petak, 31.01.2020.

Nije se rodio

Jednog dana u centru grada osvanula je crvena zgrada. Sve je crveno. I klime i prozori i vrata. I nije nova fasada. Crvena boja je problem. Problem koji sada vrišti. Bolje bi bilo da je plava. Ali pažljivo… Ako je tamnoplava, pa što ćemo javno podržavati Dinamo? Ako je svijetloplava, ne valja jer nismo mala djeca pa da sladoledne boje na zidove farbamo. Možda samo plava? HDZ. Opet ne valja. Da je zelena, nismo mi muslimani. Roza je za p***e. da je šarena, eto opet ovih liberala koji javno podržavaju LGTB zajednicu. Da je crna, što si misle ovi mračnjaci, nek' si Palach u crno farbaju…
Eto, ova crvena zgrada šalje neku drugu poruku. Poruku promišljanja. Poruku shvaćanja što je pjesnik htio reći. Poruku umjetnosti koju svatko može shvatiti na svoj način. “There’s something terrible about reality and I do not know what it is. No one will tell me” . Umjetnica je postavila svoje pitanje. A građani dali svoj odgovor. Kada fasada bude nova i bijela /kremasta/siva, biti će na miru. Ravnoteža će opet zavladati svijetom. Opet ćemo se fokusirati na ono najbitnije. Vlastiti svijet i ogromnu veličinu koju u njemu imamo bez obzira kol'ko smo zapravo mali. Uživat ćemo u vlastitoj sigurnosti jer sve je opet onako kako treba biti. Sterilno, po ps-u. Uredno i umjetno. Bez boja koje preskaču racionalni um i diraju u najšarenije mjesto na svijetu, vlastitu podsvijest. Zanimljivo je promatrati ove procese, ugrađivanje dobro/lošeg, ispravnog/pogrešnog u umjetnost. Možda je najstrašnije u realnosti, što svi misle da je njihova realnost jedina ispravna. Možda. No sigurno je strašno, što svi žele da i svi ostali žive isključivo po pravilima njihove realnosti. Što čak i kad ih ne tiče tvoja realnost, oni u nju upadaju sa svojom želeći te „ispraviti, pomoći ti“, bez da ih išta pitaš i bez da ih diraš. Zgrada je crvene boje neko vrijeme. I svatko ima pravo reći svoje mišljenje o toj crvenoj zgradi. I ljudi imaju pravo reći da im se ne sviđa. I imaju pravo imati vlastite asocijacije na boje i simbole. Ali nije lijepo ismijavati, omalovažavati i pljuvati po nečijem radu. Ne znate kol'ko je promišljanja i hrabrosti nekome trebalo da jednostavno oboji zgradu u crveno i time izrazi sebe i svoj svijet. Idući put lijepo se sam/a prijaviš i napraviš ti drugačije, uz svo poštovanje prema onome što je prije tebe nastalo. Život je u principu jednostavan kao bojenje cijele zgrade u crveno. I klima i prozora i vrata. Jednostavnost je teško postići jer prije toga treba raspetljati sve zapetljane konce vlastite osobnosti.
Nije se rodio onaj ko bi svima ugodio. Niti će se roditi. Ali da bi svijet bio manje strašno mjesto kada bi se više međusobno razumjeli i podržavali, kada bi kritika bila konstruktivna, kada bi manje jezici klepetali, a djela se više stvarala. Tako bi se rodio svijet koji bi svima ugodio jer bi svatko bio zadovoljan u svom realitetu i širio bi ugodu i u tuđe. Neovisno koje boje te realnosti bile.

Oznake: crvena boja, EPK 2020, rijeka, umjetnost

- 10:11 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 21.01.2020.

U ime Boga

Što mi je više dosta ovih što govore u ime Isusa Krista i to govore gluposti, da ne znam kako se već sam Krist nije spustio s nebesa i podigao milijun tužbi za klevetu i pogrešno interpretiranje njegovih riječi, poruka i djela i to za one koji tvrde da ga najviše žive i poznaju… Konkretno, u Isusovo ime treba živjeti svaki dan, a ne bit njegov samo angažirani odvjetnik i samo prozvani sudac koji pod okriljem najbolje namjere radi drugima sranja…

