“Ovo je zemlja Đikarila Apači indijanaca, sjeverno sve do Kolorada, je njihov teritorij.”

Prilikom kiša kanjon je odsječen od svijeta. Naseljenog mjesta nema u krugu od 100 kilometara.

Fajada je španjolska riječ i znači pojas. Na mjestima gdje se sastaju materijali različite čvrstoće dolazi do odronjavanja i iz daljine to sliči crnom (sjenovitom) pojasu.

Prije šezdesetak miliona godina ovdje je bilo more i to je razlog što su na vrhovima ovih brda pronađeni ostaci školjki, zubi prethistorijskih ajkula, rakova i morskog pijeska. Za novih šezdeset miliona godina i ovi prirodni monumenti će se potpuno odroniti i zauvijek isčeznuti iz krajolika. (Time će kaubojski filmovi ostati bez svoje prirodne pozadine.)

Fajada Butte, impresivan prirodni monument sa naseljem Anasazija ugrađenim u liticama, Čako kanjon, Novi Meksiko

Dugogodišnje studije su potvrdile da su Anasazi na ovom mjestu imali vrlo razvijenu astronomiju. Dosada je pronađeno 13 petroglifa, geometrijskih simbola uklesanih na kamenim liticama.

Svaki petroglif ističe igru svijetla i sjene tokom ključnih položaja sunca i mjeseca na nebu: proljetna i jesenja ranodnevnica, te ljetni i zimski solsticij. Preciznost kojom su petroglifi locirani je fenomenalna: samo na jedan dan u godini sunčeva ili mjesečeva svjetlost pada na željenu točku petroglifa.

Na ovom svetom brdu Anasazija pronađeni su ostaci nekoliko građevina i keramike. Motivi na keramici upućuju na period između X i XII stoljeća, doba kada je ovaj kanjon bio središte svijeta Anasazija. Na jugozapadnoj strani je otkrivena 230 metara dugačka rampa koja se uzdiže preko 100 metara. Riječ je o vrlo složenom građevinskom poduhvatu izvedenom bez ikakvih metalnih alata.

Pronađeni su ostaci jedne kive, svete kružne prostorije Anasazija, u kojoj su vidovnjaci održavali svoje sesije.

“Napraviti kivu na liticama Fajade je bio zahtijevan posao”.

“Gdje god su Anasazi živjeli, imali su i kive. Vidovnjaci bi se tu dnevno okupljali i razmjenjivali informacije iz dva svijeta”, odgovara.

“Kažu da je sipapu, rupa u zemlji unutar kive, simbol prošlog svijeta?”.

“Sipapu je više od toga. Naši stari su došli na ovaj svijet iz zemljine utrobe...” (Dok ga slušam u sebi prevodim: Preživjeli stanovnici prethodne apokalipse su bili smješteni u podzemnim pećinama.)

“…Prva tri svijeta su bila uništena vatrom, ledom i vodom…” (Znam da govori o tri katastrofe koje su uništile prethodne civilizacije: vulkani, ledeno doba i potop nakon potonuća Atlantide.)

“…Kada se voda povukla, bogovi su tražili da naši preci izađu na površinu i započnu sa Četvrtim svijetom. Svaka kiva ima sipapu kao podsjećanje odakle smo došli. Također, duhovi naših predaka se redovno prizivaju na našim sesijama kroz ovaj otvor. On je vrata između unutrašnjosti majke Zemlje i nas na površini, između prošlosti i sadašnjosti.”

“Da li su postojale granice za vidovnjake?”.

“U ona stara vremena, broj vidovnjaka se počeo naglo širiti. Nove generacije su se učile kako da vide. I to je bio početak njihovog kraja. Sa prolaskom vremena, broj vidovnjaka je porastao, a pogotovo je rasla njihova opsesija sa onim što su vidjeli. Postajali su vrlo vješti i mogli su posjećivati čudne svjetove koji bi ih ispunjavali strahom i poštovanjem. Ali, zbog njihove opsesije viđenim, prestali su biti mudri i ljudi od znanja.”

“Da li je opsesija bila sudbinom svih vidovnjaka?”.

“Ne. Neki vidovnjaci su izbjegli tu sudbinu. Bili su veliki, mudri, pravi ljudi od znanja. Uspijevali su viđenje koristiti pozitivno i prenositi blagotvorni utjecaj na članove svojih zajednica. Ja sam siguran da su, pod njihovim vodstvom, populacije čitavih gradova prešle u druge svjetove da se nikad ne vrate.”

Ta mi misao prostruji poput groma. Time su se potvrdile moje slutnje o sudbini Maja. I, sada evo, na početku mog susreta sa svijetom Anasazija, već mi daje odgovore i o njihovom misterioznom nestanku.

Najpoznatiji petroglifi Fajade su dvije spirale uklesane u stijeni. Veća spirala ima 19 kružnih linija; manja je lijevo od nje sa devet i po linija i izduženim završetkom.

