četvrtak, 27.02.2020.

Kladim se na...

Sinoć pričam s Mužem o utakmici Real Madrida i Manchester City-a. „To su dvije najskuplje momčadi… Ima igrača koji vrijede milijune eura…“ Prokomentira on.

Iako pratim nogomet uz njega oduvijek, ne prestajem se čuditi kako je moguće da je neko zanimanje toliko cijenjeno i da oni koji razviju nogometne vještine društvo nagrađuje s tolikim novcima.

„Fino, baš je lijepo kada čovjek uspije toliko naplatiti svoje vještine. Taj netko se onda sigurno osjeća jako dobro i moćno. Zanima me samo, zašto liječnik koji spašava živote i nosi toliku odgovornost na svojim leđima radi za 3.000 eura i svima nam je to normalno…“
„A jebi ga“, kaže on, „nitko se ne kladi hoće li pacijent preživjeti…“

I to je to. Zaključak cijele priče stane u jednu rečenicu. Spas društva može ležati u činjenici da volimo zabavu i da to prihvatimo kao pozitivnu vrijednost. Na zabavu se gleda kao na neozbiljnost, gubitak vremena, ugodu koju s odrastanjem moramo otpustiti.Onda uvedemo novac u zabavu i proglasimo to ozbiljnim poslom. Umjesto da sami sebi priznamo da zabava nije ništa loše i djetinjasto. I da iz zabave poteknu najbolje stvari. Volimo prognozirati i predviđati, nekad iz temelja znanja, nekad iz temelja sreće. Volimo se igrati i svaki dan se nadati da ćemo dobiti nešto veliko s malim ulogom. Što onda ne bi paralelno uz sport, pumpali novce i u druge sustave. Operacija gotova za sat vremena 1x, prelazimo 2 sata – 2. Koeficijent ide prema težini operacije, a i svaki doktor ima svoje bodove. Možda ako prenesemo takav sustav i na školstvo bi nam više bilo stalo da su uvjeti dobri. Jer učenik koji ne radi u dobrim uvjetima teže će postići dobre rezultate. A bitno nam je da oni na koje se kladimo iliti procjenjujemo da će nam donijeti korist ako u njih vjerujemo budu što bolji. Jer onda ćemo mi biti bliže dobitku.

Ruku na srce, postoji jedan drugi mehanizam koji bi trebao pumpati sve sustave, zove se Porez. Funkcionira slično kao kladionica, samo uvijek daješ, rijetko išta dobiješ nazad. Pumpaš u njega na svakom računu koji platiš svakodnevno, izdvajaš kroz mjesečne plaće i plaćaš na kraju godine. Sustav kladionice brine o svojim korisnicima i dio novca prosljeđuje na teren da se uloži i još više množi. Sustav PDV-a i ostalih davanja i nameta ima drugačiju logiku. Taj sustav ulaže u nekolicinu koja ulaže u sebe i svoje bližnje, a ostale dijelove sustava koji bi ga trebali i dalje financirati održava na životu i preusmjerava na brojne humanitarne građanske akcije.

Naravno da nije moralno kladiti se na preživljavanje pacijenta. No, možda ako promišljamo na ovakav ili sličan način jasnije uvidimo uvrnutost društva i shvatimo ono što poručuju Učitelji diljem svijeta: Ima dovoljno svega za svih. Nije problem u nedostatku. Problem je u preraspodijeli bogatstva koje imamo.

Oznake: nogomet, klađenje, PDV, sustav, zdravstvo, školstvo

- 13:40 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 25.02.2020.

Jedinstvena

Jedna i jedina
Nezamjenjiva

Divlja i neukrotiva
Neponovljiva

Jedna i jedina
Neprocjenjiva

Zaigrana i mazna
Neustrašiva

Ljepota neopisiva
Dobrota neokrhnuta
Zlu nedodirljiva

Uz nju piše
s oprezom rukovati
Nije za svakoga

Oznake: ljubav, žena, jedinstvene

- 09:43 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.02.2020.