Nekako, da zaista shvaćaš poruke, ne bi vrijeme trošili baveći se pitanjem tuđe maternice i pobačaja, nego bi djelovali prema prevenciji da do toga ni ne dođe te se bavili s već napuštenom djecom kojoj bi i 5 min vremena koje provedu petljajuću se u tuđe najteže i najintimnije odluke, značilo cijeli svemir pažnje i ljubavi… da se razumijemo, pobačaj nije kontracepcijsko sredstvo i nitko mu se ne veseli. Mislim da je to za ženu najteži čin u životu i jako dobro zna zašto ga radi. Dovoljno joj je to što joj se dogodilo i što s tim mora živjeti do kraja života, ne trebaju joj još pametnjakovići koji se petljaju gdje im nije mjesto… Jer dragi moji, Krist nije promjene radio tako što je pred bordelom vikao „neka vas spasi dragi moj otac vi grešnice jedne“, nego je prostitutki oprao noge. Vi ne morate nikome prat noge, ali možda biste mogli na kavu sa bar jednom ženom koja se našla u tako teškoj životnoj situaciji. Jer ovako, sudite. Sudite, jer ne razumijete. Ne razumijete jer ne pitate. Ne pitate jer ne znate/jer se bojite. Ono što sudite, ne razumijete i čega se bojite morate ili uništiti ili uvjeriti da ste samo vi u pravu i nećete stati dok svi ne budu na vašoj, „pravoj“ strani…

Govorite da se borite u ime onih koji ne mogu… A što je s onima koji govore, mole i kume, a vi ih ne čujete? Ne čujete ih jer se bavite onima za koje vi mislite da im trebate pomoći i na način na koji vi smatrate da trebate pomoći, a ne onima koji vas preklinju da im pomognete… Čini mi se kao da na taj način dalji od Boga ne možete biti…
I znate što, imate pravo to raditi. Kao što i žene imaju pravo pobaciti. Kao što i oni koji podržavaju gaj brakove misle da su ekstra napredni i otvorenog uma i duha, a onda osuđuju vjernike i tradicionaliste, kao što nije jednako dao onaj koji vam je dao zadnju kunu ili onaj koji vam je od 1 000 dao 100 kn…

Ma u svakom slučaju, radite kako mislite da je najbolje, ali ne petljajte Boga i ne govorite u njegovo ime, jer Bog ne sudi, ne kažnjava i ne čini nikome da se osjeća loše. Stanite sami iza svojih djela, Bog ima druge načine na koje progovara onima koji ga čuju. Dobro i loše, čovjekov izum. Mi i oni. Čovjekov izum. Vječna patnja i bol. Čovjekov izum. Kazne. Čovjekov izum. Čovjekov um je u stanju svašta izumiti, a malo toga spoznati.

Budite Božji poslanik kroz razumijevanje, toplinu, podršku ondje gdje treba… Budite anđeo na Zemlji, krvnika i sudaca ima već previše!

P.s. zaista nije bitno kako se točno zove tvoj Bog, jer uistinu, čovjek je sposoban istoj srži nadjenuti brojna imena…

Oznake: bog, čovjek

- 14:03 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.01.2020.

