Pažljiv pogled na konture planine neodoljivo podsjeća na polegli lik indijanca: glava mu je okrenuta ka sjeveru, ruke su sklopljene na grudima; stomak, bedra, koljena, stopala, čak i nožni prsti su jasno vidljivi. Legenda kaže da je veliki božanski ratnik došao u pomoć precima Juta indijanaca protiv zlih neprijatelja. Slijedila je bitka u kojoj je božanski ratnik bio ranjen; legao je da se odmori i utonuo u duboki san.

Planina Spavajućeg Jute podsjeća na lik poleglog indijanca – legenda kaže da će se on jednom ponovo dići.

Kada se magla i oblaci nadviju nad Usnulim Jutom dolazi do promjene godišnjih doba. Svijetlo zelena odora najavljuje proljeće; tamno zelena donosi ljeto. Žuta i crvena su boje jeseni, a bijela zime. Kada se oblaci skupe na najvišem vrhu, božanstvo donosi kišu iz svojih džepova. Jednog dana će se, Jute vjeruju, ponovo dići i pomoći svojim ljudima u borbi protiv (modernih?) neprijatelja.

Prije Juta, Usnulu planinu su naseljavali Anasaziji. U liticama Mancos kanjona su podigli svoja naselja. Naselja su izgrađena oko 1140. godine i bila okupirana samo jednu generaciju. Drugi val je nastupio 1195. kada su naselja “Orlovo gnijezdo”, “Kuća uz drvo” i ostala ponovo nastanjena i proširena. Kamene kružne kive i tipični višekatni kameni tornjevi su se stopili sa usjecima u liticama. Ostaci murala u kivama su vidljivi i danas. Život je bujao samo jednu generaciju i onda su se Anasazi odavde povukli zauvijek.

Na granici četriju američkih država se istovremeno nalazite u Arizoni, Juti, Koloradu i Novom Meksiku

Navaho su, sa stotinu tisuća pripadnika, najbrojnija indijanska nacija u SAD. Taj broj i veličina rezervata su samo djelić njihove nekadašnje snage i brojnosti. Prvo su ih Španjolci potčinjavali (i nesmiljeno ubijali malim boginjama) u XVI i XVII stoljeću, da bi ih bijeli čovjek vojno porazio, preselio i zatvorio u rezervate 1868.

Vratimo se malo kroz vrijeme.

Anasazi u desetom stoljeću već imaju razvijenu civilizaciju na širokom teritoriju američkog jugozapada. I upravo tada, sa sjevera, dolaze ratnička Navaho plemena. Ovi inferiorni nomadi u početku ratuju sa Anasazijima.

Iz tog vremena i potiče Navaho naziv “Anasazi” – “neprijatelji naših predaka”. Kasnije se Navaho klone sukoba sa znatno razvijenijom civilizacijom i počinju učiti od njih. Sade prve poljoprivredne kulture, izrađuju košare, crtaju obojenim pijeskom…

Navaho su fascinirani sa naprednim spiritualnim znanjima Anasazija koji uspijevaju da kontroliraju meteorološke prilike (“prizivaju kišu” po želji) i da predviđaju položaje sunca, mjeseca i zvijezda i njihov utjecaj na Zemlju.

Svjesni su da Anasazi imaju objašnjenja za kompleksan spiritualni svijet koji ih okružuje. Tri su kategorije spiritualnih bića: (1) duše umrlih, koje se vežu za oblake, jer u komunikaciji sa dušama umrlih Anasazi mogu da osiguraju dolazak kiše, (2) kačina, zajednički naziv za spiritualna bića koja simboliziraju sile iz prirode i svemirska tijela, (3) “božanstva”, koja predstavljaju sile stvaranja (Sunce), života (Zemlja), vlasti i potčinjavanja (serpent), razgradnje (smrt).

Ne čudi da su Anasazi imali presudan utjecaj na formiranje Navaho astronomije, filozofije i umjetnosti.

Navaho su posudili od Anasazija njihov harmonijski odnos sa prirodom. I uzajamnu vezu između ljudi i svijeta duša.

Navaho su shvatili duboke istine Anasazija da svaki čovjek ima odgovornost prema svemiru da živi svoj život pravilno. I kao što harmonija univerzuma djeluje blagotvorno na čovjeka, tako i svaka individua treba da doprinosi zdravlju svemira.

Navaho su, uz Anasazije, učili da promatraju nebo. Na primjer, sezonska kretanja repa zvjezdanog sistema Škorpije (Gah heet’e’ii) Navaho su koristili da odrede početak sezone lova.

Ukupno je 36 zvjezdanih konstelacija u astronomskom panteonu Navaho indijanaca. Uz njih je i niz pojedinačnih zvijezda važnih za Navaho tradiciju. Bijeli čovjek je, u pokušaju prevođenja ovih Navaho simbola, koristio uobičajene fraze i simplifikacije kao “rituali” ili “božanstva”.

Medjutim, objašnjenje je mnogo dublje.

Kako povući paralelu između događaja na nebu i na zemlji, između spiritualnog i materijalnog svijeta, između plesa nebeskih galaksija i svakodnevnice u američkim prerijama?

