Mjesto radnje on line stranica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Skrolam tako da vidim kakva je situacija, što se nudi, koga fali, koga se traži… Konobari, kuhari (pomoćne inačice), slastičari, IT stručnjaci, marketing stručnjaci, medicinske sestre, fizikalija teška (ili ti ga, zanati, stvaranje rukama) i poneki profesor. Ma jel mi se to samo čini ili smo postali društvo koje odbija raditi fizičke poslove, čeka da ga netko posluži i skuha mu dok je na dobroj platformi koju mu genijalno uvaljaju marketingari neizbježno stvarajući put za potrebama medicinske sestre?
Što je kuća bez prozora, kako do stolice bez majstora? Sjećam se onih lektira iz pred historije kada je svaki (malo)građanin želio biti jedan od presvete trojice: doktor, pravnik il profesor (nije ni svećenstvo bilo na lošem glasu)… Žila kucavica ugleda, obrazovanja, novaca, moći… Nije svatko mogao u Padovu ili Beč pa da bude školovan… Nekada smo se i mi školovali po principu Bice i Đeljane: „ovaj ne, ova je žensko, ovaj će krene ako se krava dobro oteli…“
Danas se dosta toga promijenilo. Učitelju diplomu moraju verificirati roditelji i sami učenici, pravnik se čini mi se dobro snašao u promjeni vremena, svećenik još bolje, a doktor ima i dalje bar ugled, šteta što alati s kojima radi i okruženje u kojem radi isto nalikuju kulisi Šenoinog romana…
Stigla neka nova zanimanja, stigli neki novi virusi… Profesore zamijenio Google, kugu Corona, influenceri su pali s neba… Globalizacija donijela promjene u mikro sredinama. Sve se promijenilo, a opet sve je ostalo isto. Razbibriga i zabava, vanjski izgled i zdravlje tijela, jest, pit i što manje hoditi, zastupnici u svađama i nesporazumima, nek nas je što više, nemoj zaboraviti sudca, iskrivljeni prijenos Božijih poruka i voila, eto nam svakodnevnice jednog razvijenog društva koje nema nikakve veze s onim glupim barbarima i primitivcima što su hodali prije nas.
Tanka je linija između prsta gore i dolje u Areni 1 st.pr.Kr. i na Facebooku, 2020. poslije Krista.
Post je objavljen 24.02.2020. u 11:55 sati.