” iskopana i zaštićena. Riječ je o trokatnici sa oko 450 prostorija, 24 kive i jednoj velikoj, cilindričnoj kivi u središtu trga. Oblik naselja je između slova “D” i slova “E”.

Druge dvije ruine (“Istočna ruševina” i “Earl Morris ruševina”) su sličnih dimenzija sa još većim kivama. Na njima nema nikakvih iskopavanja zbog nedostatka novca za realizaciju tako ambicioznog projekta niti za kasnije održavanje. Stoga su ostavljene pod zemljom.

Krovna konstrukcija unutar Zapadnih ruševina, Aztec, Novi Meksiko

Stil gradnje identičan je onom iz druge etape u Čako kanjonu. Izravnane kamene ploče i manji blokovi. Metar od zemlje se nalazi ugrađen red zelenih kamenih pločica. Iz daljine izgledaju kao lako prepoznatljivi zeleni pojas oko zidina.

Originalna prostorija je bila potpuno srušena; danas je ponovno sagrađena, ali više nema onaj originalni kompaktni stil gradnje.

Što ovaj gradić čini posebnim?

Njegovi drevni stanovnici.

Pueblo Bonito, ostaci visokog južnog zida imaju drvenu potporu da se ne bi urušili; nagovještavaju pravilni kružni oblik naselja. Sve su kive otkrivene; utrobe im zjape ispunjene prašinom i niskim raslinjem.

Pogled na ruševine Pueblo Bonita sa vrha mese, Čako kanjon, Novi Meksiko

Pueblo Bonito je bila početna točka impresivne mreže puteva. Od svih materijalnih čuda Anasazija ovo je valjda bilo najveće.

Osamsto godina neupotrebe i neodržavanja ovih puteva učinilo je svoje. Deset metara široki i laserskom preciznošću ravni putevi prestali su biti vidljivi golom oku sa zemlje. Tek u avionu, sa visine od oko 3 000 metara, vidljivi su usjeci u zemlji kojima su nekada kročile noge Anasazija.

Avio-arheologija zaslužna je za otkriće mreže puteva dugačke preko 800 kilometara. Oni se radijalno šire od Pueblo Bonita i u pravilnim putanjama idu u pravcima Kolorada, Arizone i diljem Novog Meksika.

Pogled na kive, spiritualna i astronomska središta Puebla Bonita sa vrha mese, Čako kanjon, Novi Meksiko

1. Ovi putevi nisu nastajali kao staze kojima su išli bosonogi urođenici. Oni su rezultat planskog i inžinjerskog zahvata. Izgrađivati, a zatim održavati mrežu od nekoliko stotina kilometara, može se samo sa stotinama “stalno zaposlenih radnika”. Problem nastaje u činjenici da tih “stotine radnika” jednostavno nije bilo. Ovaj kanjon je imao par stotina obitelji koje su se morale brinuti o osiguranju dovoljno vode i hrane u surovim uvjetima. A zatim i o izgradnji impresivnih naselja od kojih pola nije niti bilo stalno nastanjeno. Količina materijala, a osobito transport drveta iz šezdeset ili stotinu kilometara udaljenih šuma je čudo za sebe. I otkud slobodne ljudske ruke za izgradnju deset metara širokih puteva?
2. Putevi su napravljeni bez metalnih alata. I bez kotača i kola. I bez zaprežnih životinja.
3. Putevi ne prate konfiguraciju terena. Oni ne vijugaju. Kada se pred njima nađu litice, putevi se uspinju, dolaze do zaravnanih vrhova (“mesa”) i zatim se spuštaju prema dolini. Ostaci udubljenja-oslonaca za ruke i noge i danas se mogu vidjeti uklesani u litice.

Slika satelita svemirske agencije NASA dokazuje savršeni pravac drevnih puteva Anasazija

4. Stotinu kilometara uokolo nije bilo nijednog naselja Anasazija. Prva su tek na sjeverozapadu današnjeg Novog Meksika. Čemu onda deset metara široki putevi. (I ponovo pitanje ko je održavao ovu mrežu puteva u ovoj pustinji?)
5. Kamo vode ovi putevi? Do drugih naselja Anasazija? Pogrešno! Velika većina završava pedeset ili stotinu kilometara daleko od Pueblo Bonita i ne spajaju ga sa drugim naseljima. Čemu onda ovakav građevinski zahvat kad nema vidljive ekonomske funkcije?
6. Da bi putevi bili ravni i nivelirani prilikom njihove izgradnje kopalo se duboko od 10-50 cm. Nekada u zemlji, nekada u stijeni. Sa strana su podizani zidići od kamena ili zemlje.
7. I kao da ovo sve nije bilo dovoljno, Anasazi su odlučili da uz pojedine dionice podižu paralelne puteve. Uz takozvani “Sjeverni put”, ali i “Južni put”, postoje četiri puta jedan do drugoga. Razdvojeni su manje do 40 metara i savršeno paralelni.
8. Vrijeme podizanja puteva je precizno smješteno u period 1050 - 1100 godine. Analizom keramike i artefakata utvrđeno je da su svi putevi podignuti u vrlo kratkom periodu. Nakon 1150. godine ovi putevi se više nisu koristili.

Pogled na Čako kanjon odakle su radijalno polazili misteriozni putevi diljem svijeta Anasazija

Prve arheološke pretpostavke su govorile o putevima kao trgovačkim rutama. Međutim, kada se saznalo da velika većina puteva ne spaja naselja te da se putevi nelogično penju na litice samo da bi održali svoj pravac ozbiljni arheolozi su nevoljko morali odbaciti ovu tezu.

Zatim se nagađalo da putevi vode do izvora vode kao najznačajnijeg prirodnog resursa. Ni ta teza nije mogla naći svoju potvrdu u realnosti.

Jedino što je bilo zajedničko ovim putevima je da su se na njihovim krajevima nalazile male kamene kućice/hramovi ili kružni kameni blokovi. To je nagnalo arheologe da ovim putevima daju “religiozno-ceremonijalnu” dimenziju.

Kada se povjesničari i arheolozi nađu pred neobjašnjivim onda upotrebljavaju svoj omiljeni izraz “ceremonijalno”. Kada objašnjavaju kive i spiritualne procese Anasazija u njima onda govore o “ceremonijalnoj ulozi kiva”. Ili, kažu da su one imale ulogu modernih “crkvi”.

Kada ne mogu objasniti ulogu puteva onda govore o njihovom “ceremonijalnom značenju” (?)

Zbilja, što im to znači?

Španjolac de Miera je prije 230 godina ovaj kanjon nazvao “Čaka”. Time je preveo navaho riječ Tzak aih, odnosno “trake bijelih stijena”. Trake, odnosno string, kao iz superstring teorije koja pretendira da objasni sve pojave u prirodi. Nadalje, “Čaka” je u korijenu riječi čako i čakra.

Čako kanjon je bio srce svijeta Anasazija. Njegova energetska čakra od koje su se radijalno širili energetski tokovi.

Ispod površine Zemlje idu energetski tokovi. Na mjestima gdje se oni križaju su energetski potentne točke. Kao one u Meksiku (Teotihuacan), Peruu (Machu Pichu), Egiptu (Giza), Engleskoj (Stonehenge), Tibetu…

Mrežu podzemnih energetskih tokova su markirali potomci Atlantiđana u jugozapadnoj Engleskoj podižući mrežu puteva na površini koja se poklapala sa onom ispod površine.

Iz ove dimenzije nije bilo prihvatljivog objašnjenja za stotine kilometara Nazca linija u Peruu. Savršeno ravni putevi su već tisućama godina ucrtani na njenoj kamenoj pustinji. Tek nedavno je dokazana energetska potentnost Nazca linija.

Deset metara široki kameni putevi, savršeno ravni (bez obzira na topografiju terena) se protežu svijetom Maja u Centralnoj Americi. Hodajući ovim putevima koji na svojim krajevima nekad imaju gradiće, a nekad samo hramove, Maje su hodale po energetskim linijama Planete pokazujući na taj način svoje znanje i poštovanje prema Planeti.

I sada, napokon, među kamenim zaravnima svijeta Anasazija. Ponovo deset metara širine, stotine kilometara ravnih puteva formiraju svojevrsnu spiritualnu i informatičku mrežu nalazeći se na površini energetskih zemljinih linija.

Da li je postojala komunikacija izmedju vidovnjaka Anasazija, spritualnih Maja i potomaka Atlantiđana? Komunikacija koje je premostila vremenske i prostorne barijere?

Odgovor se, očigledno, krije u samom pitanju.

