utorak, 09.02.2021.
Tko o čemu, svi o svemu
Tko o čemu, evo mene opet o abortusu… Abortus kao tema je samo posljedica druge teme u pozadini koja me dira, a dira me što se drugi diraju tamo gdje im nije mjesto i o čemu pojma nemaju.
Kaže tako Milka na internetu: Bog je stvorio sav život, mi ubijamo život, a postoji toliko divnih obitelji koji bi udomili svu djecu koja se rode. Je, istina. Život je tu da ga poštujemo, živimo, čuvamo, promoviramo. Ali isto tako, između djece u domovima i divnih obitelji koje bi ih udomile, postoji nešto što se zove apsurdistanski zakon koji kao da pokušava vidjeti koliko dugo tvoja borba i želja za udomiteljstvom može trajati. Koliko godina možeš davati sve papire, sve od sebe i na kraju opet biti, tamo gdje si krenuo. Za isto vrijeme, zakoni (koje pišu ljudi, koji se mogu mijenjati i mijenjaju se oni i onoliko brzo koliko nam je stalo i hitno je –čitaj koliko blizu su izbori) testiraju koje sve razine obrazovanja je dijete sposobno proći u kaosu života u domu, sa svim svojim emocijama i tinjajućom nadom da uskoro idu tamo gdje im je mjesto – u obitelj koja će im pružiti sve što trebaju.
Ono što se isto pitam, svi ti koji toliko silno se trude gurati nos tamo gdje im nije mjesto, koliko tih je stvarno bilo u nekom domu? Sjećam se, kad je bio referendum za pravo na posvajanje istospolnim partnerima, da sam jednu aktivisticu pitala je li ikada bila u domu. Rekla je: „Da, i dalje stojim kod stava da istospolni partneri ne smiju odgajati djecu.“ S obzirom na svoje iskustvo hodanja po domovima, pomislila sam kako hladno srce ta djevojka mora imati. Koliko debeli obraz mora imati. Koliko uskogrudna mora biti. Nisam nikada bila u Domu za nezbrinutu djecu. Jer bi mi srce puklo. Jer bi ih sve htjela uzeti doma. A ne mogu. Zato sam upoznala dovoljno odraslih ljudi koji su kao djeca bili u domu. Zato sam bila u svim mogućim popravnim domovima. Zato sam slušala o udomiteljskim obiteljima koji su djecu uzeli kao radnu snagu i da mogu popiti dodatnih 700 kn i pomagala tim, sada odraslim ljudima da skupe dijelove svoje duše, dostojanstva i same sebe. Zato mislim da miješamo kruške i jabuke. I da se trebamo vratiti na glavnu temu: abortus.
Svi oni koji abortus brane, kunu se u Boga. Kunu se u ljubav i kunu se da ljubav žive. A ne vide, dalje od svog egoističnog nosa. Bog nikome ne sudi. Kako to ne razumijete? Ta žena koja je abortirala, što vi ne vidite sjenu koja je vječno prati? Svaka od njih ima svoju priču. Svakoj od njih je abortus najteža ili jedna od najtežih stvari. Ono što boli tijelo, dušu, što para srce i ostavlja trag. Neke uspiju. I budu sretne i uspješne i sve. Ali ima onih nekih dana, dana kada sjena sijevne. Kada tema opet oživi. Nitko si nikada ne misli: Joj, super, kada budem velika, ja ću abortirati… To je ona nijansa, koju u ljudima vidiš kad ih gledaš srcem, kada ti je stalo. Ne znam u kojem paralelnom Svemiru imate dojam što znači kada morate odlučiti o nečijem životu na način da ste svijesni da je sranje kako god okreneš. I da moraš birati manje sranje. I da nikada, nikada više se nećeš naći u nečem takvom. I da duša za koju nisi spremna iz bilo kojeg razloga, to razumije, više, nego sve ove koje se ovim svijetom klate.
