Tri su građevinska stila Anasazija: onaj iz Čako kanjona (Novi Meksiko), Mesa Verde (Kolorado) i Kajenta (Arizona). Naselja u liticama kanjona u Arizoni pripadaju odreda Kajenta stilu.

Dva najveća Anasazi naselja u Arizoni se nalaze u današnjem Navaho National Monumentu: Betatakin i Keet Steel. Imponira vještina građevinara koji su digli ova kamena naselja u usjecima litica visokim 2400 metara. Još više iznenađuje misteriozna izoliranost ovih naselja koja su bila udaljena od drugih naselja preko 100 km.

Betatakin (Navaho riječ “naselje na hridi”) je naselje srednje veličine sa 135 prostorija. Uzorci drveta smještaju njegovu izgradnju od 1250. do 1286. Naselje je, isto kao i ona u Mesa Verdeu, napušteno prije 1300. godine.

Naselje Anasazija Betatakin podignuto je na visini od 2400 metara, Navaho National Monument, Arizona

Koristiti naselje samo pedesetak godina, a uložiti ogroman građevinski napor… samo potvrđuje tezu o organiziranom odlasku Anasazija uzrokovanom nekom nemjerljivom opasnošću.

Keet Seel (Navaho riječ “slomljene posude”) ima mnogo više kiva od Betatakina. Blizu stotinjak ljudi je ovdje živjelo u doba punog procvata. Naselje je napušteno blizu 1300. godine. Kada su odlazili, iza sebe su zazidali vrata. Isto kao i stanovnici Pueblo Bonita. Da li su mislili da će se vratiti?

Tamo gdje se rijeka Mali Kolorado uljeva u rijeku Kolorado na teritoriju Velikog kanjona (Great Canyon, Arizona), misteriozni Hopi indijanci su se pojavili u ovom, Četvrtom svijetu. Tako kaže njihova legenda. Prolazi koji su spajali dva svijeta, onaj površinski sa onim u unutrašnjosti, su davno zatvoreni. Hopi su ostali živjeti u Četvrtom svijetu imajući posebnu misiju i odgovornost prema planeti.

Danas ih je oko deset tisuća, ili kako oni sami kažu, “deset tisuća duša.” Američka vlada je kreirala Hopi rezervat 1882. Budući da Hopi nisu nikad ratovali sa američkom vojskom, bili su pošteđeni deportacije u područje Oklahome kao mnoga druga plemena.

Hopi obilježavaju svoj boravak na planeti sa moćnom spiritualnošću i mogućnostima proricanja budućnosti. Njihova proročanstva su zapisana na drevnim kamenim tabletima. Među njima su i ona o pojavi željeznice koju su drevni Hopiji najavili kao “kočije bez konja” koji će se kretati na “crnim zmijama” širom zemlje. Predvidjeli su spuštanje čovjeka na mjesec. Do u detalje su govorili o predstojećem Drugom svjetskom ratu, rastućoj ulozi Japana i ulozi nacističke svastike. Poznata su istupanja njihovih lidera sa govornice Ujedinjenih naroda gdje su dali nimalo ružičaste prognoze za budućnost čovječanstva.

Hopi žive na visokim kamenim mesama sjeverne Arizone već tisuću godina. Čisti u krvi, ne miješaju se sa drugim narodima.

Preko dvije tisuće metara visoke visoravni Crne mese se spuštaju prema jugu formirajući tri manje mese (zaravni): Prvu, Drugu i Treću. Na ovom malom prostoru je koncentrirana bogata prošlost Hopija.

Naselje Walpi se nalazi u Prvoj mesi. Hopi su ga izgradili 1680. nakon uspješne pobune protiv Španjolaca.

Na Drugoj mesi je naselje Mishongovi koje je osnovano u XII stoljeću. Svake neparne godine Hopi ovdje izvode čuveni “Zmijski ples”. U susjednom naselju Shungopavi ovaj ples se izvodi svake parne godine. Riječ je o tajnom i svetom ritualu za kišu i prosperitet. Agenti američke vlade su pokušali ovaj ples zabraniti 1923. smatrajući da Hopi ne bi trebali tjedan dana u kolovozu odmarati - provoditi je u znaku religijskih ceremonijala. Predlagali su im da taj tjedan prebace na zimsko doba kada ne treba raditi u polju. Njihovi pokušaji su, naravno, propali, a bijeli čovjek je još jednom pokazao potpuno nerazumijevanje duhovnog života autohtonog američkog stanovništva.

Old Oraibi je smješten na Trećoj mesi i neprekidno je naseljen od 1100. godine. Nebo je u ovoj visokoj pustinjskom području briljantno jasno. Zvijezde i planete su lako uočljive, višebojne i svijetle. Duši je lako letjeti ovim prostranstvima.

