MISTERIJ ANASAZIJA - HUNGO PAVI

04 ožujak 2006

Čako kanjon. Osjećaj divlje ljepote. Ili, lijepe divljine, svejedno. Polupustinjski predjeli, surovih zimskih uvjeta, kratkih kišnih perioda, sunca koje prži tokom ljetnih mjeseci, prosto ne odaje mjesto koje je nekada bilo živim centrom Anasazija, njihovim duhovnim, komunikacijskim, građevinskim i trgovačkim središtem.

Prije 130 godina je prvi nabasao na kanjon Richard Wetherhill: “Tamošnje ruševine su ogromne. Jedanaest je velikih puebla ili naselja koja sadrže od stotinu do pet stotina prostorija i veći broj manjih naselja… Koliko, ne znam, sigurno ih je više od stotinu.”

Dok sam pripremao ovaj tekst cijelo vrijeme kroz čitanje razne literature vezane uz ovo mjesto pojavljivale su se slijedeće misli.

“Došli su osvajači.”

“Tko su bili ti osvajači?”

“Drugi indijanci. Spuštali su se u ove predjele i još južnije, u Meksiko.”

“Kako to da su oni osvajali duhovno naprednije narode?”, pitam se naglas.

“Pojedini gradovi, pod vođstvom velikih vidovnjaka, napustili ovu dimenziju znatno ranije. I ovdje, i u Meksiku, i u svijetu Maja. Oni što su ostali, bili su pod vodstvom onih koji su bili opsjednuti viđenjem i koji nisu imali praktične odgovore za interese svojih zajednica. Oni si bili fijasko.”

“Da li je bilo spiritualnog kontinuiteta Indijanaca-osvajača sa starosjediocima?”

“Osvajači bi zavladali materijalnim svijetom. Ali, nisu nikad naučili da vide.”

“Novi spiritualni lideri su učili procedure Anasazija, Tolteka, Maja… Međutim, oni nisu ovladali unutrašnjim znanjima. Zato ih ja i ovdje neću zvati vidovnjacima već vračevima. Oni zapravo nisu znali što im se događa prilikom spiritualnih izleta, niti su to znali objasniti, jer nisu vidovnjaci.”

“Kako je dolazak Španjolaca utjecao na njihov rad?” pitam se.

“Kada su Španjolci došli, stari vidovnjaci su već stoljećima bili odsutni. Nove generacije vračeva su počele da osiguravaju svoje pozicije. Spiritualno inferiorni i barbarski nastrojeni Španjolci su zapravo pomogli novim liderima Indijanaca da očvrsnu…” literatura mi nudi odgovor.


… Hungo Pavi, “Čakoanska velika kuća”. Nije poznato originalno ime koje su mu dali njegovi graditelji. Jedan od mogućih prijevoda imena sa indijanskog bilo bi “travnato proljetno mjesto”.

“Naseljeno od 1000 – 1250-ih, sveto mjesto, uđite sa poštovanjem”

Sa dosta sigurnosti se može ustvrditi da je Hungo Pavi građen od 943. godine do 1047. U temeljima zidova su nađeni ostaci nosivih greda i putem čitanja njihovih prstenova može se odrediti godina kada su posječeni.

Moderna arheologija ima nekoliko metoda za određivanje starosti nalazišta. Geološku (prema starosti zemljanih slojeva), kulturno-komparativnu (uspoređenje keramike, stilova gradnje, umjetničkih predmeta sa narodima koji su živjeli u blizini) te dvije metode iz XX stoljeća: metoda ugljika-C14 (vrijeme poluraspada radioaktivnog ugljika) i dendrokronologiju (utvrđivanje starosti prema prstenovima stabla).

Sa izvjesnim odstupanjima ugljikova metoda se može primjeniti na utvrđivanje starosti organskih materijala do 55000 godina u prošlost. Dendrokronologija je komparacijom kodova na drveću uspjela otići skoro 10000 godina u prošlost sa preciznošću od +/- 5%.

