srijeda, 31.08.2022.
Hrvatsko čudo
Evo nas u središtu novootkrivenih pronevjera. Ova najnovija, kažu najveća je. Nestale milijarde, nitko nije ništa vidio ni znao, dok nisu saznali svi. U međuvremenu, nestali su i milijuni, ali nisu milijarde, dok ih sve ne zbrojimo, pa nema veze. Ne znam kako vama sjeda, ali meni Dnevnik nije Dnevnik, ako nisu nestali milijuni i naravno, nitko ništa ne zna od uključenih, nije kriv i nećemo ga više smetati. Građani u nevjerici i šoku, pa išli su s tim ljudima u školu, nitko se ne mijenja protekom godina... Ili su i onda varali na testovima, samo naivni školski kolege nisu o tome ni tada ništa znali. Jer bili su iz fine obitelji, ili tko zna koji kriterij zakopavanja glave u pijesak je bio tada.
Najvažnija vijest je ipak ta, da su nama u ovoj državi, oživile zgrade i ostale nežive stvari! Nije direktor ništa, INA je, zgrada je. Nije do ministara, do zgrade ministarstva je. Kako kažu mala djeca kada pošaraju zid, nisam ja, moja ruka je. Kemijska sama piše, novci sami odlaze vlastitom inteligencijom, projekti propadaju jer su lijeni papiri i eto, ne da im se. Nadzorni odbori su zapravo pjevački sastavi, nisu oni tu da kontroliraju poslovanje niti se petljaju u išta.
Kao da nam to nije dosta, Severinu obitelj napada sa svih strana, i polako, ali sigurno, estrada i tračevi zamagljuju još jednu katastrofu za državu koja je pravna, ali pravdu nikada vidjela nije.
Zaboravit ćemo mi i ovo, kao i ljude u Petrinji koji još čekaju u kontenjerima. Okrenut ćemo glavu kao od onih koji po kontenjerima kopaju. Pokopat ćemo one koji ne dobivaju prikladnu zdravstvenu skrb jer netko još živi na slavi starog pljeska. Spakirat ćemo se i otići, opraštajući se od još jedne škole koja će se zatvoriti. Neka, na ljeto ćemo pokazati djeci, od kuda su. Blokirani su blokirani jer su isključivo sami odgovorni za svoje neodgovorno ponašanje. Drakonski zakon koji podržava neviđenu pljačku i namjerno zakopavanje ljudi u tom položaju, naravno nema veze s ničim. Osudit ćemo još nekoga jer je ukrao salamu da preživi, a nagraditi one koji ni sami ne znaju koliko postupaka se protiv njih vodi, jer eto, to nema veze s vođenjem države. Kriterij ulaska u Sabor nije moral, čast, sposobnosti i znanje, više je nego očito, odavno.
A najveća katastrofa od svih, je što ćemo opet birati iste vođe, uskoro. Djelovanjem, ili ne djelovanjem.
Do kada? Nadam se da ne do onda, kada ne budemo imali što izgubiti. Jer oni koji nemaju što izgubiti, su najopasniji.
- 13:54 -
subota, 01.05.2021.
Nova stvarnost
Sjećam se kako mi je majka kada sam bila mala gledajući crtiće znala reći: "Znaš, to nije stvarno. Mi ljudi se ne možemo napuhati iz palačinke nakon pada s desetog kata..." Naravno da sam već tada znala da to nije moguće i ne bi mi palo na pamet uopće isprobavati takvo što.
Dolaskom u pubertet, majka mi je rekla: "Znaš, sve te glumice i manekenke ne izgledaju u stvarnosti kao u filmu ili časopisu". Taj dio mi je bio malo teži za shvatiti, ali bili smo okruženi ljudima koji su normalno izgledali. Pod normalno, mislim da je većinom svatko imao svoje savršenosti i nesavršenosti. Prištića nekad više/manje, nokte nekada lakirane i sređene, nekada izgrižene od nestrpljenja ili nervoze. Svaki dan smo svi izgledali obično, a za posebne prilike smo se sređivali u smislu - odjeća, frizura, manikura, full make up. U tom vremenu, zvijezde smo mogli vidjeti na naslovnicama (kada nam je bilo jasno da su i oni u fazi najbolje verzije sebe) ili kada bi ih paparazzi slikali onakve kao što smo mi: potpuno obične, sa saznanjem koliko vitamina imaju u tijelu jer onaj tko nije bio fizički zdrav, nije mogao imati ni lijepe duge nokte.
Danas su stvari puno drugačije, pogotovo od kada smo izgubili fizički kontakt jedni s drugima tijekom pandemije i većina društvene interakcije se odvija na društvenim mrežama. Mjestu gdje su svi svaki dan savršeni. Mjestu gdje bore i prdac ne postoje, mjestu koji odaje dojam kako su baš svi oko nas jako sretni, savršeni i na mjestu. Mjestu gdje forma prolazi bolje od sadržaja.