Djeca Anasazija koja su se igrala na mesi i odrasli koji su ispraćali zalazak sunca u zenitu svojih života.

Odgovori na pitanja o graditeljskom umijeću Anasazija i svrsi njihovih puteva, kiva i naselja se ne nalaze u ovoj dimenziji.

Pitanja koja počinju sa “kako” (kako su prenosili stotine tisuća stabala sa stotinjak kilometara udaljenosti, kako su stigli obrađivati milione kamenih ploča za svoja naselja, kako su izgradili impresivnu mrežu puteva, itd.) – svoje odgovore će naći u komunikaciji vidovnjaka Anasazija sa onim iz vremena civilizacija iz Meksika, Perua ili Engleske.

Pitanja koja počinju sa “zašto” (zašto graditi gradove koji će se koristiti par desetljeća, zašto graditi mrežu puteva u beskrajnoj pustinji, zašto su otišli…) – ponovo je odgovor u razmjeni iskustava sa spiritualnim vodičima iz ranijih civilizacija.

Onda zastanem. I, pitam se, zašto bi se oni ograničavali samo na komunikaciju sa civilizacijama prošlosti?

Večer nad mesom u Čako kanjonu

Naučio sam da se misli ne javljaju slučajno.

Već kao putokaz.

Kin Kletso, Navaho indijanci su ga nazvali “žutom kućom”. Po žutoj okolnoj travi ili sunčevom odbljesku? Nisam siguran, jer su ruševine tamno sive boje.

Kin Kletso je posve neobična građevina za Čako kanjon. Za razliku od svih ostalih nema oblik slova “D”, vec je pravokutan. Nema uobičajenog gradskog trga. Nema velikih kiva.

Ali zato je, kao što je i običaj, smješten uz same litice. Pedeset pet prizemnih prostorija i još toliko na prvom katu. Četiri manje kive i jedna velika kiva u obliku tornja.

Kompaktno naselje Anasazija Kin Kletso koje je originalno imalo 100 soba i pet kiva, Čako kanjon, Novi Meksiko

Čini mi se da su sve ove “velike kuće” imale unikatnu razliku u gradnji po kojoj bi kršili pravilo uobičajenog dizajna. Na taj način bi postajali jedinstveni u Čako svijetu na osoban, kreativan način.

Istovremeno, sve one imaju arhitektonske sličnosti.

Kao da se ruka arhitekte poigravala sa svakom novom kreacijom dodajući nešto novo, komunicirajući sa prirodnom okolinom.

Kin Kletso ima čudnu, gotovo “modernu” jednostavnost u gradnji. Kompaktan je. Podsjeća me na veliki dalmatinski trajekt zauvijek usidren u podnožju kamenih litica.

Ovo naselje je dio pola količine novijih naselja kanjona podignutih izmedju 1125 i 1130. godine. Dokazi života u njemu, kao i u ostalim malim naseljima, traju samo jednu generaciju: 25 godina. Zašto onda započinjati takav građevinski poduhvat samo za jednokratnu upotrebu?

Dvokatna kružna kiva (“toranj”) prati putanju sunca za vrijeme zimskog solsticija, Kin Kletso, Čako kanjon, Novi Meksiko

Djelomično očuvani zidovi dvokatne kružne kive. Čini mi se da je gradnja čitavog naselja započela sa ovom kivom. Od nje se pogled pruža prema usjeku litica na jugoistoku. Izlazak sunca dva tjedna prije zimskog solsticija u prosincu bi se mogao pratiti preko te usjekline u brdu ispred. Na dan zimskog solsticija sunce bi izašlo i bilo bi vidljivo na desnom uglu usjekline. Već slijedeće jutro, dan nakon solsticija, bi nestalo iz te usjekline.

Gledajući orlove u indijanskoj mitologiji, plesovima, slikama ili perima na njihovim nošnjama, učini se da oni govore samo o ptici orlu. Da li je tako? Možda je simbolika izblijedila, ali to ne znači da je potpuno nestala.

Kako je kratak put od indijanskog plesa za turiste u današnjim rezervatima do univerzalnih istina o kojima govore njihovi vračevi prisjećajuci se puno jasnijih priča svojih predaka, vidovnjaka!

Imamo li prava da se podsmjehujemo “primitivnim vjerovanjima urođenika”?

Ili da učinimo napor da ih promatramo kao učenici koji mogu naći odgovore na naša najkompliciranija pitanja?

Anasazi su ovdje zablistali, iznenada, i nakon tristo godina dostojanstveno i misteriozno zatvorili sve “velike kuće” iza sebe.

Period od 850. do 1150. godine je doba njihovih elegantnih građevina i spiritualnih uzleta.

Arheolozi govore o primitivnim nomadima od prije dvije tisuće godina do 700. godine u ovim krajevima. Slijedi skoro dvijesto godina praznine do pojave Anasazija. Nakon njihovog odlaska je ponovo 200 godina tišine. Kada su se napokon pojavili Pueblo i Hopi indijanci njihova arhitektura i duhovni izleti su bili samo blijeda kopija Anasazija.

Kako napuštene ruine mogu mnogo da kažu onome koji želi da sluša.

Ruke koje su podizale ove skladne građevinske komplekse u neobičnom obliku slova “D”, da bi ih dostojanstveno zaključali nakon svog odlaska, su nam ostavili poruke koje možemo pokušati pročitati.

Pueblo Bonito je srce civilizacije Anasazija. To je najstariji kompleks s kojim je sve krenulo oko 850. godine i koji je neprekinuto bio naseljen do iza 1150. godine. Naselja Una Vita i Penasco Blanco bilježe 250 godina života.

Za njima idu tri naselja koja su se koristila po stotinu godina: Hungo Pavi, Chetro Ketl i Pueblo Alto.

I, na koncu, Anasazi su u kasnijem periodu napravili još sedam kompleksa u kome su ostali samo jednu do dvije generacije (?!): Casa Rinconada, Casa Chiquita, New Alto, Kin Kleso, Wijiji, Tsin Kletzin i Pueblo del Arroyo.

Broj stanovnika jednog puebla se može odrediti prema broju manjih (obiteljskih) kiva, broju ognjišta i količini pronađenih posuda u prostorijama. Nepunih četrdesetak obitelji u Pueblo Bonitu bilo je središtem ogromnog teritorija od preko tisuću kilometara promjera!

Slijedeća zagonetka je da preko polovine naselja u Čako kanjonu nije imalo ognjišta, dakle nisu bila stalno nastanjena. Kako protumačiti činjenicu da je šačica ljudi iz središta ovog nepristupačnog kanjona izgradila impresivne građevine za koje bi bile potrebne tisuće ljudi i neprekinuti dugogodišnji rad?

Kako su komunicirali i širili svoj utjecaj na ogromnom području kojeg zauzimaju četiri današnje američke države (New Mexico, Colorado, Utah i Arizona)?

Sve prostorije u naseljima Čako kanjona su iste veličine. Ova obična činjenica nam govori nekoliko stvari. Anasazi nisu bili hijerarhijsko društvo kao što je naše. Nije bilo bogatih i sromašnih. Nije bilo plemstva, svećenstva, plave krvi i klase potlačenih.

Društvo socijalne pravde? Jednakosti?

Postojanje nekoliko većih i više manjih kiva mi govori da je protok informacija od “vijeća mudrih” (grupe vidovnjaka) išao nesmetano i dvosmjerno prema svakoj porodici.

Spiritualni izleti, kontrolirane astralne projekcije vidovnjaka, omogućavale su redovan kontakt između udaljenih naselja svijeta Anasazija.

Astronomska znanja vidovnjaka nastajala su kao kombinacija informacija iz dva svijeta, uz upotrebu materijalnih i duhovnih čula. Putanje Sunca, Mjeseca, planeta i zvijezda su praćene i bilježene piktoglifima na liticama ili u orijentaciji zidova i prozora.

Nisu ostavili pismo, pisane tragove o sebi. Kao da su osjećali da će im vijek na Planeti biti kratak i odlazak dobrovoljan… tako da neće imati potrebe govoriti o sebi onima koji dolaze iza njih.

Ipak, pukušavam otkrivati njihove tajne.

Pueblo del Arroyo je planiran i podignut izmedju 1065. i 1100. godine. Ime mu je dao poručnik James Simpson i njegov meksički vodič Carravahal tokom ekspedicije 1849. godine (“naselje uz potok”). Identičan je prijevodu starijeg Navaho imena Tabaah kini. Pravo ime je ostalo nepoznato.

