ponedjeljak, 15.02.2021.

Iz ljubavi

"Ti kao ne bi cijepio svoju mamu da možeš preko reda, iz ljubavi prema njoj..."

Iskreno, iz ljubavi prema svojoj majci, pogotovo ako ima plus 80 i društvo kroničnih bolesti, ne bi je cijepila eksperimentalnim cjepivom o čijim kratkoročnim i dugoročnim posljedicama znamo malo ili ništa.

"Svi bi mi isto, samo da nam se pruži prilika..."

Generalizacija je obrambeni mehanizam kojim se branimo od spoznaje da ono što radimo se kosi za onime što duboko u sebi osjećamo da je moralno ispravno. Da bi nam bilo lakše opravdati i živjeti s tim osjećajem koji nije lijep, kažemo: "Pa što, svi to rade." Želiš li biti kao svi? Samo zato što nešto svi rade, znači li to da je to ispravno ili da je lakše?

Gdje su one majke i očevi koji će reći: "Dijete moje, ja se neću cijepiti preko reda, dobiti posao preko veze ili obaviti pregled kod automehaničara jer ne želim niti da ti to radiš, a s obzirom na tvoje radno mjesto služenja javnosti i građanima, tvoja je OBVEZA biti moralno ispravan/a. Ako ti ne budeš primjer, tko će biti? "

A sad neovisno o mišljenju o cjepivu, da ima ljudi koji ne bi cijepili nikoga preko veze. Ima roditelja koji to ne bi tražili, a i da im bude predloženo, još jednom bi to iskoristili kao priliku za odgoj svog djeteta. Kada stojiš na mjestu koje nosi moć, kada si na čelu nečega, a pogotovo nacije, moraš biti svašta. Moraš imati razvijene brojne vještine. Moraš biti ODGOVORAN. Moraš imati INTEGRITET. Moraš biti PRIMJER - što u principu i jesu ovi koji i jesu na vlasti. Samo, izgleda da kao primjere biramo nešto i neke koji bi trebali biti samo ogledni primjeri kako NE biti i raditi.

Nije problem pogriješiti. Problem je sustavno raditi cijelu naciju budalama. Problem je biti licemjeran i dvoličan. Problem je biti isključiv i nefleksibilan. Problem je imati zrelost u godinama, a dječja ponašanja u izričaju i rješavanju problema. Problem je dozvoljavati da se tisuće života raspada zbog veličine nečijeg ega. Problem je što nepodobni i nesposobni imaju podršku u tome što jesu, umjesto tamo gdje im treba, podršku u promjeni. Problem je što kad se nekoga tko desetljećima uzrokuje raskole prozove javno i podvuče crtu, taj nasilnik se osjeća pogođeno i povrijeđeno, a žrtva koja se usudi progovoriti zašuti. Problem je, što se takvi osjećaju dovoljno sigurno sebe postaviti i prezentirati kao prave, a još je veći problem što oni koji ih biraju, ne vide problem.

Stvara se jedna nova politička opcija. Zovu se ljudi kojima je dosta šutjeti. Ljudima kojima je dosta stajati. Ljudima kojima je dosta. Koja nema veze s tim koje si boje, nego kako izgleda tvoj sustav uvjerenja i moralni kodeks. Jednom, ti ljudi će se izboriti.

Naše društvo je devijantno, a vode ga oni koji se kunu u čistoću. Naučene fraze postaju prozirne, Dnevnik znamo svi unaprijed, a teme na ulicama su stalno iste.

I koliko god bilo teško i koliko god bilo malo i koliko god bilo utopijski, postojat će oni roditelji koji će reći, učiti i pokazivati: "Ni za mene se kodeksi ne krše, tako smo svi mirne duše".

Oznake: ljubav, moralnost, Drava

- 11:16 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.01.2020.