Mjestu na kojem nam nitko ne šapće na uho: "Dušo, to nije stvarno"
Postoje i ljudi koji su zaista na korak do savršenstva. Čiji savršeni profili zaista realno odražavaju njihov stvarni život. Profili koji imaju minimalno filtera, i maksimalno followera.
Profili iza kojih stoje ljudi koji stvarno znaju što rade i ne služe se sto puta prožvakanim frazama da bi privukli pažnju. Društvene mreže imaju i puno pozitivnih strana, no trenutno, fokus je na osvještavanju koliko nesvjesno vrijeme na društvenim mrežama može utjecati na našu sliku o sebi.
Svakodnevno provedemo dobar broj sati na društvenim mrežama, a premali broj u izravnoj interakciji da ni ne vidimo više točno tko su ti ljudi. Preplavljeni slikama i storijima, lako je zaboraviti na sve što znamo. Steći podsvjesni dojam o savršenstvu drugih. I nesvjesno započeti procese usporedbe. Bez filtera s kim se uspoređujemo. Jel se uspoređuju dvije filtrirane slike ili ja nesavršena s nečijim savršenim kutom, osvjetljenjem ili jednostavno danom? Kakve bi zaključke donijeli u procesu uspoređivanja da se vidimo uživo? Da popričamo? Da rješavamo neki problem? Da se šalimo?
Bitan je onaj intimni trenutak u kojem nakon što odložimo mobitel se osjećamo nedovoljno. Nedovoljno lijepo. Nedovoljno sposobno. Nedovoljno zgodno. Nedovoljno zanimljivo. Nedovoljno prihvaćeno. Nedovoljno uspješno. Nedovoljno bogato. Nedovoljno privlačno. Nedovoljno.
Trenutak u kojem se nesvjesno potvrđuju svi raniji zaključci o sebi kao nedovoljnima. Bezvrijednima zbog onoga tko jesmo. Trenutak rađanja stresa jer ne znamo kako biti dovoljni. Što trebamo napraviti, kako izgledati, o čemu pričati, što raditi kako bismo bili dio cjeline. Trenutak kada ne želimo upaliti Zoom kameru jer se ne možemo vidjeti bez filtera ili ne želimo da nas drugi vide. Trenutak kada nam nesvjesno, društvene mreže počinju plesti ponašanje u svim drugim životnim situacijama.
Davno prije, dok su dinosauri hodali Zemljom, čudili smo se osobama koje bez pudera nisu išle baciti smeće. Kako to da je danas skroz normalno da postoje osobe koje nemaju sliku bez filtera? Vrijeme je da se negdje podvuče crta. Da se svi mogući zahvati na promjeni vanjskog izgleda ne gledaju samo kao: kad nam je dano, što ne bi. Zašto svaki puta kada se netko usudi reći da granice moraju postojati, dobijemo nazad: i ti bi da možeš, samo si ljubomoran. Što ako nisi ljubomoran, nego vidiš koliko društvo podržava i promovira sliku savršenstva i koliko ljudi ima problema s prihvaćanjem sebe, pa se onda mijenjaju? A u drugom statusu pišu koliko se vole i prihvaćaju.... Rastrgani, sa svojih malo godina, stojiš između onoga što rade i onoga što govore oni koji na tebe utječu, oni koji su tvoji uzori.
Društvene mreže su jedna džungla u kojoj vrijede posebna pravila i vrijednosti. Mjesto gdje ako znamo gledati, vidimo svašta i kroz svašta. Čak i tada, lako se uplesti u mrežu paralelne realnosti i osjećati se loše cijeloga dana, bez ikakvog razloga. Osim vremena provedenog na društvenim mrežama.
Zapamti: Društvene mreže su odraz samo određenih sposobnosti i vještina. Na društvenim mrežama je lako u slici ili videu iskontrolirati ono što želimo pokazati. Društvene mreže nam pokazuju koliko smo uspješni u transformaciji i poznavanju fizičkog tijela (od vježbi oblikovanja tijela do promjene izgleda konturiranjem, filterima, filerima i drugim čudesima).
Društvene mreže nam pokazuju koliko je lako napisati post o važnosti mentalnog zdravlja.
Sve ono s čim se nosimo kada se mobitel puni, je stvarnost mentalnog zdravlja.
Snimi si i puštaj dok ne postane najglasniji glas: "SLIKE NA DRUŠTVENIM MREŽAMA NISU STVARNOST!"
Oznake: mentalno zdravlje
- 18:06 -
ponedjeljak, 15.02.2021.
Iz ljubavi
"Ti kao ne bi cijepio svoju mamu da možeš preko reda, iz ljubavi prema njoj..."
Iskreno, iz ljubavi prema svojoj majci, pogotovo ako ima plus 80 i društvo kroničnih bolesti, ne bi je cijepila eksperimentalnim cjepivom o čijim kratkoročnim i dugoročnim posljedicama znamo malo ili ništa.
"Svi bi mi isto, samo da nam se pruži prilika..."