Ovo naselje ime nekoliko razlika. Za razliku od ostalih “velikih kuća Anasazija”, koje su odreda smještene uz litice kanjona, Pueblo del Arroyo je lociran na sredini kanjona. Ostali kompleksi imaju kružni oblik “D” okrenut prema jugu; u ovom pueblu taj kružni zid je okrenut istoku. Pueblo del Arroyo ima dobro očuvane manje kive, ali nema velike kive.

Prvi temelji ruševina na koje se nailazi uskim putem su također vrlo neobični. Predstavljaju tri zatvorena kružna zida. Svakih nekoliko metara su imali pregradne zidove. Drugim riječima, originalni graditelji su podigli tri velike kružne prostorije jednu u drugoj, a pregradni zidovi su formirali svojevrsni labirint. Ovo je jedini takav labirint u kanjonu. Svrha mu nije odgonetnuta.

Pretpostavljam da je ovaj labirint imao eksprimentalnu ulogu za Anasazije. Činjenica da nisu imali veliku zajedničku kivu, ali su imali ove kružne prostorije govori mi da su vidovnjaci u njoj imali specijalne spiritualne sesije sa svojevrsnim izazovima za mlađe članove.

Labirint sa tri koncentrična kruga i nizom predgradnih zidova – mjesto specijalnih spiritualnih izazova za inicirane (?), Pueblo del Arroyo, Čako kanjon, Novi Meksiko

Nakon labirinta izbija se na južni obod naselja. Ponovo nešto sasvim novo: prostorija od preko trideset pet metara dužine. Vidljivo je da je vanjska strana zida počela da se naginje i to je bio razlog što su u kasnijem periodu pridodati bočni zidovi da spriječe njegovo obrušavanje. Ti bočni zidovi su kasnije poslužili kao osnova za nove prostorije.

Drveni okvir vratiju na kome je upisan broj 6195. U literaturi nalazim na podatak da je ovo drvo testirano i precizno mu je određeno vrijeme kada je posječeno: 1104. godine.

U dugačkoj prostoriji su pronađeni ostaci kostiju tri odrasle crvene are. Cijenjene zbog svog raznobojnog perja, ove are su bile dijelom trgovine između Anasazija i južnih meksičkih kultura. Ovaj zaključak se nameće zbog činjenice da nisu pronađeni kosturi mladih ara ili beba.

U daljini su Pueblo Bonito i Četro Ketl na desnoj strani; na lijevoj je Kin Kletso. Sunce je još visoko i zrake miluju zarasle trgove naselja.

Samo jedna trećina temelja je otkopana. I onda se stalo. Zatvaram oči i zamišljam originalni izgled u obliku slova “D”: tvrđava ili svemirski brod? Ukupno 285 prostorija, četiri kata i 24 manje kive.

Izgled naselja Pueblo del Arroyo oko 1120. godine; ovo je jedina “Velika kuća” Anasazija locirana u sredini kanjona. Kružni labirint je prikazan u donjem desnom uglu i jedini je u Čako kanjonu

Novih iskopavanja nema. Navaho, Pueblo i Hopi indijanci se protive tome. A arheologija kaže da je najbolji način očuvanja ruševina ostaviti ih zatrpane pod zemljom.

“U glavi mi se isprepliću slike ovih ruševina sa Anasazijima u kivama i njihovim spiritualnim izletima, predstave Orla i onda mi se čini da su vidovnjaci složno zaključili da ovaj zemaljski život i nema puno izazova… i da je njihov odlazak rezultat kolektivne odluke… da se ne nastavlja sa novim generacijama na Zemlji”.

Pet stotina metara jugoistočno od Pueblo Bonita smješten je Četro Ketl (Chetro Ketl). Izgradjen je u obliku slova “D”. Stražnje zidine dužine 170 metara su podupirale pet spratova visoko naselje sa oko 500 prostorija i 16 kiva.

Ruševine se dižu iznad polupustinjskog krajolika. Napuštene. Šikara unaokolo.

Osamsto godina vjetra i kiša skrili su sistem tunela, prostorija i kiva koji je povezivao dva najveća naselja Čako kanjona. Arheolozi su, naime, 1920-ih godina otkrili temelje i ostatke zidova izmedju Pueblo Bonita i Četro Ketla. Skorašnja ispitivanja sa laserskim podzemnim imiđima su otkrila i dodatne prostorije.

Umjetnička rekonstrukcija elegantnog naselja Anasazija Četro (Chetro) Ketl, godina 1200., Čako kanjon, Novi Meksiko

Kodovi prstena drveća pronađeni u potpornim zidovima ovog puebla su potvrdili da je 945. podignut prvi sprat. U narednih 170 godina ukupno 26 000 stabala će se posjeći u šumama šezdesetak kilometara udaljenim da bi naselje dobilo konačan oblik. Promjer najdebljeg potpornog stabla (španjolski “viga”) iznosi 65 cm. Prevoz tih stabala će ostati misterijom.

Pedeset miliona kamenih pločica je obrađeno i ugrađeno u zidove ove “velike kuće”. Koliko ruku je bilo potrebno za takav poduhvat?

Samo nekoliko desetina žitelja Četro Ketla je živjelo u ovom elegantnom kompleksu. Donji katovi su uglavnom služili kao spremišta; dvostruki zid je okruživao naselje. Prostorije na višim katovima imale su izlaz na balkone.

Tih balkona danas više nema. Ali su, prema povijesnim kronikama iz 1901., dijelovi balkona još uvijek bili netaknuti. Naredna dva desetljeća oni će nestati. Avanturisti i snabdjevači muzeja će, prilikom svojih posjeta kanjonu, potporno drvo balkona koristili za loženje u hladnim noćima. I tako je od balkonskih terasa ostao sam pepeo.

Fotograf, istraživač i umjetnik William Henry Jackson, posjetio je Ča8o kanjon 1877. Jackson je tokom svog devedesetdevetogodišnjeg života obišao čitav svijet i, za potrebe ovog mog posta, spominjemo ga kao jedinog autora koji je preveo ime Četro Ketl. Po njemu, ovo ime znači “kišni pueblo”. Nije identificirao izvor, a najvjerovatnije je riječ o imenu Pueblo indijanaca.

Zašto “kišno naselje”?

Polovica kišnih dana u kanjonu dešava se tokom ljetnih mjeseci. Obično je riječ o iznenadnim pljuskovima. Ove ljetne kiše stvaraju prave male potočiće koji se slijevaju niz litice kanjona. Ovakvi tokovi vode su osobito bili prisutni u sjevernom dijelu kanjona. Stanovnici naselja su napravili sistem irigacionih kamenih kanala da bi sačuvali ovu vodu. Primjeri tri takva kamena kanala se nalaze u i oko Četro Ketla.

Navaho indijanci su imali dva imena za ovo naselje. I, u oba slučaja, Navajo nisu govorili o karakteristikama samog naselja već o okolini u kojoj je podignut. Prvo ime tsebida’t’ini’ani znači “pokrivena rupa” i odnosi se na zatvorene kamene usjeke u obližnjem kanjonu; drugo ime nastl’a kin, odnosno “kuća u uglu” govori o lokaciji ovog naselja u blizini poluzatvorenih litica kanjona.

Prvi arheolozi su građevinsko čudo svijeta Anasazija pokušavali objasniti blizinom meksičkih civilizacija i njihovim utjecajem na građevinsko i astronomsko umijeće stanovnika kanjona. Kada su pronašli ostatke kamenih stupova Četro Ketla to im je bio krunski dokaz u njihovim tvrdnjama.

Zbilja, jedan red kvadratnih kamenih stupova je svojevremeno bio okrenut glavnom trgu. Vremenom je prostor između stupova ispunjen građevinskim materijalom i nastao je novi zid. Time je samo potvrđeno starije porijeklo samih stupova. Slični stupovi su podizani u centralnoj meksičkoj dolini (gradovi Azteka i Tolteka). Međutim, dodatna istraživanja su ipak dovela do zaključka da ovi stupovi nisu nastali u originalnoj fazi izgradnje (945. godine) nego tek naknadno (1075.). Time je utjecaj srednjoameričkih kultura pao u vodu.

Ostaci Velike kive čiji je krov bio težak 90 tona; ispod nje je otkrivena još starija kiva, Četro Ketl, Čako kanjon, Novi Meksiko

Na glavnom trgu se ističu ostaci velike kive. Na kružne zidove se naslanja ulazna soba sa prolazom; u podnožju kive kružna kamena klupa; na sredini kive ograđeno ognjište sa kamenim zidićem-deflektorom za vatru. Četiri velika potporna stupa su nosila krov kive težak devedeset tona (!); ispod tih stubova dublje pod zemljom su pronađene kružne kamene ploče teške po pola tone. Opet, ispod njih su se smjenjivali nivoi lignita i cigli da bi još dublje bile pronađene kožne torbe sa tirkiznim dragim kamenom u prahu (?).