Paralelne realnosti

Sve bi nešto napisala, pa ipak ne bi... Jer, realno, koga briga? Promijeniti se neće ništa. Svi puno pišemo, pričamo, jako smo važni, a na kraju dana, opet nam neki (koje svojim glasovima podržavamo) kroje sudbinu iz dana u dan... Kaže sinoć na Dnevniku neki ministar (oprostite, ne znam koji jer se ionako mijenjaju brže nego čarape kod sportaša) kako moramo misliti na budućnost... Pod budućnosti kaže: imamo nove tehnologije na koje se moramo priviknuti, moramo misliti na kvalitetu okoliša, prvestveno zraka i vode, paziti na klimatološke promjene koje bi mogle uzrokovati velike požare i poplave kako bi učinili sve što možemo za našu djecu, našu budućnost. Fino, gospon Ministar, fino. Da je ovo snimano pred 20 godina, bili biste ispred vremena. S obzirom na Gunju pred par godina, požare u Amazoni i Australiji, a i kod nas, stigli smo do toga da danas, dan nakon intervjua, djeca u Zagrebu (koja ne poznaju "novu" tehnologiju, već tehologiju, kao prije mi npr. pisaću mašinu) ne mogu van zbog ZAGAĐENOG ZRAKA. Možemo sada teksaške masakre splitskom kalašnjikovom, prebijanje djevojaka i ostala blaga staviti po strani...
Jer ono što mene zanima je, tko živi u krivoj realnosti? Mogu li se osjećati kao budala dok osoba koja svojim odlukama na ovaj ili onaj način utječe na moj život izjavljuje ovakve stvari? Kako takvoj osobi mogu vjerovati da će išta pametno i pozitivno napraviti, ako zapravo, ta osoba nije u kontaktu s realitetom? Kako je moguće da je ta osoba toliko cijenjena u društvu, da obnaša dužnost koju obnaša, ma da kao čovjek sam sebe pogleda u ogledalo ili na snimci i dalje uvjeren u ispravnost svojih postupaka? Jesam li ja luda? Jel to zapravo kao posjednovanje marihuane? U jednoj državi si normalna osoba koja ima pravo za vlastite potrebe zapaliti joint umjesto popiti pivu, al preko grane kod nas si kriminalac i tebe ćemo zgaziti i sjebati ti život, iako trenutno postoji (da, baš u ovom trenutku) minimalno 1000 obitelji u kojima se događaju sva zla, kojima ne pomažemo i iz čijeg će okrilja izaći za 20 godina novi povrijeđeni ljudi koji su izgubili vjeru u sve, a u sustav prije nego su im ispali mliječni zubi. I koji će iz svoje povrijeđenosti i bola nanositi bol drugim ljudima. Tako i ova izjava. U mojoj realnosti, tehnologije nisu nove, smo se rapidno razvijaju. Zrak je već zagađen, samo je pitanje vremena kada nitko neće moći iz kuće. Požari i poplave su sve gori. A gospon Ministar izgleda živi preko grane... U nekoj drugoj galaksiji...
Sve što je gospon Ministar rekao je stajalo pred 20 godina. I onda, pustimo sad nebulozu novih skupih nepotrebnih automobila po stoti put dok se bolnice i škole raspadaju, nabave se automobili koji nisu ni hibridni, a kamoli električni, što bi bila logična odluka ako ste jako zabrinuti za klimatološke promjene. A bicikle, kao što to rade političari i drugi u ostalim razvijenim zemljama, nećemo ni spominjati.S obzirom na (ne)aktivnost sabornika na raspravama, izgleda da većini sabornika ionako treba cijeli dan da dođu do zraka, kako da idu biciklama?? Kad smo već kod toga, šta nije smiješno da svi javno možemo gledati njihov nerad, a oni su i dalje zaposleni sa svim povlasticama? Mene su u školi učili da raditi u saboru velika čast, da to mogu ljudi od iznimnih sposobnosti i moralnog sustava, da je to čast, ali i ogromna odgovornost... Nažalost, životna škola ima potpuno drugačiji kurikulum...
Da se vratim na temu, u 2020.-oj godini, tehnologije nisu nove. Klima je upropaštena, a posljedice su tek krenule. Naša djeca već DANAS nemaju čist zrak. Naša djeca već danas nemaju SIGURNOST. Naša djeca već u jaslicama uče strane jezike uz hrvatski jer roditelji imaju još malo snage za plaću od, ma i 5000 kn, s kojom si mogu obrisat dupe jer dvije vrećice u dućanu koštaju 700 kn, a opet ni za ručak nemaš. Jer izgleda da HEP distribira energiju koju dobivaju paljenjem tisuća novčanica koliko nas struja košta.... A s druge strane, eto, postoji jedna gospođa koja ima 80 godina i djeluje na 8 radnih mjesta. Sigurno je ekstra uspješna i to joj nitko ne osporava, ali čini mi se da sve ima svoje granice, pa tako i njezino djelovanje. Kako se kaže u svakom zlu neko dobro. Novi slogan turističke zajednice neka glasi: Zemlja u kojoj je cilj roditi se, radit, plaćati račune i milovati tajkune...
Država u kojoj zaista, svoj svome, bez obira kolko taj svoj zna ili ne zna, a ostali, možemo kod svojih u Njemačku ili Irsku. Država u kojoj je svašta trulo i svi mi to dozvoljavamo iz dana u dan. Nekad, jer i sami imamo koristi od takvog sustava. Nekad, jer ne znamo kako i što mijenjati. Nekad, jer se bojimo. Nekad, jer nas nije briga. Nekad, jer ne možemo. Nekad, jer je teško i lakše je ne napraviti ništa i otići. A nekad, nekad su se neki hrabri ljudi borili da ne živimo u Nekad i Slučajnoj državi (tko poznaje povijest, znat će da ne mislim samo na Domovinski rat)... Dok smo bili ujedinjeni u obrani pred Turcima, Mlečanima, Autrougarima, Srbima i borili se za slobodan razvoj na ovom komadiću Raja, jesmo li o ovome sanjali? Ne znam, ali se nadam da ćemo se uskoro probuditi iz ove noćne more.