Hopiji traže da posjetioci uvažavaju svaki pedalj njihove zemlje koju smatraju svetom. Ova zemlja je “sveti krug svijeta Hopija” u kome će oni živjeti dok ne uđu u slijedeći univerzum. Možda ovo tlo izgleda suho i neplodno, ali riječ je o iluziji. Trik za one koji dođu u posjetu, a koji žive samo u svom materijalističkom svijetu. Istina je da je ovo područje spiritualno bogato, a Hopije nikako ne bi trebalo potcijeniti. Jer, na njihovim kulturnim i duhovnim iskustvima posjetioci mogu samo zavidjeti.

Petroglif Hopi indijanaca u blizini drevnog naselja Oraibi nazvan “proročka stijena”

U blizini Oraibija je petroglif koji u sebi sadrži nekoliko proročanstava Hopija. Ljudska figura na lijevoj strani predstavlja veliki Duh. Posuda ispred njega dio je instrukcija velikog Duha Hopijima da polože oružje. Prva vertikalna linija je početak vremenske skale u tisućama godina. Životni put se dijeli na dvije opcije: život u harmoniji sa Planetom je simboliziran donjom linijom, dok je materijalističko-znanstveni put prikazan gornjom linijom. Druga vertikalna linija je pojava bijelog čovjeka; krst simbolizira krščanstvo. Četiri ljudske figure na gornjoj liniji su dosadašnja tri prošla i Četvrti svijet u kojem trenutno živimo. Dva kruga na donjoj liniji simbol su dva velika zemaljska “potresa” (Prvi i Drugi svjetski rat). Svastika u suncu i keltski križ predstavljaju dva pomoćnika Pahane, istinskog bijelog brata. Treća vertikalna linija je posljednja šansa za čovječanstvo; ili će se civilizacija nestati ako nastavi ovim putem, ili će se vratiti spiritualnom putu. U ovom drugom slučaju kružić na donjoj liniji donosi period pročišćavanja nakon kojeg će kukuruz rasti ponovo u izobilju. Veliki Duh će se ponovo vratiti i životni put će se nastaviti zauvijek…

Stanovnici Old Oraibija su prvi uočili stranca, gladnog i bez oružja, duge nepočešljane kose, sa prebačenom životinjskom kožom preko sebe. Nakon njega, došlo je nekoliko žena, odraslih i djece, svi obučeni na isti način, gladni i beskućnici. Hopiji su bili dobri prema ovim barbarima. Nahranili su ih i dali im mjesto za boravak. Naučili su ih da rade u polju i predu pamuk. Nazvali su ih Tasavuh (tu – osoba, savuhta – udarati), jer su oni ubijali svoje neprijatelje udarajući ih u glavu kamenim sjekirama.

Tasavuh su danas poznati kao Navaho indijanci.

Hopi im nisu dozvoljavali da sudjeluju u njihovim ritualima, ali su Tasavuh bili dobri promatrači. Vremenom su počeli kopirati Hopije.

Hopiji su brzo uočili da, tokom dugih zimskih mjeseci, Tasavuh nisu imali svojih legendi i sjećanja na svoje predake. I drugo, Tasavuh ne bi prestajali jesti sa stola dok sve nije bilo pojedeno.

Ubrzo su sve veće Tasavuh grupe dolazile u posjetu Hopijima u vrijeme žetve. Nije bilo potrebno dugo, a Tasavuh su počeli krasti uskladišteno žito od Hopija. Jedno jutro vijest je prostrujala naseljem: Tasavuh su spalili žitno polje i ubili nekoliko Hopija. Rat!

Tasavuh su nagomilali vojsku u dolini. Vatreni oganj se uzdizao od Savatuka do Kalave. Hopiji su pozvali k oružju svo odraslo stanovništvo. Dvije vojske su stajale jedna nasuprot drugoj. Hopi su imali naredbu da prvi ne započinju sukob. Ako Tasavuh ispale prvu strijelu onda će krivnja za rat biti na njihovoj strani.

Prošlo je nekoliko sati, a sukob nije započinjao. Tasavuh su bili bez daha: ispred vojske Hopija su im se priviđala dva naoružana muškarca, obučena u bijelo, koja su štitila Hopije.

Došlo je popodne. Onda je, napokon, jedna Tasavuh indijanka istupila ispred svoga plemena, nazivajući ih kukavicama. Sama je pošla prema vojsci Hopija. Dva Tasavuh ratnika su pošli kao zaštita. Hopi su znali da je ovo znak za početak sukoba. Koplje je poletjelo i ubilo jednog od ratnika. Frontalni okršaj je startao. Slijedećeg dana, dolina je plivala u krvi. Hopiji su obranili svoje naselje, ali to nije bio kraj nevolja.