Amerikanci su predvodili prva organizirana iskopavanja 1920. Novomeksički muzej sa E.L. Hewitom je u tri navrata raščišćavao ostatke gradića. Kive su, na primjer, bile toliko pune zemlje, kamenja i otpada da su koristili eksploziv za raščišćavanje. Ono što su u trećoj fazi (1933.) otkrili je da se glavna kiva u stvari sastoji od dvije kive jedne na drugoj. Ona starija je bila 5 metara pod zemljom širine 18 metara. Pravi ulaz nije pronađen već se morao srušiti jedan od zidova gornje kive. Zahvaljujući nepristupačnosti starije kive pronađen je originalni materijal u centralnim stubovima, misteriozni podzemni otvori, uske stepenice, zidna udubljenja sa dragim kamenjem…

Trodimenzionalna projekcija velike kive
(3D prikaz kive možete startati pritiskom miša na sliku)

Grob legendarnog istraživača, arheologa-amatera i trgovca Richard Wetherhilla a riječ je o kontroverznom rančeru iz Kolorada koji je koncem XIX stoljeća otkrio niz Anasazi naselja u Koloradu i Juti. Kada je 1896. došao u Ča8o kanjon, Amerika je kroz njegovo pisanje i iskopavanja postala svjesna Ča8o fenomena. Wetherhill je time zacementirao svoju slavu kao autor najpoznatijih američkih arheoloških otkrića.

Dobio je angažman u ekspediciji Američkog muzeja prirodne povijesti. I mada je bio priučen arheolog, njegove metode iskopavanja, fotografiranja i sortiranja su nadmašile školovane arheologe. I, kako to već obično biva, znana nauka je tražila od političara da mu se zabrani dalje istraživanje, jer nije imao formalnog obrazovanja. Donosi se prvi američki zakon o zaštiti povijesnih spomenika, šalju se nove sveučilišne ekspedicije u istraživanja, a Wetherhill prestaje biti arheologom i postaje trgovac.

Richard Wetherhill, krajnji desno, priučeni arheolog, sa ekipom iz Hydeove ekspedicije 1896. godine, Čako kanjon, Novi Meksiko

Američka vojna ekspedicija je ušla u teritorij Navaho indijanaca. Posjeta Čako kanjonu je uslijedila 1849. Poručnik James Simpson i njegov meksički vodič Karavahal (Carravahal) su najimpresivnije od trinaest ruševina kanjona nazvali Pueblo Bonito, “lijepi gradić”.

Originalno ime koje su mu Anasazi dali nije poznato. Ali, zato su stotine godina kasnije svoja imena napuštenom gradu dali Hopi, Pueblo i Navaho indijanci.

Pueblo Bonito, srce svijeta Anasazija, u punom sjaju oko 1100. godine, Čako kanjon, Novi Meksiko

Od ponovnog otkrića sredinom XIX stoljeća Pueblo Bonito je neprestano vandaliziran u narednih 70 godina. Od četverokatnih zidova, osamsto apartmana, četrdesetak “standardnih” i tri velike kive… ostalo je malo.

I kao da to nije bilo dovoljno, 1941. je kolapsirala gigantska stijena iznad Pueblo Bonita. Trideset tisuća tona teška tzv. “Prijeteća stijena” se srušila na ruševine gradića ispod sebe uz potmulu buku. Dodatnih tridesetak prostorija Pueblo Bonita je zauvijek uništeno.

Nesumnjivo je da su Anasazi i prije gradnje bile svjesni opasnosti od rušenja. Zato su u podnožju stijene podigli kamene terase koje su usporavale eroziju i minimizirale opasnost od rušenja. Navaho indijanci su, impresionirani ovim građevinskim poduhvatom, Pueblo Bonito nazvali Tse biyahnii a ah, odnosno “stijena koja je pričvršćena odozdo”.

Ostaci “Prijeteće stijene”, teške 30000 tona, koja je kolapsirala na Pueblo Bonito 1941. godine, Čako kanjon, Novi Meksiko

Gradnja Pueblo Bonita je započeta 850. godine. Dograđivan je u tri navrata da bi gradnja stala 1 150. Dokazi života se u njegovim prostorima nalaze do početka 1200-ih, a onda, neočekivano i bez prisile, grad se mirno i misteriozno napušta.

Impresionirani građevinskim umijećem Anasazija, prvi arheolozi i povjesničari procjenjuju broj stanovnika Pueblo Bonita na nekoliko tisuća. Broj prostorija (800) su pomnožili sa potencijalnim članovima porodica (4-5) i dobili su ove iznose. Na sličan način su došli do populacije u Čako kanjonu: 13 gradića po par tisuća ljudi, dakle govorimo o dvadeset pet tisuća ljudi. I to je imalo smisla da bude centar svijeta Anasazija koji bi, po njima, brojao stotinjak tisuća ljudi u promjeru od tisuću kilometara.


Nažalost, računicu im je pokvarila zdrava logika. Naime, u Pueblo Bonitu je samo pedesetak prostorija sa ognjištem za vatru. Najedamput, umjesto tri-četiri tisuće ljudi procjena broja stanovnika se smanjuje na samo stotinjak žitelja. U polovini okolnih naselja uopće nema ognjišta za vatru u prostorijama što znači da su ova naselja bila samo povremeno naseljena (tokom ljeta).

I sad se postavlja pitanje odakle radna snaga za podizanje impresivnih kamenih zidina, četverokatnica i kružnih kiva, mreže kamenih puteva koji su se prostirali stotinama kilometara daleko i povezivali oko 150 “velikih kuća” (naselja) Anasazija.

I sve to u uvjetima surove klime, škrte zemlje i oskudne vode kada je glavnina vremena ipak trebala biti posvećena osiguranju hrane.

Nekoliko slika ostataka “Prijeteće stijene”

“Pokušam doći do spoznaja Anasazija kada su se okupljali u njima” polako me zaokupljaju misli te opet počinjem voditi razgovor sa svojim mislima.

“Nadam se da ću osjetiti kolosalno otkriće vidovnjaka Anasazija”, dok razmišljam i stvaram sliku u mislima o načinu kako su živjeli.

“Vidovnjaci Anasazija su, uz veliki rizik, uspijevali da vide neopisivu silu koja je bila izvorom svih živih bića. Zvali su je Orao.”

“Onih par odbljesaka koji su mogli izdržati, oni su vidjeli nešto što je podsjećalo na crno-bijelog orla beskrajne veličine.”

“I šta su još naučili o toj sili?”

“Vidjeli su da Orao daje svijest i znanje. On kreira bića da bi oni živjeli i obogaćivali datu im svijest i znanje.”

“I onda?”

“Oni su vidjeli kako ta obogaćena svijest napušta bića nakon smrti… i kako se kreće ravno prema Orlu … koji bi je progutao,”

“Hoćeš da kažeš da je jedini razlog za naše postojanje da obogatimo svijest svojim životnim iskustvima… i da ta svijest služi svemirskoj sili kao hrana?”, razmišljam naglas.

“Vidovnjaci Anasazija su vidjeli da su živa bića tu da obogate svijest koja bi postajala Orlovom hranom. Od drevnih vremena do danas. I zauvijek.”

“Toliko o otkrićima vidovnjaka Anasazija”, mislim se u sebi.

Pueblo Bonito je bio izgrađen u obliku slova “D”. Kružni dio kompleksa gleda na jug primajući i zadržavajući sunčevu toplotu za vrijeme hladnih zimskih dana. Najveća kiva je savršeno orijentirana u pravcu sjever-jug (“bez upotrebe kompasa”, naravno).

Svaki kamen je ugrađen u zidove sa posebnom pažnjom.

Zid koji dijeli kompleks na dvije polovice nema odstupanja od savršene orijentacije prema sjeveru (točnije, odstupanje je manje od jedne četvrtine jednog stupnja!). Velika kiva na istočnoj polovini naselja je smještena na crti od točno 45 stupnjeva prema istinskom sjeveru.

Očigledno, gradnja je bila dio astronomske orijentacije Anasazija.

Prvi dio naselja na koji me dovodi uski put su istočne zidine. Ostaci dva visoka zida i u njima neobičan otvor – prozor. Kasnije ću otkriti tragove šest sličnih kutnih prozora.

