Iz Novog Meksika prema nacionalnom parku Mesa Verde u američkoj državi Kolorado put vodi kroz rezervat Jute indijanaca.

Jute su tipični Indijanci sa sjevernoameričkog tla. Prije dvije tisuće godina nalazili su se u području Velikih jezera na današnjoj granici SAD i Kanade. Postupno su se spuštali prema jugu da bi se oko 1500. godine smjestili u četverokutu Arizone, Novog Meksika, Kolorada i Jute.

Ime im u prijevodu znači “Zemlja Sunca”. Po njima je država Juta dobila svoje ime. Svojevremeno je teritorij te države u potpunosti pripadao indijanskim nomadima. Međutim, stvari se mijenjaju dolaskom bijelih doseljenika, u ovom slučaju mormona. Indijanci se prisiljavaju da napuste svoj način nomadskog života. Jute se tome opiru, jer njihovo je vjerovanje da ostati na jednom mjestu znači sigurnu glad. Mormoni uzimaju sve više zemlje, a sjeverni ogranak Juta se ograničava na uski rezervat 1869.

Južni ogranak Juta u Koloradu stupa u suradnju sa američkom armijom u borbi protiv Navaho indijanaca 1859. misleći da će izboriti bolje pozicije. Ironično, i Navaho i Jute bivaju smješteni u rezervate iste godine, 1868.

Ipak, rezervat Juta je imao još uvijek zavidnih 56 miliona akri, što je bila trećina Kolorada. Međutim širenje željeznica, eksploatacija nafte i stočarstvo su bili izgovori bijelom čovjeku da oduzima dio po dio rezervata tako da im je do 1934. godine ostalo samo deset posto najlošijeg dijela od prvobitnog teritorija.

Zašto je priča o Juta indijancima tipična? Prije dolaska Europljana na sjevernoameričko kopno, ukupan broj starosjedilaca (“Indijanaca”) je bio, prema različitim procjenama, izmedju 5 i 40 miliuna. Danas ih je manje od jednog miliuna! Španjolski genocid u Južnoj i Srednjoj Americi pračen je anglo genocidom u Sjevernoj Americi.

Broj Juta je od nekoliko desetina tisuća sveden na četiri tisuće. “Rezervat Južnih Juta Indijanaca” na samom jugu Kolorada. To je uski pojas neplodne kamene pustinje širok dvadeset i dugačak 150 km. U njemu živi samo 350 ljudi. Zvanična statistika će reči da “Jute žive u zajednicama sa permanentnim kućama u koje je struja došla 1964. i da im djeca idu autobusima u školu; posao su našli u poljoprivredi i kasinu u Towaocu.”

Jute su naselili ove krajeve dvije stotine godina nakon odlaska Anasazija. Njihova napuštena naselja nisu dirali, slično kao ni Navaho indijanci. Smatrali su da duhovi Anasazija još uvijek obitavaju u ruševinama i zato su im dali status svetih, nedodirljivih mjesta.

Mada je već 100 godina pod zaštitom zakona (od 1906.) naselja u kanjonu su vandalizirana ranije, tokom XIX stoljeća.

Srpanj, 1891. U Durangu (Kolorado) se pakira kolekcija od preko 600 originalnih predmeta iz Mesa Verde kanjona. Destinacija: Švedska. Mladi baron Gustav Nordenskiöld se zadovoljan vraća u Europu nakon arheoloških istraživanja. Da je mogao vidjeti u budućnost Gustav bi saznao neveselu vijest da će, ubrzo po povratku, oboliti od tuberkuloze i umrijeti u 26. godini. Slijediće velike promjene i u Skandinaviji: četvrt stoljeća kasnije Finska će proglasiti nezavisnost od Rusije i Švedske i vrijedna kolekcija će završiti u Nacionalnom muzeju u Helsinkiju. A njegov brat, takođe arheolog-istraživač, Erland Nordenskiöld će doživjeti svoje pozne sedamdesete godine i ostat će upamćen po posjetama Boliviji i istraživanju gradova Inka.

Izlazak ove kolekcije sa američkog tla će rezultirati lokalnim protestima te donošenjem zakona o proglašenju Mesa Verde kanjona Nacionalnim parkom petnaest godina kasnije.

Trebalo je proći više od stoljeća da Gustavova knjiga o njegovoj posjeti kanjonu (“The Cliff Dwellers of the Mesa Verde”) sa osobnim bilješkama i slikama (procijenjene vrijednosti od $ 3,500) dospije u knjižnicu lokalnog Anasazi muzeja u Cortezu.

Gustav Nordenskiöld je dijelove kanjona istraživao sa John Wetherhillom, jednim od trojice braće-istraživača. Starija braća, Al i Richard Wetherhill, rančeri i samouki arheolozi, su prvi put posjetili Mesa Verde još 1882. Početak nije obećavao, jer su svi puteljci bili zapušteni i zarasli u gusto šiblje. Međutim, braća su uskoro počeli pronalaziti jedno za drugim naseljem u stijenama. Neka od njih su bila potpuno netaknuta i uzbuđenje koje ih je obuzimalo bilo je jednako onom kada se otvaraju vrata netaknutih grobnica egipatskih faraona.

Mesa Verde (španjolski “zeleni stol”, prema travnatim zaravnjenim vrhovima kanjona) obuhvaća 5000 ruševina Anasazija. Od njih je dvadeset istraženo, stabilizirano i otvoreno za javnost. Većina je manjih razmjera, a neka od njih su još netaknuta i čuvaju se za buduće generacije arheologa.