Oznake: zrak, djeca, budućnost, politika, Drava

- 12:54 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 30.01.2019.

Novi svijet

Gori
Smrdi
Nasilje
Ubojstva
Svađe

Sve je počelo
kuljati van

U državi truloj
koju smatramo svojom
dali smo dozvole
da nam neuki kroje sudbinu
svojom voljom

Use, nase i podase
i sve svoje
dok puk
po stoti put
ostaje gladan kao vuk

Naučli ništa nismo
od najveće učiteljice života
povijest nasilja se nastavlja
baš je to grehota

Većini još dobro je
kad pomaka nema
a manjina nek se bije
tablete i alkohol pije

Promjene ko donjet proba
osjetit će svu silinu zloba

Dobro nam je ovako
ne talasaj
val bi razorio prividnost svaku
radije od nepravde okreni glavu

Zakoni uklesani u kamen
političari iz istog doba
kao djeca u vrtiću
svađaju se oko svoga droba

Naći novi način
samo nek neko proba
brzo će te netko
otpratiti do tvoga groba

U situaciji takvoj
malo je hrabrih,
al od postanka našeg
nismo li do dobrih stvari došli baš zbog takvih?

Ne okreći se oko sebe za junakom
bitka je odavno počela
primjerom svojim pokaži
je li stiglo vrijeme za svjetlo
il ćeš se nastavit hranit mrakom?

Oznake: Drava, promjene, svjetlo, mrak

- 10:43 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 14.12.2018.