Pažljivim promatranjem ustanovljena je njihova astronomska funkcija. Naime, tokom godine se sa ovih prozora može promatrati kretanje sunca sve do konca listopada. I kada se čini da sunce nestaje sa horizonta, jer ga više nije lako pratiti iz ove pozicije, dešava se nešto neočekivano. Uski tračak svjetlosti prolazi kroz prozor i može se pratiti na zidu susjedne sobe. Sa dolaskom novih dana i sedmica na tom zidu se prati kretanje sunčeve svjetlosti. I, napokon, na dan zimskog solsticija, 22. prosinca, sunčevi zraci oblikuju kvadratić koji počiva na samom kutu dva susjedna zida!

Dokazana je astronomska funkcija uganih prozora Pueblo Bonita koji su pratili sunčevu putanju, Čako kanjon, Novi Meksiko

Ako već nisu imali kalendar na zidu, barem su mogli preko putanje sunčeve svjetlosti znati kada se približava prvi dan zime.

Ono što danas ne vidimo na zidovima je plaster koji je prekrivao ove kamene zidove i vjerojatni markeri na zidu koji bi označavali važne točke sunčeve putanje.

Za izgradnju trinaest naselja u kanjonu trebalo je posječi i ugraditi 225.000 stabala. A najbliže šume su se nalazile šezdesetak kilometara daleko.

Temelji zidova Pueblo Bonita su, slično kao i kod ostalih naselja, široki preko jedan metar. Zidovi koji se nastavljaju na njih se sužavaju i to nam govori barem dvije stvari. Prvo, da su originalni graditelji znali da će im građevine imati više katova te su podizali masivne donje zidove; a drugo, sa užim zidovima na višim katovima su imali manji pritisak na donje zidove. Svaki kamen je posebno poravnan i obrađen.

U zidove Pueblo Bonita pažljivo je ugrađeno preko 50 miliuna obrađenih kamenih pločica, Čako kanjon, Novi Meksiko

Imajući u vidu da je Pueblo Bonito imao stotinjak stalnih stanovnika, a ostala naselja još i manje, realno je postaviti pitanje kako je bilo moguće u tako kratkom roku izgraditi impresivne i masivne građevine.

Ovaj kompleks je imao samo jedan uski ulaz u naselje. Osim otvorenog, širokog gradskog trga koji je povezivao kive, ulaz u pojedine apartmane je bio moguć samo uz upotrebu drvenih ljestvi. Visoki, četverokatni zidovi su stvarali barijeru za nepozvane goste. Usto, ispred naselja su se nalazile dvije velike zidane platforme sa dodatnim zidovima koji su bili vanjski zaštitni omotač.

Glavni i jedini ulaz je, vremenom, sa dva metra sužen na manje od metra. A onda, kada su sredinom XIII stoljeća Anasazi otišli iz svog Pueblo Bonita, i taj prolaz je zazidan.

Ča8o kanjon je bio centar svijeta Anasazija. Pueblo Bonito je najveće naselje smješteno u samom centru kanjona. A središnja prostorija 150 metara širokog Pueblo Bonita je velika kiva sa promjerom od dvadesetak metara.

Ostaci Velike kive, savršene sjever-jug orijentacije, spiritualnog središta Pueblo Bonita, Čako kanjon, Novi Meksiko

Uz svjetlost vatrenog ognja, dim i miris trava u lulama, kreirala se sadašnjost i budućnost zajednice Anasazija koja se prostirala stotinama kilometara unaokolo.

Sve do momenta kada će pasti odluka da se ulazna vrata, mirno i dostojanstveno, zauvijek zatvore.

Za izgradnju trinaest većih naselja u kanjonu posječeno je 225.000 stabala; najbliže šume su bile udaljene preko 60 km. S obzirom da Anasazi nisu imali metalnih alata, zaprežnih životinja niti kotača, ostaje misterijom kako su ova naselja izgrađena u kratkom roku sa minimalnim brojem radnika

Čako kanjon. Osjećaj divlje ljepote. Ili, lijepe divljine, svejedno. Polupustinjski predjeli, surovih zimskih uvjeta, kratkih kišnih perioda, sunca koje prži tokom ljetnih mjeseci, prosto ne odaje mjesto koje je nekada bilo živim centrom Anasazija, njihovim duhovnim, komunikacijskim, građevinskim i trgovačkim središtem.

Prije 130 godina je prvi nabasao na kanjon Richard Wetherhill: “Tamošnje ruševine su ogromne. Jedanaest je velikih puebla ili naselja koja sadrže od stotinu do pet stotina prostorija i veći broj manjih naselja… Koliko, ne znam, sigurno ih je više od stotinu.”

Dok sam pripremao ovaj tekst cijelo vrijeme kroz čitanje razne literature vezane uz ovo mjesto pojavljivale su se slijedeće misli.

“Došli su osvajači.”

“Tko su bili ti osvajači?”

“Drugi indijanci. Spuštali su se u ove predjele i još južnije, u Meksiko.”

“Kako to da su oni osvajali duhovno naprednije narode?”, pitam se naglas.

“Pojedini gradovi, pod vođstvom velikih vidovnjaka, napustili ovu dimenziju znatno ranije. I ovdje, i u Meksiku, i u svijetu Maja. Oni što su ostali, bili su pod vodstvom onih koji su bili opsjednuti viđenjem i koji nisu imali praktične odgovore za interese svojih zajednica. Oni si bili fijasko.”

“Da li je bilo spiritualnog kontinuiteta Indijanaca-osvajača sa starosjediocima?”

“Osvajači bi zavladali materijalnim svijetom. Ali, nisu nikad naučili da vide.”

“Novi spiritualni lideri su učili procedure Anasazija, Tolteka, Maja… Međutim, oni nisu ovladali unutrašnjim znanjima. Zato ih ja i ovdje neću zvati vidovnjacima već vračevima. Oni zapravo nisu znali što im se događa prilikom spiritualnih izleta, niti su to znali objasniti, jer nisu vidovnjaci.”

“Kako je dolazak Španjolaca utjecao na njihov rad?” pitam se.

“Kada su Španjolci došli, stari vidovnjaci su već stoljećima bili odsutni. Nove generacije vračeva su počele da osiguravaju svoje pozicije. Spiritualno inferiorni i barbarski nastrojeni Španjolci su zapravo pomogli novim liderima Indijanaca da očvrsnu…” literatura mi nudi odgovor.

… Hungo Pavi, “Čakoanska velika kuća”. Nije poznato originalno ime koje su mu dali njegovi graditelji. Jedan od mogućih prijevoda imena sa indijanskog bilo bi “travnato proljetno mjesto”.

“Naseljeno od 1000 – 1250-ih, sveto mjesto, uđite sa poštovanjem”

Sa dosta sigurnosti se može ustvrditi da je Hungo Pavi građen od 943. godine do 1047. U temeljima zidova su nađeni ostaci nosivih greda i putem čitanja njihovih prstenova može se odrediti godina kada su posječeni.

Moderna arheologija ima nekoliko metoda za određivanje starosti nalazišta. Geološku (prema starosti zemljanih slojeva), kulturno-komparativnu (uspoređenje keramike, stilova gradnje, umjetničkih predmeta sa narodima koji su živjeli u blizini) te dvije metode iz XX stoljeća: metoda ugljika-C14 (vrijeme poluraspada radioaktivnog ugljika) i dendrokronologiju (utvrđivanje starosti prema prstenovima stabla).

Sa izvjesnim odstupanjima ugljikova metoda se može primjeniti na utvrđivanje starosti organskih materijala do 55000 godina u prošlost. Dendrokronologija je komparacijom kodova na drveću uspjela otići skoro 10000 godina u prošlost sa preciznošću od +/- 5%.

Astronom iz Arizone Andrew Douglas je 1929. analizirao nosive grede iz Čako kanjona (naselje Pueblo Bonito) i iz nešto sjevernijeg peubla Aztec i njihovim poređenjem je utvrdio da najstariji primjerci sežu 800 godina prije Kolumbovog dolaska na američko tlo. Nastala je nova naučna disciplina, dendrokronologija, a Douglas je osnovao Laboratoriju pri Sveučilištu u Arizoni koja i danas ima najveći broj primjeraka prstenova stabla sekvoje, hrastova, borova i drugih. Njegov doprinos arheologiji i povijesti je neprocjenjiv.

Zahvaljujući tim istraživanjima poznate su točne godine kada su posječena stabla za gradnju naselja u Čako kanjonu. Štoviše, i godišnje doba kada je stablo posječeno i ostavljeno da se suši.

Pisanje o pueblo Hungo Pavi mi donosi i virtualnu priliku da dotaknem rasušena debla koja su obrađena rukom Anasazija.

