Sinoć pričam s Mužem o utakmici Real Madrida i Manchester City-a. „To su dvije najskuplje momčadi… Ima igrača koji vrijede milijune eura…“ Prokomentira on.
Iako pratim nogomet uz njega oduvijek, ne prestajem se čuditi kako je moguće da je neko zanimanje toliko cijenjeno i da oni koji razviju nogometne vještine društvo nagrađuje s tolikim novcima.
„Fino, baš je lijepo kada čovjek uspije toliko naplatiti svoje vještine. Taj netko se onda sigurno osjeća jako dobro i moćno. Zanima me samo, zašto liječnik koji spašava živote i nosi toliku odgovornost na svojim leđima radi za 3.000 eura i svima nam je to normalno…“
„A jebi ga“, kaže on, „nitko se ne kladi hoće li pacijent preživjeti…“
I to je to. Zaključak cijele priče stane u jednu rečenicu. Spas društva može ležati u činjenici da volimo zabavu i da to prihvatimo kao pozitivnu vrijednost. Na zabavu se gleda kao na neozbiljnost, gubitak vremena, ugodu koju s odrastanjem moramo otpustiti.Onda uvedemo novac u zabavu i proglasimo to ozbiljnim poslom. Umjesto da sami sebi priznamo da zabava nije ništa loše i djetinjasto. I da iz zabave poteknu najbolje stvari. Volimo prognozirati i predviđati, nekad iz temelja znanja, nekad iz temelja sreće. Volimo se igrati i svaki dan se nadati da ćemo dobiti nešto veliko s malim ulogom. Što onda ne bi paralelno uz sport, pumpali novce i u druge sustave. Operacija gotova za sat vremena 1x, prelazimo 2 sata – 2. Koeficijent ide prema težini operacije, a i svaki doktor ima svoje bodove. Možda ako prenesemo takav sustav i na školstvo bi nam više bilo stalo da su uvjeti dobri. Jer učenik koji ne radi u dobrim uvjetima teže će postići dobre rezultate. A bitno nam je da oni na koje se kladimo iliti procjenjujemo da će nam donijeti korist ako u njih vjerujemo budu što bolji. Jer onda ćemo mi biti bliže dobitku.
Ruku na srce, postoji jedan drugi mehanizam koji bi trebao pumpati sve sustave, zove se Porez. Funkcionira slično kao kladionica, samo uvijek daješ, rijetko išta dobiješ nazad. Pumpaš u njega na svakom računu koji platiš svakodnevno, izdvajaš kroz mjesečne plaće i plaćaš na kraju godine. Sustav kladionice brine o svojim korisnicima i dio novca prosljeđuje na teren da se uloži i još više množi. Sustav PDV-a i ostalih davanja i nameta ima drugačiju logiku. Taj sustav ulaže u nekolicinu koja ulaže u sebe i svoje bližnje, a ostale dijelove sustava koji bi ga trebali i dalje financirati održava na životu i preusmjerava na brojne humanitarne građanske akcije.
Naravno da nije moralno kladiti se na preživljavanje pacijenta. No, možda ako promišljamo na ovakav ili sličan način jasnije uvidimo uvrnutost društva i shvatimo ono što poručuju Učitelji diljem svijeta: Ima dovoljno svega za svih. Nije problem u nedostatku. Problem je u preraspodijeli bogatstva koje imamo.
Post je objavljen 27.02.2020. u 13:40 sati.