Generalizacija je obrambeni mehanizam kojim se branimo od spoznaje da ono što radimo se kosi za onime što duboko u sebi osjećamo da je moralno ispravno. Da bi nam bilo lakše opravdati i živjeti s tim osjećajem koji nije lijep, kažemo: "Pa što, svi to rade." Želiš li biti kao svi? Samo zato što nešto svi rade, znači li to da je to ispravno ili da je lakše?
Gdje su one majke i očevi koji će reći: "Dijete moje, ja se neću cijepiti preko reda, dobiti posao preko veze ili obaviti pregled kod automehaničara jer ne želim niti da ti to radiš, a s obzirom na tvoje radno mjesto služenja javnosti i građanima, tvoja je OBVEZA biti moralno ispravan/a. Ako ti ne budeš primjer, tko će biti? "
A sad neovisno o mišljenju o cjepivu, da ima ljudi koji ne bi cijepili nikoga preko veze. Ima roditelja koji to ne bi tražili, a i da im bude predloženo, još jednom bi to iskoristili kao priliku za odgoj svog djeteta. Kada stojiš na mjestu koje nosi moć, kada si na čelu nečega, a pogotovo nacije, moraš biti svašta. Moraš imati razvijene brojne vještine. Moraš biti ODGOVORAN. Moraš imati INTEGRITET. Moraš biti PRIMJER - što u principu i jesu ovi koji i jesu na vlasti. Samo, izgleda da kao primjere biramo nešto i neke koji bi trebali biti samo ogledni primjeri kako NE biti i raditi.
Nije problem pogriješiti. Problem je sustavno raditi cijelu naciju budalama. Problem je biti licemjeran i dvoličan. Problem je biti isključiv i nefleksibilan. Problem je imati zrelost u godinama, a dječja ponašanja u izričaju i rješavanju problema. Problem je dozvoljavati da se tisuće života raspada zbog veličine nečijeg ega. Problem je što nepodobni i nesposobni imaju podršku u tome što jesu, umjesto tamo gdje im treba, podršku u promjeni. Problem je što kad se nekoga tko desetljećima uzrokuje raskole prozove javno i podvuče crtu, taj nasilnik se osjeća pogođeno i povrijeđeno, a žrtva koja se usudi progovoriti zašuti. Problem je, što se takvi osjećaju dovoljno sigurno sebe postaviti i prezentirati kao prave, a još je veći problem što oni koji ih biraju, ne vide problem.
Stvara se jedna nova politička opcija. Zovu se ljudi kojima je dosta šutjeti. Ljudima kojima je dosta stajati. Ljudima kojima je dosta. Koja nema veze s tim koje si boje, nego kako izgleda tvoj sustav uvjerenja i moralni kodeks. Jednom, ti ljudi će se izboriti.
Naše društvo je devijantno, a vode ga oni koji se kunu u čistoću. Naučene fraze postaju prozirne, Dnevnik znamo svi unaprijed, a teme na ulicama su stalno iste.
I koliko god bilo teško i koliko god bilo malo i koliko god bilo utopijski, postojat će oni roditelji koji će reći, učiti i pokazivati: "Ni za mene se kodeksi ne krše, tako smo svi mirne duše".
Oznake: ljubav, moralnost, Drava
- 11:16 -
utorak, 09.02.2021.
Tko o čemu, svi o svemu
Tko o čemu, evo mene opet o abortusu… Abortus kao tema je samo posljedica druge teme u pozadini koja me dira, a dira me što se drugi diraju tamo gdje im nije mjesto i o čemu pojma nemaju.
Kaže tako Milka na internetu: Bog je stvorio sav život, mi ubijamo život, a postoji toliko divnih obitelji koji bi udomili svu djecu koja se rode. Je, istina. Život je tu da ga poštujemo, živimo, čuvamo, promoviramo. Ali isto tako, između djece u domovima i divnih obitelji koje bi ih udomile, postoji nešto što se zove apsurdistanski zakon koji kao da pokušava vidjeti koliko dugo tvoja borba i želja za udomiteljstvom može trajati. Koliko godina možeš davati sve papire, sve od sebe i na kraju opet biti, tamo gdje si krenuo. Za isto vrijeme, zakoni (koje pišu ljudi, koji se mogu mijenjati i mijenjaju se oni i onoliko brzo koliko nam je stalo i hitno je –čitaj koliko blizu su izbori) testiraju koje sve razine obrazovanja je dijete sposobno proći u kaosu života u domu, sa svim svojim emocijama i tinjajućom nadom da uskoro idu tamo gdje im je mjesto – u obitelj koja će im pružiti sve što trebaju.