Naselje ima orijentaciju prema istoku i direktno gleda na sveto brdo Fajada Butte. Nekoliko preživjelih zidova, koji još uvijek prkose vremenu te pregrade koje su dijelile prostorije, je sve što je ostalo vidljivo iznad površine zemlje. Pažljivim promatranjem slika (i uz dosta imaginacije) moglo se zaključiti da je prizemni dio kompleksa imao 73 prostorije. Ostaci dvije kive su vidljivi u centralnom dijelu.

Hungo Pavi je smješten tik uz litice kanjona. U pozadini se, uz napor, vide ostaci uklesanih drevnih stepenica koje su bile sastavni dio mreže puteva svijeta Anasazija.

Ostaci dvokatnog zapadnog zida i širina nosivih zidova od preko jednog metra (!) upućuju da su na njima bili smješteni još, najvjerojatnije, dva kata. Na taj način bi se broj prostorija popeo na oko 200.

Debljina nosivih kamenih zidova je preko jedan metar, Hungo Pavi, Čako kanjon, Novi Meksiko

Sve do ovog momenta priča ide nekako logično. Imamo malo naselje odnosno apartmanski kompleks od 200 prostorija u kojeg bi mogli smjestiti stotinjak manjih porodica. Tu su i “ceremonijalne” kive za zajednička okupljanja.

Međutim, u ruševinama prostorija nema tragova kamina, odnosno ograđenih prostora za ognjišta. A živjeti šest surovih zimskih mjeseci bez grijanja ne zvuči logično.

Nadalje, na ovu veličinu puebla trebalo bi biti izgrađeno barem petnaestak manjih kiva, jer bi obično svaki klan imao svoju kivu uz par velikih, zajedničkih kiva.

Zaključak: Hungo Pavi je služio kao povremeno prebivalište, u ljetnim mjesecima, vrlo limitiranom broju Anasazija.

Visoki trokatni zid je okruživao naselje sa oko 200 prostorija, Hungo Pavi, Čako kanjon, Novi Meksiko

Čemu onda toliki napor za izgradnju tako solidnih i širokih kamenih zidova? Usto, nekada je na zidovima bio plaster sa ukrasnim crtežima. Građevinski poduhvat neproporcionalnih razmjera s obzirom na to koliko se koristio.

Nova zagonetka.

“Njihovo prisustvo je pomoglo spiritualnim liderima Indijanaca da usavrše svoja znanja. Čudno je, ali ekstremni teror kojem su bili izloženi tada, a kasnije i pod bijelim čovjekom, dao im je zamah da razviju nove spiritualne procedure i nove principe” razmišljam i govorim u sebi,dok mi se onako provlači još jedna misao da li sam pomalo poludio kad pričam sam sa sobom.

“Koliki je broj tih vidovnjaka bio u godinama španjolskih i anglo osvajanja i koliko ih je još ostalo danas te gdje su?”

“Koliki je broj tih vidovnjaka bio u godinama španjolskih i anglo osvajanja? Zadnjih nekoliko stoljeća, preostali vidovnjaci su svjesno sebe izolirali. Posljedica je bilo stvaranje odvojenih zajednica. Primjera radi, postojanje devetnaest Pueblo plemena. Ako odemo daleko u prošlost, može se vidjeti da je devetnaest vidovnjaka začelo proces osamostaljivanja jednih od drugih na različitim teritorijima. Današnja plemena imaju dosta razlika čak i u jeziku i nekim običajima, a opet svi vode zajedničkim korijenima.” daje mi odgovor literatura i internet na sva moja razmišljanja.

“Ovo je zemlja Đikarila Apači indijanaca, sjeverno sve do Kolorada, je njihov teritorij.”

Prilikom kiša kanjon je odsječen od svijeta. Naseljenog mjesta nema u krugu od 100 kilometara.

Fajada je španjolska riječ i znači pojas. Na mjestima gdje se sastaju materijali različite čvrstoće dolazi do odronjavanja i iz daljine to sliči crnom (sjenovitom) pojasu.

Prije šezdesetak miliona godina ovdje je bilo more i to je razlog što su na vrhovima ovih brda pronađeni ostaci školjki, zubi prethistorijskih ajkula, rakova i morskog pijeska. Za novih šezdeset miliona godina i ovi prirodni monumenti će se potpuno odroniti i zauvijek isčeznuti iz krajolika. (Time će kaubojski filmovi ostati bez svoje prirodne pozadine.)

Fajada Butte, impresivan prirodni monument sa naseljem Anasazija ugrađenim u liticama, Čako kanjon, Novi Meksiko

Dugogodišnje studije su potvrdile da su Anasazi na ovom mjestu imali vrlo razvijenu astronomiju. Dosada je pronađeno 13 petroglifa, geometrijskih simbola uklesanih na kamenim liticama.

Svaki petroglif ističe igru svijetla i sjene tokom ključnih položaja sunca i mjeseca na nebu: proljetna i jesenja ranodnevnica, te ljetni i zimski solsticij. Preciznost kojom su petroglifi locirani je fenomenalna: samo na jedan dan u godini sunčeva ili mjesečeva svjetlost pada na željenu točku petroglifa.

Na ovom svetom brdu Anasazija pronađeni su ostaci nekoliko građevina i keramike. Motivi na keramici upućuju na period između X i XII stoljeća, doba kada je ovaj kanjon bio središte svijeta Anasazija. Na jugozapadnoj strani je otkrivena 230 metara dugačka rampa koja se uzdiže preko 100 metara. Riječ je o vrlo složenom građevinskom poduhvatu izvedenom bez ikakvih metalnih alata.

Pronađeni su ostaci jedne kive, svete kružne prostorije Anasazija, u kojoj su vidovnjaci održavali svoje sesije.

“Napraviti kivu na liticama Fajade je bio zahtijevan posao”.

“Gdje god su Anasazi živjeli, imali su i kive. Vidovnjaci bi se tu dnevno okupljali i razmjenjivali informacije iz dva svijeta”, odgovara.

“Kažu da je sipapu, rupa u zemlji unutar kive, simbol prošlog svijeta?”.

“Sipapu je više od toga. Naši stari su došli na ovaj svijet iz zemljine utrobe...” (Dok ga slušam u sebi prevodim: Preživjeli stanovnici prethodne apokalipse su bili smješteni u podzemnim pećinama.)

“…Prva tri svijeta su bila uništena vatrom, ledom i vodom…” (Znam da govori o tri katastrofe koje su uništile prethodne civilizacije: vulkani, ledeno doba i potop nakon potonuća Atlantide.)

“…Kada se voda povukla, bogovi su tražili da naši preci izađu na površinu i započnu sa Četvrtim svijetom. Svaka kiva ima sipapu kao podsjećanje odakle smo došli. Također, duhovi naših predaka se redovno prizivaju na našim sesijama kroz ovaj otvor. On je vrata između unutrašnjosti majke Zemlje i nas na površini, između prošlosti i sadašnjosti.”

“Da li su postojale granice za vidovnjake?”.

“U ona stara vremena, broj vidovnjaka se počeo naglo širiti. Nove generacije su se učile kako da vide. I to je bio početak njihovog kraja. Sa prolaskom vremena, broj vidovnjaka je porastao, a pogotovo je rasla njihova opsesija sa onim što su vidjeli. Postajali su vrlo vješti i mogli su posjećivati čudne svjetove koji bi ih ispunjavali strahom i poštovanjem. Ali, zbog njihove opsesije viđenim, prestali su biti mudri i ljudi od znanja.”

“Da li je opsesija bila sudbinom svih vidovnjaka?”.

“Ne. Neki vidovnjaci su izbjegli tu sudbinu. Bili su veliki, mudri, pravi ljudi od znanja. Uspijevali su viđenje koristiti pozitivno i prenositi blagotvorni utjecaj na članove svojih zajednica. Ja sam siguran da su, pod njihovim vodstvom, populacije čitavih gradova prešle u druge svjetove da se nikad ne vrate.”

Ta mi misao prostruji poput groma. Time su se potvrdile moje slutnje o sudbini Maja. I, sada evo, na početku mog susreta sa svijetom Anasazija, već mi daje odgovore i o njihovom misterioznom nestanku.

Najpoznatiji petroglifi Fajade su dvije spirale uklesane u stijeni. Veća spirala ima 19 kružnih linija; manja je lijevo od nje sa devet i po linija i izduženim završetkom.

U podne, na prvi dan ljeta, sunčeva zraka se probija između stijena i, u obliku noža, pada točno na sredinu veće spirale.

Na prvi dan zime, dva svjetlosna “noža” padaju točno na rubove veće spirale.