Paralelne realnosti

Sve bi nešto napisala, pa ipak ne bi... Jer, realno, koga briga? Promijeniti se neće ništa. Svi puno pišemo, pričamo, jako smo važni, a na kraju dana, opet nam neki (koje svojim glasovima podržavamo) kroje sudbinu iz dana u dan... Kaže sinoć na Dnevniku neki ministar (oprostite, ne znam koji jer se ionako mijenjaju brže nego čarape kod sportaša) kako moramo misliti na budućnost... Pod budućnosti kaže: imamo nove tehnologije na koje se moramo priviknuti, moramo misliti na kvalitetu okoliša, prvestveno zraka i vode, paziti na klimatološke promjene koje bi mogle uzrokovati velike požare i poplave kako bi učinili sve što možemo za našu djecu, našu budućnost. Fino, gospon Ministar, fino. Da je ovo snimano pred 20 godina, bili biste ispred vremena. S obzirom na Gunju pred par godina, požare u Amazoni i Australiji, a i kod nas, stigli smo do toga da danas, dan nakon intervjua, djeca u Zagrebu (koja ne poznaju "novu" tehnologiju, već tehologiju, kao prije mi npr. pisaću mašinu) ne mogu van zbog ZAGAĐENOG ZRAKA. Možemo sada teksaške masakre splitskom kalašnjikovom, prebijanje djevojaka i ostala blaga staviti po strani...
Jer ono što mene zanima je, tko živi u krivoj realnosti? Mogu li se osjećati kao budala dok osoba koja svojim odlukama na ovaj ili onaj način utječe na moj život izjavljuje ovakve stvari? Kako takvoj osobi mogu vjerovati da će išta pametno i pozitivno napraviti, ako zapravo, ta osoba nije u kontaktu s realitetom? Kako je moguće da je ta osoba toliko cijenjena u društvu, da obnaša dužnost koju obnaša, ma da kao čovjek sam sebe pogleda u ogledalo ili na snimci i dalje uvjeren u ispravnost svojih postupaka? Jesam li ja luda? Jel to zapravo kao posjednovanje marihuane? U jednoj državi si normalna osoba koja ima pravo za vlastite potrebe zapaliti joint umjesto popiti pivu, al preko grane kod nas si kriminalac i tebe ćemo zgaziti i sjebati ti život, iako trenutno postoji (da, baš u ovom trenutku) minimalno 1000 obitelji u kojima se događaju sva zla, kojima ne pomažemo i iz čijeg će okrilja izaći za 20 godina novi povrijeđeni ljudi koji su izgubili vjeru u sve, a u sustav prije nego su im ispali mliječni zubi. I koji će iz svoje povrijeđenosti i bola nanositi bol drugim ljudima. Tako i ova izjava. U mojoj realnosti, tehnologije nisu nove, smo se rapidno razvijaju. Zrak je već zagađen, samo je pitanje vremena kada nitko neće moći iz kuće. Požari i poplave su sve gori. A gospon Ministar izgleda živi preko grane... U nekoj drugoj galaksiji...
Sve što je gospon Ministar rekao je stajalo pred 20 godina. I onda, pustimo sad nebulozu novih skupih nepotrebnih automobila po stoti put dok se bolnice i škole raspadaju, nabave se automobili koji nisu ni hibridni, a kamoli električni, što bi bila logična odluka ako ste jako zabrinuti za klimatološke promjene. A bicikle, kao što to rade političari i drugi u ostalim razvijenim zemljama, nećemo ni spominjati.S obzirom na (ne)aktivnost sabornika na raspravama, izgleda da većini sabornika ionako treba cijeli dan da dođu do zraka, kako da idu biciklama?? Kad smo već kod toga, šta nije smiješno da svi javno možemo gledati njihov nerad, a oni su i dalje zaposleni sa svim povlasticama? Mene su u školi učili da raditi u saboru velika čast, da to mogu ljudi od iznimnih sposobnosti i moralnog sustava, da je to čast, ali i ogromna odgovornost... Nažalost, životna škola ima potpuno drugačiji kurikulum...
Da se vratim na temu, u 2020.-oj godini, tehnologije nisu nove. Klima je upropaštena, a posljedice su tek krenule. Naša djeca već DANAS nemaju čist zrak. Naša djeca već danas nemaju SIGURNOST. Naša djeca već u jaslicama uče strane jezike uz hrvatski jer roditelji imaju još malo snage za plaću od, ma i 5000 kn, s kojom si mogu obrisat dupe jer dvije vrećice u dućanu koštaju 700 kn, a opet ni za ručak nemaš. Jer izgleda da HEP distribira energiju koju dobivaju paljenjem tisuća novčanica koliko nas struja košta.... A s druge strane, eto, postoji jedna gospođa koja ima 80 godina i djeluje na 8 radnih mjesta. Sigurno je ekstra uspješna i to joj nitko ne osporava, ali čini mi se da sve ima svoje granice, pa tako i njezino djelovanje. Kako se kaže u svakom zlu neko dobro. Novi slogan turističke zajednice neka glasi: Zemlja u kojoj je cilj roditi se, radit, plaćati račune i milovati tajkune...
Država u kojoj zaista, svoj svome, bez obira kolko taj svoj zna ili ne zna, a ostali, možemo kod svojih u Njemačku ili Irsku. Država u kojoj je svašta trulo i svi mi to dozvoljavamo iz dana u dan. Nekad, jer i sami imamo koristi od takvog sustava. Nekad, jer ne znamo kako i što mijenjati. Nekad, jer se bojimo. Nekad, jer nas nije briga. Nekad, jer ne možemo. Nekad, jer je teško i lakše je ne napraviti ništa i otići. A nekad, nekad su se neki hrabri ljudi borili da ne živimo u Nekad i Slučajnoj državi (tko poznaje povijest, znat će da ne mislim samo na Domovinski rat)... Dok smo bili ujedinjeni u obrani pred Turcima, Mlečanima, Autrougarima, Srbima i borili se za slobodan razvoj na ovom komadiću Raja, jesmo li o ovome sanjali? Ne znam, ali se nadam da ćemo se uskoro probuditi iz ove noćne more.

Oznake: zrak, djeca, budućnost, politika, Drava

- 12:54 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Opis bloga

Jedno znatiželjno biće na ovim stranicama piše o Svijetu iz svoje perspektive i iskustva kako bi inspirirala sebe i druge na kreaciju najboljih verzija sebe i društva u cjelini. :)

Linkovi

https://blog.dnevnik.hr/givingisreceiving

Genijalna mlada spisateljica uz čije tekstove vrijeme leti, a pozitiva raste. Giving is receiving zaista daruje duh :D


https://gourmetplayground.wordpress.com/

Mlada kuharica čije recepte pratite na Gourmet playground - igralište na kojem ogladnite i ako niste gladni... Preporuka za inspiraciju i uživanje u hrani :D