Ono što se isto pitam, svi ti koji toliko silno se trude gurati nos tamo gdje im nije mjesto, koliko tih je stvarno bilo u nekom domu? Sjećam se, kad je bio referendum za pravo na posvajanje istospolnim partnerima, da sam jednu aktivisticu pitala je li ikada bila u domu. Rekla je: „Da, i dalje stojim kod stava da istospolni partneri ne smiju odgajati djecu.“ S obzirom na svoje iskustvo hodanja po domovima, pomislila sam kako hladno srce ta djevojka mora imati. Koliko debeli obraz mora imati. Koliko uskogrudna mora biti. Nisam nikada bila u Domu za nezbrinutu djecu. Jer bi mi srce puklo. Jer bi ih sve htjela uzeti doma. A ne mogu. Zato sam upoznala dovoljno odraslih ljudi koji su kao djeca bili u domu. Zato sam bila u svim mogućim popravnim domovima. Zato sam slušala o udomiteljskim obiteljima koji su djecu uzeli kao radnu snagu i da mogu popiti dodatnih 700 kn i pomagala tim, sada odraslim ljudima da skupe dijelove svoje duše, dostojanstva i same sebe. Zato mislim da miješamo kruške i jabuke. I da se trebamo vratiti na glavnu temu: abortus.
Svi oni koji abortus brane, kunu se u Boga. Kunu se u ljubav i kunu se da ljubav žive. A ne vide, dalje od svog egoističnog nosa. Bog nikome ne sudi. Kako to ne razumijete? Ta žena koja je abortirala, što vi ne vidite sjenu koja je vječno prati? Svaka od njih ima svoju priču. Svakoj od njih je abortus najteža ili jedna od najtežih stvari. Ono što boli tijelo, dušu, što para srce i ostavlja trag. Neke uspiju. I budu sretne i uspješne i sve. Ali ima onih nekih dana, dana kada sjena sijevne. Kada tema opet oživi. Nitko si nikada ne misli: Joj, super, kada budem velika, ja ću abortirati… To je ona nijansa, koju u ljudima vidiš kad ih gledaš srcem, kada ti je stalo. Ne znam u kojem paralelnom Svemiru imate dojam što znači kada morate odlučiti o nečijem životu na način da ste svijesni da je sranje kako god okreneš. I da moraš birati manje sranje. I da nikada, nikada više se nećeš naći u nečem takvom. I da duša za koju nisi spremna iz bilo kojeg razloga, to razumije, više, nego sve ove koje se ovim svijetom klate.
Ima li onih koji nemaju takve osjećaje i koriste abortus kao kontracepciju, ima. Na skali od svršim kad uđem u prostoriju u kojoj mašina radi centrifugu do celibata, ima svega, ima svašta. Postoje još i pod skale devijacija i divinacija. Ima ljudi svega, samo treba istražiti, upoznati, maknuti se malo iz svoga uskog kruga.
I da ne ispadne samo kipanje misli, imam jedan konstruktivan prijedlog. Svaki puta kada poželiš moliti ispred bolnice gdje se vrše abortusi, kupi čokoladu i odi u neki dom. Svaki put kad želiš komentirati na netu o tome što bi netko trebao u situaciji u kojoj se sam nikada nisi našao i ideš samo iz svoje perspektive idealističnog rezoniranja, nazovi jedno dijete iz doma. Popričaj malo s njim. Svaki put kad slažeš peticije za zabrane, složi peticiju za naći način kako da postojeća djeca sa napunjenih 18 godina ne završe na ulici (zamisli, ti koji slažeš peticije i još sa 50 godina živiš kat iznad svoje mame).
I igraj jednu igru. Zamisli da svaki put kad ideš osuditi nekoga (da se osjećaš bolje u svom malom Svemiru), ga probaš razumjeti. Probaš vidjeti cijeli njegov/njezin put od dana 1 do dana kada sudiš. Zato je biti sudac časno, odgovorno i izrazito važno zanimanje. Možemo ih zamišljati kao stare morske vukove. :D
I za kraj, razumjeti ne znači opravdavati.
Neke stvari ne mogu biti idealne. Nekada Božiji zakoni i pravda ne mogu biti dječije i naivno pravocrtni. Nekada, moramo naći put najmanje štete za svih. Svi znamo da na tom putu pate svi. Ali zato svima onima koji koračaju tim putem, ne trebaju oni koji ih kamenuju, a na svom putu, čine možda i gore stvari. Sad će Uskrs, promislite malo o tome. I sjetite se za Uskrs djece iz domova, onih koje svi poznaju po mašnicama na istim haljinicama.
Oznake: abortus, razumijevanje, osuđivanje, AKCIJA
- 10:11 -
petak, 20.03.2020.
Ranjeni ranjavaju, iscjeljeni liječe
Upravo sam pročitala na faceu nešto što mi nije palo na pamet u ovoj ludnici. Kaže jedna gospođa: „Koliko će samo djece dobiti batina zbog frustriranih roditelja koji se nemaju kako drugačije iskaliti!“
Gospodo mame i tate, da VAM NIJE PALO NA PAMET TAKO SE NOSITI SA STRESOM I FRUSTRACIJOM!