I, na koncu, na prvi dan proljeća i jeseni, svjetlosni “nož” prolazi kroz sredinu manje spirale.

Sjajno.

Dvije sunčeve zrake padaju na ivice spirale označavajući prvi dan zime, petroglif Fajada Butte, Čako kanjon, Novi Meksiko

Kretanje sunca na horizontu se odvija u ciklusima: brži tokom proljeća i jeseni, sporiji ljeti i zimi. U danima koji prethode 21.09. i 23.03. sunce mijenja svoju nebesku putanju čak po pola stupnja svaki dan. Međutim, oko 22.06. i 22.12. putanja strašno uspori i postaje gotovo identična dan za danom. Otuda i pojam “solsticij”, odnosno “nepomičnost” na latinskom jeziku.

Anasazi su znali za ove pojave. U legendama Hopija i Pueblo pominju se mogućnosti da će se sunce prestati zauvijek kretati u danima oko početka ljeta ili početka zime. Dakle, ili će zemlja potonuti u vječnu hladnoću ili će ljetne vrućine biti neprestane. Stoga i plesovi Indijanaca da umilostive božansko Sunce da ne prestane sa svojim nebeskim kretanjem.

Sunčeva zraka, poput svjetlosnog noža, prolazi kroz sredinu uklesane spirale samo na dan ljetnjeg sunčevog solsticija, Fajada Butte, Čako kanjon, Novi Meksiko

Slično kao i sunce, tako i mjesec ima svoje ciklične ritmove. Prilikom njegove najsjevernije orbite vizualno se događa slično nebesko mirovanje kao i kod sunca prilikom solsticija. Zahvaljujući sunčevoj gravitaciji, mjesečeva orbita se ponavlja svakih 19 godina i ta se pojava naziva Metonskim mjesečevim ciklusom. Glavno "mirovanje'’je praćeno sa sporednim (manje ekstremnim) “mirovanjem” svakih devet i po godina.

Anasazi su obratili posebnu pažnju ovim mjesečevim mirovanjima.

Pomenuti piktoglif – spirala na Fajade Butte - bilježi glavni period mjesečevog “mirovanja” na taj način da obasja piktoglif u potpunosti, a granica sjene ide lijevim obodom spirale. Drugim riječima, Anasazi su znali za Metonski ciklus, za dane koji su se ponavljali svakih devetnaest godina kada bi se mjesec našao u istom nebeskom položaju.

Za vrijeme sporednog mjesečevog “mirovanja” svijetlost obasja ravno jednu polovinu spirale idući točno kroz njenu sredinu; druga polovina je u sjeni. Kut koji formira mjesečeva sjena identičan je uglu usječene linije spirale na mjestu njihovog dodira.

Dodamo li tome da se period glavnog “mirovanja” od 19 godina poklapa sa brojem linija na većoj spirali (19), a period sporednog mjesečevog “mirovanja” poklapa sa brojem krugova velike spirale (devet i po), upotpunjuje se nevjerovatna astronomska priča o piktoglifima Fajade Butte.

Ove igre sjene i svijetla su moguće, jer se ispred piktoglifa nalaze tri kamena bloka, svaki visok po 2 metra i težak po nekoliko tona. Još uvijek se vode polemike da li su ovi blokovi nastali prirodnim odronjavanjem ili su ih Anasazi tu postavili.

Nevjerojatna preciznost kojom svijetlo pada na spirale za mene je dovoljan dokaz da su Anasazi postavili ove kamene blokove na takav način da blokiraju i propuštaju svjetlost da bi dobili željene astronomske efekte.

Petroglifi se nalaze na još nekoliko litica. Geometrijski oblici dvostruke spirale i zmije ponovo bilježe isti efekat kod ekstremnih nebeskih položaja sunca. Posebno je interesantna sjena koja se formira za vrijeme jesenje ravnodnevnice kada linija sjene istovremeno dodiruje glavu, tijelo i rep krivudave zmije.

Zmija, odnosno serpent (to će znati svi koji su pratili moje pisanje o zmajevima), je motiv koji Anasazi koriste slično kao i Maje. Simbol znanja, superiorno nebesko biće.

Anasazi nisu ostavili pisanih dokumenata. Ali, i ovih nekoliko škrtih znakova u kamenu su dovoljni da razuvjere povjesničare da su Anasazi pratili nebeske pojave da bi utvrdili “kada je vrijeme za sjetvu”.

Savršenost njihovih piktoglifa daleko nadilazi potrebe zemaljskog kalendara i agrikulturnog društva.

Anasazi nam ostavljaju geometrijsku poruku o svojim astronomskim konceptima.

Polumilionski Albukerki. Trećina populacije prostranog, ali slabo naseljenog Novog Meksika je smještena ovdje. Svijet Anasazija proteže se četiri američke države: Novi Meksiko, Kolorado, Juta i Arizona.

“Novi život je rođen. Beba je zaplakala u sobici kamenih zidova. Smještena je na pokrivač. Uz nju je postavljen klip kukuruza (“majka kukuruz”) odakle se ne pomiće narednih dvadeset dana. Beba ostaje u mraku za to vrijeme. Rano ujutro dvadesetog dana, majka podiže dijete, uzima ga lijevom rukom u naručje, podiže klip kukuruza desnom rukom… klima glavom prema svojoj majci, baki djetetovoj… izlaze iz kuće i kreću se prema istoku. Zaustavljaju se, tiho mole, i počinju lomiti kukuruzna zrna bacajući ih prema izlazećem Suncu. Kada je Sunce izašlo čitavom veličinom na horizontu, majka istupa naprijed, podiže dijete prema Suncu i govori: “Oče Sunce, ovo dijete pripada Tebi…”

Kako su Anasazi sebe zvali, nije poznato. Nekoliko stotina godina nakon njihovog odlaska brojni Navaho indijanci su došli sa sjevera (iz Kanade) i vidjevši ostatke građevina njihove autore su prozvali Anasazi (“drevni narod” ili, u drugom prijevodu, “neprijatelji naših drevnih predaka”).

Moderna povijest sasvim zgodno uklapa pojavu Anasazija u svoje okvire. Spominju tri evolutivne etape: onu od prije dvije tisuće godina i pojavu prvih nomada, drugu etapu oko 600. godine i prva naselja izgrađena pod zemljom i napokon razvijenu etapu gradnje kamenih gradova od X-XIII stoljeća.

Sasvim neočekivano, njihovi gradovi smješteni na ogromnim prostranstvima bivaju istovremeno napušteni u XIII stoljeću. Vladajuća teorija je da je došlo do migracije u dva smjera: na jugozapad (današnji Hopi indijanci u Arizoni, koji tvrde da su im Anasazi bili preci) i na jugoistok (devetnaest plemena Pueblo indijanaca u Novom Meksiku).

Ali tu se javlja mali problem, jer postoji veliki civilizacijski jaz između nestalih Anasazija i pojave Pueblo indijanaca.

Među rijetkim pisanim dokumentima o onome što je zatečeno u nedirnutom gradu Anasazija, saznajemo više iz pera rančera i arheologa Al Wetherhilla koji je 1882. posjetio kanjon Mesa Verde.

“Stvari u sobama su bile ostavljene kao da su njihovi vlasnici otišli nekome u posjetu. Savršeni primjerci vaza i posuda su bili uredno složeni na podu; kućni alati na mjestima gdje su ih žene zadnji put upotrijebile… dokazi dječjeg igranja i muškaraca koji su se okupljali, davno dogorjelog pepela u ognjištu… Nije bilo nikakvih znakova nasilja. Gotovo da smo mogli vidjeti te ljude oko nas. Gledati ih kako rade u polju dok psi laju i purani se glasaju; žene koje melju kukuruz i pripremaju dnevni obrok te djeca koja se igraju u blizini kuća.