Ima li onih koji nemaju takve osjećaje i koriste abortus kao kontracepciju, ima. Na skali od svršim kad uđem u prostoriju u kojoj mašina radi centrifugu do celibata, ima svega, ima svašta. Postoje još i pod skale devijacija i divinacija. Ima ljudi svega, samo treba istražiti, upoznati, maknuti se malo iz svoga uskog kruga.
I da ne ispadne samo kipanje misli, imam jedan konstruktivan prijedlog. Svaki puta kada poželiš moliti ispred bolnice gdje se vrše abortusi, kupi čokoladu i odi u neki dom. Svaki put kad želiš komentirati na netu o tome što bi netko trebao u situaciji u kojoj se sam nikada nisi našao i ideš samo iz svoje perspektive idealističnog rezoniranja, nazovi jedno dijete iz doma. Popričaj malo s njim. Svaki put kad slažeš peticije za zabrane, složi peticiju za naći način kako da postojeća djeca sa napunjenih 18 godina ne završe na ulici (zamisli, ti koji slažeš peticije i još sa 50 godina živiš kat iznad svoje mame).
I igraj jednu igru. Zamisli da svaki put kad ideš osuditi nekoga (da se osjećaš bolje u svom malom Svemiru), ga probaš razumjeti. Probaš vidjeti cijeli njegov/njezin put od dana 1 do dana kada sudiš. Zato je biti sudac časno, odgovorno i izrazito važno zanimanje. Možemo ih zamišljati kao stare morske vukove. :D
I za kraj, razumjeti ne znači opravdavati.
Neke stvari ne mogu biti idealne. Nekada Božiji zakoni i pravda ne mogu biti dječije i naivno pravocrtni. Nekada, moramo naći put najmanje štete za svih. Svi znamo da na tom putu pate svi. Ali zato svima onima koji koračaju tim putem, ne trebaju oni koji ih kamenuju, a na svom putu, čine možda i gore stvari. Sad će Uskrs, promislite malo o tome. I sjetite se za Uskrs djece iz domova, onih koje svi poznaju po mašnicama na istim haljinicama.
Oznake: abortus, razumijevanje, osuđivanje, AKCIJA
- 10:11 -
srijeda, 19.02.2020.
Umjetnička interpretacija i inauguracija
Kad sam bila mala često su rasprave završavale kada bi pametna, odrasla osoba rekla: „O ukusima se ne raspravlja“. Zašutjeli bismo kada nam je do malih mozgova došlo da u redu da se s nekim ne slažemo oko nekih stvari i da nešto što je nekome lijepo, ugodno itd, drugome ne mora biti. I da je to u redu i da moramo poštovati jedni druge i naći nešto oko čega se slažemo i tako se družiti. Najčešće smo se slagali da je vrijeme za neku drugu igru i išli dalje kao prijatelji u radosti. Mudri stariji su nas učili toleranciji, strpljenju i nenasilnom rješavanju sukoba jednom jednostavnom rečenicom. Dolaskom društvenih mreža, puno smo počeli raspravljati o ukusima i zaboravljati što su nas učili kad smo bili mali. Osim moralnih prepirki i rasprava, najviše rasprava bude kod tema umjetnosti i interpretaciji istih. Ovome se ne sviđa ovo, ovom ono, ovaj bi ovako, ovaj bi onako. Nakon svih pomutnji koje su krenule nakon akcija umjetnika koji sudjeluju na EPK 2020, stigla je na red inauguracija predsjednika. Inauguracija drugačija od drugih, kažu skromnija, jer napokon su shvatili da se ne mogu više davit u kolačima dok narod kopa po smeću ili prati live stream iz druge države, bar kad su u pitanju javne manifestacije. Čast izvođenja svečane himne je pripala Josipi Lisac. Ekscentričnoj umjetnici, glazbenoj divi, moćnoj ženi koja fura svoj film i super joj je. Osebujnoj pjevačici osebujnog stila. Zato mi nije jasno u čemu je problem. Znamo tko je Josipa Lisac i kakav je njezin stil. Žena je pjesmu otpjevala otvorenog srca, s poštovanjem i ponosom. Ali ju je otpjevala na svoj način. Što je i logično ako je ovo himna u interpretaciji Josipe Lisac. Da su pozvali Đanija Stipaničeva, Severinu ili Thompsona, himna bi zvučala isto, a opet drugačije. Svaki umjetnik bi je provukao kroz svoj stil i dok god u tom stilu postoji poštovanje, dostojanstvo i ljubav prema domovini, nekima će se sviđati nekima neće, no to je onda stvar osobnog ukusa, ne objektivnog nepoštovanja, omalovažavanja ili drugog stvarnog problema.