Zvijezda Sjevernjača je simbol vatrenog ognja u središtu Navaho šatora. Sazvježđa Velikog medvjeda i Kasiopeje kruže oko zvijezde Sjevernjače i time predstavljaju oženjeni par (Nahookos) u šatoru. Odavdje dolazi Navaho zakon koji zabranjuje da više od jednog bračnog para živi i kuha u istom šatoru.

Nomadski način života Navaho indijanaca je odredio i osnovnu svemirsku razliku u odnosu na Anasazije. Sunce je bezrezervno ključni nebeski objekt i izvor energije za Anasazije i stoga ga oni i zovu “Naš otac Sunce”. Za Navaho indijance je čitavo noćno nebo sa kretanjima konstelacija na njemu bilo od važnosti i odavdje izreka “Nebo je naš otac”.

Crvena Mesa, kamena zaravan u sjevernoj Arizoni, indijansko tlo.

U svojim otkrivačkim pohodima prije tisuću godina Navaho su bivali iznenađeni koliko je rasprostranjen utjecaj Anasazija gdje god bi došli. I Hopiji i brojna Juta plemena su svoju snagu i spiritualni pravac crpli od “svete majke Zemlje”.

Stalno u pokretu su bili plemena Mojaves, Cocopa, Maricopa, Walapai. Vremenom su se počeli sukobljavati sa, sve brojnijim, Navaho indijancima oko istih izvora hrane.

Za razliku od njih, Hopi i Havasupai su bili stalno nastanjeni na istom mjestu. Prašnjave i škrte ogoljele visoravni Prve, Druge i Treće Mese su i danas dom Hopijima.

Havasupai su bili izbirljiviji. Smjestili su se u Havasu kanjon, jednom od desetine u dolini rijeke Kolorada i Velikog kanjona (Grand Canyon). Međutim, ono što Havasu izdvaja od svih ostalih je njegova ljepota. Tisuću metara dubok kanjon sa svojom plavo-zelenom vodom je neosporno jedno od najljepših mjesta na planeti.

Plavo-zelene vode prelijepog Havasu kanjona su domovina Havasupai indijancima u Velikom kanjonu Arizone.

Ha (voda) vasu (plava) pai (ljudi) Indijanci žive u ovom kanjonu već milenij. Danas ih je ostalo oko 600; nema prilaznih puteva (pristup je samo na konjima ili helikopterom) i još uvijek čuvaju drevne tradicije svojih predaka. Oralna povijest govori o šamanima ovog plemena koji su nekad razgovarali sa duhovima i mogli da predviđaju buduće događaje.

Suvremenici Anasazija, narodi Hohokam, Sinagua i Mogollon, više ne postoje. Njihov boravak u današnjoj Arizoni i Novom Meksiku se stopio u X stoljeću sa civilizacijski superiornijim Anasazijima.

Hohokam narod je došao u ove krajeve prije dvije i pol tisuće godina. Pod očiglednim utjecajem Maja, Hohokam izgrađuju svoja igrališta, građevinske (stambene) objekte od cigle, kamene platforme. Medju pronađenim artifaktima su i gumene lopte, crvena i bijela keramika sa slikama plesača koji se drže za ruke, nakit, bakarna zvona… U doba rađanja Rimskog carstva, Hohokami su voljeli iste stvari kao i drevni Rimljani: muziku, ples, ljepotu…

Naučili su kako da iscrpljuju maksimum iz škrte zemlje; dvije žetve godišnje su bile moguće uz vrlo kompleksan sistem navodnjavanja. Današnji irigacioni sustav u ovom dijelu Arizone je izgrađen točno iznad onog drevnog. Ne čudi značenje riječi Hohokam (“potpuno iskorišteno”, misleći na zemlju koju su naseljavali).

Sinagua narod (španjolski “bez vode”) su još poznati i kao “zapadni Anasazi”. Naseljevajući zapadne dijelove današnje Arizone, Sinague su primile utjecaje tri moćnije kulture: od Hohokama su se učili navodnjavanju, od Mogollona keramici, a od Anasazija izgradnji naselja u liticama.

Kultura naroda Mogollon (“ispucala zemlja”) također ide u doba prije nove ere. Brojni arheološki nalazi govore o evolutivnom razvoju ovog naroda sve do početka desetog stoljeća i susreta sa Anasazijima.

Tada, sva tri naroda, Mogollon, Sinagua i Hohokam, potpuno potpadaju pod utjecaj velike civilizacije Anasazija. Stanovništvo, gradnja, spiritualni život dobijaju snažan zamah. Na primjer, Grasshopper ruševine Mogollona u Arizoni otkrivaju da je riječ o gradiću sa preko 500 prostorija, kivama i otvorenom gradskom trgu koji gleda prema istoku.

Sa prvim valom gašenja Anasazija i napuštanja naselja u Čako kanjonu (XII stoljeće) ujedno se gase i dijelovi naselja ova tri naroda. I, napokon, sa definitivnim nestankom Anasazija, koncem XIII stoljeća, gube se svi tragovi i ove tri kulture.