Doslovno je jedina istina da ste tada jadni i da ne znate drugačije nego se ispuhati na slabijem od sebe. Nemate drugo rješenje problema. Pod pritiskom svega drugoga, pucate tamo gdje možete. To govorim iz osobnog iskustva. Sama sam bila u prilici kada sam koristila agresiju i udarce prema onome nad kojim sam imala „autoritet“ i tada sam bila jadna, jako sam bila jadna. Sama sa sobom. Moj život je bio van moje kontrole, bila sam nesretna i u nemogućnosti kontrolirati vlastito ponašanje. I onda bi se sve izbacilo iz takta. Svi su bili protiv mene, sve što se događalo je bilo usmjereno prema meni, bila sam žrtva svega i nisam vidjela dalje od svog nosa. Istina je da su neke okolnosti bile nepovoljne. Da zaista nisam imala podršku od ljudi do kojih sam to očekivala i koji su mi je mogli pružiti i da su neki svojim postupcima produljivali agoniju svjesno/nesvjesno, ne znam djelovanjem/ne djelovanjem. Ali je i istina da sam bila uvučena u film samo sažalijevanja, agresije prema sebi, a onda i drugima. Nisam znala riješiti svoje probleme, a oni koji su trebali moje vrijeme, pažnju i brigu nisu bili sposobni to razumjeti, niti su trebali. Ja sam trebala riješiti svoje probleme, a oni uživati u mojoj skrbi jer sam si sama birala imati ih i za njih skrbiti. Bila sam izgubljena u vremenu i prostoru, u crnini svih mojih postupaka, u čistilištu.
Slično kao mnogi sada. Molim vas svih samo jedno, ne prebacujte svoju agresiju na nedužna bića. Sve se može riješiti na drugi način i nitko ne zaslužuje udarce i ružne riječi. ŠTO SU VAM AGRESIVNIJI POSTUPCI TO STE JADNIJI I NEMOĆNIJI. Zapamtite to. ŠTO SE VIŠE DERETE, MANJE ZNAČAJNE RIJEČI GOVORITE. SVAKA UVREDA KOJU NEKOME UPUTITE ZNAČI DA SE NE ZNATE IZRAZITI ILI DA NEMATE ARGUMENTE ZA SVOJU STRANU PRIČE. Svaki nemir znači da negdje trebate susresti sebe i ono što vas je izbacilo iz mira, nekad pred 10 godina, nekad pred 10 sati. Svi mi vrijedimo. Svi koji povređuju su povrijeđeni, nemojte to nikada zaboraviti. Ali to nije izlika. To je prilika za potražiti pomoć. Za iscijeliti se, za oprostiti sebi i drugima, za promijeniti ovaj svijet. Ja sam se znala iskaliti na psima, pit bullima i to „lupanjem po guzi“ jer nisu „slušali“. Što da su mi vratili? Jer ja tada zapravo nisam njih slušala. I kolike su to duše kada nisu. Vi se iskaljujete na djeci. I stvarate nove rane. Vi ste im roditelji. Volite prvo sebe. I svoju mamu i tatu. Ne morate s njima biti dobri. Samo ih prihvatite da postanete cijeli jer od mame i tate ste nastali. I u svoju djecu ulijevajte ljubav, pažnju, smijeh i dobrotu.
Nije lako, ali nema nam druge. Potražite profesionalnu pomoć. Ako imate sredstava, platite. Ako nemate, ima besplatnih stvari. Ako nemate kompjuter ili Internet neće ovo doći do vas, ali neka vam susjed koji čuje da vam nije dobro nabavi uređaj i pomogne da dođete do pomoći. Zovite telefone za pomoć. Odite u drugu sobu. Napravite bilo koji izbor osim ustaljenog impulsa i pražnjenja lupanjem bilo čega – stvari, djece, ljubimaca, sebe. Budite iskreni sami sa sobom što vas zaista muči. Nije poanta osude u ovoj situaciji. To nije lako, ali samokontrola i odgovornost su ono što nas dijeli od životinja, ne BMW ili vila. Ovo vam govori osoba koja je bila na vašem mjestu. Koja zna što znači srce kameno koje je sposobno onda nanositi bol drugima. Osoba koja je prošla križni put na svim poljima života. I osoba koja je danas jača nego ikada, kada cijeli svijet ide u nepoznatom jer nije odustala od sebe. Jer je našla način. Nadjačala izlike, prevalila prepreke. Oprostila sebi i drugima. Pronašla put. I zato znam da svi vi to možete. I da ako se odlučite promijeniti sebe iskreno i predano, sve će se promijeniti. Što se više pojedinaca promijeni, to će se prije kolektiv promijeniti. Otvorite svoja srca i dopustite sebi i drugima potpuno novi početak. Pustite prošlost, naučite lekcije i idemo dalje.
MOLIM VAS, ŠTO GOD RADILI U OVOJ SITUACIJI, NE MLATITE NIKOGA OKO SEBE. OBRATITE SE ZA POMOĆ BILO KOME AKO NE MOŽETE SAMI.
Oznake: samokontrola, frustracija, stres, agresija, obitelj, djeca, roditelji
- 15:04 -
četvrtak, 27.02.2020.
Kladim se na...
Sinoć pričam s Mužem o utakmici Real Madrida i Manchester City-a. „To su dvije najskuplje momčadi… Ima igrača koji vrijede milijune eura…“ Prokomentira on.
Iako pratim nogomet uz njega oduvijek, ne prestajem se čuditi kako je moguće da je neko zanimanje toliko cijenjeno i da oni koji razviju nogometne vještine društvo nagrađuje s tolikim novcima.