Još će stotinama godina opasnost dolaziti od bijelog čovjeka, Navaho i Apači indijanaca koji će zauvijek uništiti miran život Hopija. Ljudi od mira, onih koji nikada nisu vjerovali u sukobe.

Uzvik se brzo raširi prašnjavim trgom u Hopi naselju. Započinje jednolični zvuk bubnjeva. Pisak zmija počinje da privlači pažnju. Maskirani Hopiji prate sveti trag kukuruznih zrna koje su ispred njih prosuli šamani.

Petroglif Hopi indijanaca u blizini drevnog naselja Oraibi nazvan “proročka stijena”

Kačina znači tri stvari: duh umrlih i prirodnih sila, zatim maske koje se oblače tokom rituala, te male lutke koji su simboli svih prirodnih sila (ukupno 250). Hopije su, po njihovom dolasku na površinu, srela natprirodna bića koja su ih naučila kako izvoditi ceremonije za plodnost, izliječenje, prizivanje kiše…

Mit se spojio sa proročanstvima Azteca, Hopija i Maja.

Azteci su znali da će im u proročnoj godini (“ce acatl”, odnosno 1519.) doći dugoočekivano bijelo superiorno biće, bradati Quetzalcoatl. Te godine je i došao prvi bijeli čovjek, bradati Hernan Cortez na čelu konkvistadora. Zloupotrijebivši gostoprimstvo Moctezume osvojio je čitav Meksiko za krunu Španjolske.

Petsto godina ranije, bijelo božanstvo Kukulkan je iz Tule, odletjelo u dvije tisuće kilometara udaljenu Chichen Itzu i tako ispunio proročanstvo Maja. Ali, Maje nisu bile tu da ga dočekaju. Kao da su znale da im se ništa dobro ne sprema.

Tajanstveni odlazak Anasazija slijedio je nakon nestanka Maja. Da li su se i oni odlučili da odu i ne potpadnu pod vlast bijelog čovjeka?

Hopi su najvaljivali dolazak “izgubljenog bijelog brata, Pahane”. Da je došao na vrijeme, 1519. godine, onda bi ga dočekali u podnožju Treće Mese. Pošto je kasnio, mjesto dočeka je bilo u blizini Oraibija. I zbilja, sa dvadeset godina zakašnjenja, konkvistador Pedro de Tovar je sa 17 konjanika ujahao na Mesu. U Oraibiju su Hopiji priredili doček. Ako je ovo bio pravi Pahana onda će znati kako da reagira na ponuđenu otvorenu šaku poglavice Hopija. Ispružiće svoju ruku okrenutu prema dole, pljesnuće i stisnuće ruku jedan drugome formirajući drevni simbol bratstva. Umjesto toga, Tovar je, vidjevši ispruženu ruku poglavice, naredio svojoj pratnji da mu daju darove, misleći da to Hopiji očekuju od njih.

Poglavica je znao da je Pahana zaboravio drevni dogovor između ljudi dvije civilizacije. I stoga je naslutio nevolje za svoj narod. Slijedile su ekspedicije, pokrštavanje, izgradnja katoličkih misija, ropski rad Hopija.

U slijedećem stoljeću, Hopiji su se pridružili ostalim Pueblo plemenima i digli su revolt protiv Španjolaca 1680. koji su poraženi i privremeno otjerani sve do Meksika. Negostoljubivost terena na kojem su Hopi živjeli nisu privlačili ni Španjolce ni Britance u novim pohodima. A Hopiji su nastavili da čekaju istinskog Pahanu, simbol univerzalnog bratstva među ljudima.

Zamislimo spoj znanja europskog čovjeka i spiritualnih dostignuća kultura Centralne i Sjeverne Amerike. Da je došlo do tog spoja prije 1000 ili barem prije 500 godina, povijest svijeta bi izgledala sasvim drugačije. Umjesto toga, komunikaciju je zamijenio mač, suradnja je ustupila mjesto dominaciji.

Um bijelog čovjeka je bio zatrovan željom za vlašću i stvaranjem ogromne količine negativne energije. Na drugoj strani, čiste misli i drevna proročanstva američkih naroda ih nisu pripremili za sukob već za suradnju.

Pitanje je da li je bila greška u proročanstvima? Ili se nešto desilo u međuvremenu, što je potpuno poremetilo slijed događaja? Recimo, promijenilo bijelog čovjeka nagore. Kao da je neka negativna sila zavladala njim… i taj pritisak još uvijek ne popušta.

Da li su napredne Maje i Anasaziji prepoznali ovu promjenu i na vrijeme odlučili da siđu sa Zemljine pozornice?