Kin Kletso, Navaho indijanci su ga nazvali “žutom kućom”. Po žutoj okolnoj travi ili sunčevom odbljesku? Nisam siguran, jer su ruševine tamno sive boje.

Kin Kletso je posve neobična građevina za Čako kanjon. Za razliku od svih ostalih nema oblik slova “D”, vec je pravokutan. Nema uobičajenog gradskog trga. Nema velikih kiva.

Ali zato je, kao što je i običaj, smješten uz same litice. Pedeset pet prizemnih prostorija i još toliko na prvom katu. Četiri manje kive i jedna velika kiva u obliku tornja.

Kompaktno naselje Anasazija Kin Kletso koje je originalno imalo 100 soba i pet kiva, Čako kanjon, Novi Meksiko

Čini mi se da su sve ove “velike kuće” imale unikatnu razliku u gradnji po kojoj bi kršili pravilo uobičajenog dizajna. Na taj način bi postajali jedinstveni u Čako svijetu na osoban, kreativan način.

Istovremeno, sve one imaju arhitektonske sličnosti.

Kao da se ruka arhitekte poigravala sa svakom novom kreacijom dodajući nešto novo, komunicirajući sa prirodnom okolinom.

Kin Kletso ima čudnu, gotovo “modernu” jednostavnost u gradnji. Kompaktan je. Podsjeća me na veliki dalmatinski trajekt zauvijek usidren u podnožju kamenih litica.

Ovo naselje je dio pola količine novijih naselja kanjona podignutih izmedju 1125 i 1130. godine. Dokazi života u njemu, kao i u ostalim malim naseljima, traju samo jednu generaciju: 25 godina. Zašto onda započinjati takav građevinski poduhvat samo za jednokratnu upotrebu?

Dvokatna kružna kiva (“toranj”) prati putanju sunca za vrijeme zimskog solsticija, Kin Kletso, Čako kanjon, Novi Meksiko

Djelomično očuvani zidovi dvokatne kružne kive. Čini mi se da je gradnja čitavog naselja započela sa ovom kivom. Od nje se pogled pruža prema usjeku litica na jugoistoku. Izlazak sunca dva tjedna prije zimskog solsticija u prosincu bi se mogao pratiti preko te usjekline u brdu ispred. Na dan zimskog solsticija sunce bi izašlo i bilo bi vidljivo na desnom uglu usjekline. Već slijedeće jutro, dan nakon solsticija, bi nestalo iz te usjekline.

Gledajući orlove u indijanskoj mitologiji, plesovima, slikama ili perima na njihovim nošnjama, učini se da oni govore samo o ptici orlu. Da li je tako? Možda je simbolika izblijedila, ali to ne znači da je potpuno nestala.

Kako je kratak put od indijanskog plesa za turiste u današnjim rezervatima do univerzalnih istina o kojima govore njihovi vračevi prisjećajuci se puno jasnijih priča svojih predaka, vidovnjaka!

Imamo li prava da se podsmjehujemo “primitivnim vjerovanjima urođenika”?

Ili da učinimo napor da ih promatramo kao učenici koji mogu naći odgovore na naša najkompliciranija pitanja?