četvrtak, 11.04.2019.
Završna
Sada mi je kristalno jasno
što dovelo je do tog sloma glasno
povreda jedna druga
čiji korjeni sežu do praljuda
Uspjela sam ipak sada
s odmakom sve pregledati
i napokon progledati
Uvidjeti krivicu tvoju
ionako gledam svoju
za svaku svadju potrebno je dvoje
a jos je egu bolje kad je vise od troje
Iscrpi te to sve kad tad
i moraš malo stat
dojmove sabrat
Osim ako ne mislis kroničnu boleštinu
neku probat
Da zaista sve je moja krivica
kad se zaista spoznam ko krivca
ljutit se na nikog ne mogu
jer znam iz čega izlazi ta klica
od unutarnjeg povrijeđenog klinca
Dijete u sebi prigrlit moraš
smijao se ili tome vjerovao
jer do onda vrtis se u krug
Kad čovječe moraš sam sebi prvo biti iskreni drug!
Oznake: krivnja, odrastanje, odgovornost, osobni razvoj
- 09:07 -
petak, 14.12.2018.
Tužan dan
Danas je osvanuo jedan tužan dan... Dan kada je crno na bijelo jasno zašto je, između ostalog, nasilje toliko prisutno u našem društvu. Osim sveopćih frustracija, ekonomske nestabilnosti, poremećaja vrijednosti društva i zapravo općeg kaosa koji vlada na sve strane, opet je po tko zna koji put, zakazalo pravosuđe... Povjerenje i sigurnost koji za žrtvu ne postoji, pravda koja je slijepa, horda ljudi koji se skrivaju pod sigurnosti jedne velike riječi SUSTAV... Danas je opet pokazano svim nasilnicima da će njihova djela proći nekažnjeno zbog ovog ili onog članka, ove ili one rupe u ne znam ni ja čemu... Dan koji će najbolje pokazati da je izvjesnost kažnjavanja jedino što može dovesti do smanjenja činjenja kaznenih djela... Danas će nas opet svi ozbiljni na dnevniku uvjeravati da će već danas biti osnovana epička radna skupina koja će napisati četristoti pravilnik koji neće dovesti do ničega osim potrošenog papira i novaca na ljude u radnoj skupini... Konvencija, pravilnika, zakona, ma papira imamo kolko hoćeš... A u praksi, ko se kako snađe... Zašto se čudimo onda profesorima i učenicima koji se malte i divljaju na sve strane? Zašto se čudimo ičemu kada ljudi koji sjede u Saboru imaju ponašanje i retoriku neodgojene djece u pješčaniku, a trebali bi biti uzor na svim razinama? Zašto se čudimo što je sve kako je kada stručnjaci koji se obrazuju za rad s problemima u ponašanju moraju čekati mjere EU ili nečiju mirovinu da bi se mogli zaposliti jer je važnije postavljati kipove nego ulagati novac gdje ga zaista treba uložiti, a sigurna sam da bi se velikani koje tako uzdižemo strpili do nekih boljih vremena da im voljena država odaje priznanja...
Danas je svanuo dan kada je još jednom država odbila pomoći svima: nasilniku kojem isto treba pomoć jer njegovo ponašanje vapi za pomoći, žrtvi i njezinoj obitelji zbog svih pretrpljenih boli i trauma i poslala poruku cijelom društvu kakav je u stvari njezin stav prema nasilju, čime ga je zapravo podržala...
Danas je jedan tužan dan u kojem je država pokazala kako jedno govori, a drugo radi, samo ne znam zašto se po stoti put tome čudim kad živim u državi Antuna Tuna , jednoj prekrasnoj zemlji poremećena uma.
Oznake: nasilje, Drava, pravda, žrtva, odgovornost
- 12:24 -
Komentari (18) - Isprintaj - #