„Fino, baš je lijepo kada čovjek uspije toliko naplatiti svoje vještine. Taj netko se onda sigurno osjeća jako dobro i moćno. Zanima me samo, zašto liječnik koji spašava živote i nosi toliku odgovornost na svojim leđima radi za 3.000 eura i svima nam je to normalno…“
„A jebi ga“, kaže on, „nitko se ne kladi hoće li pacijent preživjeti…“
I to je to. Zaključak cijele priče stane u jednu rečenicu. Spas društva može ležati u činjenici da volimo zabavu i da to prihvatimo kao pozitivnu vrijednost. Na zabavu se gleda kao na neozbiljnost, gubitak vremena, ugodu koju s odrastanjem moramo otpustiti.Onda uvedemo novac u zabavu i proglasimo to ozbiljnim poslom. Umjesto da sami sebi priznamo da zabava nije ništa loše i djetinjasto. I da iz zabave poteknu najbolje stvari. Volimo prognozirati i predviđati, nekad iz temelja znanja, nekad iz temelja sreće. Volimo se igrati i svaki dan se nadati da ćemo dobiti nešto veliko s malim ulogom. Što onda ne bi paralelno uz sport, pumpali novce i u druge sustave. Operacija gotova za sat vremena 1x, prelazimo 2 sata – 2. Koeficijent ide prema težini operacije, a i svaki doktor ima svoje bodove. Možda ako prenesemo takav sustav i na školstvo bi nam više bilo stalo da su uvjeti dobri. Jer učenik koji ne radi u dobrim uvjetima teže će postići dobre rezultate. A bitno nam je da oni na koje se kladimo iliti procjenjujemo da će nam donijeti korist ako u njih vjerujemo budu što bolji. Jer onda ćemo mi biti bliže dobitku.
Ruku na srce, postoji jedan drugi mehanizam koji bi trebao pumpati sve sustave, zove se Porez. Funkcionira slično kao kladionica, samo uvijek daješ, rijetko išta dobiješ nazad. Pumpaš u njega na svakom računu koji platiš svakodnevno, izdvajaš kroz mjesečne plaće i plaćaš na kraju godine. Sustav kladionice brine o svojim korisnicima i dio novca prosljeđuje na teren da se uloži i još više množi. Sustav PDV-a i ostalih davanja i nameta ima drugačiju logiku. Taj sustav ulaže u nekolicinu koja ulaže u sebe i svoje bližnje, a ostale dijelove sustava koji bi ga trebali i dalje financirati održava na životu i preusmjerava na brojne humanitarne građanske akcije.
Naravno da nije moralno kladiti se na preživljavanje pacijenta. No, možda ako promišljamo na ovakav ili sličan način jasnije uvidimo uvrnutost društva i shvatimo ono što poručuju Učitelji diljem svijeta: Ima dovoljno svega za svih. Nije problem u nedostatku. Problem je u preraspodijeli bogatstva koje imamo.
Oznake: nogomet, klađenje, PDV, sustav, zdravstvo, školstvo
- 13:40 -
utorak, 25.02.2020.
Jedinstvena
Jedna i jedina
Nezamjenjiva
Divlja i neukrotiva
Neponovljiva
Jedna i jedina
Neprocjenjiva
Zaigrana i mazna
Neustrašiva
Ljepota neopisiva
Dobrota neokrhnuta
Zlu nedodirljiva
Uz nju piše
s oprezom rukovati
Nije za svakoga
Oznake: ljubav, žena, jedinstvene
- 09:43 -
ponedjeljak, 24.02.2020.
Statična promjena
Mjesto radnje on line stranica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Skrolam tako da vidim kakva je situacija, što se nudi, koga fali, koga se traži… Konobari, kuhari (pomoćne inačice), slastičari, IT stručnjaci, marketing stručnjaci, medicinske sestre, fizikalija teška (ili ti ga, zanati, stvaranje rukama) i poneki profesor. Ma jel mi se to samo čini ili smo postali društvo koje odbija raditi fizičke poslove, čeka da ga netko posluži i skuha mu dok je na dobroj platformi koju mu genijalno uvaljaju marketingari neizbježno stvarajući put za potrebama medicinske sestre?