Na ulazu u Nacionalni park površine 200 kvadratnih kilometara visoravan sa ogoljelim izduženim kamenim vrhom. Karaketeristično za svijet Anasazija. Na liticama su obično petroglifi koji su pratili putanje nebeskih tijela.

Ulazak u Nacionalni park Mesa Verde u Koloradu u kome se nalazi 5000 ruševina Anasazija

Do Centra za posjetioce ima tridesetak kilometara vožnje serpentinama. Sa Vidikovca u Park Point pruža se neometan pogled stotinama kilometara u krug prema četiri američke države. To je najviši vrh u okolini sa 2800 metara visine. Tu je i kružna kućica sa radarom i antenama koja služi kao promatračnica za preventivu širenja požara.

Nekoliko uzastopnih požara katastrofalnih razmjera na smjeni XX u XXI stoljeće ogolilo je planinske litice Nacionalnog parka, ali i otkrilo nekoliko dotada nedostupnih ruševina Anasazija.

Ono po čemu je Mesa Verde čuven su njegova naselja izgrađenja u usjecima kamenih litica. Visina litica je po nekoliko stotina metara, a usjeci su vrlo nepristupačni. I pored toga, stotine manjih i većih naselja su pedantno ugrađeni u kratkom vremenskom periodu.

“Naselja u stijenama su podizana od kasnih 1190-ih do 1270-ih. Rang im je od kućice sa jednom sobom do naselja sa preko 200 prostorija. Graditelji su uklapali strukture u raspoloživi prostor u stijenama. Anasazi su u ovim naseljima živjeli manje od 100 godina. Oko 1300. godine Mesa Verde je bio napušten.”

Datumi mi nagovještavaju neke odgovore. Prvo, gradnja u liticama počinje u trenutku kada Anasazi zauvijek napuštaju Čako kanjon smješten 160 km južnije. Da li su se Anasaziji sklonili pred nekom velikom opasnošću u nepristupačne klance Kolorada?

Drugo, uložiti ogroman graditeljski napor u izgradnju naselja u kojima će se živjeti nepunih 100 godina ponovo biva nelogičan.

I treće, sva naselja se u kanjonu Mesa Verde napuštaju istovremeno. U miru. Kao da su ljudi odvedeni. U prostorijama su prvi istraživači pronašli sve kućne predmete spremne za upotrebu. Ljudi se nisu preselili. Mislili su da će se vratiti.

Nekoliko kilometara od Centra za posjetioce nalazi se prvo naselje. Riječ je o “Velikoj Kući sa balkonom”.

Tisuću godišnje prisustvo čovjeka se u ovim krajevima pokušava uklopiti u teoriju evolucije. Prvo nomadi, pa farmeri. Primitivna gradnja po kompleksnija. Od slamnatih košara do keramike. A polugoli indijanci marširaju kamenim putevima na zvaničnim prospektima.

Međutim. Svi oni problemi za današnju znanost koje je postavio Čako kanjon su prisutni i u slučaju Mesa Verde kanjona.

Prvo, ovdje je prisustvo ljudi bilo sporadično sve do konca XII stoljeća. Onda najednom imamo populacijski bum. Dakle, riječ je o došljacima. Vjerojatno nekoliko stotina porodica.

Drugo, količina materijala upotrebljena za sva ova naselja u tako kratkom periodu nadmašuje raspoloživu radnu snagu. Izuzev, ako oni nisu raspolagali mentalnim ili drugim zaboravljenim, a superiornijim građevinskim tehnikama.

Koliko god da su putevi Anasazija koji su radijalno kretali iz Čako kanjona čudo za sebe, tako je i misteriozno pitanje kako su Anasazi Mesa Verde kanjona prenosili tone materijala u usjeke na liticama. Koju vrst “kranova” su koristili?

I na koncu odakle su iznajmljivali “građevinske skele” sa kojih su bojali ove građevine na nekoliko stotina metara visine?

Naselje Anasazija “Kuća sa balkonom” podignuta je u usjeku strmih litica kanjona Mesa Verde, Kolorado

“Kuća sa balkonom” je naselje sa 45 soba i dvije kive. Ime je dobila po, još uvijek netaknutoj, originalnoj terasi sa zidićem koja se nalazi ispred četiri prostorije u dubini usjeka u litici.

Za izgradnju naselja bio je potreban izniman građevinski napor; Anasazi su ga ubrzo misteriozno napustili

S jedne strane logičan je zaključak da je osnovni razlog za izgradnju ovih naselja na ovako nedostupnim mjestima bila zaštita. Od vremena, životinja, neprijatelja?

I da i ne.

Nerazmjeran mi je takav graditeljski napor da se zaštiti od sunca ili predatora. Osjećam da je opasnost bila veća. Puno veća.

Koja je to sila bila potrebna da natjera Anasazije, astronome i superiorne vidovnjake, da napuste Čako kanjon?

I opet, sa čime su se Mesa Verde Anasazi suočavali da su morali graditi ne jedno već tisuće građevinskih objekata u središtu ovih nepristupačnih litica, da bi tu proveli kratak period?

Da bi, zatim, nenadano i neznano kuda, otišli?

Prilaz naselju “Kuća sa balkonom” vodi kroz uske i nepristupačne prolaze i strme litice