utorak, 09.02.2021.

Tko o čemu, svi o svemu

Tko o čemu, evo mene opet o abortusu… Abortus kao tema je samo posljedica druge teme u pozadini koja me dira, a dira me što se drugi diraju tamo gdje im nije mjesto i o čemu pojma nemaju.
Kaže tako Milka na internetu: Bog je stvorio sav život, mi ubijamo život, a postoji toliko divnih obitelji koji bi udomili svu djecu koja se rode. Je, istina. Život je tu da ga poštujemo, živimo, čuvamo, promoviramo. Ali isto tako, između djece u domovima i divnih obitelji koje bi ih udomile, postoji nešto što se zove apsurdistanski zakon koji kao da pokušava vidjeti koliko dugo tvoja borba i želja za udomiteljstvom može trajati. Koliko godina možeš davati sve papire, sve od sebe i na kraju opet biti, tamo gdje si krenuo. Za isto vrijeme, zakoni (koje pišu ljudi, koji se mogu mijenjati i mijenjaju se oni i onoliko brzo koliko nam je stalo i hitno je –čitaj koliko blizu su izbori) testiraju koje sve razine obrazovanja je dijete sposobno proći u kaosu života u domu, sa svim svojim emocijama i tinjajućom nadom da uskoro idu tamo gdje im je mjesto – u obitelj koja će im pružiti sve što trebaju.
Ono što se isto pitam, svi ti koji toliko silno se trude gurati nos tamo gdje im nije mjesto, koliko tih je stvarno bilo u nekom domu? Sjećam se, kad je bio referendum za pravo na posvajanje istospolnim partnerima, da sam jednu aktivisticu pitala je li ikada bila u domu. Rekla je: „Da, i dalje stojim kod stava da istospolni partneri ne smiju odgajati djecu.“ S obzirom na svoje iskustvo hodanja po domovima, pomislila sam kako hladno srce ta djevojka mora imati. Koliko debeli obraz mora imati. Koliko uskogrudna mora biti. Nisam nikada bila u Domu za nezbrinutu djecu. Jer bi mi srce puklo. Jer bi ih sve htjela uzeti doma. A ne mogu. Zato sam upoznala dovoljno odraslih ljudi koji su kao djeca bili u domu. Zato sam bila u svim mogućim popravnim domovima. Zato sam slušala o udomiteljskim obiteljima koji su djecu uzeli kao radnu snagu i da mogu popiti dodatnih 700 kn i pomagala tim, sada odraslim ljudima da skupe dijelove svoje duše, dostojanstva i same sebe. Zato mislim da miješamo kruške i jabuke. I da se trebamo vratiti na glavnu temu: abortus.
Svi oni koji abortus brane, kunu se u Boga. Kunu se u ljubav i kunu se da ljubav žive. A ne vide, dalje od svog egoističnog nosa. Bog nikome ne sudi. Kako to ne razumijete? Ta žena koja je abortirala, što vi ne vidite sjenu koja je vječno prati? Svaka od njih ima svoju priču. Svakoj od njih je abortus najteža ili jedna od najtežih stvari. Ono što boli tijelo, dušu, što para srce i ostavlja trag. Neke uspiju. I budu sretne i uspješne i sve. Ali ima onih nekih dana, dana kada sjena sijevne. Kada tema opet oživi. Nitko si nikada ne misli: Joj, super, kada budem velika, ja ću abortirati… To je ona nijansa, koju u ljudima vidiš kad ih gledaš srcem, kada ti je stalo. Ne znam u kojem paralelnom Svemiru imate dojam što znači kada morate odlučiti o nečijem životu na način da ste svijesni da je sranje kako god okreneš. I da moraš birati manje sranje. I da nikada, nikada više se nećeš naći u nečem takvom. I da duša za koju nisi spremna iz bilo kojeg razloga, to razumije, više, nego sve ove koje se ovim svijetom klate.

Ima li onih koji nemaju takve osjećaje i koriste abortus kao kontracepciju, ima. Na skali od svršim kad uđem u prostoriju u kojoj mašina radi centrifugu do celibata, ima svega, ima svašta. Postoje još i pod skale devijacija i divinacija. Ima ljudi svega, samo treba istražiti, upoznati, maknuti se malo iz svoga uskog kruga.

I da ne ispadne samo kipanje misli, imam jedan konstruktivan prijedlog. Svaki puta kada poželiš moliti ispred bolnice gdje se vrše abortusi, kupi čokoladu i odi u neki dom. Svaki put kad želiš komentirati na netu o tome što bi netko trebao u situaciji u kojoj se sam nikada nisi našao i ideš samo iz svoje perspektive idealističnog rezoniranja, nazovi jedno dijete iz doma. Popričaj malo s njim. Svaki put kad slažeš peticije za zabrane, složi peticiju za naći način kako da postojeća djeca sa napunjenih 18 godina ne završe na ulici (zamisli, ti koji slažeš peticije i još sa 50 godina živiš kat iznad svoje mame).
I igraj jednu igru. Zamisli da svaki put kad ideš osuditi nekoga (da se osjećaš bolje u svom malom Svemiru), ga probaš razumjeti. Probaš vidjeti cijeli njegov/njezin put od dana 1 do dana kada sudiš. Zato je biti sudac časno, odgovorno i izrazito važno zanimanje. Možemo ih zamišljati kao stare morske vukove. :D
I za kraj, razumjeti ne znači opravdavati.
Neke stvari ne mogu biti idealne. Nekada Božiji zakoni i pravda ne mogu biti dječije i naivno pravocrtni. Nekada, moramo naći put najmanje štete za svih. Svi znamo da na tom putu pate svi. Ali zato svima onima koji koračaju tim putem, ne trebaju oni koji ih kamenuju, a na svom putu, čine možda i gore stvari. Sad će Uskrs, promislite malo o tome. I sjetite se za Uskrs djece iz domova, onih koje svi poznaju po mašnicama na istim haljinicama.

Oznake: abortus, razumijevanje, osuđivanje, AKCIJA

- 10:11 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Opis bloga

Jedno znatiželjno biće na ovim stranicama piše o Svijetu iz svoje perspektive i iskustva kako bi inspirirala sebe i druge na kreaciju najboljih verzija sebe i društva u cjelini. :)

Linkovi

https://blog.dnevnik.hr/givingisreceiving

Genijalna mlada spisateljica uz čije tekstove vrijeme leti, a pozitiva raste. Giving is receiving zaista daruje duh :D


https://gourmetplayground.wordpress.com/

Mlada kuharica čije recepte pratite na Gourmet playground - igralište na kojem ogladnite i ako niste gladni... Preporuka za inspiraciju i uživanje u hrani :D