Mesa Verde je, po prostranstvu, najveći arheološki park u SAD. I, prema mnogim ocjenama, najznačajnije nacionalno povijesno nalazište. UNESCO ga je proglasio svjetskom baštinom 1978. Razlog za to je nekoliko stotina naselja podignutih u usjecima litica u periodu kraćem od stotinu godina.

Tragovi humanog života na vrhu kanjona se mogu pratiti unatrag tisuće godina. Zbog čega se, najednom, napuštaju te građevine i počinje gradnja na visokim i opasnim liticama? I to sa neočekivanim intenzitetom?

Arheolozi će kao prvo objašnjenje postaviti teoriju o vanjskoj prijetnji. Zbilja, nepristupačne litice su lako branjive. Međutim, nikada dokazi o takvim prijetnjama nisu pronađeni. Ili, kako kaže Gilbert Wenger, glavni arheolog u Mesa Verde regiji punih 14 godina: “Ako je postojala prijetnja, tko su bili neprijatelji? Nema dokaza o bilo kojim drugim ljudima osim Anasazija u ovim oblastima.”

Litice kanjona u čijem je usjeku podignuto najspektakularnije naselje Anasazija “Palača u stijeni”, Mesa Verde, Kolorado

Tunel u stijeni dugačak sedam metara dok je uski otvor od samo 60-ak cm. Očigledno da su Anasazi održavali vitku liniju. Jer, da su imali deblje ljude oni ne bi mogli napuštati “Veliku kuću sa balkonom”.

“Palače u stijeni” (Cliff Palace), naravno da Anasazi nisu imale palače, ni plemstvo. Međutim, Richard Wetherhilla je 1888. ovo otkriće kamenog grada podsjetilo na antičke palače i zato mu je dao to ime.

Ovaj apartmantski kompleks je ugrađen u otvor u litici širok 110 metara i dubok oko 30 m. Skladne građevine ne narušavaju izgled okoline; naprotiv, sve skupa se doima kao da je moćni kanjon iznjedrio ovaj gradić.

Apartmanski kompleks Anasazija “Palača u stijeni” je ugrađen u usjek širok 110 metara i dubok oko 30 metara, Mesa Verde, Kolorado

Četverokatne kule spajaju dno i plafon usjeka. Kružne kive podsjećaju na spiritualnost njihovih autora. Načičkane prostorije jedna do druge ne ostavljaju slobodnog prostora. Manje kive su brojnije i pravilno raspoređene duž naselja – očito da su ih koristili pojedinačni klanovi. Veće kive su na isturenim mjestima. U “potkrovlju” gradića, uz sami plafon usjeka, izgrađene su niske, duboke i duguljaste prostorije. Očigledno - skladišta hrane.

Ukupno 220 prostorija i 23 kive.

Mesa Verde kanjon, naselje Anasazija “Palača u stijeni”; kružne kive podsjeaju na spiritualnost autora

Kao kod Kuće sa balkonom: ovo naselje je skriveno, zaštićeno, ali sa odličnim pregledom kanjona.

Gdje li su astronomski markeri, mislim se u sebi? Znam da su u svim naseljima Anasazija praćene putanje sunca i mjeseca. Obično su imali posebnu lokaciju, najčešće prirodne isturene litice, odakle su pratili izlazak i zalazak sunca, osobito u danima pred i za vrijeme zimskog solsticija. Na primjer, u Čako kanjonu su imali dvije stijene između kojih je Sunce izlazilo dvadesetak dana prije solsticija. Ili, raspored prozora u Pueblo Bonitu sa kojih su mogli pratiti kretanje sunca tri tjedna uoči 22. prosinca.

“Palača u stijeni” je okrenuta prema jugozapadnom horizontu. Zalazak sunca se može lako pratiti, ali je sve ravno te nema prirodnih objekata kao orijentira.

Ali, zato je točno preko puta Palače u stijeni, na drugoj strani kanjona udaljenoj 290 metara, podignut misteriozni objekat u obliku slova “D”. Nazvan je “Sunčev hram”. Naravno, oblik slova “D” je karakterističan za arhitekturu Čako kanjona. Međutim, ono što interesira je pozicija hrama. Naime, ne nalazi se u usjeku litica već na vrhu kanjona.