Činilo se kao da sam posjetio sveto tlo ovih mirnih domova zauvijek nestalog naroda…”

Sunčeve zrake su se odbijale od blještavih oklopa tristo konjanika koji su ponosno paradirali glavnim trgom Meksiko Sitija. Na njihovom čelu je kapetan-general Don Francisko Vaskez de Koronado (de Coronado). O ovom trenutku je maštao već dvije godine otkako ga je 1538. Mendoza postavio za guvernera provincije Nova Galicija (Nueva Galicia). U sebi je ponavljao sve poznate podatke o zemlji smještenoj sjevernije od Nove Španjolske (kolonijalnog Meksika)…

…Kada su muslimani osvajali Portugal 714. godine sedam katoličkih biskupa je, sa svojim sljedbenicima, pobjeglo preko Atlantika u zemlju poznatu kao Antilija i osnovalo sedam gradova. Vremenom su počele kružiti legende da su ti gradovi (Cibole) puni zlata, srebra i dijamanata…

…Nakon udesa njihovog broda u Meksičkom zaljevu tri Španjolca i Esteban iz sjeverne Afrike su, nakon osam godina lutanja po neistraženim prostorima (današnjeg Teksasa i sjevernog Meksika), napokon došli u Meksiko Siti 1536. godine. Gradskim liderima su govorili kako su usput čuli priče o “velikim gradovima čije su ulice prepune zlatara, zgrada sa mnogo katova i kamenih vrata optočenim dragim kamenjem…”

… Kralj Španjolske je pokazao poseban interes za legende i 1539. poslao ekspediciju da ih istraži. Esteban je služio kao vodič, a fratar Markos de Nica je bio predstavnik krune. Prvi susret ekspedicije sa Zuni indijancima u gradiću Havikuh doveo je do stradavanja Estebana i njegove družine. Fratar Markos se vratio u Meksiko Siti i izvjestio o postojanju “zlatnih gradova, od kojih je najmanji bio veći od Meksiko Sitija”.

General Koronado se vratio u stvarnost. Nastavio je odmahivati gomili okupljenoj na glavnom gradskom trgu. Nakon pozdravljanja sa vicerojom, kraljevim namjesnikom u Novoj Španjolskoj, kolona sa konjanicima i zastavama, tisuću crnačkih robova i indijanaca, tisuću konja te stada ovaca, krava i mazgi sa zalihama hrane napuštaju Meksiko Siti. Koronado se već slavodobitno vidi na povratku nakon otkrića sedam zlatnih gradova Cibole kako, ovjenčan slavom i bogatstvom, potamnjuje Kortesovu i Pizarovu popularnost.

“Svih devetnaest Pueblo plemena je smješteno u promjeru od 350 milja”. “Santa Ana,Zia, Hemez, Kočiti, Santo Domingo, Sandija pleme, Laguna, Akoma i Tohađili…

Koronado je sa svojom ekspedicijom pratio rijeku San Pedro (ušao u današnje SAD). Zauzeo je Havikuh i vojnički porazio Zuni indijance. Međutim, zlatne gradove nije našao. Nastavljao je na sjeveroistok, napadao indijanska naselja (“puebla”), gubio vojnike i robove, ostajao bez hrane. Prošao je Arizonu, Novi Meksiko, Teksas, Oklahomu i Kanzas. Ni traga od legendarnih gradova Cibole. Odlučio se na povratak. Dvije godine nakon glamuroznog ispraćaja 1540. vratio se u Meksiko Siti sa samo stotinjak vojnika i praznih ruku. Ekspedicija je proglašena neuspjehom.

Pueblo Kuaua, gradić sa 1200 prostorija. U rujnu 1540. je glavnina vojske generala Koronada bila zauzeta u sukobima sa Zuni i Akoma indijancima, ali je izvidnica došla u ovu dolinu. Brutalno su se ponijeli prema domaćinima i došlo je do općeg sukoba.

Neki dokumenti tvrde da je Koronado ovdje proveo čitavu zimu, ali arheološki dokazi to ne potvrđuju.

Gradić podignut u XV stoljeću, dakle samo 300 godina nakon dominacije Anasazija, onda je bio vrlo blijeda kopija razvijenijih predaka. Zidovi su tanki u poređenju sa gradnjom Anasazija, arhitektura inferiorna.

Ovo mjesto simbolično postaje raskršće postojećih i nepostojećih svjetova i događaja. General Koronado je ovdje prezimio, a nema dokaza za to. Tražio je nepostojeće zlatne gradove sa sasvim realnom vojnom silom. Tadašnji (a i današnji) Pueblo indijanci tvrde da su potomci Anasazija, mada postoji uočljiv civilizacijski jaz između njih i to bi trebalo da negira njihovu tvrdnju. “Državni monument” Koronado zapravo nema monumenta. Natpisi u muzeju veličaju barbarski ulazak prvih Europljana na sveto tlo mirnih indijanaca. I tako redom. Sve je zbrkano. Što je stvarnost?

Prije mnogo i mnogo godina,U carstvu kraj mora to bi, Djeva je živjela,koju su zvali imenom Annabel Lee; S tek jednom je živjela mišlju:Da voli, i da se volimo mi Bio sam dijete i bila je dijete-U carstvu kraj mora to bi- Al' više neg' ljubavlju mi smo se ljubili, Ja i Annabel Lee I zbog toga nebeski krilati anđeli bili su zavidni I to je razlog što jednom davno-U carstvu kraj mora to bi- Vjetar se spusti iz oblaka,noću, sledivši moju Annabel Lee I došli su plemeniti rođaci njeni,meni je oteli, Da je zatvore u grobnicu tamnu u tom carstvu što kraj mora bi. Zavidjeli su nam anđeli s neba,-Ni upola sretni ko mi- Da!To je razlog(kao što znaju U tom carstvu kraj mora svi) Što noću je vjetar iz oblaka doš'o i sledio Annabel Lee Al' ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih Što su stariji bili neg' mi, i mudriji mnogo neg' mi I niti anđeli,gore na nebu, ni podmorski demoni zli Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše lijepe Annabel Lee Jer mi ne bljesne mjesec,da sna ne donese o lijepoj Annabel Lee Kada zvijezde se stvore,vidim kako gore tek oči Annabel Lee Tako ležim pored svoje drage do zore Svoje drage,-drage,-života i mlade, U njezinoj grobnici uz more U njenom grobu uz šumorno more. Edgar Allan Poe (1809-1849)

Zadnja dva miliuna godina površina Zemlje svjedoči o smjeni osamnaest ledenih doba koja bi trajala po 100000 godina. Između njih bi dolazilo do kratkih privremenih perioda zatopljavanja, ne duljih od dvanaest tisuća godina. I to su ere kada bi startali novi životni ciklusi. Život bi bujao, planeta zazelenila, zvukovi raznih bića bi odzvanjali na sve strane.

Mi se nalazimo pri kraju još jednog prolaznog toplog perioda koji je započeo prije 11500 godina. Ubrzano se približavamo novom ledenom dobu. Promjene vremena će se intenzivirati: hladni predjeli postajaće hladniji, topli još topliji. Završiće se još jedan ciklus. Dominirajuća civilizacija će vidjeti svoj kraj i biće potrebno još mnogo generacija dok se ne počne ispočetka.

Izgubiće se ona nit koja će spajati civilizacije različitih toplih perioda. Ili će ponegdje preživjeti u oralnoj tradiciji ili nekom zapisanom dokumentu. Zatim će postajati legendom da bi se vremenom utopila između mita i mašte.

Da li će naši daleki potomci znati za nas ili će i oni misliti da su “prva inteligentna civilizacija na Zemlji” kao što se mi zanosimo svojim neznanjem? Da li će znati cijeniti raznolikost i spiritualnost što nama nedostaje?

S pogledom uperenim u budućnost pričati ćemo o prošlosti. Ne tako dalekoj. O onima koji su usporedno s nama rasli i dijelili jedan kutak Planete. Na koje smo zaboravili kao da nikad nisu ni postojali.

Iza njih nije ostalo mnogo. Ruševine zgrada i astronomskih građevina. Pokoji glif u kamenu. I poneka legenda onih koji su došli davno nakon njihovog odlaska.

Tristo godina nije puno za jednu civilizaciju. Zapravo po strogim “naučnim” kriterijima teško bi ih i bilo nazvati civilizacijom. Pogotovo kad nemamo pouzdanih podataka o tome odakle su došli, niti su ostavili pismo da nam opišu svoja znanja, a još uvijek je misterija zašto su bez traga napustili svoja ognjišta da se više nikada ne vrate.

Njihove gradove smo nazvali nekim svojim imenima. Kako su ih oni zvali, ne znamo. Koja je bila svrha čudnovatih građevina – možemo samo nagađati. U tome je izazov ove teme. Iz dubina svemirske povijesti izvući na površinu makar djelić znanja onih koji su otišli.

Da se ne zaboravi.

Mi ih zovemo “Anasazi”.

PRIJE TISUĆU GODINA AMERIČKI PUSTINJSKI KANJONI SU BILI SVJEDOCI RAZVIJENE CIVILIZACIJE KOJA JE MISTERIOZNO NESTALA DAVNO PRIJE DOLASKA INDIJANACA. SASVIM NEOČEKIVANO, OTKRIVAJU SE IZNENAĐUJUĆE PORUKE NAŠOJ CIVILIZACIJI.