Tužan dan

Danas je osvanuo jedan tužan dan... Dan kada je crno na bijelo jasno zašto je, između ostalog, nasilje toliko prisutno u našem društvu. Osim sveopćih frustracija, ekonomske nestabilnosti, poremećaja vrijednosti društva i zapravo općeg kaosa koji vlada na sve strane, opet je po tko zna koji put, zakazalo pravosuđe... Povjerenje i sigurnost koji za žrtvu ne postoji, pravda koja je slijepa, horda ljudi koji se skrivaju pod sigurnosti jedne velike riječi SUSTAV... Danas je opet pokazano svim nasilnicima da će njihova djela proći nekažnjeno zbog ovog ili onog članka, ove ili one rupe u ne znam ni ja čemu... Dan koji će najbolje pokazati da je izvjesnost kažnjavanja jedino što može dovesti do smanjenja činjenja kaznenih djela... Danas će nas opet svi ozbiljni na dnevniku uvjeravati da će već danas biti osnovana epička radna skupina koja će napisati četristoti pravilnik koji neće dovesti do ničega osim potrošenog papira i novaca na ljude u radnoj skupini... Konvencija, pravilnika, zakona, ma papira imamo kolko hoćeš... A u praksi, ko se kako snađe... Zašto se čudimo onda profesorima i učenicima koji se malte i divljaju na sve strane? Zašto se čudimo ičemu kada ljudi koji sjede u Saboru imaju ponašanje i retoriku neodgojene djece u pješčaniku, a trebali bi biti uzor na svim razinama? Zašto se čudimo što je sve kako je kada stručnjaci koji se obrazuju za rad s problemima u ponašanju moraju čekati mjere EU ili nečiju mirovinu da bi se mogli zaposliti jer je važnije postavljati kipove nego ulagati novac gdje ga zaista treba uložiti, a sigurna sam da bi se velikani koje tako uzdižemo strpili do nekih boljih vremena da im voljena država odaje priznanja...
Danas je svanuo dan kada je još jednom država odbila pomoći svima: nasilniku kojem isto treba pomoć jer njegovo ponašanje vapi za pomoći, žrtvi i njezinoj obitelji zbog svih pretrpljenih boli i trauma i poslala poruku cijelom društvu kakav je u stvari njezin stav prema nasilju, čime ga je zapravo podržala...
Danas je jedan tužan dan u kojem je država pokazala kako jedno govori, a drugo radi, samo ne znam zašto se po stoti put tome čudim kad živim u državi Antuna Tuna , jednoj prekrasnoj zemlji poremećena uma.

Oznake: nasilje, Drava, pravda, žrtva, odgovornost

- 12:24 -

Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.02.2017.

Kako bi bilo da izbije 1. svjetski mir?

Opet se priča o obaveznoj vojnoj obuci svih mladića koji će možda jednom imati tu čast braniti i poginuti za vlastitu zemlju. Drugim riječima, uočili smo da su mladi počeli razmišljati svojim glavama, sad ih hitno treba dovesti u red i uniformirati im mozgove filajući ih domoljubljem, raznim dogmatikama i agresivnim nabrijavanjem.

E, pa ovako, kao prvo živimo u DEMOKRACIJI. To ne znači da se narod pitaju neke stvari samo kad je bitno zaokružiti broj ispred nečijeg imena i osigurati mu finu političku karijeru. To znači da se narod pita sve kroz referendume. Pitanje INE, HEP-a, vojnog roka, reformi. Svi mogu graknuti da je to preskupo, neizvedivo, što u današnje vrijeme tehnologija zasigurno nije istina. Sve se može ljudi dragi, nije zakon uklesan u kamen od Boga. Zakon je napisan na papir od ljudi. Sve se može, ali se neće. S druge strane, u ovoj demokratskoj državi i kada 50, 000 ljudi izađe na ulice zahtijevajući nešto, naši vladajući se oglušuju.
Ti isti vladajući bi po principima demokracije trebali biti najmoralniji, najučeniji, najuspješniji ljudi u državi koji rade isključivo u interesu svoje države i naroda. Koliko pratim političku scenu, sabornici takvog opisa su endemske vrste. Njihova predanost državi se najviše očituje po u pravilu praznjikavoj saborskoj sjednici, osumljičenosti/presudama za brojna najčešće financijska kazena djela, raspravama koje kad slušate se pitate ko je tu lud i vrtićkim prepucavanjima odraslih ljudi. Sad mi nije baš jasno kako je moguće da većina građana u brojnim djelatnostima često radi i prekovremene sate, a zaposlenici države koja tone ne dolaze ni na onaj dio posla na koji su obvezni. A ako i nisu obvezni, država je u problemima, kako možeš spavati, a znati da je tvoja odgovornost voditi i pomoći 4 milijuna ljudi?