Astronom iz Arizone Andrew Douglas je 1929. analizirao nosive grede iz Čako kanjona (naselje Pueblo Bonito) i iz nešto sjevernijeg peubla Aztec i njihovim poređenjem je utvrdio da najstariji primjerci sežu 800 godina prije Kolumbovog dolaska na američko tlo. Nastala je nova naučna disciplina, dendrokronologija, a Douglas je osnovao Laboratoriju pri Sveučilištu u Arizoni koja i danas ima najveći broj primjeraka prstenova stabla sekvoje, hrastova, borova i drugih. Njegov doprinos arheologiji i povijesti je neprocjenjiv.

Zahvaljujući tim istraživanjima poznate su točne godine kada su posječena stabla za gradnju naselja u Čako kanjonu. Štoviše, i godišnje doba kada je stablo posječeno i ostavljeno da se suši.

Pisanje o pueblo Hungo Pavi mi donosi i virtualnu priliku da dotaknem rasušena debla koja su obrađena rukom Anasazija.

Naselje ima orijentaciju prema istoku i direktno gleda na sveto brdo Fajada Butte. Nekoliko preživjelih zidova, koji još uvijek prkose vremenu te pregrade koje su dijelile prostorije, je sve što je ostalo vidljivo iznad površine zemlje. Pažljivim promatranjem slika (i uz dosta imaginacije) moglo se zaključiti da je prizemni dio kompleksa imao 73 prostorije. Ostaci dvije kive su vidljivi u centralnom dijelu.

Hungo Pavi je smješten tik uz litice kanjona. U pozadini se, uz napor, vide ostaci uklesanih drevnih stepenica koje su bile sastavni dio mreže puteva svijeta Anasazija.

Ostaci dvokatnog zapadnog zida i širina nosivih zidova od preko jednog metra (!) upućuju da su na njima bili smješteni još, najvjerojatnije, dva kata. Na taj način bi se broj prostorija popeo na oko 200.



Debljina nosivih kamenih zidova je preko jedan metar, Hungo Pavi, Čako kanjon, Novi Meksiko



Sve do ovog momenta priča ide nekako logično. Imamo malo naselje odnosno apartmanski kompleks od 200 prostorija u kojeg bi mogli smjestiti stotinjak manjih porodica. Tu su i “ceremonijalne” kive za zajednička okupljanja.

Međutim, u ruševinama prostorija nema tragova kamina, odnosno ograđenih prostora za ognjišta. A živjeti šest surovih zimskih mjeseci bez grijanja ne zvuči logično.

Nadalje, na ovu veličinu puebla trebalo bi biti izgrađeno barem petnaestak manjih kiva, jer bi obično svaki klan imao svoju kivu uz par velikih, zajedničkih kiva.

Zaključak: Hungo Pavi je služio kao povremeno prebivalište, u ljetnim mjesecima, vrlo limitiranom broju Anasazija.



Visoki trokatni zid je okruživao naselje sa oko 200 prostorija, Hungo Pavi, Čako kanjon, Novi Meksiko



Čemu onda toliki napor za izgradnju tako solidnih i širokih kamenih zidova? Usto, nekada je na zidovima bio plaster sa ukrasnim crtežima. Građevinski poduhvat neproporcionalnih razmjera s obzirom na to koliko se koristio.

Nova zagonetka.

“Njihovo prisustvo je pomoglo spiritualnim liderima Indijanaca da usavrše svoja znanja. Čudno je, ali ekstremni teror kojem su bili izloženi tada, a kasnije i pod bijelim čovjekom, dao im je zamah da razviju nove spiritualne procedure i nove principe” razmišljam i govorim u sebi,dok mi se onako provlači još jedna misao da li sam pomalo poludio kad pričam sam sa sobom.

“Koliki je broj tih vidovnjaka bio u godinama španjolskih i anglo osvajanja i koliko ih je još ostalo danas te gdje su?”

“Koliki je broj tih vidovnjaka bio u godinama španjolskih i anglo osvajanja? Zadnjih nekoliko stoljeća, preostali vidovnjaci su svjesno sebe izolirali. Posljedica je bilo stvaranje odvojenih zajednica. Primjera radi, postojanje devetnaest Pueblo plemena. Ako odemo daleko u prošlost, može se vidjeti da je devetnaest vidovnjaka začelo proces osamostaljivanja jednih od drugih na različitim teritorijima. Današnja plemena imaju dosta razlika čak i u jeziku i nekim običajima, a opet svi vode zajedničkim korijenima.” daje mi odgovor literatura i internet na sva moja razmišljanja.

<< Arhiva >>