Što je kuća bez prozora, kako do stolice bez majstora? Sjećam se onih lektira iz pred historije kada je svaki (malo)građanin želio biti jedan od presvete trojice: doktor, pravnik il profesor (nije ni svećenstvo bilo na lošem glasu)… Žila kucavica ugleda, obrazovanja, novaca, moći… Nije svatko mogao u Padovu ili Beč pa da bude školovan… Nekada smo se i mi školovali po principu Bice i Đeljane: „ovaj ne, ova je žensko, ovaj će krene ako se krava dobro oteli…“
Danas se dosta toga promijenilo. Učitelju diplomu moraju verificirati roditelji i sami učenici, pravnik se čini mi se dobro snašao u promjeni vremena, svećenik još bolje, a doktor ima i dalje bar ugled, šteta što alati s kojima radi i okruženje u kojem radi isto nalikuju kulisi Šenoinog romana…
Stigla neka nova zanimanja, stigli neki novi virusi… Profesore zamijenio Google, kugu Corona, influenceri su pali s neba… Globalizacija donijela promjene u mikro sredinama. Sve se promijenilo, a opet sve je ostalo isto. Razbibriga i zabava, vanjski izgled i zdravlje tijela, jest, pit i što manje hoditi, zastupnici u svađama i nesporazumima, nek nas je što više, nemoj zaboraviti sudca, iskrivljeni prijenos Božijih poruka i voila, eto nam svakodnevnice jednog razvijenog društva koje nema nikakve veze s onim glupim barbarima i primitivcima što su hodali prije nas.
Tanka je linija između prsta gore i dolje u Areni 1 st.pr.Kr. i na Facebooku, 2020. poslije Krista.
Oznake: komentar, zanimanja, globalizacija, napredak, društvo
- 11:55 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
srijeda, 19.02.2020.
Umjetnička interpretacija i inauguracija
Kad sam bila mala često su rasprave završavale kada bi pametna, odrasla osoba rekla: „O ukusima se ne raspravlja“. Zašutjeli bismo kada nam je do malih mozgova došlo da u redu da se s nekim ne slažemo oko nekih stvari i da nešto što je nekome lijepo, ugodno itd, drugome ne mora biti. I da je to u redu i da moramo poštovati jedni druge i naći nešto oko čega se slažemo i tako se družiti. Najčešće smo se slagali da je vrijeme za neku drugu igru i išli dalje kao prijatelji u radosti. Mudri stariji su nas učili toleranciji, strpljenju i nenasilnom rješavanju sukoba jednom jednostavnom rečenicom. Dolaskom društvenih mreža, puno smo počeli raspravljati o ukusima i zaboravljati što su nas učili kad smo bili mali. Osim moralnih prepirki i rasprava, najviše rasprava bude kod tema umjetnosti i interpretaciji istih. Ovome se ne sviđa ovo, ovom ono, ovaj bi ovako, ovaj bi onako. Nakon svih pomutnji koje su krenule nakon akcija umjetnika koji sudjeluju na EPK 2020, stigla je na red inauguracija predsjednika. Inauguracija drugačija od drugih, kažu skromnija, jer napokon su shvatili da se ne mogu više davit u kolačima dok narod kopa po smeću ili prati live stream iz druge države, bar kad su u pitanju javne manifestacije. Čast izvođenja svečane himne je pripala Josipi Lisac. Ekscentričnoj umjetnici, glazbenoj divi, moćnoj ženi koja fura svoj film i super joj je. Osebujnoj pjevačici osebujnog stila. Zato mi nije jasno u čemu je problem. Znamo tko je Josipa Lisac i kakav je njezin stil. Žena je pjesmu otpjevala otvorenog srca, s poštovanjem i ponosom. Ali ju je otpjevala na svoj način. Što je i logično ako je ovo himna u interpretaciji Josipe Lisac. Da su pozvali Đanija Stipaničeva, Severinu ili Thompsona, himna bi zvučala isto, a opet drugačije. Svaki umjetnik bi je provukao kroz svoj stil i dok god u tom stilu postoji poštovanje, dostojanstvo i ljubav prema domovini, nekima će se sviđati nekima neće, no to je onda stvar osobnog ukusa, ne objektivnog nepoštovanja, omalovažavanja ili drugog stvarnog problema.
Osobno mi je trebalo vremena da shvatim Josipu Lisac i ona nije za svakoga. Predsjednikov odabir mi se čini odličan iz više razloga: šalje poruku da je u redu da smo drugačiji i svoji, da radimo stvari na svoj način dok god nikoga ne povrjeđujemo putem, odaje počast dugogodišnjem trudu i stvaranju kvalitetne umjetnice čime promiče i takve društvene vrijednosti, usuđuje se izaći van okvira i očekivanja…
Tvrdimo da želimo biti tolerantno i razvijeno društvo, društvo u kojem različiti imaju jednake prilike, a onda se pokoljemo oko malo drugačije izvedene himne. Možda bismo bili sretniji da se snimi jedna suhoparna službena himna koja će se puštati sa snimke po uzoru na Sjevernu Koreju i to bude put do europskog životnog stila kojem toliko težimo… No, vrijeme je da se odlučimo što želimo… Ovako, pričamo jedno, radimo drugo i ne stižemo nigdje.
Oznake: Josipa Lisac, inauguracija, umjenost, razumijevanje
- 09:56 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 03.02.2020.
Oprosti
Zašto je problem izražavati ljubav? Zašto se sramimo reći da postoji SURADNJA izmedu Hrvata i Srba? I da je ona dobra. Jer su oba dobra. I jedni i drugi su kvalitetni narodi. Što.ne znači da u njima nema nekvalitetnih ljudi ili da ne dođe do trenutka u vremenu kada kvalitetni ljudi povjeruju nekvalitetnima i ponasaju se čudno, drugačije nego inače. To je kao ono kad se dva lika počnu šorati u klubu. Sljedeća dva jos možda donekle i znaju oko čega. Ovi ostali se samo mlate i ne pitaju. Ili bježe i ne pitaju. I to je isto ok.
