.. u zraku se osjeća miris snjega dok je voda uljnato mirna ... užitak i osjećaji preplavljuju tijelo.

.. miris morske soli lebdi u zraku ...

Mjesto događanja: Aquarius, Zagreb - Jarun
Vrijeme događanja: 24.11.2007 u 22 sata
Cijena upada: 20 kuna i gratis konzumacija dobrodošlice
Povod: Pet godišnjica postojanja ISKRICE kao dating servisa

Ufff razvalih se od cuge jer mjuza koju je DJ puštao se nije makla od tandara-mandare. Osim poda i svi organi u meni su vibrirali.

Okružuje me morsko prostranstvo ... plivam ... oko mene se dižu stupovi vodene pare ...
Kroz vodu odjekuje zov ugroženog bića koje traži pomoć od onog tko ga najviše ugrožava - čovjek.

Jutrom se probudi i pogleda kroz prozor.

Gluho doba noći ...
Ponoć je već davno prošla i polako san dolazi te obuzima tijelo dok dosadna kišica rominja.

Pogled na sat 14.11.1991, 1:17 je sati, u daljini se čuju odjeci granata koje padaju po gradu. Polje, oko nas neubran kukuruz skriva naše prisustvo te tu i tamo odjekne kakav rafal pijanog četnika prema nekud a među inime i prema nama te nas na takav način drže budnima.
Pokisli i promrzli te gladni sjedimo u blatnoj kaljuži, čekamo da nam netko kaže što i kamo ići a udaljeni smo od grada nekih tri kilometra te se vidi odsjaj vatri što gore paleći ono malo kuća što su ostale te prevarajući ih u sablasne kosture na mjesečini. Cijeli dan smo ležali tu u polju te slušali odjeke raznih topovskih, tenkovskih i vebeerovskih granata što su padale po gradu znajući da se napadi pojačavaju i da je pitanje koliko će oni ljudi unutar grada moći se oduprijeti hordama četnika i rezervista koji žele ući u njega, te bradate spodobe su skoro i na nas naletjele dok su onako polupijani bauljali bogtepitaj kuda.

Znamo onako preumorni da će to biti još jedna duga noć te još duži dan ponovo bez sna i hrane, najvjerojatnije.

18.11.2006 posjećujem groblje i palim svijeću kod križa te se molim onako kako samo ja to znam, teško je suspregnuti suze ali i bol koja obuzima dušu. Bili smo blizu gradu, spremni onako gladni i umorni da uđemo u grad te da ne pustimo gadove da pomisle ga osvojiti no dan prije pada grada bili nam je naređeno da se povučemo u Osijek i da tamo čekamo daljnje naredbe.
Ovdje su sada ostali ležati neki novi prijatelji koje sam upoznao te ih više neću viđati uz pivicu i neku sitnu mezu. Danas je sve spremno da dočeka razne političare koji će dolaziti ovdje i pričati o Vukovaru te herojstvu ljudi ovoga grada a poslije otići i jednostavno sve zaboraviti do ponovne potrebe za političkim bodovima. Pogled prema vodotornju - još jednom simbolu stradanja ovoga grada gdje se osim njega na svakome koraku se može vidjeti strahote koje je ovaj grad proživio te oprez i netrpeljivost nekih ljudi spram mene ali i meni sličnih ljudi koji su do jučer bili dobri susjedi ili takozvane 'komšije'.

Odlazim prema autu te se vraćam prema Zagrebu pozdravljajući i klanjajući se onima koji su svojim životima napisali jedan najljepši dio povjesti a meni se usjekli duboko u sjećanje.

NEKA IM JE VJEČNA SLAVA I HVALA ZA SVE!

Ne vjerujem da bi itko od nas volio i želio da nam planet postane spavaonica. Životinje koje nas okružuju daruju nas svakim danom jednim od najvećih darova - suživotom. Jedino što nam preostaje je da se borimo svim snagama da nam ova ljepota još dugo uzvraća svojom blagonaklonošću te da joj pomognemo da opstane što duže da bi u njoj mogli odmarati dušu i tijelo.

Jedino očuvanjem prirode planet neće postati velika spavaonica, planet bez duše i smisla postojanja. Priroda i životinjski svijet su toliko darežljivi i daju nam rijetke ali nezaboravne trenutke.

Očuvanje prirodnog okoliša nam treba biti težnja i smjernice za naraštaje koji dolaze da im to bude moralno načelo koje će moći i znati prenositi budućim pokoljenjima.

Najveće blago svake države se ogleda u njenom očuvanju prirode i životinjskog svijeta koji je nastanjuje.

Tako je lijepa i nudi nam nezaboravne trenutke a mi smo ponekad toliko okrutni prema njoj no ona se ne ljuti na nas nego nam i dalje uzvraća svojom ljepotom.

Zašto se sjećati?

"ZABORAV NIMALO ne boli, ali ipak lijepo sjećati se. U sjećanju su svi razlozi, i za radost i za tugu, a oni su često isti." - napisao je u svojoj knjizi "Historijska čitanka 1" Miljenko Jergović.

Zašto želimo zaboraviti dio naših sjećanja koji se odnosi na boli koje smo doživjeli i preživjeli a dio našeg života?
Što je u tome svemu što nam se dogodilo bilo destruktivno da želimo taj dio života izbrisati iz sjećanja?
Kako si to možemo dopustiti a znamo da imamo samo ovaj jedan život te da će na samome njegovom kraju se sve slike nam vratiti kao flashbackovi i podsjetnici onoga što nam se dogodilo kroz njega prije nego što napustimo ovo zemaljsko ozračje.

Mislim da ne bi trebali zaboravljati ružne stvari jer su nam one pomogle da naučimo kako ispravno živjeti i kako kvalitetno biti bolji u svim aspektima. One bi nam trebale biti podsjetnik da pazimo što radimo te da u adekvatnim situacijama ne ponavljamo istu grešku te pokušamo reagirati prije nego nam se sve ponovo obije o glavu.

Razmišljam o svemu tome i ne nalazim valjan razlog niti za ali ni za protiv i valjda sve to ovisi o nama samima na koji način će mo to primjeniti.

Ipak kad se sagleda sve ostaju nam ona lijepa sjećanja kojih se rado volimo prisjećati te kojima se stalno vraćamo.