Statična promjena

Mjesto radnje on line stranica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Skrolam tako da vidim kakva je situacija, što se nudi, koga fali, koga se traži… Konobari, kuhari (pomoćne inačice), slastičari, IT stručnjaci, marketing stručnjaci, medicinske sestre, fizikalija teška (ili ti ga, zanati, stvaranje rukama) i poneki profesor. Ma jel mi se to samo čini ili smo postali društvo koje odbija raditi fizičke poslove, čeka da ga netko posluži i skuha mu dok je na dobroj platformi koju mu genijalno uvaljaju marketingari neizbježno stvarajući put za potrebama medicinske sestre?

Što je kuća bez prozora, kako do stolice bez majstora? Sjećam se onih lektira iz pred historije kada je svaki (malo)građanin želio biti jedan od presvete trojice: doktor, pravnik il profesor (nije ni svećenstvo bilo na lošem glasu)… Žila kucavica ugleda, obrazovanja, novaca, moći… Nije svatko mogao u Padovu ili Beč pa da bude školovan… Nekada smo se i mi školovali po principu Bice i Đeljane: „ovaj ne, ova je žensko, ovaj će krene ako se krava dobro oteli…“
Danas se dosta toga promijenilo. Učitelju diplomu moraju verificirati roditelji i sami učenici, pravnik se čini mi se dobro snašao u promjeni vremena, svećenik još bolje, a doktor ima i dalje bar ugled, šteta što alati s kojima radi i okruženje u kojem radi isto nalikuju kulisi Šenoinog romana…

Stigla neka nova zanimanja, stigli neki novi virusi… Profesore zamijenio Google, kugu Corona, influenceri su pali s neba… Globalizacija donijela promjene u mikro sredinama. Sve se promijenilo, a opet sve je ostalo isto. Razbibriga i zabava, vanjski izgled i zdravlje tijela, jest, pit i što manje hoditi, zastupnici u svađama i nesporazumima, nek nas je što više, nemoj zaboraviti sudca, iskrivljeni prijenos Božijih poruka i voila, eto nam svakodnevnice jednog razvijenog društva koje nema nikakve veze s onim glupim barbarima i primitivcima što su hodali prije nas.

Tanka je linija između prsta gore i dolje u Areni 1 st.pr.Kr. i na Facebooku, 2020. poslije Krista.

Oznake: komentar, zanimanja, globalizacija, napredak, društvo

- 11:55 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

srijeda, 19.02.2020.