Gledano sa ove strane kanjona, Sunčev hram formira orijentir na horizontu. Znači, sada treba naći mjesto u naselju odakle su vršena promatranja sunca pred zimski solsticij.

Na krajnjoj južnoj točki naselja nalazi se mala kamena platforma sa kružnim udubljenjem. Ako se odavdje gleda prema centru Sunčevog hrama, koji sačinjavaju dvije kružne prostorije, onda se tu formira umjetni svemirski marker. Sunce se na horizontu u prosincu kreće između dvije kružne prostorije. I, ponovo, zbog toga Anasazijima nije trebao kalendar.

Život je bujao između 1180-1279 da bi onda Anasazi, u miru, zauvijek napustili “Palaču u stijeni” i sva ostala naselja Mesa Verdea

Dva pitanja mi se motaju po glavi. Prvo, zašto graditi čitav građevinski objekat sa kružnim i kvadratnim prostorijama i zidovima da bi se dobio marker na horizontu? Nije li bilo lakše podići dvije stijene preko puta kanjona?

I drugo, u čemu je tolika važnost zimskog solsticija? Legende Hopija i Pueblo indijanaca, a zatim izvedeni zaključci bijelog čovjeka govore o “strahu” indijanaca da će sunce prestati izlaziti te da su zbog izvođeni obredi i rituali da se to ne desi. Naravno, to me objašnjenje ne zadovoljava. Mora da je postojala veza izmedju položaja naše planete i energetskog nivoa koju je dobijala od sunca za vrijeme zimskog solsticija. A vidovnjaci Anasazija su pomno pratili sve što utječe na energetski potencijal naše planete.

Velika kiva “Palače u stijeni” iz koje su vidovnjaci pratili utjecaj Sunca na energetski nivo Planete, Mesa Verde kanjon, Kolorado

Nema spominjanja astronomskih markera, Sunčevog hrama, spiritualnih izleta u druge dimenzije.

Ime Sunčevom hramu potiče od jednog kamenog bloka sa udubljenjem koji sa strane ima male kanale. Sliči na suncokret, ili na dječji crtež sunca sa mnogobrojnim zrakama. Ovaj kameni blok nije rezultat ljudskog klesanja, već procesa erozije. Ali je zato očigledno da je prenesen na ovo mjesto i ugrađen između tri kamena zida formirajući neku vrst oltara.

Identičan simbol se sreće na mnogobrojnim piktoglifima i primjercima umjetnosti u stijenama u svijetu Anasazija.

Na svakom koraku naše planete srećem posvećenost suncu. Civilizacija za civilizacijom kao da upozorava da nam odatle dolazi život, znanje i energetski tokovi.

Četvrokatna kamena kula je prazna iznutra. Od podova i plafona je ostalo samo nekoliko pregradnih greda na zidu nekoliko neatraktivnih geometrijskih oblika nacrtanih crvenom bojom. Simbolika nije jasna. Znanstvenici ne daju nikakva objašnjenja osim da je to primjer “indijanske umjetnosti”.

Da li su u pravu?

Ukupno su tri piktografa (odnosno crteža u stijeni).

Astronomski piktografi Anasazija koji prate mjesečni, godišnji i 18,5-o godišnji Metonski ciklus Mjeseca, Mesa Verde, Kolorado

Prvi crtež predstavlja četiri vertikalne linije od kojih svaka sadrži izmedju 17 i 20 crtica. Podsjeća me na sliku zatvorske samice u kojoj osudjenik ucrtava dane u zidu da se može orijentirati. Ukupan broj crtica je 74. Pretpostavimo da je riječ o godinama. Dakle, 74 godine. Podijeljeno na četiri perioda (“četiri vertikalne linije”) dobija se prosječan broj od 18,5. Samo je jedna astronomska pojava od 18,5 koju su Anasazi bilježili. Riječ je o periodu od osamnaest i po godina kada se javlja “mirovanje mjeseca”. Naime, mjesec izlazi na istočnom horizontu sa različitih pozicija: tokom perioda “mirovanja”, odnosno zimskog solsticija svakih 18,5 godina ima ekstremno sjeverni položaj.

Ako su stvarno Anasazi bilježili ovu pojavu na nebu, javljaju mi se dva pitanja. Zašto su samo četiri ciklusa prikazana na zidu? I drugo, kakav je utjecaj mjesečevog položaja “mirovanja” na energetski nivo Zemlje?

