Pueblo Bonito, ostaci visokog južnog zida imaju drvenu potporu da se ne bi urušili; nagovještavaju pravilni kružni oblik naselja. Sve su kive otkrivene; utrobe im zjape ispunjene prašinom i niskim raslinjem.

Pogled na ruševine Pueblo Bonita sa vrha mese, Čako kanjon, Novi Meksiko

Pueblo Bonito je bila početna točka impresivne mreže puteva. Od svih materijalnih čuda Anasazija ovo je valjda bilo najveće.

Osamsto godina neupotrebe i neodržavanja ovih puteva učinilo je svoje. Deset metara široki i laserskom preciznošću ravni putevi prestali su biti vidljivi golom oku sa zemlje. Tek u avionu, sa visine od oko 3 000 metara, vidljivi su usjeci u zemlji kojima su nekada kročile noge Anasazija.

Avio-arheologija zaslužna je za otkriće mreže puteva dugačke preko 800 kilometara. Oni se radijalno šire od Pueblo Bonita i u pravilnim putanjama idu u pravcima Kolorada, Arizone i diljem Novog Meksika.

Pogled na kive, spiritualna i astronomska središta Puebla Bonita sa vrha mese, Čako kanjon, Novi Meksiko

1. Ovi putevi nisu nastajali kao staze kojima su išli bosonogi urođenici. Oni su rezultat planskog i inžinjerskog zahvata. Izgrađivati, a zatim održavati mrežu od nekoliko stotina kilometara, može se samo sa stotinama “stalno zaposlenih radnika”. Problem nastaje u činjenici da tih “stotine radnika” jednostavno nije bilo. Ovaj kanjon je imao par stotina obitelji koje su se morale brinuti o osiguranju dovoljno vode i hrane u surovim uvjetima. A zatim i o izgradnji impresivnih naselja od kojih pola nije niti bilo stalno nastanjeno. Količina materijala, a osobito transport drveta iz šezdeset ili stotinu kilometara udaljenih šuma je čudo za sebe. I otkud slobodne ljudske ruke za izgradnju deset metara širokih puteva?
2. Putevi su napravljeni bez metalnih alata. I bez kotača i kola. I bez zaprežnih životinja.
3. Putevi ne prate konfiguraciju terena. Oni ne vijugaju. Kada se pred njima nađu litice, putevi se uspinju, dolaze do zaravnanih vrhova (“mesa”) i zatim se spuštaju prema dolini. Ostaci udubljenja-oslonaca za ruke i noge i danas se mogu vidjeti uklesani u litice.

Slika satelita svemirske agencije NASA dokazuje savršeni pravac drevnih puteva Anasazija

4. Stotinu kilometara uokolo nije bilo nijednog naselja Anasazija. Prva su tek na sjeverozapadu današnjeg Novog Meksika. Čemu onda deset metara široki putevi. (I ponovo pitanje ko je održavao ovu mrežu puteva u ovoj pustinji?)
5. Kamo vode ovi putevi? Do drugih naselja Anasazija? Pogrešno! Velika većina završava pedeset ili stotinu kilometara daleko od Pueblo Bonita i ne spajaju ga sa drugim naseljima. Čemu onda ovakav građevinski zahvat kad nema vidljive ekonomske funkcije?
6. Da bi putevi bili ravni i nivelirani prilikom njihove izgradnje kopalo se duboko od 10-50 cm. Nekada u zemlji, nekada u stijeni. Sa strana su podizani zidići od kamena ili zemlje.
7. I kao da ovo sve nije bilo dovoljno, Anasazi su odlučili da uz pojedine dionice podižu paralelne puteve. Uz takozvani “Sjeverni put”, ali i “Južni put”, postoje četiri puta jedan do drugoga. Razdvojeni su manje do 40 metara i savršeno paralelni.
8. Vrijeme podizanja puteva je precizno smješteno u period 1050 - 1100 godine. Analizom keramike i artefakata utvrđeno je da su svi putevi podignuti u vrlo kratkom periodu. Nakon 1150. godine ovi putevi se više nisu koristili.

Pogled na Čako kanjon odakle su radijalno polazili misteriozni putevi diljem svijeta Anasazija

Prve arheološke pretpostavke su govorile o putevima kao trgovačkim rutama. Međutim, kada se saznalo da velika većina puteva ne spaja naselja te da se putevi nelogično penju na litice samo da bi održali svoj pravac ozbiljni arheolozi su nevoljko morali odbaciti ovu tezu.