Umjetnička interpretacija i inauguracija

Kad sam bila mala često su rasprave završavale kada bi pametna, odrasla osoba rekla: „O ukusima se ne raspravlja“. Zašutjeli bismo kada nam je do malih mozgova došlo da u redu da se s nekim ne slažemo oko nekih stvari i da nešto što je nekome lijepo, ugodno itd, drugome ne mora biti. I da je to u redu i da moramo poštovati jedni druge i naći nešto oko čega se slažemo i tako se družiti. Najčešće smo se slagali da je vrijeme za neku drugu igru i išli dalje kao prijatelji u radosti. Mudri stariji su nas učili toleranciji, strpljenju i nenasilnom rješavanju sukoba jednom jednostavnom rečenicom. Dolaskom društvenih mreža, puno smo počeli raspravljati o ukusima i zaboravljati što su nas učili kad smo bili mali. Osim moralnih prepirki i rasprava, najviše rasprava bude kod tema umjetnosti i interpretaciji istih. Ovome se ne sviđa ovo, ovom ono, ovaj bi ovako, ovaj bi onako. Nakon svih pomutnji koje su krenule nakon akcija umjetnika koji sudjeluju na EPK 2020, stigla je na red inauguracija predsjednika. Inauguracija drugačija od drugih, kažu skromnija, jer napokon su shvatili da se ne mogu više davit u kolačima dok narod kopa po smeću ili prati live stream iz druge države, bar kad su u pitanju javne manifestacije. Čast izvođenja svečane himne je pripala Josipi Lisac. Ekscentričnoj umjetnici, glazbenoj divi, moćnoj ženi koja fura svoj film i super joj je. Osebujnoj pjevačici osebujnog stila. Zato mi nije jasno u čemu je problem. Znamo tko je Josipa Lisac i kakav je njezin stil. Žena je pjesmu otpjevala otvorenog srca, s poštovanjem i ponosom. Ali ju je otpjevala na svoj način. Što je i logično ako je ovo himna u interpretaciji Josipe Lisac. Da su pozvali Đanija Stipaničeva, Severinu ili Thompsona, himna bi zvučala isto, a opet drugačije. Svaki umjetnik bi je provukao kroz svoj stil i dok god u tom stilu postoji poštovanje, dostojanstvo i ljubav prema domovini, nekima će se sviđati nekima neće, no to je onda stvar osobnog ukusa, ne objektivnog nepoštovanja, omalovažavanja ili drugog stvarnog problema.
Osobno mi je trebalo vremena da shvatim Josipu Lisac i ona nije za svakoga. Predsjednikov odabir mi se čini odličan iz više razloga: šalje poruku da je u redu da smo drugačiji i svoji, da radimo stvari na svoj način dok god nikoga ne povrjeđujemo putem, odaje počast dugogodišnjem trudu i stvaranju kvalitetne umjetnice čime promiče i takve društvene vrijednosti, usuđuje se izaći van okvira i očekivanja…
Tvrdimo da želimo biti tolerantno i razvijeno društvo, društvo u kojem različiti imaju jednake prilike, a onda se pokoljemo oko malo drugačije izvedene himne. Možda bismo bili sretniji da se snimi jedna suhoparna službena himna koja će se puštati sa snimke po uzoru na Sjevernu Koreju i to bude put do europskog životnog stila kojem toliko težimo… No, vrijeme je da se odlučimo što želimo… Ovako, pričamo jedno, radimo drugo i ne stižemo nigdje.

Oznake: Josipa Lisac, inauguracija, umjenost, razumijevanje

- 09:56 -

Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.02.2020.