Ali mene zanima zašto se sramimo dobrosusjedskih odnosa? Zašto se sramimo s obje strane reći, čekaj, pa mi u suradnji radimo dobre stvari. Vi ljudi niste tako loši kako su mi u djetinjstvu pričali.
Jesmo li lojalni onima kojih nema i to izrazavamo kroz daljnje hlađenje odnosa? Odaje li veće poštovanje žrtvama rata prosperitetna, stabilna i suradljiva država ili nastavak hladnog rata sa susjedima?
Nedavno je pošarana zastava i jedan gospodin je divno objasnio počiniteljevu stranu. Zbog toga jer su neki ljudi sebi uzeli za pravo pod simbolom te zvijezde uništavati sve pred sobom, počinitelj je proživio tešku traumu, izgubio je prijatelje, izgubio je sebe i toliki su izgubili bližnje. No, i ti sa zvijezdama ili slovima ili drugim simbolim su isto izgubili puno. I sebe i obitelji. Jednu majku ili ženu ili prijatelja ne zanima tko je prvi počeo. Smrt i traume su strašne za sve strane. U ratu nema pobjednika, to je ono što povijest tako dobro ističe. Zato treba naučiti oprostiti. I krenuti dalje. I ne ponoviti. I tek onda kad te nijedan simbol ne dira na osobnoj razini, ali si svjesan što je donio, tad si slobodan. I svi tvoji će biti slobodni. Ovako, borbe još traju. Unutar nas kao osoba, unutar nas kao društva i nismo naučili onda ništa. I pojavit će se neki drugi simbol od kojeg ćemo zazirati... Jer će past na plodno tlo, tlo sačinjeno od razdora, bijesa i prikrivene osvete.
S druge strane, uvijek dođe ljubav u priču. Selma i Mehir. Ida i njezin muž. I još 100 primjera koje ne znam osobno, ali znam da postoje. I dođe umjetnost. Glazba, ples, riječi koje bude. Nešto jače od razuma, uvjetovanja i preuzetih obrazaca razmišljanja i ponašanja. Dirne negdje i više ne možemo zaboraviti taj osjećaj. Osjećaj mira, prijateljstva, shvaćanja da je vrijeme odavno napustilo tužne događaje. I prestane biti bitno sve drugo što tom iskustvu ljepimo. Osjećamo. I nestanu sve granice. Sve podjele, sve mržnje, sve prošlosti. Jer ljudi moramo dalje...
Ako ce se kafanske tucnjave odvijati svake subote, necemo daleko stići. Tek sada kada poruke mira, prihvaćanja i ljubavi stižu sa obje strane, koliko god stidljive bile, imam osjećaj da je rat gotov, iako, ovo nije post o ratu...
Ovo je post o tome koliko je u društvu postalo ugodno i normalno stalno nekoga kritizirati, klepetati, klevetati, širiti nemir i paniku, negativu i zlobu, dijeliti pravdu... Ovo je post o onome koliko je u drustvu postalo čudno, granično i zabranjeno, reci da voliš. Da ti se nesto sviđa. Da budem konkretna, kolko je teško jednom Hrvatu reći - vi Srbi ste napravili super posao, ili Srbinu reći - super posao dragi Hrvati. Teže nego bubrežni kamenac ispišati. I opet, nije ni poanta u Hrvatima i Srbima, uvijek nađemo nešto što nas podijeli...
Veseli me što se stvari mijenjaju. Veseli me što se ljubav pojavljuje kao stidljiva mladost na prvom spoju (sve nešto bi pa ne bi, pa te sram sta će babo reć, al u tebi je sve milina i jebo sve, ljubav se dogodi). Veseli me što ima onih koji žive nespojive ljubavi i živote. Živote koji inspiriraju i povezuju ljude. Što stvaraju bez obzira na granice. I što ima onih koji to primjećuju. U moru komentara ima svega, u bespućima interneta svašta je moguće naći, zapisati i zabilježiti. I umjesto da nam internet pruži mogućnost promišljene komunikacije jer pruža odmak i sastavljanje, čitanje i uredivanje komentara prije reakcije (što je puno drugačije u realnom svijetu) ono otkriva što se sve krije u glavama i grudima ljudi diljem svijeta. I vidi se da su glave i dalje pune negativnih i zamjerajućih misli, misli okrenutih prema nepravdama prošlosti, mjestu gdje zapravo nemamo nikaku moć akcije. Da su grudi pune težine, tuge i gorčine. Nadam se da će se jednom shvatiti da oprostiti ne znači opravdati zločin i zločinca. Da oprostiti ne znači omalovažavati žrtvu zločina. Oprostiti znači svima pružiti mir i nikada više ne ponavljati takve zločestoće.
Oznake: oprost, mir, suradnja, ljubav
- 11:09 -