Zatim se nagađalo da putevi vode do izvora vode kao najznačajnijeg prirodnog resursa. Ni ta teza nije mogla naći svoju potvrdu u realnosti.

Jedino što je bilo zajedničko ovim putevima je da su se na njihovim krajevima nalazile male kamene kućice/hramovi ili kružni kameni blokovi. To je nagnalo arheologe da ovim putevima daju “religiozno-ceremonijalnu” dimenziju.

Kada se povjesničari i arheolozi nađu pred neobjašnjivim onda upotrebljavaju svoj omiljeni izraz “ceremonijalno”. Kada objašnjavaju kive i spiritualne procese Anasazija u njima onda govore o “ceremonijalnoj ulozi kiva”. Ili, kažu da su one imale ulogu modernih “crkvi”.

Kada ne mogu objasniti ulogu puteva onda govore o njihovom “ceremonijalnom značenju” (?)

Zbilja, što im to znači?

Španjolac de Miera je prije 230 godina ovaj kanjon nazvao “Čaka”. Time je preveo navaho riječ Tzak aih, odnosno “trake bijelih stijena”. Trake, odnosno string, kao iz superstring teorije koja pretendira da objasni sve pojave u prirodi. Nadalje, “Čaka” je u korijenu riječi čako i čakra.

Čako kanjon je bio srce svijeta Anasazija. Njegova energetska čakra od koje su se radijalno širili energetski tokovi.

Ispod površine Zemlje idu energetski tokovi. Na mjestima gdje se oni križaju su energetski potentne točke. Kao one u Meksiku (Teotihuacan), Peruu (Machu Pichu), Egiptu (Giza), Engleskoj (Stonehenge), Tibetu…

Mrežu podzemnih energetskih tokova su markirali potomci Atlantiđana u jugozapadnoj Engleskoj podižući mrežu puteva na površini koja se poklapala sa onom ispod površine.

Iz ove dimenzije nije bilo prihvatljivog objašnjenja za stotine kilometara Nazca linija u Peruu. Savršeno ravni putevi su već tisućama godina ucrtani na njenoj kamenoj pustinji. Tek nedavno je dokazana energetska potentnost Nazca linija.

Deset metara široki kameni putevi, savršeno ravni (bez obzira na topografiju terena) se protežu svijetom Maja u Centralnoj Americi. Hodajući ovim putevima koji na svojim krajevima nekad imaju gradiće, a nekad samo hramove, Maje su hodale po energetskim linijama Planete pokazujući na taj način svoje znanje i poštovanje prema Planeti.

I sada, napokon, među kamenim zaravnima svijeta Anasazija. Ponovo deset metara širine, stotine kilometara ravnih puteva formiraju svojevrsnu spiritualnu i informatičku mrežu nalazeći se na površini energetskih zemljinih linija.

Da li je postojala komunikacija izmedju vidovnjaka Anasazija, spritualnih Maja i potomaka Atlantiđana? Komunikacija koje je premostila vremenske i prostorne barijere?

Odgovor se, očigledno, krije u samom pitanju.

Djeca Anasazija koja su se igrala na mesi i odrasli koji su ispraćali zalazak sunca u zenitu svojih života.

Odgovori na pitanja o graditeljskom umijeću Anasazija i svrsi njihovih puteva, kiva i naselja se ne nalaze u ovoj dimenziji.

Pitanja koja počinju sa “kako” (kako su prenosili stotine tisuća stabala sa stotinjak kilometara udaljenosti, kako su stigli obrađivati milione kamenih ploča za svoja naselja, kako su izgradili impresivnu mrežu puteva, itd.) – svoje odgovore će naći u komunikaciji vidovnjaka Anasazija sa onim iz vremena civilizacija iz Meksika, Perua ili Engleske.

Pitanja koja počinju sa “zašto” (zašto graditi gradove koji će se koristiti par desetljeća, zašto graditi mrežu puteva u beskrajnoj pustinji, zašto su otišli…) – ponovo je odgovor u razmjeni iskustava sa spiritualnim vodičima iz ranijih civilizacija.

Onda zastanem. I, pitam se, zašto bi se oni ograničavali samo na komunikaciju sa civilizacijama prošlosti?

Večer nad mesom u Čako kanjonu

Naučio sam da se misli ne javljaju slučajno.

Već kao putokaz.