Oprosti



Zašto je problem izražavati ljubav? Zašto se sramimo reći da postoji SURADNJA izmedu Hrvata i Srba? I da je ona dobra. Jer su oba dobra. I jedni i drugi su kvalitetni narodi. Što.ne znači da u njima nema nekvalitetnih ljudi ili da ne dođe do trenutka u vremenu kada kvalitetni ljudi povjeruju nekvalitetnima i ponasaju se čudno, drugačije nego inače. To je kao ono kad se dva lika počnu šorati u klubu. Sljedeća dva jos možda donekle i znaju oko čega. Ovi ostali se samo mlate i ne pitaju. Ili bježe i ne pitaju. I to je isto ok.
Ali mene zanima zašto se sramimo dobrosusjedskih odnosa? Zašto se sramimo s obje strane reći, čekaj, pa mi u suradnji radimo dobre stvari. Vi ljudi niste tako loši kako su mi u djetinjstvu pričali.
Jesmo li lojalni onima kojih nema i to izrazavamo kroz daljnje hlađenje odnosa? Odaje li veće poštovanje žrtvama rata prosperitetna, stabilna i suradljiva država ili nastavak hladnog rata sa susjedima?
Nedavno je pošarana zastava i jedan gospodin je divno objasnio počiniteljevu stranu. Zbog toga jer su neki ljudi sebi uzeli za pravo pod simbolom te zvijezde uništavati sve pred sobom, počinitelj je proživio tešku traumu, izgubio je prijatelje, izgubio je sebe i toliki su izgubili bližnje. No, i ti sa zvijezdama ili slovima ili drugim simbolim su isto izgubili puno. I sebe i obitelji. Jednu majku ili ženu ili prijatelja ne zanima tko je prvi počeo. Smrt i traume su strašne za sve strane. U ratu nema pobjednika, to je ono što povijest tako dobro ističe. Zato treba naučiti oprostiti. I krenuti dalje. I ne ponoviti. I tek onda kad te nijedan simbol ne dira na osobnoj razini, ali si svjesan što je donio, tad si slobodan. I svi tvoji će biti slobodni. Ovako, borbe još traju. Unutar nas kao osoba, unutar nas kao društva i nismo naučili onda ništa. I pojavit će se neki drugi simbol od kojeg ćemo zazirati... Jer će past na plodno tlo, tlo sačinjeno od razdora, bijesa i prikrivene osvete.
S druge strane, uvijek dođe ljubav u priču. Selma i Mehir. Ida i njezin muž. I još 100 primjera koje ne znam osobno, ali znam da postoje. I dođe umjetnost. Glazba, ples, riječi koje bude. Nešto jače od razuma, uvjetovanja i preuzetih obrazaca razmišljanja i ponašanja. Dirne negdje i više ne možemo zaboraviti taj osjećaj. Osjećaj mira, prijateljstva, shvaćanja da je vrijeme odavno napustilo tužne događaje. I prestane biti bitno sve drugo što tom iskustvu ljepimo. Osjećamo. I nestanu sve granice. Sve podjele, sve mržnje, sve prošlosti. Jer ljudi moramo dalje...
Ako ce se kafanske tucnjave odvijati svake subote, necemo daleko stići. Tek sada kada poruke mira, prihvaćanja i ljubavi stižu sa obje strane, koliko god stidljive bile, imam osjećaj da je rat gotov, iako, ovo nije post o ratu...
Ovo je post o tome koliko je u društvu postalo ugodno i normalno stalno nekoga kritizirati, klepetati, klevetati, širiti nemir i paniku, negativu i zlobu, dijeliti pravdu... Ovo je post o onome koliko je u drustvu postalo čudno, granično i zabranjeno, reci da voliš. Da ti se nesto sviđa. Da budem konkretna, kolko je teško jednom Hrvatu reći - vi Srbi ste napravili super posao, ili Srbinu reći - super posao dragi Hrvati. Teže nego bubrežni kamenac ispišati. I opet, nije ni poanta u Hrvatima i Srbima, uvijek nađemo nešto što nas podijeli...
Veseli me što se stvari mijenjaju. Veseli me što se ljubav pojavljuje kao stidljiva mladost na prvom spoju (sve nešto bi pa ne bi, pa te sram sta će babo reć, al u tebi je sve milina i jebo sve, ljubav se dogodi). Veseli me što ima onih koji žive nespojive ljubavi i živote. Živote koji inspiriraju i povezuju ljude. Što stvaraju bez obzira na granice. I što ima onih koji to primjećuju. U moru komentara ima svega, u bespućima interneta svašta je moguće naći, zapisati i zabilježiti. I umjesto da nam internet pruži mogućnost promišljene komunikacije jer pruža odmak i sastavljanje, čitanje i uredivanje komentara prije reakcije (što je puno drugačije u realnom svijetu) ono otkriva što se sve krije u glavama i grudima ljudi diljem svijeta. I vidi se da su glave i dalje pune negativnih i zamjerajućih misli, misli okrenutih prema nepravdama prošlosti, mjestu gdje zapravo nemamo nikaku moć akcije. Da su grudi pune težine, tuge i gorčine. Nadam se da će se jednom shvatiti da oprostiti ne znači opravdati zločin i zločinca. Da oprostiti ne znači omalovažavati žrtvu zločina. Oprostiti znači svima pružiti mir i nikada više ne ponavljati takve zločestoće.

Oznake: oprost, mir, suradnja, ljubav

- 11:09 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Opis bloga

Jedno znatiželjno biće na ovim stranicama piše o Svijetu iz svoje perspektive i iskustva kako bi inspirirala sebe i druge na kreaciju najboljih verzija sebe i društva u cjelini. :)

Linkovi

https://blog.dnevnik.hr/givingisreceiving

Genijalna mlada spisateljica uz čije tekstove vrijeme leti, a pozitiva raste. Giving is receiving zaista daruje duh :D


https://gourmetplayground.wordpress.com/

Mlada kuharica čije recepte pratite na Gourmet playground - igralište na kojem ogladnite i ako niste gladni... Preporuka za inspiraciju i uživanje u hrani :D