U podne, na prvi dan ljeta, sunčeva zraka se probija između stijena i, u obliku noža, pada točno na sredinu veće spirale.

Na prvi dan zime, dva svjetlosna “noža” padaju točno na rubove veće spirale.

I, na koncu, na prvi dan proljeća i jeseni, svjetlosni “nož” prolazi kroz sredinu manje spirale.

Sjajno.

Dvije sunčeve zrake padaju na ivice spirale označavajući prvi dan zime, petroglif Fajada Butte, Čako kanjon, Novi Meksiko

Kretanje sunca na horizontu se odvija u ciklusima: brži tokom proljeća i jeseni, sporiji ljeti i zimi. U danima koji prethode 21.09. i 23.03. sunce mijenja svoju nebesku putanju čak po pola stupnja svaki dan. Međutim, oko 22.06. i 22.12. putanja strašno uspori i postaje gotovo identična dan za danom. Otuda i pojam “solsticij”, odnosno “nepomičnost” na latinskom jeziku.

Anasazi su znali za ove pojave. U legendama Hopija i Pueblo pominju se mogućnosti da će se sunce prestati zauvijek kretati u danima oko početka ljeta ili početka zime. Dakle, ili će zemlja potonuti u vječnu hladnoću ili će ljetne vrućine biti neprestane. Stoga i plesovi Indijanaca da umilostive božansko Sunce da ne prestane sa svojim nebeskim kretanjem.

Sunčeva zraka, poput svjetlosnog noža, prolazi kroz sredinu uklesane spirale samo na dan ljetnjeg sunčevog solsticija, Fajada Butte, Čako kanjon, Novi Meksiko

Slično kao i sunce, tako i mjesec ima svoje ciklične ritmove. Prilikom njegove najsjevernije orbite vizualno se događa slično nebesko mirovanje kao i kod sunca prilikom solsticija. Zahvaljujući sunčevoj gravitaciji, mjesečeva orbita se ponavlja svakih 19 godina i ta se pojava naziva Metonskim mjesečevim ciklusom. Glavno "mirovanje'’je praćeno sa sporednim (manje ekstremnim) “mirovanjem” svakih devet i po godina.

Anasazi su obratili posebnu pažnju ovim mjesečevim mirovanjima.

Pomenuti piktoglif – spirala na Fajade Butte - bilježi glavni period mjesečevog “mirovanja” na taj način da obasja piktoglif u potpunosti, a granica sjene ide lijevim obodom spirale. Drugim riječima, Anasazi su znali za Metonski ciklus, za dane koji su se ponavljali svakih devetnaest godina kada bi se mjesec našao u istom nebeskom položaju.

Za vrijeme sporednog mjesečevog “mirovanja” svijetlost obasja ravno jednu polovinu spirale idući točno kroz njenu sredinu; druga polovina je u sjeni. Kut koji formira mjesečeva sjena identičan je uglu usječene linije spirale na mjestu njihovog dodira.

Dodamo li tome da se period glavnog “mirovanja” od 19 godina poklapa sa brojem linija na većoj spirali (19), a period sporednog mjesečevog “mirovanja” poklapa sa brojem krugova velike spirale (devet i po), upotpunjuje se nevjerovatna astronomska priča o piktoglifima Fajade Butte.

Ove igre sjene i svijetla su moguće, jer se ispred piktoglifa nalaze tri kamena bloka, svaki visok po 2 metra i težak po nekoliko tona. Još uvijek se vode polemike da li su ovi blokovi nastali prirodnim odronjavanjem ili su ih Anasazi tu postavili.

Nevjerojatna preciznost kojom svijetlo pada na spirale za mene je dovoljan dokaz da su Anasazi postavili ove kamene blokove na takav način da blokiraju i propuštaju svjetlost da bi dobili željene astronomske efekte.

Petroglifi se nalaze na još nekoliko litica. Geometrijski oblici dvostruke spirale i zmije ponovo bilježe isti efekat kod ekstremnih nebeskih položaja sunca. Posebno je interesantna sjena koja se formira za vrijeme jesenje ravnodnevnice kada linija sjene istovremeno dodiruje glavu, tijelo i rep krivudave zmije.

Zmija, odnosno serpent (to će znati svi koji su pratili moje pisanje o zmajevima), je motiv koji Anasazi koriste slično kao i Maje. Simbol znanja, superiorno nebesko biće.

Anasazi nisu ostavili pisanih dokumenata. Ali, i ovih nekoliko škrtih znakova u kamenu su dovoljni da razuvjere povjesničare da su Anasazi pratili nebeske pojave da bi utvrdili “kada je vrijeme za sjetvu”.

Savršenost njihovih piktoglifa daleko nadilazi potrebe zemaljskog kalendara i agrikulturnog društva.

Anasazi nam ostavljaju geometrijsku poruku o svojim astronomskim konceptima.