Na ovo prvo pitanje odgovor vjerovatno leži u dužini ostanka Anasazija u ovom kanjonu. Naime, ispitivanja godova na drvetu su potvrdila da su naselja ovdje podizana izmedju 1180-1279. U tom periodu su bila četiri mirovanja mjeseca: prvi period je startao 1187., a četvrti završavao 1280.

Odgovor na drugo pitanje bi trebao biti logičan, takođe. Različit položaj sunca i mjeseca utječe na energetski nivo planete.

Prelazim na drugi piktograf koji je u istoj visini sa prethodnim. Na bijeloj podlozi je nacrtan pravokutnik. Podijeljen je po sredini sa linijom na kojoj je po dvanaest crtica sa svake strane. U lijevoj i desnoj polovini pravokutnika se nalaze cik-cak linije. Po dvanaest sa svake strane. Dvanaest kao dvanaest mjeseci u godini? Jednom mjesečno mjesec se kreće od južnog do sjevernog, onda opet do južnog ekstremnog položaja na nebu. Otud cik-cak linija. Dvanaest cik-cak linija bi moglo predstavljati jednogodišnji mjesečev ciklus na nebu.

Ako bi astronom trebao na tabli grafički prikazati kretanje mjeseca vjerovatno bi nacrtao sličnu stvar.

I na koncu, treći piktograf, ispod pravougaonika, prikazuje dva seta po tri trokuta, a u sredini 12 kružića. Broj kružića može biti simbol za godišnje smjene izlazaka sunca i mjeseca. A trokuti? Možda planinski vrhovi obližnje La Plate na sjeveroistočnom horizontu?

Da li je ove piktoglife crtao umjetnik ili astronom? Prosječna keramička posuda Anasazija djeluje umjetnički puno impresivnije nego ovi piktoglifi. Tako da odbacujem prvu pretpostavku o umjetničkom djelu. Ali, ako je astronom ovim putem opisivao putanje mjeseca, onda nas to može zbilja zaintrigirati.

Lokacija crteža je na trećem katu kule. Zidovi prva dva kata su prazni. Zašto baš treći kat?

Nadalje, pri vrhu kule su vrata u obliku slova “T”. Riječ je o dizajnu vrata koji se redovno sreće u svim naseljima Anasazija. Arheolozi nemaju definitivnog odgovora o svrsi ovog dizajna. Vrata po pravilu gledaju na trg naselja i velike kive. Njihov broj varira; najčešće je riječ o 5-10 takvih vratiju.

Da li će mi položaj ovih vrata na ovoj četverokatnoj kuli napokon riješiti tu zagonetku?

U pomoć opet prizovimo Sunčev hram. Položaj mjeseca u odnosu na Sunčev hram se ne može pratiti sa donja dva kata. Ali, može sa trećeg i četvrtog. Zapravo, točno po sredini kule ide zamišljena linija praćenja mjeseca kada se nalazi u fazi “mirovanja’ svakih 18,5 godina. Mjesec je vidljiv između dvije kružne prostorije Sunčevog hrama.

Čini mi se da ovime dolazimo do nekoliko odgovora. Kule nisu imale vojnu svrhu kako nam pokušavaju službeno predstaviti, već astronomsku. Vrata u obliku slova “T” su označavala astronomske promatračnice. Drugim riječima, pogled na naselje Anasazija i lokacija ovako dizajniranih vrata su bili dovoljni da posjetiocu daju do znanja gdje astronomi, odnosno vidovnjaci stanuju.

Četverokatna kamena kula – zvjezdarnica Anasazija, Mesa Verde, Kolorado

Zatvaram oči i vraćam se u početak XIII stoljeća. Tamno noćno nebo. Kraj prosinca. Period “mirovanja” mjeseca je započeo. Na istočnom horizontu, točno između dvije kule Sunčevog Hrama, pojavljuje se puni mjesec i obasjava naselje. U narednih šest mjeseci, mjesec će rasti u svojoj veličini iz noći u noć i redovito se pojavljivati između dvije kule. Kada napokon, nakon šest mjeseci, dođe ljetni solsticij poklopiće se dnevna putanja sunca sa noćnom mjesečevom.