Osobno mi je trebalo vremena da shvatim Josipu Lisac i ona nije za svakoga. Predsjednikov odabir mi se čini odličan iz više razloga: šalje poruku da je u redu da smo drugačiji i svoji, da radimo stvari na svoj način dok god nikoga ne povrjeđujemo putem, odaje počast dugogodišnjem trudu i stvaranju kvalitetne umjetnice čime promiče i takve društvene vrijednosti, usuđuje se izaći van okvira i očekivanja…
Tvrdimo da želimo biti tolerantno i razvijeno društvo, društvo u kojem različiti imaju jednake prilike, a onda se pokoljemo oko malo drugačije izvedene himne. Možda bismo bili sretniji da se snimi jedna suhoparna službena himna koja će se puštati sa snimke po uzoru na Sjevernu Koreju i to bude put do europskog životnog stila kojem toliko težimo… No, vrijeme je da se odlučimo što želimo… Ovako, pričamo jedno, radimo drugo i ne stižemo nigdje.
Oznake: Josipa Lisac, inauguracija, umjenost, razumijevanje
- 09:56 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
srijeda, 07.11.2018.
Isti
Oni što broje
poraze tvoje
samo pokazuju
svoje tamne boje
Nadimaju se nad tobom
misleći da su veći,
bliži tako svojoj sreći
Pusti,
neka život im pokaže
kada budu spremni,
htjet će i oni nešto više
a bez grešaka proći razvoj neće
Srest će se sami na sobom
od pravde života ne može se pobjeći
Mozda će živjeti još života dosta
sve dok jednom jasno im ne posta
Da svi smo zapravo isti
svako na svoj način prljav
a pravimo se čisti
Oznake: procesi, život, razvoj, prihvaćanje, greške, razumijevanje, osuđivanje
- 13:49 -
petak, 04.05.2018.
Ruke
Ruke nek ti služe za pomoć pružiti
Upirući prst uvijek prvo sebi okreni
Ne znaš tko se s čim nosi
Tko kakav teret podnosi
Tko što mora proći da se sam sobom ponosi
Što imaš od toga da se naslađuješ
Osuđuješ
Prosuđuješ
Sebe na tren na tron uzdigneš
a ni ne znaš kolko si nisko tad
Što si stariji
Ružnije je tvoj prst vidjeti
Manje vremena ti ostaje
Da vidiš ono bitno
Umjesto da ruku mlađem pružiš
Ti sudiš i sve mostove suradnje rušiš
Nije lako velik biti,
Jer nisu u pitanju godine, veličina i visina
A ni novaca količina
Za veličinu treba nešto drugo
Nemjerljivo i nimalo grubo
Razumjeti, podržavati, voljeti,
Preostaje li išta drugo?
Oznake: razumijevanje, ljubav, Pomoć, Podrška, međuljudski odnosi, generacijske razlike
- 12:41 -
nedjelja, 18.02.2018.
Znaš
Znaš
da jaka sam za stotine
Znaš
da mogu ja to sve
Znaš
da nikada se ne raspadam
Znaš
da mogu sama sve
To naučila sam sve
Ali, znaš,
i meni nekad treba ruka da me digne
Iskaz ljubavi i topline
I meni treba odmora i praznine
Znaš
i ja sam samo čovjek
Znam da znaš
što te priječi da se tako i ponašaš?
Oznake: snaga, razumijevanje, Pomoć, prihvaćanje
- 12:30 -