(photo: Quotefancy)

Generacije za koje se uvođenje ove mjere predviđa je umorna od rata. Slušaju i uče oprošlima, gledaju sadašnja u svijetu. Mladi i dalje trpe posljedice nedavnog rata kroz razorene obitelji, uništeno gospodarstvo i političku usmjerenost na probleme prošlosti u kombinaciji s ignoriranjem sadašnjosti i nejasnom vizijom budućnosti. Generacije prema kojima se usmjeravaju su odigrale toliko igrica simuliranog rata da su već sad bolji od onih koji su do sada išli na služenje vojnog roka, no igrice su i jedino mjesto na kojem se žele boriti. Za ostale agresivne borbe uživo postoje nogometne utakmice i nabrijani izlasci, ne trebaju nam državni neprijatelji. Naša vojska ima super obuku i naoružanje, a regrutaciju mladih vrlo dobro izvršavaju nudeći odlične uvjete studiranja: stipendija, osiguran smještaj i prehrana, udžbenici i prijevoz. S druge strane, čak i ako uspješno provedu služenje vojnog roka, za nekoliko godina ti isti mladić će napustiti državu u potrazi za poslom i stabilnom budućnosti, a nadam se da bar u toj tranziciji neće biti pješadija. Argumenti koji podržavaju uvođenje vojnog roka su stjecanje discipline i radnih navika, toliko potrebnih danas. Osobno smatram da ako te mama i tata doma nisu naučili kako napraviti krevet i da se moraš nekad dignuti rano i ispunjavati svoje obveze, neka se onda država usmjeri na podršku obiteljima u odgoju, a ne glumljenju maćeha i očuha. Uostalom, služenje vojnog roka i trošenje državnog nepostojećeg novca je opravdano samo u slučaju da nam se bliži rat, pa se pitam, znaju li vladajući nešto što mi ne znamo ili opet donose odluke koje nemaju smisla jer im se tako hoće.

(Photo: Facebook)

Prestanite smatrati da znate što mladima treba, počnite ih pitati. Iznenadit ćete se koliko ćete mudrosti naći kod mladih. Počnite raditi za mlade. Obrazovanje je u rasulu, zapošljavanje mladih i stambene politike još gore, a o natalnoj politici se najviše priča po pitanju abortusa, jer je u našoj zemlji uvijek bilo važnije baviti se tuđim životima i dvorištima, umjesto vlastitima.
Mladima je dosta iskorištavanja za postizanje vlastitih interesa, dosta im je nesigurnosti i kaosa, terorista, bombi, izbjeglica, patnje, gladi, mržnje, razdvajanja, nije im bitno jel čokolada hrvatska il srpska, dokle god je dobra čokolada. Činjenica je da od kada postoji svijeta, cjelokupno čovječanstvo je bilo istovremeno u miru 100 godina. 100 godina od 1000 se nigdje nije ratovalo u svijetu, i to nije bilo stoljeće u komadu. Nije li vrijeme i da stariji nešto nauče? Nije li vrijeme da izbije 1. svjetski mir?

Video link: Ratovanje u svijetu u posljednjih 1000 godina

Nije li vrijeme da vlast počne djelovati u službi naroda? Nije li vrijeme da se demokracija živi ili da nas prestanu zavaravati pa nek bar stvari počnu nazivati svojim imenom? Nije li vrijeme da se mladi potiču da budu produktivni, kreativni i da stvaraju bolje društvo?

(Photo: Facebook)

Došlo je vrijeme da učenici postanu bolji od učitelja. Došlo je vrijeme padanja maski. Došlo je vrijeme kada ljudi moraju shvatiti da svatko ima svoju odgovornost, koliko god ju bilo lako podijeliti u masi. Odgovornost djelovanja u vlastitoj okolini prema miru i napretku, prema pomaganju i ljubavi prema bližnjima, odgovornost prema vlastitoj edukaciji i promišljanjima, ljubavi prema sebi. Osobnu odgovornost u mikro krugu koji se ogleda u makro krugu kao zbir djelovanja mikro krugova.
Širite ljubav, mir i pozitivu, a u vojsku ionako može onaj tko to svojim slobodnim izborom odluči. Prestanimo ponavljati povijest kad već znamo ishode ovakvih odluka. Počnimo kreirati drugačiju budućnost!